Dani u Valhali I

Iza Tojiale nema više ništa.
Brzi voz za sever kreće s drugog kolosjeka,
na prozoru četvrtasta lica, kamenite njive
i djeca bucmasta kao krastavice.
Penti Saarikoski

 
U dnevniku čovjek nalazi dokaze za to da je, čak i u stanjima koja se danas čine nepodnošljiva, živjeo, gledao oko sebe i bilježio zapažanja, te da se, dakle, ova desnica pokretala isto kao i danas, kad smo, doduše, pametniji zahvaljujući mogućnosti da bacimo pogled na ondašnje stanje, ali zato utoliko više moramo odati priznanje neustrašivosti svojih ondašnjih težnji, koje su se ipak održavale usred potpunog neznanja.
Franc Kafka, Dnevnici

Tabla I

SIVOMASLINASTI DVOTOČKAŠI

1.

Visefjerda krasi jednu kamenitu podlanicu zemlje koju plâču vode tri modra jezera. Sastoji se od desetak ljetnjih kuća i jedne uzorite protestantske crkve. Sa zapadne strane crkve, kad se pređe preko uska mosta od brvana, sreću se dvije bakalnice, jedna pumpa i Sistembolaget (prodavnica alkohola) pred kojom se skuplja sekta svehlih ovisnika.

Ovamo, dublje, ka ivici šume, pod dokonom kišom bajalicom, svjetluca vižljasta padina sa seoskim grobljem u pregači. Od njene kapije počinje put koji se, nakon par koraka, zavlači u tamu i vlagu četinarskih šuma. Tim putem, kroz te šume, za pola sata vožnje stiže se do prvih baraka visefjerdskog logora.

Krenuli smo iz Celzijusa (prelaznog izbjegličkog logora u Malmeu)^[1] izjutra i stigli ovdje po prvom sutonu. Dočekala nas je kružna ledina, po kojoj su osijavale grbe prastarog kamenja. Ivicom ledine tijesnilo se nekoliko niskih, drvenih baraka a na njenoj sredini dvospratna, gola zgrada – savršena kopija (ili, možda, uzor) naših zadružnih domova.

Činilo se – nigdje žive duše. Skoro da se mogla opipati tjeskoba niskih i gušatih zvijezda, a debela plahta srebrnastog praha, nekom višom voljom preko ledine prosijana, bila je čista i kao kora mjesečeva, lišena bilo kakvog ljudskog traga.

Zgušila me jeza, digao se stomak uvis, orosili znojem čeoni damari. Tako su se, mislim, i svi drugi osjećali. Nikome se nije izlazilo vani. To je učinio samo vodič i u blijedom, nezemaljskom sjaju bestraga nestao.

Nicao je, ipak, žamor u vozilu, probuđena mirovanjem, djeca su se rasplakala, par Sarajki neumorno jebavale Karadžiću postojbinu, gusle, pradjedove, majku.

Zatim je neko uzdahnuo: – Gledaj. Domoroci…

U jatima, uz kikot i vrisku, odnekud su se pojavili. Opkolili su vozila, stali lupati šakama o prozore. Bili su to, uglavnom, naši Romi (Semberija – Posavina – Istočna Srbija) čije će nas priče, vrlo brzo, svući s pameti.

*

Po pričanju izbjeglica-starosjedilaca, logor je nekad predstavljao znamenitu vazdušnu banju. Najbrojniji gosti bili su mu prekomorski bogataši, lovci na bijele sopove, mutante. Međutim, divljina im je brzo dohakala i lovne su čeke pretvorene u humke krajputne.

Nakon ovog tamnog perioda, objekt prelazi u tvrđe i hrabrije ruke. Iznajmljuju ga vojne vlasti i tu, uz korbače i urlike, ribaju regrute. Ali i to kratko traje. Poslije tri-četiri potuljene zime, vojska se povlači u toplije sage i krajine. U poznim osamdesetim godinama, ovu „unikatnu zračnu banju“ zakupljuju bistre birokrate Useljeničkog zavoda – Invandrarverkea – i pretvaraju je u prelazni izbjeglički logor.

Logor ima oblik skoro savršenog pravougaonika. Ivice su mu podignute od ručno klesana kamena, podložne su oburvavanju i pune su rupa. U gornjem lijevom uglu nalazi se jedna poveća drvena baraka sa betonskim temeljima. Pod tim temeljima leži podrum, u njemu tv-sala i dvije manje prostorije-perione. Drveni dio barake ima petnaestak soba. Svaka soba ima po četiri kreveta i sa susjednom dijeli kupatilo.

