Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Na samom početku Márquezovog romana Jesen patrijarha, pošto lešinari raskljuvaše žičane mreže razapete po prozorima predsedničkog dvora iz kog je diktator večno vladao, „mlak povetarac s velikog mrtvaca i trule veličine prenu grad iz viševekovnog mrtvila“. Posle objavljivanja poslednjih izbornih rezultata u Americi, autokrata u pokušaju svakako nije mrtav, ali lešinari uveliko kruže oko Trumpa i njegovog mandata, a mlak povetarac trule veličine duva ulicama Vašingtona. Ovo je bila jesen patrijarha osobenog mirisa.

Trumpova zamišljena trijumfalna kapija se srušila pre nego što je podignuta. Zapanjujuća pobeda demokrata nije ništa rešila, ali su granice mogućeg u američkoj politici proširene. Trump je nekada bio gospodar malih verovatnoća – sada je njihova žrtva. Zahvaljujući njemu demokrati su pobedili na mestima koja su koliko početkom 2026. godine izgledala kao zauvek nedostižna. Trump je postao svetac zaštitnik nove Demokratske stranke.

Među brojnim ozbiljnim greškama koje je napravio ove godine, možda najpogubnija je bila ona kada je pozvao birače da koriste maštu. Na mnogim održanim mitinzima stalno je iznova pozivao birače da zamišljaju: „Zamislite da sam ja na glasačkom listiću.“ Tako je ubedio milione glasača da je gotovo svaki deo Sjedinjenih Država sada politički dostižan.

Veliki polarizator je donekle doprineo depolarizaciji američkih političkih plemena. Geografija više ne mora biti politička sudbina – kao ni rasa, klasa, vera ili moć novca. Crnkinja može postati guvernerka u Džordžiji. Musliman može predstavljati Mičigen u Senatu. Kanzas može izabrati demokratu. Muškarac koji ne krije da je gej može ući u Senat. Više od stotinu žena iz Demokratske stranke ući će u Predstavnički dom. Beli birači iz radničke klase su se oduprli stisku reakcionarnog nacionalizma; ima snažnih indicija da je u toj biračkoj grupi došlo do velikih promena i udaljavanja od republikanaca.

Kažu da je politika veština mogućeg. Trump se pobrinuo da polje mogućeg proširi. Više od jedne decenije uspevao je da malo verovatne ishode prikaže kao nešto lako dostižno. Uspevao je to ne samo obećavajući neverovatne stvari svojim biračima – od obnove industrije uglja i čelika do izgradnje zida na granici i novog zlatnog doba američke veličine – nego i time što je nastupao kao da lični karakter i moral uopšte nisu bitni. Pre samo dve godine, ubedio je većinu biračkog tela da ga ništa – pa ni seksualno napastvovanje, pokušaj puča, korporativne prevare, razuzdana mizoginija ili otvoreni rasizam – ne može diskvalifikovati u trci za obavljanje najviše funkcije u zemlji.

Koliko god da su takve demonstracije nevažnosti karaktera bile deprimirajuće, rezultati sada pokazuju da je Trumpov metod proizveo i tri neplanirane, po republikance kobne posledice. Prva je to što su poverovali da mogu proći bez obzira na kvalitet svojih kandidata. Ako lični kvalitet zaista nije važan, zašto ne bismo uzeli ljigavca kao što je Ken Paxton za barjaktara izborne trke za Senat u Teksasu? Paxton, pošteno govoreći, nije ništa manje moralno odvratan od Trumpa, a 2024. godine je dobio Teksas s gotovo četrnaest procenata razlike. I zašto ne dozvoliti Viveku Ramaswamyju, republikanskom kandidatu za guvernera u Ohaju, da upotrebi izborni spot u kom majka njegove protivkandidatkinje Amy Acton (koja je 1978. izgubila starateljstvo nad decom nakon što joj je muž optužen za silovanje Amy Acton kada je ona imala dvanaest godina) tvrdi da je njena ćerka patološki lažov? Ako dna nema, onda se dno ne može dotaći.

