Drago mi je što je Ratko Mladić konačno uhapšen. Ne konkretno zbog nekih mojih euforičnih osjećaja jer ih nema ni na karti, niti zbog mirijada drugih ljudi koji su imali to životno iskustvo da se nekoliko godina intimiziraju sa granatama, snajperskim hicima i drugim ubojitim sredstvima koje je vojska pod komandom oficira iz Božanovića blizu Kalinovika ispaljivala, i selektivno i neselektivno, po gradovima BiH. Većina ljudi koje poznajem a koje su Mladić i njegova Družba za humana preseljenja rastjerali po svijetu danas ne likuju. Nemaju nad čim likovati. Dovoljno se prisjetiti mrcvarenja na sudu koje nam tek predstoji pri kojem se žrtve nerijetko iznova ubijaju u cirkuskim retoričkim predstavama, činjenice da smo svi znali gdje je Mladić (sedmičnik Slobodna Bosna je prije šest mjeseci imao članak u kojem je opisano da se Mladić krije u blizini Zrenjanina) ali da sada moramo uzbuđeno slušati Borisa Tadića koji će nam u sljedeća dva mjeseca, kao pokvarena ploča, najmanje stotinjak puta objasniti kako je Srbija učinila baš sve da se obračuna sa haškim optuženicima. Iskreno se nadam da Tadić neće dobiti bruh od napora. A mogao bi mu neko pokloniti i pretplatu na Slobodnu Bosnu. Ne mogu likovati nad licemjernim riječima Božidara Đelića koji je naglasio ne samo da su šanse Srbije za pregovore za pristupanje Evropskoj uniji sada mnogo veće, već nije zaboravio da doda da će hapšenje olakšati borbu Srbije za nacionalne interese. Ko sam ja da ga podsjećam da je Mladić tu baš zbog nekih nacionalnih interesa. Čovjek se užario u svom evro-optimizmu. Milozvučna je jučer bila Evropska Srbija, čovjek bi je na ranu stavio. Možda ne bi bilo loše angažovati Ivicu Findingatora Dačića da pronađe i Đelićev mozak negdje kad je već ovo nalaženje ovako dobro krenulo.
Nije mi drago ni zbog svakojakih naklapanja svjetskih diplomatskih elita koje su jučer bombardovale televizijske ekrane svojim bombastičnim izjavama o međunarodnoj pravdi koja je spora ali dostižna. Pravdo, ime ti je kornjača na leđima puža. Ista je to pravda koja je dozvolila da se Mladićeve krvopije igraju nekoliko godina. Činjenica je da je puno lakše pričati o demokratskom svijetu, nego ga praviti, bez obzira da li se radi o visokoj diplomatiji ili facebook-komentarima. Drago mi je što je Mladić dohakao, zapravo, zbog mojih drugara iz Srbije kojima ovo može biti znak da postoji neka nada da se njihova zemlja mijenja nabolje. Ako ne nada, postoji bar mogućnost konstrukcije takve nade sad i ko sam ja da im uskratim tu potrebu. Nadu u bilo čemu povremeno moramo obnavljati da bi i ona i mi preživjeli. Tako sam je i ja obnavljao između svake dvije granate. I evo, živ sam.
Ako iz ove priče otklonimo demonstrante u Novom Sadu, slučajne prolaznike koje su televizije intervjuisale a koji nam rekoše, sasvim očekivano, kako je sud u Hagu politički sud koji samo progoni heroja Mladića i onemogućava Srbima lijep i dobar život, šta nam ostaje? Nebuloze o nekoj kolektivnoj krivici koju neko traži od Srba kao naroda i ignorisanje sasvim jednostavne činjenice da je ideologija povezana s Miloševićem i dalje veoma živahna, paranoidni verbalni uratci o Evropskoj uniji koja sad mora da dokaže svoj kredibilitet i koja mora zapravo biti i zahvalna jer je Srbija, zamislite, nakon toliko vremena, uhapsila najvećeg ratnog zločinca iz svoje sopstvene ergele. Ako EU sad ne bude fer, Srbija će valjda oteti natrag Mladića, šta li. Još paranoidnije antilogičke tvorevine u kojima se EU samo igra sa Srbijom iz nekog samo njima znanog razloga. Nekad su se ljudi igrali Rubikovom kockom, danas se, eto, igraju Srbijom. Poznato je, inače, da EU velikodostojnici, ujutro, čim otjeraju krmelje iz očiju, stanu razmišljati kako da napakoste Srbiji. Nekad to rade i sa krmeljima koliko se jadni ne mogu obuzdati u toj strasti.
Sveukupni utisak o hapšenju Mladića ima dakle dvije značajne dimenzije: megalomansko shvatanje sopstvene vrijednosti i uglavnom potpuni nedostatak moralnog aspekta koji bi u javnosti jasno pokazao zašto bi se Mladić trebao isporučiti Hagu i zašto bi to svi građani Srbije trebali podržavati. Slušajući Tadića, Đelića, i druge DS-ovce možemo samo zaključiti da se na neki način izvinjavaju zbog hapšenja jer jučer je, od svih narativa u opticaju, najtanji, čini se, bio upravo narativ da Mladić ide u Haag zbog toga što je strašan zločinac i da to sve ima neke veze sa konceptom pravde. Mnogo češće smo čuli da Srbija ide naprijed u EU jer su sad svi uslovi zadovoljeni. Pa smo čuli da je trgovina organima na Kosovu strašan zločin. A čuli smo i da je jedno poglavlje istorije sada završeno. Ide to nekako sve zajedno sa Noletovim pobjedama za koje ispade cijela Srbija odgovorna. Kolektivna pozitivna odgovornost. To prolazi. Kao i vulgarna shvatanja postmodernizma.
Kad je Radovan Karadžić uhvaćen bio sam na moru i vijest me stigla u pola odličnog krimića kojeg sam čitao. Nikad ga nisam dovršio jer tad se Balkan trebao promijeniti i krimić je dospio u zaborav. Sjećam se da sam tad imao neka velika iščekivanja da će to hapšenje dovesti do značajnih promjena prvenstveno u Srbiji, koju moćnici vole da nazivaju liderom regije, mada rijetko ukazuju koji je to pravac kojim Srbija tu regiju vodi. Pri ovom hapšenju nemam nikakvih očekivanja, kao ni mnogi drugi ljudi koji su doživjeli oslobađanje koje je JNA vršila svojim bombama. Zemlja koja nema istinske političke volje da se suoči sa svojom ulogom u bliskoj prošlosti je zemlja u kojoj i danas sjede stotine mladića pred svojim kompjuterima i žele biti Ratko Mladić. Tako će to još dugo biti krenula Srbija prema EU koracima od sedam milja ili ne. Pobjeđivao Nole ili ne.
Danas je 27. maj, devetnaest je godina od dana kad je JNA odlučila istrijebiti što je moguće više civila u srednjebosanskom gradu Jajce. Meni će taj datum još dugo puno više značiti od nekog oronulog starca koji će možda provesti godinu-dvije u haškom zatvoru, a možda neće ni to prije nego krene ka vječnim lovištima. I uvijek će mi značiti mnogo više od Tadićevog evropski orijentisanog pozerstva. Vrijeme je da se vratim onom nezavršenom krimiću.
Peščanik.net, 27.05.2011.
UHAPŠEN RATKO MLADIĆ