U sredini pravougaonika dreždi glavna zgrada logora, glavni izbjeglički dom. Ima dva sprata. Na prvome, s lijeve strane, ređaju se sobe izbjeglica, soba čuvara logora i soba u kojoj se obavljaju pedagoški razgovori, dijeli (svake druge srijede) novčana pomoć i veoma rijetka pošta. S desne strane nalazi se glavna logorska kuhinja i, također, nekoliko soba. Na drugome spratu, osim tv-sale i „ljekarske sobe“, vonja još par tajanstvenih odajica od kojih je jedna moblirana u priručnu kaznionu.

Sa čeone strane ove zgrade pahnu dvije krupne deponijske kante i jedna limena katafa u kojoj izbjeglice mogu kupiti ili iznajmiti staru odjeću i obuću. U donjem desnom uglu pravougaonika leži još jedna drvena baraka. Nema podruma, nema tv-sale ni kuhinje i ugošćava sedam-osam porodica. Nekoliko metara iza nje, nalazi se čudna građevina koja podsjeća na čardak. Služila je djeci za skupljanje strave a kasnije, kad se „svijet upoznao“, u ašik je gnijezdo pridešena. Od čardaka se pruža lanac štala i sjenara, u posljednjoj fazi raspadanja. Za jakih ljetnjih oluja, iz okolnih četinara izlaze krda mladih bikova i junica i tu se od nepogode zaklanjaju.

Ispred ovih štala nalazi se improvizovano fudbalsko igralište. Podloga mu je od tektonskih ploča i stative, grubo isklesane, imaju oblik seoskih vješala.

 
Starosjedioci

Starosjedilačko stanovništvo činili su, uglavnom, Romi, porijeklom iz Srbije. Daleko od gradova i „budnih očiju javnosti“, kao da su ovdje držani po kazni. Mada je i ovo prelazni logor, u kojem se provodi obično nekoliko mjeseci, bilo je izbjeglica s dvije-tri godine verem-staža. U vrijeme našeg dolaska, imalo ih je blizu tri stotine.

– Sirotinja, kume, iz Južne Srbije. Najviše iz Leskovac i Prokuplje. Teli su sve da nas pobiju. Ko? Ustaši, ko bi drugi! Jedva smo im pobegli. Neke su i ubili. A ovi oće da nas proteraju? Nema pravde za cigane. Nema, kume! – tvrdi Fiksa, najstariji sužanj u romskoj enklavi.

 
Došljaci

Kako ćemo u daljem toku ove sage obrađivati došljake, to im ovdje odvajamo četvrtinu strane. Radilo se, uglavnom, o prognanom muslimanskom stanovništvu Bosne koje se, sredinom 1992. godine, poput nepogode sručilo na sive nordijske obale. Bilo je dosta Albanaca sa Kosova, Sandžaklija, nešto Mađara i (mlađih) Srba iz Srbije. Bosna je već bila uveliko pretvorena u klanicu i radila je punom parom. Činilo se da će ta evropska preventivna, higijenska akcija trajati kratko: svakodnevno je pod četničke kame privođeno na stotine ljudi (najviše žena, djece i nemoćnih), i po dva-tri prelijepa šehera u ruine je pretvarano. Prvi srpski logori gutali su kolone „prljavih mudžahedina (francusko-engleska propagandna škola) i ostalih domaćih balija“, i prve kolone zdrave djece gutalo je zapadnjačko „demokratsko more“.

Evropa je, prisjećam se, pjenušala od ushita. Ali neka toga. Pretpostavljam da o tome znaš sve što treba, poštovani čitaoče.

 
Život, aktivnosti

Svakodnevni život se, kratko kazano, sastojao od ničega: izbjeglički dani, kako god okreneš, mogli bi se porediti tek sa lijenim i pipavim radovima vaši i stjenica.

Bilježimo, ipak, dnevne obaveze: jedno prisilno i bučno buđenje, tri obroka i na kraju jedno slobodno lijeganje. Bojim se da bi opis buđenja izazvao trajne psihičke ozlijede i kod, kako se to veli, duševno najtvrđeg čitaoca, pa ću ga, stoga, preskočiti.

