Radio emisija 22.04.2005, govore: Srbijanka Turajlić, Jelena Milić, Milosav Marinović, Božidar Đelić, Vesna Pešić, frakcija 11. decembar i Živorad Kovačević iz Foruma za međunarodne odnose govorili su na tribini u CZKD-u.

Svetlana Lukić: April je u Beogradu, idealno vreme za hajku na Gorana Svilanovića. Malo-malo, pa se sa nostalgijom sećamo Miloševićevog vremena kada se znalo da, ako su psi pušteni sa lanca, to znači da su ih gazda i gazdarica odvezali i na nekoga nahuškali. Bilo je nekako utešno znati da, ako njih dvoje zviznu, to znači da je hajka završena, psi će se vratiti u bazu i čekati na dalje komande. Sada se ne zna ko sve sebi nije obezbedio malu privatnu armiju polusveta spremnog da krene u lov na koga god im gazde ukažu prstom.

Ko kidiše na Gorana Svilanovića i, što je možda još važnije, ko nije stao u zaštitu čoveka koga na najodvratniji način satanizuju zbog toga što se usudio da stavi potpis na jedan od mnogih predloga za rešavanje kosovskog pitanja. Taj predlog je možda dobar, možda i nije, ali sigurno nije licemeran i lažljiv kao ona čuvena rešenja – više od autonomije, manje od nezavisnosti ili – sve za Kosovo, Kosovo ni za šta.

Dakle, ko je sve poverovao, s razlogom izgleda, da bez posledica može da poziva na linčovanje Gorana Svilanovića. Prvo Milan St. Protić, najnoviji samozvani čuvar petooktobarskog svetog grala, prepričava nam šta je sve Svilanović rekao o Kosovu na nekoj večeri. St. Protić nas uverava da je Svilanović opasan po treritorijalni integritet ove zemlje i da njegov napad nipošto nije osveta za to što ga je Svilanović smenio sa mesta ambasadora u Americi.

Sledeći u nizu ljudi koji pljuju Gorana Svilanovića je Boris Stajkovac. Ko je, u stvari, taj čovek? On će nam tek objasniti svoje veze sa Arkanom, ali ono što sigurno znamo je da je juče, u ime svog trenutnog gazde, Bogoljuba Karića, lepio one odvratne plakate po gradu, na kojima Svilanović ima albansko keče na glavi, što prevedeno na srpski znači – ovog čoveka slobodno prebijte, on je verovatno terorista, biološki niže biće i, kako je Stajkovac poentirao, sigurno pripada ogranku albanskog lobija u Beogradu.

U frontu estetski, moralno i patriotski zgađenih nad Svilanovićevom izdajom Kosova je i Zoran Anđelković, koji je sa skupštinske govornice rekao da je Svilanović putovao po svetu i rasprodavao Kosovo za karijeru. To nam kaže Baki, bez koga ne bi bilo jedne od najugroženijih srpskih enklava na Kosovu, Orahovca. U junu 99-e, ti ljudi su sledeći Bakijeva uputstva, sa po dve putne torbe proveli noć na drumu čekajući autobuse da ih prebace u Srbiju. Ali Baki je zaboravio.

Radikali su, po svom običaju, već podneli krivičnu prijavu protiv Svilanovića za ugrožavanje teritorijalne celovitosti zemlje i očekuju da će ga poslati na robiju na 5 do 40 godina.

Napadi na Gorana Svilanovića su naša studija o izvodljivosti. Napali su ga, pre svega, ljudi koji su poveli i izgubili 4 rata, koji su odgovorni za smrt nekoliko stotina hiljada ljudi i za egzodus miliona, koji su ovu zemlju i sve nas tako strašno osramotili. U stvari, u tome ima neke logike – da bi sakrili svoju zaslugu za gubitak Kosova, hoće da linčuju čoveka koji podseća da je leta gospodnjeg 1999 godine, Srbija potpislala kapitulaciju u mestu zvanom Kumanovo.

Nema, medjutim logike, što se DS, u čijem je poslaničkom klubu Goran Svilanović, ponovo ne oseća pozvanom da javno, jasno i glasno zaštiti ljude iz svojih redova, bez obzira što oni ne misle isto, potpuno isto, što i šef te stranke. Oglasili su se, a bolje da nisu, sekretar DS, mlađani Jeftić, koji nas je podsetio da Svilanović nije član DS-a i izvesni Milan Marković, koji je poručio Svilanoviću da sam vrati poslanički mandat.

Na samom početku Peščanika slušate kratki pregled onoga što je juče rečeno u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Tamo već nekoliko nedelja g-đa Vesna Pešić vodi seriju tribina. Juče se raspravljalo o Studiji izvodljivosti. Govorili su Božidar Đelić, g-din Živorad Kovačević i Vesna Pešić.

Vesna Pešić: Imam jedan problem sa Haškim tribunalo. Da li je njima iz inostranstva važno da se ovi isporučuju ili im je važna i naša mentalna struktura? Jer vidite, Koštunica radi isporuke, ali istovremeno iznutra on kaže – to su naši heroji. Znači, mi ništa ne menjamo u oceni naše prošlosti i u oceni tih zbivanja, nego ostaje da su Srbi nevini, da ni mrava ne bi zgazili, da nikada nikoga ne bi ubili, ne daj Bože, ili vršili ratne zločine. Ali moramo da popuštamo stranim silama zbog našeg razvoja i zato što su nas pritisle. Da li oni nama zameraju i taj unutrašnji odnos, gde mi održavamo tu vrstu ideologije ili im je za sada samo važno da isporučujemo, pa će posle da nas pritisnu i za ovaj moralni aspekat?

Živorad Kovačević: Što se tiče Haga, Koštuničinoj Vladi je trebalo dugo da od devete rupe na svirali dođe do saradnje od A do Š. U svakom slučaju, postignut je jedan uspeh, jer je Koštunica tvrdoglavo odbijao tri stvari u kojima je naknadno popustio. Jedno je izručivanje optuženih, drugo je odbijanje odlaganja neposrednih izbora, što je Crnoj Gori bilo važno, i treće, učešće Srba u političkom procesu na Kosovu. U sve te tri linije on je popustio. Ali taj način izručivanja u kome se predsednik Vlade i ministri sreću sa tim ljudima, koji postaju patriote i heroji – to se ni sa jednog stanovišta ne može opravdati. Postoji prezumpcija nevinosti, dakle mi ne možemo reći da je neki Lazarević ratni zločinac, to će utvrditi sud u Hagu, ali ni u kom slučaju se ne može reći da je nevin, a pogotovo da je heroj, da treba da dobije auto, da treba da ga ispraćaju i tako dalje. Tako da nas taj način izručivanja dovodi u situaciju da samo delimično ubiramo plodove tog stava, jer uopšte nema ni primisli o tome da se govori o odgovornosti za zločine, individualizaciji zločina.