Paxton je ubedljivo izgubio, kao i Ramaswamy, delom zato što se pokazalo da Trumpov lični imunitet na svaki oblik moralne osude nije prenosiv. S druge strane jednačine, demokrati su se oslobodili Grahama Platnera u trci za Senat u Mejnu posle optužbi za silovanje (koje je on poricao). Njegov naslednik, Troy Jackson, porazio je iskusnu republikanku Susan Collins.

Bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da su takve suprotstavljene procene stavova birača prema moralnim kvalitetima kandidata dovoljne da se objasne rezultati ovih međuizbora – ali jasno je da su imale važnu ulogu. Vera je dugo bila jedan od motora progresivne politike u Sjedinjenim Državama, a jedna od važnih priča ovih izbora bio je veliki uspeh Jamesa Talarica u Teksasu i Adama Hamiltona u Kanzasu – obojica su se predstavljali kao hrišćanski vernici. Pobedili su delom i zato što takva uverenja ukazuju na moralnu ispravnost. U vreme kada ICE agenti napadaju radnike i porodice, zapovest „Ljubi bližnjeg svog“ nametnula se kao moćan politički slogan.

***

Druga neočekivana posledica bilo je uljuljkivanje republikanca u veri da je američko biračko telo korumpirano isto koliko i oni sami. Lako se zaboravlja da je veliki republikanski plan za ove međuizbore bila podela mita svim glasačima. Zaboravlja se zato što neće biti prilike da se taj plan ostvari. Trump je obećao da će svakom punoletnom stanovniku isplatiti po 5.000 dolara, pod uslovom da njegova stranka sačuva većinu u oba doma („Ako republikanci pobede, to će biti naša zajednička pobeda i svi ćete dobiti po 5.000 dolara. Neka to bude Trumpova dividenda“), pokazujući tako da veruje da su cinizam, pohlepa i neodgovornost duboko usađeni u biračko telo i da precenjivanje podmitljivosti američkih glasača samo može da donese dodatne poene.

Trumpova dividenda nije zaživela delom i zato što čak i ako nemate problem s prodajom glasa za novac ne možete biti sigurni da banka neće odbiti ček koji ćete dobiti. Pokušaj je propao sigurno i zbog toga što se značajan postotak neopredeljenih glasača ponosi sposobnošću da odluke donosi samostalno i pošteno. Takve birače je odbila niskost poziva da se pridruže pljački više biliona dolara iz trezora.

Poslednja neočekivana posledica Trumpovog uspeha u nagovaranju dela biračkog tela 2024. godine da zažmuri na njegove ispade u privatnom i javnom životu jeste to što agresivna kampanja 2026. nije mogla proizvesti jednako snažan efekat. Jedina nova ponuda Republikanske stranke bio je mito od 5.000 dolara. Sve ostalo počivalo je na istim niskim napadima na demokratske kandidate – uz dodatna ulaganja Elona Muska od najmanje 445 miliona dolara, uglavnom u kampanje na lokalnim TV stanicama, donacije skrivenog novca (OpenSecrets procenjuje ukupan iznos na 1,5 milijardu) i Trumpove rasističke napade na demokrate koji nisu belci ili hrišćani.

Amy Acton su prikazivali kao ženu koja laže o seksualnom zlostavljanju u detinjstvu, mičigenskog demokratskog kandidata za Senat, Abdula El-Sayeda, kao džihadističkog teroristu, a Jacksona iz Mejna kao „čudaka“ koji je „dobio dvoje dece sa sestričinom“. Trumpov savetnik Stephen Miller nazvao je Talarica „prvim transrodnim demokratskim kandidatom za Senat“ koji se „očigledno pretvara u ženu“. Pro-trampovski politički akcioni odbor poznat po imenu Građani za duševno zdravlje objavio je spot s generisanim likom Talarica u haljini kako peva „My Favorite Things“. Za Annie Andrews, demokratkinju koja se kandidovala za Senat u Južnoj Karolini, Trump je koristio izraze „Trandža Eni“ i „Kasapin“.

Problem republikanaca na ovim izborima bio je u tome što zakon o opadajućim prinosima važi i za glasine. Amerikanci su proveli poslednjih jedanaest godina slušajući Trumpove uvrede, napade i pogrdna imena 24 sata dnevno. Njegova zlovolja je postala konstantni pozadinski šum američkog političkog života. Trumpov sadizam još uzbuđuje njegove najtvrdokornije pristalice, ali sve je manji broj glasača koji na taj šum još obraćaju pažnju.