Doručak se dijelio između osam i devet sati. Valjalo je stati u red, sa plastičnom tabljom u rukama i zatim, liše mlijeka, sve ostalo uz grmuške prosipati.

Ručak je počinjao tačno u podne. Otvarale su ga bune ješnijega svijeta: – Je li ovo šnita hljeba! Kroz ovo se vidi Kalmar!, a zatvarale krađe maslaca, mlijeka, šećera i limenki sa kuhanim (ljubičastim, žitkim) holandskim krompirom. Bilo je i graha, ali zaslađenog. Žene su ga dugo ispirale i širom dvorišta ključali su i krčkali vazdan lonci, šerpe i dublji sahani.

Večera, u šest. Kompot i pileće meso; krilca, šije i trtice. Redovi pred kuhinjom – ratoborni; u svakoga laktovi oguljeni i krvavom skramom plećke prošarane.

Lijeganje je teklo najmirnije i odvijalo se po tačno utvrđenim etapama. Prvo su lijegala djeca, zatim starci i starice. Negdje ispred ponoći lijegale su žene, zatim razboriti, i, po gluhom dobu, iz dimljivih tv-sala povlačili su se u san i ostali ojađeni balkanski etnikumi.

 
Domaće radinosti

I

Iza podneva, okupljeni oko teških vatri i limenih korita, prijekom nuždom pretvorenih u retorte i kazane, iskusni su azilanti pristupali prehrambenim poslovima: topili su u jestivo ulje guke pokradenog margarina. Dim koji je tom prilikom pokrivao logor bio je teži od bojnih otrova. Napunjene boce (koje idu u logore na sjeveru) obnoć su se pakovale i skrivale u grmušju ispod mojih prozora, tako da sam, sve do kasnih sati, morao biti na oprezu: po svršenom poslu, radnici su imali običaj da, dokoni, zaviruju po sobama i skupljaju prikrivene stvari. Doduše, nismo imali mnogo toga za skrivanje. Nekoliko zavičajnih majica i slika, nekoliko stotina njemačkih maraka, dvije knjige F. Kafke, Pripovetke i Dnevnici (Nolitovo izdanje iz 1984. godine). Ovdje valja pribrojiti i kutije crvenog Silvera, duhana kojim smo se, tada, odreda trovali.

II

Podne, pripeka; dokle pogled dopire pucketaju i prskaju obrijane glave tektonskog kamena.

III

Usred suhih, zapaljenih ledina, jednog jutra osvanuše glomazni drveni krstovi okićeni bokorima planinskoga cvijeća. Posmatrani iz daljine, sličili su na raspeta tjelesa divova. Midsomar, praznik ljeta. Za taj praznik, tvrde naši asistenti, Šveđani sasvim podivljaju: pjevaju i plešu svunoć u razvratu. Kružimo oko čudesnih krstova, zagledamo i njušimo. Ali ničeg nema što bi na pagansko plesalište podsjećalo. Ničeg, osim ugažena mjesta. Ugažena razigranim stopalima. Odakle su stigli svi ti ljudi? Kojim su išli putevima? Kako da ih, k’o zečevi lakouhi, nismo opazili?. Gdje su bili naši Romi, gdje su bili mjesečari?! I gdje naši mnogobrojni žbiri i protuhe?

IV

Sredinom jula ogrnuše kiše. Lijegali smo s njima, s njima ustajali.

Jednog jutra dvije žene osamnuše lude. Jedna je bila udovica i imala je ćerku od šest godina. Mislim da je bila izbjegla iz šehera Banje Luke. Kad su je nakon dva-tri dana, odveli u ludnicu na ostrvu Oland, u logoru je, među mladim parovima bez evlada, nastala jagma oko nesretne djevojčice. Svi su je željeli spasiti, svi su je htjeli usvojiti (smatralo se da će na taj način lakše stići do papira) i kancelarija Uprave punila se, od sabaha, ”plemenitom” vikom i sličnim kricima. Istu želju pokaza i nekoliko službenika logora.

I nikom se želja nije ispunila. Živa i zdrava, majka se brzo iz bolnice povratila.

V

Kišni period upamtio sam i po jednom dobru. Dok smo, tako, truhnuli uz prozore, moj sin Hamza, koji je zadnje dvije od svojih šest godina proveo na selu (Šavce, kod N. Pazara), drijemovno je promrljao: – Sad je šuma puna pečuraka.