Što se tiče Vlade, da li je ona evropska ili nije, prvo valja imati u vidu da je ova Studija izvodljivosti na neki način najavljivana i očekivana još 2003. godine. I lako je utvrditi datum kada je sve krenulo nizbrdo – taj datum je 12. mart 2003. godine. To je savršeno jasno. Posle je došla jedna Vlada objektivno, a možda delom i subjektivno, slaba, koju je zamenila ova Vlada. Svaka Vlada je, po definiciji, najjača na početku svog mandata, tad je spremna za najhrabrije poteze. Ova Vlada je bila najslabija na početku mandata iz tri razloga. Prvo, što je bila manjinska, i to uz podršku Socijalističke partije Srbije. Drugo, to je jedna nekoherentna Vlada, koalicija rogova u vreći, gde se oni međusobno razlikuju po raznim pitanjima. Predsednik misli drukčije nego premijer, a da ne govorim o ministru inostranih poslova. Treći razlog, ova Vlada je sačinjena kao nijedna vlada u svetu. Znači, stranke su međusobno podelile resore i to po jednom čudnom ustrojstvu – kad stranka uzme resor, onda ga baš uzme, znači od početka do kraja to je njen resor. I sad se postavlja pitanje – šta sad?

Reći ću vam nešto što možda neće prijati svačijim ušima. Mislim da u ovom trenutku treba ostaviti po strani naše političke simpatije i antipatije i razmišljati kako da najbolje završimo ovu 2005. godinu. Ovakvu šansu nikada nećemo imati. Pre šest meseci bio bih totalni pesimista, sad nisam optimista, ali postoji šansa da se neka pitanja kao što je Hag jednom skinu s dnevnog reda. Pri čemu ja se ne slažem sa ovim što grupa za Balkan kaže, da treba napraviti popust u slučaju Mladića. Ako tražimo popust od Evrope, treba da tražimo da nas matrijalno bolje podrže, jer mi prolazimo lošije nego svi prethodni kandidati.

Situacija na političkoj sceni mi nije jasna. S jedne strane, Demokratska stranka se pridružuje Srpskoj radikalnoj stranci u inicijativi da se postavi pitanje poverenja Vladi. Mislim da je to nelogično, prvo zato što predsednik Tadić i drugi iz DS-a daju uzdržane komplimente Vladi, da je uradila dosta oko Haga. Onda Tadić kaže – Bubalo je dobar ministar, Vlahović kaže – Dinkić dosta radi. I zašto sad kad se kaže da se DSS približila DS ići na obaranje Vlade? I da li ona može da se obori. Logična računica pokazuje da ne može. A drugo, ni u jednoj varijanti ja ne bih išao sa radikalima, jer ako bi takva većina oborila Vladu, s kim će se napraviti buduća Vlada? Naredno pitanje je – šta će biti ako dođe do tih izbora? Izgubićemo nova 3-4 meseca u jednoj godini kad nam je sve zgusnuto i kada mnogo toga možemo da izgubimo. Treba razmišljati unapred i da je rešenje u minimumu političkog konsenzusa stranaka koje se nazivaju evropskim.

Znači, ako skinemo s dnevnog reda Hag, a Crna Gora je odložena, jer Brisel verovatno ne želi da u isto vreme rešava i Kosovo i Crnu Goru, situacija nije loša. I u odnosu prema Kosovu stvari stoje bolje nego ranije. Formula koja postaje mantra o Kosovu – manje od nezavisnosti, više od autonomije – spada u ono što se u diplomatiji naziva korisnim nejasnoćama, koje omogućavaju da se otvore pregovori, tako da postoji šansa da i na tom planu promenimo agendu.

Molim vas, vi danas otvorite televiziju, pročitate novine – general rekao: “ja ću se pre ubiti nego što ću otići u Hag”, a onda je general rekao “ja ću otići u Hag, ali ako mi ispune uslov”. Pa onda general kaže “ja ću otići u Hag, ali moram da pripremim odbranu”. Na šta to liči? Mislim da treba da se uspostavi neka vrsta privremenog konsenzusa, da mi svršimo glavne poslove i da na talasu zaključenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, krenemo u nove izbore.

Vesna Pešić: Nije ni meni jasno zašto bi se Demokratska stranka pridružila radikalima u rušenju Vlade. Bolja strategija bi bila da od ove Vlade tražite da ispuni svoj maksimum. A oni to sad i žele, jer kako mangupi kažu – izgleda se Koštunica primio na ove evropske komplimente, njemu prija da mu aplaudiraju kao Evropejcu. U onom listu Evropa on daje gromoglasne izjave da se slaže sa Zoranom Đinđićem, da su oni obojica Evropejci, da su bili na istom putu i tako dalje. Slažem se tu sa Žikom, Koštunicu treba još pogurati na tu temu, znači još malo da se primi, pa još malo više, znači da izvučemo maksimum od onoga što on može da uradi.

Mislim da je to što Demokratska stranka hoće da ruši vladu sa radikalima – finta. Vi prvo sa svih strana čujete da se vrši veliki pritisak da DS uđe u Vladu, a onda dođe tamo neki Dinkić ili neki za kapitalne investicije i još neki lik, Miki, Miki, tačno, i onda ponude DS ministarstva vera, dijasporu, neka takva ministarstva. Onda ovi iz DS kažu – e pa čekaj, stani malo, ne može, ako hoćete da otkačimo te socijaliste i da napravimo minimalni konsenzus u odnosu prema radikalima, morate da calnete bolja ministarstva. Mislim da je to igra Demokratske stranke, jer prosto ne mogu da verujem da ona ozbiljno hoće sa radikalima da ruši Vladu, pogotovo što dosad uopšte nije iskazivala takve tendencije. Svi smo je malo grdili što ne pokazuje neke naročite opozicione sposobnosti.

Sada molim Božu da nam objasni kako ta Vlada stoji sa ekonomskim reformama. Ja sam bila u zemlji na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića, 2004-e, pa sam došla iz Meksika tačno posle godinu dana. Moj utisak je da se živi mnogo gore nego pre. Kad sam dolazila ranije, samo se išlo na ručkove, večere, čašćavanje, drž’-ne daj, ali sada nikom ponikoše, bar ovi moji prijatelji, ta neka jadna srednja klasa ovde. Vidim da više niko ne zove, nigde se ne ide, ako se negde ide, ode se na kafu u kafiću. Nema više onoga da se raspištoljimo po kafanama. I svi se žale da lošije živimo. Drugo, čini mi se da je kod mladih ljudi katastrofa u pogledu zapošljavanja.

Božidar Đelić: Koliko je bio bez pokrića onoliki optimizam, toliko ima malo pokrića baš toliki pesimizam. Naravno da bih ja sad, kao politikant u opoziciji, trebalo da blatim ovu Vladu, ali ljudi, ne do te mere da ubijemo nadu kod ono malo mladih što nam je preostalo, kod ovih nikakvih 5-6% ljudi sa fakultetskim obrazovanjem. To je jedna strašna statistika, mi smo jedina zemlja u Evropi, osim Bosne i Hercegovine, gde je procenat ljudi sa fakultetskim obrazovanjem opao. Mi smo sa 8% pali na 5%. Portugalija, koja je imala 6% 1980, popela se na 25%. A to je jednačina koja apsolutno stoji – jedino društva kojima raste procenat ljudi sa fakultetom postaju bogatija, nema bogatih sa neobrazovanima. Društva kojima opada stepen visoko obrazovanih, naravno postaju siromašnija.