Što se Muska tiče, on je posle preuzimanja Twittera 2022. godine (koji je preimenovao u X) postao super-distributer lažnih vesti, iskrivljenih informacija i zapaljivih provokacija. Nije mu bilo teško da isporuči još laži i pogrda u vrednosti od oko pola milijarde dolara. Međuizbori su pokazali da je Musk bacio taj novac i da je Trumpovo zastrašivanje komunizmom, džihadom i imigracijom delovalo kao prazno hiperbolično lupetanje. Pokazalo se da kada toliko zagadite javni diskurs – izlivanje novih bačvi žuči ne daje nikakav efekat. Na berzanskom jeziku koji Trump obožava, gadosti su već bile uračunate u cenu.

***

Svi ti promašaji onemogućili su republikance da učine jedino što su morali – da promene temu. Stranka koja je ratom bez plana i uvođenjem carina celom svetu podigla cene goriva i hrane morala je nekako da navede glasače da razmišljaju o nečemu drugom. Staro i provereno manipulisanje pažnjom javnosti zasnivalo se na demonizaciji imigranata i pozivanju na paranoidne teorije zavere. Međutim, na ovim izborima, takve teme ne samo da im nisu bile od koristi nego su čak išle naruku demokratima. Ankete su pokazale da se posle slučajeva prekomerne upotrebe sile od strane ICE agenata Trumpova prednost od jedanaest procenata na temi imigracije pretvorila u četiri procenta prednosti za demokrate. Takođe, uspeo je da teoretičare zavere okrene protiv sebe kada je sasvim stvarni skandal sopstvene povezanosti s Jeffreyem Epsteinom odbacio kao obmanu. Veliki deo njegove baze je posle toga zaključio da je čovek koji štiti razvratnu elitu zapravo sam Trump.

Progresivni i populistički demokrati su u međuvremenu naučili kako da povežu mikrokosmos svakodnevnog života s makrokosmosom strukturnih problema. Najteži deo posla obavio je sam Trump kada je cenu goriva direktno povezao s nesmotrenim avanturizmom rata u Iranu. Tema „priuštivosti“ – koju Trump takođe odbacuje kao još jednu „prevaru“ – dovela je do još veće svesti o vezi sve oskudnije svakodnevnice sa sistemskom nepravdom.

El-Sayed je sve to lepo i jezgrovito sažeo na poslednjem predizbornom mitingu: „Nivo nejednakosti u ovoj zemlji je takav da mnogi ljudi više nemaju pristup osnovnim robama i uslugama neophodnim za život.“ To treba da bude poruka koju će demokrati doneti u Kongres: ni obični Amerikanci ni američka republika ne mogu preživeti sadašnji nivo ekonomske nejednakosti. Demokratija nije samo skup institucija koje treba braniti – demokratija je ono što život čini mogućim tako što običnim ljudima daje kontrolu nad javnim resursima.

Što se republike tiče, glavna tema na ovim izborima bilo je pitanje hoće li republikanci uspeti da harizmu razmene za kontinuitet. Harizmatični lideri mogu graditi nove političke sisteme, ali ne mogu garantovati njihov opstanak kada jednom odu. Trump je svojim haotičnim mandatima pokušavao da američku državu ponovo utemelji kao „kontrolisanu demokratiju“ u kojoj se izborima upravlja, mediji se krote, a nekada nezavisne institucije – od sudova i Kongresa do vojske i regulatornih i pravosudnih tela – pretvaraju u puke izvršioce volje velikog vođe.