Izašli smo vani, pretrčali brisani prostor logorske avlije, zaobišli čardak i za pola sata, plitko ušavši u šumu, nabrali tovar prekrasnih vrganja. Kvalitet ishrane u našoj baraci opasno se poboljšao. Isto bi se moglo reći i za apetit njenih stanovnika. Uprkos svakodnevnim trovanjima.

VI

Ivicom šume, u sumraku, mogle su se opaziti srne. Bile su sive, i vižljaste, skrivale su lanad pod prsima, dok su pasle, sirotice, kao krivci nesigurno.

2.

Četvrtkom po podne, domar logora, visoki i nijemi F. J. Krabe, dijeli nam stara sivomaslinasta vojna bicikla. Ima ih, avaj, desetak komada, nas stotinu, pa smo, da se ne bi kavga zametala i krv zalud prosipala, donijeli pravilnik o njihovom iznajmljivanju: jedna porodica – jedan bicikl – jedna nedjelja.

Uoči svakog četvrtaka, od ponoći pa nadalje, romske i albanske porodice dijele se na manje ćelije i ove onda, u svitanje, ne bez ceremonije i muzike, preuzimaju od matica spasonosne dvotočkaše. Mi blehnemo praznih šaka. Ali, nismo očajavali. Već u sumrak istog dana, dok se posljednji službenik Uprave još jednom, prije odlaska, oko sebe osvrtao, ovamo, na kraju „naselja“, ispred stubišta Ciganskih baraka, bicikli su već stajali u dva reda parkirani i već su, kao niz pijacu, niz dvorište logora djeca izvikivala najnoviju cijenu renta-kara.

Unajmiti bicikl značilo je osjetiti, na par sati, varljivi dah slobode. Izvesti se iz logora, biti sam, biti niko, zaboraviti, pejzažima zanijet, ko si, gdje si i kakvim se haberima nadaš. Pojedinačne odiseje biciklista, ništa manje uzbudljive od one Homerove, grijale su našu maštu čitav juli, posebice noću, kad se, pod kristalnim zvijezdama nordijskog neba, nije moglo spavati.

Prvi put me dopao bicikl uobičajenom trgovinom. Lišio sam se tri vrećice duhana Silver i zaždio preko polja ka asfaltnom putu s prednje strane logora, koji je vodio, udariš li ka istoku, do močvara i jezera, ili, obrnuto, do nekakve varošice, udaljene na šest sati dobre vožnje. Nisam stigao daleko. Na samom početku puta, mnogo prije uzvišice od koje počinje četinarska šuma – sjenovita, nepodnošljiva – ugledao sam nekoliko žutobijelih krava i junica kako štrpkaju ćuberke busenja na jednoj podlanici tanke i koprivom obrasle ledine.

Zaustavio sam se i prišao da ih gledam. Mlade krave, svikle na samštinu, prepale su se iznenadnog društva. Kada su me opazile, podigle su glave, netremice motrile u mene. Na najmanji pokret dale bi se u trk i nestale. Nisam bio nezahvalan. Iza njih se osjećao miris – blagorodni miris prežvakanog bilja i svježe balege, ospokojavajuće i umilno zujanje mušica.

*

Po ovdašnjim poljima nema zrikavaca. Nema pčela i bumbara. Planinsko cvijeće, ipak, cvjeta. Ali nema mirisa.

 
Volja za životom

Divljina je posebice padala teško Hazbu S. Malo ljubavi pokazivao je spram vjetrom zaljuljanih vrhova smrča i borova i spram rijetkih i jalovih ćuberaka borovnica. One su ga podsjećale na djetinjstvo i planinu Lađevac. „Izašli bi na Lađevac jednom u godini, igrali, pjevali i plakali, kako bi se prisjetili doba kad smo bili mnogobošci i kad su nas klali ne zbog vjerske pripadnosti već onako, iz obijesti.“

Lutao je niz kamenjar i pustare, sjedeo satima uz ivicu asfaltnog puta, radujuć se kao dijete nailasku rijetkoga vozila. Udisao je punim plućima isparenja motornoga ulja, sakupljao ushićeno smotuljke novinske hartije i pritom, na glas, sanjario o „trubama i gunguli koja čeka na crveno, na nekome usijanom velegradskom trgu preko kojeg teče beskonačan saobraćaj.“

Jednog maglovitog subotnjega jutra obreo se u mojoj sobi, digao me iz postelje.