Uopšte ne brinem za beogradske japije, njima će biti super. Brinem za one koji žive u malim gradovima do 100.000 stanovnika, u Kruševcu, Vranju, Leskovcu, koji imaju između 45 i 55 godina, daleko od penzije, sa 15 godina karijere, srednjom stručnom spremom, koji ne govore jezike, ne znaju da rade na kompjuteru, koji su 20 godina radili u sad jednom propalom društvenom preduzeću. To su oni ogorčeni, ode im život, ljudi, a njihova deca žive još lošije od njih. Politički analitičari kažu da su to ljudi koji moraju da se prime na reformu, kao što se Koštunica prima na Evropu. Ti ljudi moraju da se prime na reformu, da ne glasaju za radikale, da glasaju bar za DSS. U protivnom, nema dovoljno ljudi da se napravi Vlada DS-DSS, nego mora da se krpi neka treća bljutava, manjinska stvar.

Moja Vlada nije radila dovoljno na tome. Kada govorimo o novcu, u budžetu Evropske unije se trenutno igra velika igranka – sad se određuje budžet za 2007-2013. To su veoma relevantne godine za nas. Kada izruči Gotovinu, Hrvatska će dobiti status, počeće pregovori i ona će odmah dobiti dva puta više novca. Bugarska je prošle godine samo za selo i infrastrukturu dobila 610 miliona evra od EU. To je onaj novac koji mi uzimamo od penzionera da bi bili konkurentni. Znači, potrebna nam je inekcija. Onda možemo i Labus i ja i bilo ko drugi da izboksujemo 5 miliona gore-dole, to je sve kikiriki.

Mi imamo unikat od Studije o izvodljivosti. Sad ću da vam pročitam taj pretposlednji, jedinstveni pasus: “U slučaju da komisija u bilo koje vreme primeti da državna zajednica ili republike ne ispunjavaju svoje obaveze i nisu u potpunosti i na zadovoljavajući način krenuli na rešavanje iskazanih problema, komisija će predložiti da ovi pregovori budu suspendovani.” Znači, dobili smo je uslovno – dajem ti je, ali u svakom sekundu, ako vidim da nećeš Hag, odmah ti je uzimam.

Ma koliko ja imao sporenja sa Dinkićem, jel’ vi mislite da je u redu da on bude proglašen za pljačkaša zato što nije uspeo da vrati pare koje su neki drugi izneli. Pa čekaj, jel’ on više kriv od onih koji su te pare izneli? Daću vam dva-tri primera. Nenad Đorđević, čovek koji je ojadio zdravstvenu kasu za milione maraka, dokazano, mojom rukom sam potpisao četiri krivične prijave, očigledno vidi da mu niko ne može ništa. Danas je Bojović oslobođen, jeste li videli to? Oslobođen od svih optužbi, nema dokaza, u potpunosti. Marjanović, to je treći primer, 18 meseci smo radili sa Švajcarcima, koji su pristali da zamrznu njegov račun. Srbija je jedina zemlja u Evropi posle II svetskog rata koja je od Švajcarske dobila tu vrstu saradnje. Ja ovde pustim buvu da smo našli Marjanovićev račun i on kao električni zec izađe i kaže – ja nemam račun u Švajcarskoj. Dobro, onda pustimo fotokopiju njegovog pasoša sa fotokopijom pasoša njegovih ćerki, koje su imale opunomoćenje za sve to. Onda on kaže – možda imam jedan račun, ali tu imam 100 dolara. Onda mi pokažemo milon. I znate šta se onda desilo? Naše tužilaštvo ništa nije pokrenulo. Švajcarska, koja je ozbiljna zemlja, nam je dala određeni rok da nešto preduzmemo, nijedna krivična prijava nije podneta, novac je odmrznut i nestao.

Vrhovni sud je pre dve nedelje oborio i poslednje rešenje o ekstra profitu. Nedavno sam zabezeknut pročitao u nemačkoj štampi da je naš tužilac obustavio i sve prijave protiv jedne od devet osoba čije smo tajne račune našli – gospodina Tomića iz Jugopetrola. Onda me zove švajcarski ambasador i kaže – gospodine Đeliću, šta je ovo? I šta da mu kažem. Zovem Terzića, koji je to potpisao i on, naravno, kaže – ne znam ništa o tome. Ma nemoj!

Restauracija je u punom jeku. Kada Goran Svilanović kaže nešto o Kosovu, on dira u dogmu i biva ispljuvan, kažu – on je Svila slina.

Svetlana Lukić: U prvom delu Peščanika slušali ste Božidara Đelića, Vesnu Pešić i Živorada Kovačevića, a sada govori profesorka Srbijanka Turajlić.

Srbijanka Turajlić: Mi smo se nekako uvalili u sopstvenu priču, koja jeste jako ružna. Nama se uvek čini da će se problemi rešiti ako se eliminiše ili marginalizuje ova ili ona ličnost i mi imamo tu skoro patološku potrebu da uvek sve počinjemo iz početka. Ne stižemo da primetimo da u nekim stvarima idemo zapravo unazad, stvarima za koje nam se čini da nisu dovoljno vitalne i bitne. Nama se, u stvari, skratio horizont u koji gledamo. Nekad sam se bunila što smo mi narod koji ne vidi dalje od godinu dana unapred, sad smo stigli na 15 minuta. Dakle, šta će se u tih 15 minuta desiti i kako bih ja mogla da profitiram za sebe lično u tih 15 minuta. I cena toga je nešto što ćemo platiti kad-tad.

Zadnjih dana sam, naravno, opsednuta visokim obrazovanjem. Neverovatno je koliko smo se mi pomerili unazad za ove poslednje dve godine, od zemlje koja je bila prepoznata kao vodeća reformska zemlja u regionu, o čemu ima i pisanih tragova, to nije neka izmišljena ocena, mi smo došli dotle da smo najslabije ocenjeni.

Nedavno je u Glazgovu održana konferencija Evropske asocijacije univerziteta, bilo je oko 600 rektora, to je mesto gde se univerziteti Evrope dogovaraju o stavu koji će da zauzmu na konferenciji ministara, koja treba da se održi krajem maja u Bergenu. Tu u Glazgovu smo od kolega čuli da je naš izveštaj o tome šta smo uradili za dve godine ocenjen sa 2,5, da bi to bila najslabija ocena u Evropi da nema Bosne i Hercegovine, koja je dobila 1,5.