Problem takvih sistema je ljudska smrtnost. U jednom od viralnih momenata kampanje, Trumpovu opsesivnu potrebu da sve pokriva večnim i nepromenljivim sjajem zlata ismejao je sam Barack Obama u Klivlendu 24. oktobra: „Belu kuću je uredio da izgleda kao da je Saddam Hussein otvorio poslastičarnicu. Zlato na sve strane.“ Možda ga je inspirisao opis Maggie Haberman i Jonathana Swana iz knjige Smena režima, hronike prve polovine Trumpovog drugog mandata:

„Jednog jutra, portparolkinja Karoline Leavitt je ušla u Ovalni kabinet i ugledala Donalda Trumpa s tubom superlepka u ruci kako pokušava da zalepi zlatne ukrase na mermerni kamin… Prizor predsednika koji cedi lepak na pozlaćene ukrase i sam ih postavlja na kamin nije iznenadio nikoga iz njegovog bliskog okruženja.“

***

Ti pozlaćeni ukrasi su fragmenti koje Trump gomila pokušavajući da se zaštiti od pustošenja koje nosi vreme. Očajnički želi da se superlepkom zalepi za Ameriku, da trampizam trajno pripoji telu njene demokratije. Analiza njegovih govora objavljena u New York Timesu „pokazuje da je u drugom mandatu na mitinzima koristio dramatične reči kao što su ’zauvek’, ’nikada’, ’sve’ i ’potpuno’ za 19 odsto češće nego što je to činio pre jedne decenije“. Republikanska stranka je kapitulirala pred njegovom sve-ili-ništa ponudom – on je njen početak i kraj. Bez njega, ili naslednika koga on izabere, ta stranka više ne postoji.

Čak i ako zanemarimo ustavnu odredbu koja nalaže da se njegovo predsednikovanje okonča u januaru 2029, Trump je već sada upadljivo stariji, njegov tok misli sve češće skreće na sporedne koloseke nesuvislosti i obične gluposti. Na predizbornim mitinzima je bilo sve očiglednije da je nekadašnje „pletivo“ počelo da se para. Pometeno povlačenje u ljušturu napola dovršene balske dvorane kraj Bele kuće dan posle izbora proizvelo je halucinantni efekat iz romana Gabriela Garcíje Márqueza. S tom razlikom da je ovde u pitanju čisto magijsko mišljenje, bez tragova realizma.

Važnije pitanje koje lebdi nad ovim izborima tiče se onoga što će doći posle Trumpa. Nije u pitanju to hoće li on za naslednika izabrati J.D. Vancea ili Marca Rubija ili nekog trećeg – mada će posle republikanskog gubitka guvernerske funkcije i senatskog mesta u Ohaju demokrati verovatno mahati transparentima Vance 2028. Ključno pitanje je može li trampizam preživeti odlazak svog harizmatičnog tvorca.

Jedan i po mandat, čak i uz asistenciju popustljivog Vrhovnog suda i pokornog Kongresa, nije bio dovoljan da se autoritarizam institucionalizuje. Šteta je ipak ogromna. Najosnovniji preduslov funkcionisanja demokratije jeste da gubitnička strana bude spremna da prihvati rezultate izbora. Polovinom oktobra Reuters je poslao pitanje šefovima dvadeset šest kampanja u trinaest najneizvesnijih senatskih trka o tome da li će njihovi kandidati priznati rezultate. Samo četvoro republikanskih kandidata je bezuslovno potvrdilo da hoće. U pet država – Kanzas, Mičigen, Nebraska, Ohajo i Južna Karolina – „demokrati su signalizirali da će prihvatiti rezultate, dok su republikanci davali uslovljene odgovore ili nisu odgovorili na pitanje“. Trumpova administracija je u međuvremenu pokušala da federalizuje državne izbore, osigura pristup državnim biračkim spiskovima i dokumentaciji o glasanju i izgradi lažnu priču o rasprostranjenoj izbornoj krađi.

Jedina stvar koja ga je primorala da prihvati rezultate ovih izbora bile su razmere pobune na koju rezultati ukazuju, baš kao što Viktor Orbán, njegov saveznik i pionir kontrolisane demokratije, nije imao drugog izbora nego da se pomiri s teškim porazom u Mađarskoj u aprilu. Ali bilo bi opasno i samozadovoljno pretpostaviti da će Trump i njegova kamarila odustati od pokušaja da upravljaju izborima samo zato što su demokrati tako uverljivo pobedili. Naprotiv, biće dodatno motivisani saznanjem da će republikanci posle ovoga vrlo verovatno izgubiti slobodne i poštene izbore 2028. Poslednji izborni rezultati – na državnom i federalnom nivou – dali su Demokratskoj stranci oružje za borbu za pravo svakog građanina da glasa i da se njegov glas uvaži. To bi morali dobro da iskoriste.