– Emaboda, stari! Emaboda! Otkrio sam civilizaciju…

Emaboda je omanje naselje koje leži iza jezera, s desne strane Visefjerde. Udaljena je od logora dvadesetak kilometara.

– Ima biblioteku – tvrdio je Hazbo. – Ima živih ljudi. Šetaju trgom, ližu sladoled. Ima parkinga i kioska sa štampom! Trebaju nam dva dobra bicikla.

Sišao sam u podrum barake, probudio Fiksu, „atašea za sport i kulturu pri ciganskoj ambasadi.

– Čast mi je – rekao je Fiksa, ugledavši Hazba. – Gospodine doktore, izvolite.

– Trebaju nam, care, dva jaka bicikla.

Nije bilo trga, ljudi nisu jeli sladoled, ne sjećam se je li bilo parkinga, ali sve to nije važno. Biblioteka je, doista, postojala. Mala biblioteka, na sjeveru svijeta, u podvodnom selu Emabodi, imala je u svom fondu i tridesetak knjiga na našem jeziku Bila su to, uglavnom, izdanja glasovitog Hita iz Zagreba. Hazbo se izgubio na odjelu sa engleskom knjigom.

– Aj, šta ih je – javljao se otud – na hrnjage i hrnjage.

U logor smo (sa tovarom knjiga) stigli po ponoći. Pred mojom barakom još uvijek se dernečilo. Lupale su daire i drhtali mazni glasi; vonjalo je na mokraću i na kožu osmuđenu na plamenu rijetkih, posustalih vatri.

 
Putujući prodavci živežnih namirnica

Putujući prodavci živežnih namirnica pojavili su se iznenada. U prljavim teretnim autima, nijemi, sa skorjelim strahom lutalica u svojim krupnim južnjačkim očima. Bijahu uglavnom orijentalci, Sirijci, Kurdi, Iračani. Parkirali su vozila uz kapiju logora, dizali ciradu i ređali, niz kameni zid ograde, gajbice s južnim voćem, brašnom, uljem, začinima. Šutke smo im prilazili, šutke trgovali.

Premda su bili naša prva veza sa ovdašnjim stvarnim svijetom, ovi tužni karavani malo su nam o tom svijetu kazivali. Sve dok se među njima nisu pojavili i „prvi naši ljudi“ – Poljaci, Rumuni i Albanci. Bilo je pršute, sudžuka i ćevapa koji, u divljini visefjerdskoj pripravljeni, predstavljahu naše prvo ubojno oružje. Umalo smo njima podavili činovništvo iz Uprave.

Ali nije bilo vakta za te akšamluke.

Nekoliko dana iza trgovaca, pred kapije logora pristigoše službenici SIV-a (Zavoda za useljenička pitanja) i sa njima krdo sitne, krvometne policije. Morali smo dati svoje prve sudbonosne azilantske intervjue i izjave. Morali smo, dakle, da bi vizu istjerali, opanjkati domovinu. Uvježbati jaku Odiseju, pripremiti žrtve i druge dokaze.

Jedno kratko vrijeme narečeni trgovci ostaše bez posla. Ništa više nismo kupovali.

– Kakve plećke, kakvi jadi – dersio je Omer (”bivši Omer iz mahale Ćukovac, bivši vozač TK Raške, bivši bokser, amaterski prvak Srbije u velteru, za 1976. i 1977. godinu”) tužnom zboru pred kuhinjom – bila mi je žena jutros, na intervjuu. Mjerili joj glavu pa guzicu, pitali za žive i za mrtve, i eno je leži, sa penuškom na ustima. A sutra sam ja na redu. Ovdje mi se strava, kao zmija, u kotur savila.

Sve što se moglo iz postelje uspraviti, od ranog je jutra zamicalo ka gluhim šumama, sa debelim gužvama papira pod miškama. I onamo vazdan uvježbavalo nastup ispred nepovjerljive i strašne useljeničke komisije.

Uđe rota među ljude; od svojih se sjenki zaziralo.

– Komisija priznaje samo originalne, pečaćene dokumente. Ko je ganjan politički, taj sigurno prolazi – lupali su, k’o telali, prekaljeni azilanti. – Nema priče, nema laže, na oružje, familijo, u boj za dokaze!