Bili smo među prvima i onda smo zaspali, aktivizam u društvu je nestao. Trenutno cela Srbija ćuti i čeka da dobije zakon o visokom obrazovanju i ovog momenta niko i ne zna kad će on stići na dnevni red u Skupštinu. Sad ljudima više uopšte nije važno da li je on dobar, daj samo da ga dobijemo. Ako pitate kolege – dobro, zašto malo ne pritisnemo oko zakona, kazaće vam – taman posla, ako ih naljutimo, neće ga ni biti. Ne može se tako raditi. Sad u Glazgovu smo čuli da Evropska komisija razmišlja o uvođenju evropskih licenci za inženjere i za hemičare, da se razmišlja o evropskim standardima za istraživače. To su problemi koji bi trebalo da nas mobilišu 24 sata dnevno, šta će biti kriterijumi, kako da se organizujemo da ispunimo te kriterijume.

Proleće je, a ja živim u Srbiji – to je slogan koji je, nažalost, i dalje aktuelan. Ne znam kako se iz toga izlazi, ne znam ni kako se izlazi iz ovog opšteg kala u koji ulazimo, sa optužbama, satanizacijom ljudi, pasivnim posmatranjem toga kako se drugi satanizuju. Pripadam onima koji imaju poštovanja za ono što radi g-din Jovanović, ali uopšte ne očekujem da svi ljudi dele to mišljenje. Ono što očekujem je da najveći broj ljudi u ovoj zemlji deli moje ubeđenje da se niko ne može satanizovati na taj način. Ako je uradio nešto što nije trebalo da uradi, onda se zna koja je procedura, ali na ovaj način, to je nečuveno. To postaje model, doći će i do vas, doći će i do mene, neće ostati više nikog da se čudi tom maniru ponašanja.

Od vodećih političara u ovoj zemlji očekujem da ozbiljno stanu u zaštitu, ne lika i dela g-dina Jovanovića, nego njegovog prava da bude drugačiji i da niko zbog toga nema pravo da ga linčuje. Nisam uspela da nađem nikog ko bi mi rekao zašto je takva podrška izostala. Ima ljudi koji će vam reći – e pa ne može, on je radio šta god da je radio. Ja kažem – dobro, je li to razlog da bude linčovan. Ako je stvarno to radio, to je možda razlog da bude suđen, ali ne da bude linčovan.

Živimo u atmosferi u kojoj se primećuju samo afere. Potpuno me je fascinirala rečenica, koju je pre neki dan izrekla g-đa ministar poljoprivrede, Ivana Dulić – Marković, koja otprilike glasi – više od godinu dana krajnje ozbiljno radim ovaj posao i mislim da ga radim dobro i da sam učinila značajne stvari u poljoprivredi. I niko nije imao pojma da ja radim i niko nije znao da ja postojim, a onda se napravila afera i odjednom su svi otkrili i da postojim ja, i da postoji poljoprivreda, i da postoji Ministarstvo poljoprivrede i tako dalje. I to jeste naopako. Prosto, vi biste očekivali da na javnoj sceni imate stručnjake za poljoprivredu, koji se uopšte ne moraju politički slagati ni sa G17, ni sa Vladom, ali koji imaju potrebu da podrže napore jedne očigledno pametne, dobronamerne i vredne osobe da se nešto u poljoprivredi ove zemlje pomeri. Taj kolektivni napor da podržavamo pozitivne primere i guramo na taj način ovu zemlju napred je potpuno izostao. Imam utisak da nam se i ovo u obrazovanju dešava upravo zato što je izostala podrška ili pomoć javne scene. Ne mislim na one koji su nam bili suprotstavljeni, mislim na one koji su nam u osnovi bili naklonjeni, tapšali nas po ramenu, vikali – samo napred, samo pravo, zašto radite 20 sati dnevno, što ne radite svih 24, nemamo mi vremena da čekamo – a koji zapravo nikada nisu bili spremni da ozbiljno i javno pruže podršku našim naporima.

Bilo je vrlo lako ubediti javno mnjenje da je taj čudni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju poguban za generacije, koje će izgubiti nacionalni identitet i tako dalje. Bilo je lako, jer niste imali onu drugu stranu koja bi javnosti objasnila da se tu ne radi o političkom obračunu, nego o budućnosti dece. Ta druga strana je prespavala i dopustila da i javnost prespav. Ne razumem zašto je Darvin bio triger za čitav niz zapravo loših postupaka koji su se desili u tom Ministarstvu, zašto triger nije bilo zabrana da deca u I osnovne uče strani jezik, kada se zna da siromašna deca neće moći drugačije da ga nauče. Zašto triger nije bila izjava da profesori moraju da budu u centru škole, a ne dete.

Ko god je pismen i bavi se visokim obrazovanjem i ode na sajt Bergena i pročita naš nacionalni izveštaj, mora da se postidi. Onda vidite da je ocena 2,5 čak i blagonaklona. To je nešto što je moralo da izazove reakciju barem srednje generacije univerzitetskog kadra u ovoj zemlji, jer je to slika o njima.

Imam utisak da smo mi u nekom kolektivnom stuporu. Ispričaću vam šta mi se desilo pre nedelju dana, to je paradigma onoga što nam se dešava. Sa jednim kolegom sam optužena u procesu koji vodi bivši dekan ovog fakulteta, postavljen po zakonu iz 98, koji me je otpustio, maltretirao ovde kolege i tako dalje. E sad, on nas je tužio za klevetu. Mi tu zapravo insistiramo da on kaže šta se desilo u zgradi Tehničkog fakulteta one noći u maju 2000, kada su tučeni studenti na Arhitekturi. Suđenje je bilo prošlog četvrtka, došao je čuvar koji je te noći bio u zgradi, pozvan je kao svedok. I on je bez imalo ustezanja lepo ispričao kako je u osam sati došao taj i taj, po imenu i prezimenu, i tražio mu ključeve, jer će doći specijalci. Kako on nije hteo da da ključeve, pa je zvao upravnicu zgrade, pa mu je ona rekla da svako odgovara za svoj posao, da on odgovara za inventar, ne odgovara za tuču, da samo da ključeve. Pa je on, nesretnik, dao ključeve, pa se jako zabrinuo šta će biti – malo s decom, malo sa inventarom, pa je otišao na treći sprat. Tamo je našao profesora Kekovića, koji je takođe bio postavljeni dekan, i rekao mu da će doći specijalci da tuku njegove studente. Ovaj je rekao – pa šta ja tu mogu, idi ti pa im to kaži. Pa je onda taj nesretni čuvar, jedini koji je o tome brinuo, otišao u amfiteatar, tamo našao decu, rekao im šta će da se desi. Oni su rekli – u redu, dobio je, kaže, aplauz – u redu, čiča, sad ćemo mi da izađemo. On strčao dole, rekao ovima – nisu potrebni specijalci, sad će studenti da odu. Studenti su počeli da izlaze, ovi su u međuvremenu ušli, po njegovoj priči su presekli zadnju trećinu kolone, koja je dobila batine.