Jedan deo tog procesa, naravno, treba da budu odbrana i povraćaj prava glasa. Drugi deo je izvlačenje pouke o tome da su borba za demokratiju i borba protiv oligarhije jedna ista stvar. Ovi izbori su bili referendum o Musku – i svemu što on predstavlja – isto koliko i o Trumpu. Rezultati pokazuju da demokrati mogu dobiti bitku pod uslovom da se pobrinu da daju glas narodnom otporu i nezadovoljstvu povodom nejednakosti i obespravljenosti.

Poslednjih nekoliko decenija demokrati su bili hendikepirani dvema zabludama. Jedna je opsesija neodlučnim glasačima iz bogatih predgrađa i povezano uverenje da se ti glasači po svaku cenu moraju umiriti nuđenjem odmerenog programa. Ali nema dokaza da takve birače privlači samo odmerenost. Njihove brige – rast cena, manjak pristupačnih nekretnina, veštačka inteligencija i data-centri, pretnje demokratiji – iste su kao i kod većine ostalih birača. Oni takođe podržavaju mere protiv ekonomske nejednakosti: u istraživanju mišljenja birača iz predgrađa objavljenom u oktobru, tri četvrtine njih je potvrdilo da bi podržali federalni porez na imovinu za pojedince s imovinom od milijardu dolara ili više, a 60 odsto podržava minimalnu zaradu od petnaest dolara na sat i više na federalnom nivou.

***

U tom pogledu, El-Sayedova pobeda u Mičigenu bila je poraz republikanaca isti koliko i demokratskog rukovodstva koje sedi u Kongresu i nastavlja da insistira na takozvanoj odmerenosti. Treba se podsetiti da je na unutarstranačkim izborima u junu, prema pisanju New York Timesa, lider senatske manjine (a uskoro većine) Chuck Schumer „tražio od donatora stranke da podrže Haley Stevens“, i da je njegova „tiha poruka glasno i jasno odjeknula među demokratskim dobrotvorima“. Schumerovi saveznici su „kontaktirali nekoliko super PAC-ova i neprofitnih grupa i pozvali ih da pomognu kampanju gospođe Stevens“.

Da je stranačka mašinerija radila po svom, kandidat u Mičigenu bila bi žena koja se na kraju priklonila Trumpu. „Odmerenost“ lako može skliznuti u izdaju glasača Demokratske stranke – dovoljno je da pitate one koji su 2022. glasali za Johna Fettermana u Pensilvaniji i dobili senatora za koga je Trump u oktobru izjavio da bi „voleo da ga vidi… kao republikanca“.

Druga zamka je zabluda da su tehnološki oligarsi koji su napustili Demokratsku stranku i ušli u savez s Trumpom zalutale ovčice koje se mogu vratiti u tor. Izbori su pokazali da demokrati ne mogu pobediti ako jasno ne artikulišu i ne istaknu brige običnih ljudi, one koje se tiču brzine i dubine tehnoloških promena i njihovih veza sa sve dubljom ekonomskom nejednakošću. U predizbornoj anketi Reutersa i Ipsosa, oko 42 odsto registrovanih birača je izjavilo da je „ograničavanje izgradnje data-centara za potrebe veštačke inteligencije veoma važno ili čak najvažnije pitanje“. To je jedan od razloga zašto su demokrati uspeli da privuku neke bivše Trumpove glasače: oko takvih pitanja nema stranačkih raskola.

Pokret protiv data-centara izraz je organskog revolta koji struji odozdo naviše, a njegove razmere i brzina iznenadile su čak i progresivne aktiviste. Trumpova promašena poruka da lokalne zajednice moraju prihvatiti njihovu izgradnju bez pogovora, ako ne žele da jednog dana same budu krive za „zaostalost i siromaštvo“, bila je poklon s neba za Demokratsku stranku. Sada moraju iskoristiti moć u Kongresu da se suoče s oligarsima i regulišu veštačku inteligenciju i društvene medije. „Data-centri u svemiru izgledaju prilično primamljivo u ovom trenutku“, pisao je Musk na X-u dok su se glasovi još brojali. Demokrati se moraju pobrinuti da Zemlju učine nenastanjivom za Elona Muska.