I po prvi put, u logoru visefjerdskom, vođstvo nad gomilom otpisanih preuzeše kosovski Albanci. Oni su tih vražjih dokumenata, priznanica i potvrda, a sve pečat do pečata, imali na kamare. I krenu ljuta trgovina. Jedna potvrda koja je ”crno na bijelo” tvrdila da je taj i taj (ime plavim naliv-perom upisati) bio vozač Azema Vlasija, prodavala se za 50 maraka, toliko je koštao i vojni poziv za rezervu, dok su presude Opštinskoga suda iz Titove Mitrovice išle kao halva za tri puta veću cijenu.

Stvar je vrlo brzo otkrivena. Čak i naši asistenti mahali su istim potvrdama (ponajčešće presudama mitrovačkog suda). Upravnik logora objavi da Useljenička komisija na nedjelju dana prekida sa radom, kako bi očistila date izjave izbjeglica od istoga dokaznog materijala i istih nevažećih, pečaćenih smicalica.

I upravo dok je naša glasovita balkanska domišljatost sramno zamirala, pojaviše se, nanovo, živežni trgovci. Ovoga puta u njihovim sepetima nije bilo vetemjola, mesa i banana. Ovoga puta, iz sepeta trgovačkih, vonjale su jugoslovenske vojne uniforme. Kao da su, maloprije, pokupljene s umirućih; na prostrijelnim rupama krv se još širila; pucala dugmad s memljivih zakrpa.

23. jula, u deset sati izjutra, Uprava logora je napudila sve trgovce sa naših kapija. Spasonosna trgovina zauvijek je ugašena.

 
Domovina

Šta je domovina? – zaludno sam se, tih nesretnih dana, povazdan pitao. Prisjećao sam se prikupljenog školskog znanja, preslišavao se stihova domoljubnih pjesnika (koji su, sada, kao akademici, tanke svoje lire za ubojne gusle zamijenili); brkao sam Kardeljeva, Lenjinova i Marksova umna natezanja; pokušavao da razlučim pojmove domovina i država, uzaludno, uzaludno.

Svo to silno domišljanje u jednu se sliku zgomilalo: povrh moje seoske kuće (selo Šavce, z.p. Novi Pazar), u kojoj sam zadnjih godina boravio, na jednoj kosini s pozne jeseni bi, na međama, požutjele krošnje na drveću. Bilo je to, ustvari, ono kvrgavo i nisko žbunje gloga, lijeske, drijena i trnjine. Prvo bi se obojile zlatnim, pa purpurnim i crvenim, zatim bi se ucrnjele i, napokon, svukle.

Između toga žbunja, raslo je jedno tanko i visoko drvo.

Kad bi liska kod ostalih još bila zelena, njegova bi požutjela. Kad bi prve požutjele, ova bi se u oganj osula. Kad bi prve svehle i scrnjele, ova bi još uvijek žestoko gorjela. Gorjela je, tako, do iza decembra.

Na crnom, isplakanom licu brežja žari zvijezda-samotnica.

Nije bilo dana da je nisam ozaren gledao.

Koje li je ono drvo? – često sam se pitao. Moram ga obići, obećavao sam sebi, još ove nedjelje. I uvijek bih slagao. Zadnje jeseni u Šavcima provedene, svoju sam želju ispunio.

Bilo je to stabaoce divlje jabuke, zukve.

I kad ovdje, pod nordijskim muklim nebom, izgovorim ili čujem riječ domovina, pred mojim se očima ukaže stabaoce zukve, s krošnjom u purpuru!

To je, dakle, Ona. Moja domovina.

*

Noću sam je, međutim, drukčiju snivao. Sjedi, sva u crnom, uz nekakvu humku, pokrivenu busikama sparušene trave. Oči su joj namreškane i usahle, ali nisu mrtve. Nekuda (u snu) te oči gledaju. Ne sjećam se kud gledaju jer sam zanijet posmatranjem njenih ruku. Spuštene u krilo, kao gliste žive, mrve suhu grudvu hleba, ali vrlo nesigurno.

 
Iz knjige Dani u Valhali

Peščanik.net, 04.10.2010.

• Dani u Valhali I

• Dani u Valhali II

• Dani u Valhali III

• Dani u Valhali IV

• Dani u Valhali V

• Dani u Valhali VI