Sad vidite kako prvo da je od svih zaposlenih jedini čovek koga je zanimalo šta se tu dešava jedan portir, koga to najmanje treba da zanima. Drugo, to nije nikakva tajna, već se četiri godine zna ko je, po imenu i prezimenu, uzeo ključeve, specijalci verovatno mogu da kažu ko im je naredio da dođu. Dakle, nema nikakve tajne u tome. Krivična prijava protiv N.N. lica podneta je, mislim, u junu 2000. i nikada se po njoj nije postupilo. Jedna potpuna amnezija i sad ja idem okolo i ovo pričam, a ti ljudi, koji su uzimali ključeve i dalje rade na fakultetu. Mislim da bi još uvek radio i dekan, pod čijom vlašću se to dešavalo, da nije prirodnim putem otišao u penziju. Nikog to ne pogađa.

Nedavno je neko kod vas govorio, mislim Vojin Dimitrijević, o tome kako ovde ljudi imaju amneziju. Sve je pomešano zajedno, on je sad žrtva, on nas tuži, sud misli da po tome treba da postupa, a da ne treba da postupa po onome drugom. Ako to ministar Stojković zove reformom pravosuđa, onda je to valjda reforma pravosuđa. Svi pojmovi su do kraja izmešani i vi nemate više nijednu snagu u ovoj zemlji koja bi počela da vraća red u te pojmove. Mi nemamo nijednu instituciju koja bi krenula svakog dana i rekla – haj’mo slovo A – avion, avion je stvar koja leti po nebu, prevozi putnike, radi na taj i taj pogon, tačka. Na kraju bi došli do slova M i do reči moral, da razjasnimo ko je krivac, a ko je žrtva, ko je optužen, a ko je saučesnik i u kojoj meri saučesnik. Sve smo izmešali.

Ova sirota žena spomenu te hladnjače, osulo se drvlje i kamenje na nju, a izrekla je jednu golu činjenicu. Pazite, vi na to dobijete visokog državnog funkcionera, koji kaže – pa šta hoćete, preveženo je više bresaka nego leševa. To je, u stvari, tragedija, što niko tog čoveka ne pozove i ne skloni ga sa tog položaja, što niko ne prepozna da je to izjava koja se ne može dati.

Imate ovog drugog nesretnika koji nam je objašnjavao kako se šalio u vreme predizborne kampanje, kako se zove, Mihajlov. I dalje svi misle da je to normalno, on je i dalje sekretar Vlade, i dalje njegovoj stranci to ništa ne smeta. Pa kako vi uopšte mislite da ovo društvo dođe do nekih repera i počne normalno da se ponaša kad je sve obesmišljeno. Ja sad mogu da izgovorim bilo šta, onda me pozovete na sud, ja kažem – ma ne, to sam se ja šalila, to je bila sreda popodne, tog dana je bilo dozvoljeno da se vređa Ceca Lukić i vi kažete – aha, da, jeste, sredom je to dozvoljeno. Nema veze, svi idemo dalje. Nažalost, ne vidim nijednu instituciju u ovoj zemlji koja je u stanju da stane tome na put i da kaže – od sutra ujutru ćemo drugačije. Nek’ se svi drugi ponašaju na jedan način, mi ćemo drugačije, pa će se postepeno ljudi prikupiti.

Mi smo na kraju spali na to da se, što je meni drago, ali je tužno za društvo, grupa mladih ljudi okupljena oko “Kapiraj” brine za uspostavljanje nekih vrednosti. Da li je moguće da je cela zemlja Srbija spala na te mlade, beskrajno simpatične i agilne ljude i da svi ostali prosto više ne primećuju da su u poziciji one davno skuvane žabe, koja i ne zna da je došla do sto stepeni, ne zna da je umrla i sve joj izgleda normalno.

Mogu da prihvatim da neko veruje da su svi ovi koji su sada optuženi apsolutno nevini. Nisam čak ni protiv toga što ih Vlada tretira kao nevine ljude i ispraća. Ono protiv čega jesam je što na svakom ispraćaju ministar pravde ili nesretni patrijarh – kao pripadnik te crkve mislim da Njegova Svetost nije trebalo da se u to meša – u svakom slučaju, niko od njih nije na ispraćaju rekao – dragi prijatelju, gospodine, druže, generale, mi verujemo u vašu nevinost, ali pošto znamo da se zločini jesu dogodili, daćemo sve od sebe da pronađemo one koji su stvarno odgovorni za te zločine. Protiv takvog ispraćaja ne bih imala ništa protiv. Dakle, ne tražim ja da se ti ljudi kao kriminalci negde pošalju, ali očekujem da vlast konstatuje da su zločini izvršeni, dakle, neko ih je izvršio, neko je kriv. Ako su ovo nevini ljudi, onda hajdemo da kolektivno tražimo krivce, da nevini ljudi ne bi robijali zato što krivci sede nekažnjeni.

Ta stvar je po meni beskrajno jednostavna, ali ovde se ne želi priznati da su počinjeni zločini i ja ne znam zašto. Čak ni oni ljudi koji s tim nemaju nikakve veze, nisu baš sigurni da žele da se o tome priča. Sve dok to ne postane tema, koja je zaista pra-tema svega što nam se dešava, sve će biti moguće.

Razumete, vi imate milion ljudi u ovom gradu, ja to u svakom Peščaniku ponovim, koji odbijaju da znaju da se na teritoriji Beograda nalaze grobnice. Batajnica je teritorija Beograda, dakle, na našoj teritoriji se nalazi divlje groblje nepoznatih leševa i mi odbijamo to da vidimo i da konstatujemo. Kako ćemo onda videti bilo šta drugo. Nema nijednog moralnog autoriteta koji bi nas naterao da otvorimo oči, koji bi uzeo ašov u ruke i rekao – hajde, Beograđani, u nedelju u 8 ujutru počinje kopanje. Vlast neće da se bavi time, mi ćemo, ja ću vas organizovati, hajdemo da iskopamo, da ustanovimo o čemu se tu radi. Crkva bi teoretski gledano mogla tu da ima jednu pozitivnu ulogu, kad bi se zaista okrenula moralnim vrednostima. Nažalost, ovog momenta ni ona nema do kraja raščišćeno šta je šta.

Digla se kuka i motika zbog ovog plana o Kosovu, u kojem je učestvovao Goran Svilanović, lik koga takođe neobično cenim. Rekla sam svojim prijateljima da ću da sačuvam tekst tog plana, da ga jednom uporedimo sa onim što ćemo na kraju dobiti, pa da onda sudimo i g-dinu Svilanoviću i svima ostalima. Plašim se da se sa Kosovom ne desi ista priča kao sa planom Z-4, koji se svi trudimo da zaboravimo, jer kad bismo se setili plana Z-4, shvatili bismo da 400 hiljada ljudi ne bi bilo raseljeno, nego bi živelo u svojim kućama, koje ne bi bile spaljene i tako dalje. Prema tome, mi jesmo kratkog pamćenja, jer mi želimo da pamtimo kratko.