Čega, uostalom, imaju da se plaše? Da će im Musk jednom „doći na vrata“, kao što je već pretio ljudima koji su zahtevali kongresne istrage povodom njegovih ogromnih državnih ugovora? Musk je već uradio sve što je mogao. Potrošio je 224 miliona dolara na senatske i guvernerske izbore u Teksasu, da bi tamo trijumfovali Talarico i Gina Hinojosa. Uložio je nezapamćene količine novca u republikansku kampanju zato što su on i ostali oligarsi svesni sopstvene ranjivosti zbog zavisnosti od države kao regulatora, posrednika i klijenta. Bilo je neopisivo glupo to što su se otvoreno kladili na opstanak sistema kontrolisane demokratije i posle Trumpa, sistema u kom se izbori i političari kupuju za novac.

Ovi izbori su važna opomena svima koji pokazuju takvu vrstu antidemokratske arogancije. Talaricov pobednički govor, u kom je uverljivu pobedu opisao kao „poruku svakom milijarderskom i bilionerskom megadonatoru“, u svakom smislu pogađa suštinu. Pristalice obe stranke (prema rezultatima ankete Reutersa i Ipsosa, 93 odsto demokrata i 71 odsto republikanaca) s gnevom posmatraju kako milijarderi koriste ogromno bogatstvo za kupovinu izbora. Ograničavanje političkog uticaja oligarha je sada veoma popularna tema. Demokrati moraju odoleti iskušenju da dopuste da ih potopi talas donacija koje će im uspaničena milijarderska klasa bez sumnje ponuditi u naknadnoj pameti, pokušavajući da se osigura od izbornih rizika.

Demokrati bi za početak trebalo da nauče ponešto od Trumpa. On je izgradio narodni pokret, oni su ostali politička stranka. Na nedavnim izborima u Srbiji, Brazilu, a sada i Sjedinjenim Državama, krajnja desnica je poražena zaslugom aktivista, posebno mladih. Ali demokrati već imaju to iskustvo. Jedna od njihovih velikih izdaja bilo je gašenje ogromne volonterske organizacije od 2,2 miliona aktivista koja je izgrađena u vreme kampanja Baracka Obame 2008. i 2012. Kao što u knjizi Ovo je plan konstatuje Ben Winkler, predsednik Demokratske stranke u Viskonsinu od 2019. do 2025:

„Izuzetna organizaciona mašina izgrađena za Obaminu kampanju nije pronašla način da nastavi život unutar stranke… DNC je uglavnom raspustio organizacione štabove posle izbora 2008. i 2012. i većina povezanih timova se raspala.“

Posle poraza na Floridi, veoma tesnog, uprkos minimalnoj pomoći koju je dobila od stranke na nivou države, Angie Nixon je rekla: „Ja sam aktivistkinja, a ne političarka.“ Isto bi moralo da važi za kongresmene, senatore i guvernerе koji pobedu duguju građanima koji su ustali u odbranu demokratije, da zaštite susede, da pruže otpor oligarhiji i doprinesu borbi za univerzalnu zdravstvenu zaštitu i ekonomski opstanak. U Kongresu će i dalje biti mnogo profesionalnih političara iz Demokratske stranke, ali aktivisti su oni koji će na kraju odlučiti hoće li ovaj izborni uspeh doneti bolja vremena.

***

Počela je sezona lova na američku budućnost. Trump je živi dokaz da nagla skretanja mogu biti zastrašujuća. Ovi izbori su pokazali da takođe mogu probuditi nadu. Demokrati su u Obaminim godinama pali u zamku verovanja da će koalicija birača koju im je on sastavio – radnička klasa, visokoobrazovani, mladi, crnci i Hispanoamerikanci – zauvek biti stabilna. Trump je to razorio. A onda su i republikanci napravili istu grešku pretpostavljajući da je svojim vanserijskim talentima u ulozi agregatora koji okuplja višeklasnu koaliciju – od fizičkih radnika do ženomrzaca, od antivaksera do rasista, od farmera do tehno oligarha – Trump trajno prestrojio biračko telo.

