Beograd, prvo pojavljivanje Mladića u Hagu
Beograd, prvo pojavljivanje Mladića u Hagu

Protekli dani su nesumnjivo imali svoju historijsku važnost. Srbija je krenula naprijed čizmama od sedam milja, s čim se Holandija još nije u potpunosti složila. Istina, u emocionalnom smislu koji ovdje jeste bitan i za razračunavanje sa kolektivnim mitovima, historijska važnost ovih dana i nije pretjerano pozitivna. Aslan nije moćno riknuo i time spasio sve ugrožene i bojažljive stanovnike čudesne zemlje Narnije. Gandalf se nije pojavio u zadnji čas i nije rasturio raspomamljene orke jednim potezom čarobnog štapića, onako iz zgloba. Narnija se podjednako intenzivno valja po tlu sa stomačnimgrčevima koji nisu izazvani ešerihijom koli, Gandalf gleda turske serije dok mu oči ne pobijele a orci su se proširili i na televizije na kojima su ranije rjeđe gostovali.

Drugim riječima, nismo pronašli kako se ono po naški kaže ta teška, strana reč katarza. Nismo se osobito ni potrudili zaglavljeni između Utiska nedelje i B92 Debate. Mladić je, znamo svi sad, isporučen jer je to obaveza Srbije prema EU, a ne moralna obaveza Srbije prema svijetu ili, ne daj Bože, žrtvama. Ko je vjerovao u ovo drugo, vjerovao je valjda i u Djeda Mraza isuviše dugo. Ili možda još uvijek vjeruje. I dalje će biti sasvim normalno reći da je normalno podržavati Mladića, a nije normalno biti homoseksualac. Ta oni se ljube u usta. I dalje će sa televizijskih ekrana iskakati orci. Ako evoluiraju opet ćemo gledati i Uruk-hai primjerke, baš kao u devedesetim. I dalje će slobodarci imati majice s natpisom Kosovo je srce Srbije, ispod svog navodnog antiglobalističkog oklopa, i dalje će se bosanskim spisateljicama sugerirati da baš ne čitaju potresne priče o Srebrenici, kad ih se već pozove na književne festivale čiji je cilj općenito izmirenje i podizanje kulture dijaloga u regiji, i dalje će malo ko uspjeti shvatiti ono što je Aldous Huxley rekao u Proper Studies (1927), da činjenice ne prestaju postojati samo zato što ih se ignorira.

Obično se o današnjoj Srbiji govori kao o jednostavnom dihotomijskom sukobu Prve i Druge Srbije. Ovi postmladićevski dani su zapravo jasno pokazali društveni značaj onih mirijada Srbija koje se kreću između Prve i Druge, koje se ponekad naslanjaju na jednu, ponekad na drugu i koje su bile unisone u svom ignoriranju Mladićevog hapšenja. Ne zato što su apolitične jer apolitičnih ljudi je najmanje u regionalnom javnom ili polujavnom prostoru. Ove Srbije su se ovih dana bavile poezijom, urbanim buntom, poskočile su i potciknule kad su traktori blokirali pristup gradovima. Bavile su se svim i svačim osim kondenziranom politikom prilično usko povezanom sa užasnim zločinima počinjenim u ime nacionalšovinizma. Kad je nešto toliko prisutno oko vas kao što je to narativ o Ratku Mladiću u Srbiji, a vi ne smatrate da to ima ikakve veze s vama, uzroci moraju biti negdje duboko zakopani. Dublje nego kosti pobijenih ljudi. Pošto nisam ciničan, odabraću intepretaciju da gledam sve to kroz prizmu običnog ljudskog straha, sastojka svakog društva. Ljudi se valjda boje. Boje se reći nešto o Mladiću u polujavnom prostoru kao što je recimo facebook jer to nosi realne rizike gubljenja bliskih ili polubliskih prijatelja ili čak mnogo opasnije rizike. Boje se, možda, priznati sami sebi da je Mladić radio šta je radio baš u ime srpstva. Ljudski je bojati se mada ta vrsta straha nikada neće donijeti katarzu u regiji. Pa ni onu majušnu, džepnu, manju od najmanjeg mobila. No, dobro je ako se ipak radi o strahu jer ako se radi o ravnodušnosti sam Ratko Mladić može biti prezadovoljan svojim rezultatima. Čovjek mora biti optimističan, zar ne? Vremena su teška i optimizam nam je kao kruh nasušni. Zato to vidim kao strah širokih narodnih masa.

Na zapadnom dijelu Balkana, u zemlji u kojoj obitava više katolika nego ljudi, katarzu je doživjelo valjda i samo tlo po kojem je Sveti Otac sveto kročio. Osjećajući se tako bezgranično voljen, papa je zaključio da sekularizacija ozbiljno ugrožava obitelj. Šta bi drugo zaključio čovjek sa toliko djece. Kako papa to izreče, papoidi se odmah baciše na uvjeravanje pučanstva da je najveći problem Hrvatske to što abortus još nije zabranjen. Kad zabranimo abortus, onda ćemo svi imati pravo na život. Bezrezervno. A takvo pravo na život daje opet, u nekoj drugoj perspektivi, mnogo novih vojnika za ostvarenje novih ciljeva. Što geopolitičkih, što kojekakvih drugih. Nakon toga, papa je zagrlio katarzu i odjezdio u avionu preuređenom da bi mu se više dopao. Papino pravo na poseban avion. Croats do it best.

Protekli dani su dakle bili obilježeni katarzom. Bilo njenim nedostatkom, bilo njenom pretjeranošću. U takvim emocionalnim danima lako gubimo prijatelje koji nisu oduševljeni intenzitetom našeg izričaja o Ratku Mladiću i više su, onako, za kulturu dijaloga po receptu Sanje Vlaisavljević. Prijateljstva pucaju kao nekada bestrzajni topovi. Istovremeno, dakle u istim danima kad su moji tekstovi o Ratku izazivali razne emocije, sam stavljen na zvaničnu listu islamofoba portala IslamBosna zbog teksta Hiperbole u školskim klupama objavljenog baš na Peščaniku. Apsurdologijo, najjače katedre su ti širom Balkana.

Peščanik.net, 09.06.2011.

UHAPŠEN RATKO MLADIĆ