Sad imamo tu fantastičnu floskulu koja kaže – više od autonomije, manje od nezavisnosti. Ja bih volela da mi neko definiše šta to tačno znači – više od prozora, manje od vrata. Mi zapravo nikada nismo saopštili ovom narodu da je ova zemlja kapitulirala na Kosovu 99. godine i da svaka kapitulacija nosi za sobom neke posledice. Kad je Nemačka kapitulirala, ona je bila podeljena zemlja 50 i nešto godina. To je bio direktni rezultat kapitulacije. Samo hoću da kažem da su i to stvari koje se dešavaju kad jedna zemlja kapitulira, a niko od naših političara nije iskreno prvo imenovao stvari i rekao – ljudi, sve smo izgubili, jer smo kapitulirali. Sve ovo što mi sad radimo nije zato da zadržimo ono što imamo, nego da dobijemo ono što nemamo, što smo izgubili kapitulacijom. Plašim se da ćemo tako taljigati još neko vreme, osim ako se ne dogodi jedan zaista optimistični scenario – jednog jutra se budimo i Evropa je svuda oko nas. Čujte, dešavale su se i neverovatnije stvari, u momentu kad su 24. marta 99. u Beogradu svirale sirene, ja sam svojoj sopstvenoj deci dokazivala da oni nas neće bombardovati. Dakle, dešavaju se stvari koje uopšte ne očekujete, mada bih više volela da mi se nije desilo bombardovanje. Mnogo više bih volela da se probudim sutra ujutru i vidim Evropu kako polako teče Birčaninovom ulicom ispod mog prozora, a iz daljine mirišu lipe. Pa hajde da verujemo da će se to desiti, ne znamo kako, ali nije važno. Naći će se neko ko će to da uradi.

Šta očekujem, da neko izađe u udarno vreme na RTS-u, u 8 uveče, pogleda narod i kaže – sad će da vam ispričam jednu tužnu priču, ali istinitu. Nažalost, to još nismo doživeli, zaista najbliži u pokretanju neprijatnih tema je bio Đinđić, to se mora priznati, a iza njega najdirektnijim jezikom govori gospodin Jovanović. Da li je on nama rekao sve, šta je on prećutao, ne znam, ali to je prosto jedini čovek koji je u ovoj zemlji imao hrabrosti da kaže – meni su ruke prljave. Ej, to se zaista nije desilo u mom životu, evo za neki dan biće i punih 59 godina. Ja ne znam da je to neko za sebe izgovorio.

Svetlana Lukić: Da, ali on je mrtav, a ovog prete da će da ubiju, to je problem.

Srbijanka Turajlić: Pa sad, ja se nadam da se to ovog puta neće desiti. Kako kažu klinci – nemojte da vam padne na pamet.

Svetlana Lukić: Slušali ste do maločas gospođu Srbijanku Turajlić, a sada govori Jelena Milić.

Jelena Milić: Ovo sa Svilanovićem, dakle, to prvo nije njegova komisija, to je izveštaj međunarodne komisije za Balkan, na čijoj izradi je on radio. To je tipičan primer kako se ovde bitne stvari, bitna dokumenta, bitne izjave ili odluke pojedinih međunarodnih institucija ili vlada izvitoperavaju. A moja topla preporuka svima koji su aktivno u politici je da dobro pročitaju izveštaj te komisije. Koliko ja znam, tamo se ne predviđa nezavisnost Kosova za nekih narednih 10 godina. Mislim da će taj proces da bude čak i mnogo brži, pa su u tom smislu odluke te komisije prosrpske.

Kosovo više nije nikakva tema razgovora. Nedavno sam se vratila sa jednog programa u Americi, koji se bavio izazovima vanjske politike, nigde niko nije potegnuo pitanje Kosova. Par dana pred kraj mog boravka tamo, siđem na doručak i oni mi kažu – hej, pucaju na tvog predsednika. Ja pomislim šta je sad, otkud znam šta se desilo, pa onda skapiram da su čuli da je bio pokušaj atentata na Rugovu.

Da se vratim na slučaj Svilanović. Fascinantan je način na koji je to ovde preneseno. Mi prvo moramo da se kvalifikujemo da bi postali akter u celom tom procesu, neko ko može da daje preporuke ili da ima stavove. Kvalifikovati se znači da konačno progovorimo o masovnim grobnicama u Batajnici, a ne samo o pećini na Kosovu. To znači da sami otvorimo pitanje šta je sa nestalim Srbima i sa nestalim Albancima na Kosovu. Mi smo se radovali smrti Haradinajevog brata i to je ono što je zastrašujuće.

I ja sam videla u novinama da je problem da se dokument Studije izvodljivosti od nekih 60 strana prevede na srpskohrvatski jezik. Znači, oni koji su je zaslužili i dobili na neki način su sami devalvirali svoj rad. Uradili su istu stvar kao čitav ovaj hor nekih bivših dosovaca, koji pevaju o tome kako Studija o izvodljivosti nije bitna. Nemojmo da potcenjujemo te stvari. To jeste tek prvi korak i mi treba da se pitamo zašto je tek sad došao taj prvi korak, ali mi je milo što smo je dobili. Uopšte me ne zanima da li je u pitanju Koštuničina Vlada ili je to dobio Labusov kabinet.

Meni je kao građaninu ove zemlje bitno da se to dobije. Zašto? Zato što mi nemamo nikakvu strukturu, ni političku, ni neke kvalifikovane javnosti, ni neke elite koja je u stanju da definiše pravac u kojem će se odvijati srpska vanjska politika. Sve što u tom smislu imamo, nama je dato i definisano spolja. I hvala bogu i mislim da ni nekoj velikoj sili, a kamoli ovakvim nebitnim, geostrateškim i ekonomskim marginalcima kao što smo mi, to ne treba da bude uvreda. To je jednostavno činjenica. Mali smo, malo nas ima i siromašno smo tržište.

Nemoguće je biti nesvrstan u međunarodnim odnosima u XXI veku. Vi sad morate da imate mnogo brže unutrašnje mehanizme, koji će da odluče za ili protiv nekih stvari. Da se sad vratimo na priču o Svilanoviću i Kosovu. Po meni je jedan od najvećih promašaja DOS-ovog režima, za kojim sad svi sečemo vene, i bio u tome što nikad nije hteo da učestvuje u nekoj edukaciji ove javnosti i birača, što nije nametnuo u tom nekom početnom zanosu neke vrednosti, što nije rekao – Sloba se izručuje zbog žrtava, zbog pravde, a ne samo zbog kredita.

Kosovo? Kosovo ima claim, pravo na nezavisnost, ne zato što Ameri tako hoće, ne zato što pet lobista i kongresmena prima lovu za to, nego zato što se tamo desio masovni ratni zločin, pa je Savet bezbednosti na osnovu toga doneo Rezoluciju 1244, koja kaže da će se finalni status realizovati ovako ili onako. To niko nije hteo da nam kaže i sad se stalno vraćamo, imamo perpetuum mobile. Pogledajte šta radi Tadić. On sve vreme priča – ne, ne, ne, nećemo dati Kosovo ni po koju cenu. Čemu to zamajavanje javnosti pet godina kasnije? U tom smislu, ne da treba skinuti kapu Svilanoviću sad kad je nezavistan, nego mu je trebalo skidati kapu još onda kada je kao ministar vanjskih poslova, kao lider političke partije to govorio javnosti i svojim koalicionim kolegama. Malo je takvih političara, osim njega i Žarka Koraća, eventualno, i Čanka, koji su to radili. I mnogo bi nam lakše bilo da se više takvih poruka poslalo u javnost.