MAGA pleme je i dalje tu i osigurava Trumpov monopol na Republikansku stranku, čiji pripadnici strahuju da će nepokornošću Trumpu okrenuti stranku protiv sebe. Ali granice moći tog plemena očigledno opadaju. Kao što je bilo ljudi koji su glasali prvo za Obamu, pa onda za Trumpa, sada su neki od Trumpovih pristalica glasali za demokrate, možda čak i za demokratske socijaliste.

Ono što se mnogima od njih dopalo kod Trumpa bio je osećaj moći koji im je pružio. Koliko god da je bila lažna, ideja da su postali deo nečega većeg pružala im je smisao u veoma zbunjujućem svetu. Demokrati neće zadržati te glasače ako im ne pruže iskustvo uključenosti u projekat preoblikovanja Amerike – ovog puta u republiku jednakih.

Što se Trumpa tiče, pošto mu nije pošlo za rukom da ličnu harizmu pretoči u politički i institucionalni kontinuitet, najverovatnije je da će se sada fokusirati na drugi aspekt svoje dugoročne ostavštine: na stvaranje višegeneracijske dinastije milijardera. Lepljenje pozlaćenih ukrasa na porodični trezor biće njegova verzija nasledne monarhije. Korupcija koja je njegovim poslovnim projektima donela 2,2 milijarde dolara otkako se vratio u Belu kuću premašuje sva očekivanja – i to će se nastaviti.

Fascinantno je koliko se tog bogatstva temelji na percepciji. Ono potiče iz dve virtuelne industrije: kriptovaluta i društvenih medija. Ljudi mu daju novac i pažnju zato što im se čini da je svemoćan. Njihova životna opklada je trampizam kao permanentna revolucija. Akcije kompanije Trump Media and Technology Group, nekada vredne blizu 100 dolara, pale su na 4,50 dolara dan posle izbora. Takve stvari se događaju kada se sruši iluzija večne moći.

Ljudi koji su omogućili takav nivo korupcije suočavaju se s verovatnoćom polaganja računa koja je sve veća. Očigledno je da se demokrati, čim preuzmu kontrolu u Kongresu, moraju fokusirati na problem priuštivosti – ne samo goriva i namirnica, već i zdravstvene zaštite, obrazovanja i stanovanja. Takođe se moraju pobrinuti da održe u životu vezu koja je u umovima glasača već uspostavljena, između krize troškova života i ogromnog ličnog bogaćenja Trumpove porodice i njegovih saradnika.

Nema potrebe pokretati postupak za opoziv predsednika – dovoljno je pratiti trag novca. Pogledajte, na primer, kripto prevare kojima je Trumpova porodica stekla bogatstvo dok su nesrećne budale koje su u njih ulagale sve izgubile. Pogledajte otvorena kršenja ustavne zabrane primanja prinadležnosti iz inostranstva. Pogledajte neobične, ali reklo bi se dobro utemeljene tvrdnje u novoj knjizi Matthewa Colea, Prinčevi i razbojnici, o tome kako je Jared Kushner dobio na korišćenje dva bankovna računa koje su otvorili režimi Saudijske Arabije i UAE, sa ukupno 2 milijarde dolara depozita.

Trump će besneti zbog ovih promena, to će verovatno dovesti do nasilja u inostranstvu i na ulicama Amerike, uz dalje bahato rušenje onoga što je ostalo od globalnog poretka, ubrzavanje klimatske katastrofe, sve otvorenije prkošenje zakonu i Ustavu i (ako je to uopšte zamislivo) još žešće uvrede i demonizaciju protivnika. Smrad trule veličine pratiće ga do samog kraja.

The New York Review of Books, 05.11.2026.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 19.11.2026.

Srodni linkovi:

Masha Gessen – Kako se ruši autokrata

Slavoj Žižek – Uticaj Trampovog poraza na tok istorije

Jan-Werner Müller – Šta posle pobede

TRAMPOZOIK