Mene u tom smislu plaši formiranje svih ovih romantičnih koalicija, malo mi je to neodgovorno. Šta sad treba, ponovo da idem po tribinama i po okruglim stolovima, u doba kad postoji mogućnost parlamentarne borbe, kad imam pristup svim medijima. Mislim da je to malo devalvirano i mislim da ovoj Srbiji definitivno fali frakcija XXI vek, a ne 11. decembar ili 5. oktobar ili sad će 9. mart, posle svih ovih raspada kod Vuka.

Istraživanja jedne od najjačih nevladinih organizacija koja funkcioniše na srpskoj javnoj sceni, zrenjaninskog Centra za razvoj civilnog društva, pokazuje da nekih 60-70% ispitanika smatra da ni po koju cenu ne treba dati Kosovo i da ne treba sarađivati sa Haškim tribunalom. Ali ako ih pitate – a šta ste spremni da žrtvujete za taj cilj, oni jednostavno kažu – ništa više. I to jeste srpska realnost, ovde je, nažalost, svakog čuda za tri dana dosta.

Meni se lično ne sviđaju predlozi Međunarodne komisije za Balkan, koji kažu da će određena sredstva i fondovi ići preko Vlade republike Srbije, zato što ja tu vidim mogućnost za manipulaciju u međunarodnoj pomoći Srbima na Kosovu. Mnogo mi se više sviđao predlog da to ide preko prištinskih institucija. Ovaj predlog Vlade republike Srbije o decentralizaciji predstavljen je kao apsolutno prihvaćen, kao platforma za sve dalje razgovore o Kosovu. Pola ljudi iz UNMIK-a koje znam nikad nije ni čulo za taj predlog. To je zamajavanje javnosti. Ovde možeš da ubaciš svaku temu, ubaciš Čedu da bi sakrio šta rade Bogoljub Karić i ekipa sa Mobtelom. Kad sam se vratila iz Amerike, mali naslov – Bogoljub prodao ili nije prodao i pod kojim uslovima Mobtel, a ovamo ne može više da se živi od linča na ovog čoveka. Taj mehanizam je već postao providan, samo ako hoćeš da ga vidiš.

Dok sam radila u Međunarodnoj kriznoj grupi, radili smo one izveštaje o trgovini oružjem i imala sam priliku da pričam sa dosta predstavnika međunarodne zajednice i stalno sam kukala – jaoj, čoveče, pa hoće li neko biti kažnjen, hoće li neko snositi posledice. Onda bi mi ljudi iz američke administracije rekli – slušaj, mi smo dobili ono što smo hteli, a sad je na vama ovde da uredite to dalje. Samo što mi nisu rekli – boli me tuk za tamo nekog Radovića ili Čovića ili ko je već bio in charge, zadužen u to vreme za likove iz Orla u Bosni. Ili šta će biti sa likovima iz Trajala i da li je Velja Ilić organizovao cash and carry sa Iračanima. Znači, to je sada na nama.

Hag je priča koju Amerikanci i međunarodna zajednica definitivno hoće da zatvore što pre. U Americi se već priča šta će biti sa haškim arhivama, kako će da posluže u budućnosti. One su sada jedna vrednost, razumeš. Da li opet treba da se osnuje neki ad hoc sud ili stalni sud, to će već biti neke teme za razgovor na višem nivou. A mi, boranija, mi raspravljamo da li je Pavković izvan zakona i da li je Sreten Lukić nezakonito uhapšen. Da li bismo se isto tako potresli da su uhapsili nekog ko je osumnjičen za pedofiliju u papučama i pižami, nisam sigurna.

Da, može da se sarađuje sa Hagom i da se ispunjavaju obaveze i da se ujedno krši naš unutrašnji pravni sistem. Nama je, uslovno rečeno, kičma slomljena i to je dobra vest. Više nismo opasnost u smislu izazivanja konflikata u regionu i u tom kontekstu sve smo manja tema. Očito da je pravosudni sistem u potpunosti instrument u rukama izvršne vlasti, što je bad news, je li, ali good news je da je Sreten Lukić u Hagu. To su dve stvari koje, nažalost, idu paralelno. Odigrava se jedna politizacija Srba i njihovo prevođenje iz socijalne infantilnosti, u kojoj su bili držani za vreme Titovog i Miloševićevog režima, u politički aktivne ljude, koji moraju da shvate da je najbolji i najjednostavniji način da odlučuju o svojoj sudbini i budućnosti taj da sami dobro paze koga biraju. To je jedan dugačak proces obrazovanja naroda, koji je 15 godina bio bačen u jednu centrifugu potpuno pogrešnog sistema vrednosti.

Za mene je ova Vlada potpuno nelegitimna, zato što su na izborima, koji su prethodili formiranju ove Vlade, učestvovali haški optuženici, što kao nosioci liste, a što kao osnivači partija koje su učestvovale na tim izborima. Za mene su ti izbori i uopšte ova Vlada u tom smislu potpuno politički nelegitimni. To je moj prvi problem sa ovom sadašnjom Vladom. Drugi problem je što ona na unutrašnjem planu šalje kontradiktorne poruke i javnost ne vidi da i oni skidaju gaće, samo malo sporije nego Milošević. To je isti koncept vladanja zemljom i ista poruka i međunarodnoj i domaćoj javnosti kao u doba Miloševića, s tim što je naša izdržljivost manja. Mi smo kao resurs potrošeniji, jer smo 15 godina siromašniji, stariji, umorniji, više nemamo štek, više nemaš šta da prodaš i ne možeš više kojekakve ludosti da trpiš. To je vrlo sličan model vladanja, to je suštinski jedna politika izolacionizma. A opet, s druge strane, nemojmo sumnjati u to da ova Vlada ima međunarodni, ne mogu da kažem ugled, ali težinu. Zašto? Zato što oni vrše delivery, isporuku. Nemojmo se zanositi da bilo ko napolju stvarno želi da od Srbije napravi Švicarsku, u smislu vladavine ljudskih prava, poštovanja svih mogućih moralnih sistema vrednosti i slično. Ne, zašto, pa trpe oni mnogo veće tiranije, Uzbekistan i slično. Ali je moj problem kao građanina ove zemlje, kao nekoga ko glasa ovde, da ja neću ministra pravde, koji se grli i ljubi sa onima koji su optuženi za ratne zločine, kao da idu da prime Nobelovu nagradu.

Molim lepo, pravno ja nisam kriv dok se ne dokaže, ali pravno takođe, ti ne možeš da dobiješ optužnicu ako ta optužnica nije itekako osnovana. Prema tome, oni su sa dobrim razlozima dobili tu optužnicu, za kršenje humanitarnog prava i za zločine protiv čovečnosti. Što je ti i ja nismo dobile? Samo čekam da vidim kad Milan Lukić i Sredoje Lukić budu uhićeni, da li će onda i njih ministar pravde da zagrli. Pazi, imaš intervju u Dugi, taj Milan Lukić, ovaj ga pita – dobro, je li istina da ste pobili stotine muslimana, a ovaj kaže – šta stotine, na hiljade. E, sad da vidim, hoće li on da se zagrli sa njim i da ga isprati kao heroja.

Sad smo sami, potpuno sami, nemoj da se lažemo. Sada kvalifikovana javnost iznutra mora da bude mnogo organizovanija, mnogo agilnija, da realizuje te fine radove. Treba stalno da se krećeš u okvirima legitimiteta, da bi uradio nešto što tog momenta ne mora da bude u okviru zakona. Ne možeš da uhapsiš Slobu po njegovim zakonima, njegovi zakoni su upravo takvi kakvi jesu da bi on ostao večno na vlasti. Ti čak ne možeš ni kroz proceduru možda da izmeniš taj zakon upravo zbog toga.

Sad sam skoro čula, da li Koštunicu ili nekog, odvalio je glupost da demokratizacija društva nije revolucija. Nego šta je nego revolucionarni proces? Aman, bar sam o njemu čula da kao čita te knjige iz istorije, da je fan američke revolucije. Pa šta je to bilo nego demokratizacija društva? Takva zamajavanja mi više nisu jasna. Očekujem da preksutra Čedomir Jovanović bude kriv što je bio predsednik parlamentarne grupe DOS-a u to vreme, i to će postati krivično delo.

I onda kad imaš jednu ili dve osobe u javnom i političkom životu koje imaju neku viziju, e onda ćeš da ih satanizuješ kao sad Svilu ili Čedomira Jovanovića. To je problem, što ti vidiš da si nekompetentan i znaš vrlo dobro da te zanima samo da otmeš malo parče vlasti na lokalnom nivou i slično i da budeš Hitler iz svog sokaka, i ko ti tu najviše smeta? Pa, ne smeta ti direktor neki drugog javnog preduzeća iz SPS-a, on je potpuno isti kao i ti, ali ti smeta neko ko ima neku viziju zemlje, razumeš, i to ti je glavna konkurencija. Dragi moji, na vama je. Idući put zamolite vaše stranke da paze koga primaju, sami ste krivi što je Milutin Bojić oslobođen svih optužbi.

Da li se slučajno sećaš Bube Morine? Najveća greška DOS-ovog režima bila je to što se nije videla zloupotreba humanitarne pomoći Bube Morine. Te nestade Gorica Gajević, ispadoše šest puta pametnije nego mi. Kao i to što mi nikad nismo ni krivično, ni politički kompromitovali tu radikalnu stranku – pa gde je i jedna optužnica protiv njih. Moj strah da se ništa od tih velikih slučajeva nikad neće rešiti počiva na činjenici da, kad bi stvarno krenuo u suštinu, pre ili kasnije bi došao do tih tajkuna ili ratnih zločinaca koji su se sad oprali, sami sebe reciklirali i pojavili u ovim novim vladajućim strukturama. Prosto mi je neverovatno kad izađe Čović ili tako neko i kaže – to je slučaj koji se nikad neće rešiti. Pa, nemoj mi to unapred, hoću da znam zašto se taj slučaj nikad neće rešiti, ko će tu da podigne ručnu.

Opet mislim da smo sami krivi, sami smo im dali parlamentarnu legitimnost, sami smo im dali legitimnost u javnom životu. Nismo imali snage da ih odmah 6. oktobra identifikujemo kao nosioce, sufinansijere Miloševićevog režima. Posledice nisu samo raslojavanje društva, da imaš hiper bogate, kamaru njih, baš onako nerealno mnogo, i da nemaš srednju klasu, sve nas koji držimo glavu iznad površine i bore se da prežive na dnevnoj osnovi. Gore posledice su to da su oni uzeli državu i strukture i kako sad, zašto bi on optužio samog sebe i osudio samog sebe? Oni su sve vreme na vlasti.

Meni je jako drago što smo dobili Studiju o izvodljivosti, ali je cena po koju smo je dobili, bojim se, mnogo velika. To je ono zašto nas međunarodna zajednica goni da ispunimo neke uslove – zato što ne želi da budemo uzrok problema u okruženju. To je njihov argument i potpuno je legitiman, potpuno je shvatljiv. Moj razlog zašto želim da dobijem Studiju o izvodljivosti i sve ostalo što posle ide je – zato što želim da živim u normalnom demokratskom društvu gde će predstavnici vlasti da imaju neku odgovornost prema meni koja sam ih izabrala, da ako platim porez da mi svetli bandera ovde u Tadeuša Košćuškog. U tom smislu je cena ove Studije o izvodljivosti jako velika, zato što su mi zavukli sve moguće, i u kulturi, u umetnosti, u obrazovanju, sve konzervativne, dekadentne izolacionističke vrednosti koje su mogli, crkva je ravnopravan akter u političkom životu.

Nasilje u školama nažalost nije nikakav novi fenomen, to nije stvar koja se desila zbog smene ovog ili onog ministra, nemojmo odmah i to da politizujemo. Postoje društvene teme i problemi, pušenje, rak, jedan korpus koji stvarno ne zavisi baš od toga da li je Velja ustao na levu ili na desnu nogu. Ali šta znači kad mi ministar prosvete kao reakciju na takav događaj izvede đake iz škole. Alo, nemoj da ih izvodiš iz škole. A onda ih povedem u multikonfesionalnoj, u multietničkoj, u još uvek sekularnoj Srbiji, prema Hramu. Bolje da si ih okrenuo pema Batajnici, možda bi im došlo iz dupeta u glavu.

Pre neko veče sam imala alergijsku reakciju i trovanje na neki lek koji sad pijem i završila sam na toksikologiji na VMA. Ta količina klinaca koja kombinuje, ne tabletu-dve demetrina, nego table demetrina, ne sa čašicom-dve, nego sa litrima žestokog alkohola je zastrašujuća. Nigde roditelja nema u pratnji. Tu ih, bajo, odvedi, da vide to kao vaspitnu meru, a ne u crkvu koja venčava ratne zločince.

Svetlana Lukić: Slušate Milosava Marinovića.

Milosav Marinović: Imamo taj novi lov na veštice, Svilanović je negde nešto potpisao, koliko znam radi se o nekakvom mogućem scenariju sudbine Kosova. Ne vidim ništa loše u tome da neko ko je pravnik, političar da o tome svoje mišljenje. Mislim da je to krajnje normalno, to je nešto što se od njega očekuje. Ono što se ne očekuje je da oni koji su neuporedivo više doprineli od pomenutog Svilanovića da Kosovo i Srbija budu u stanju u kome jesu, danas traže da on bude isključen iz Parlamenta, odnosno da mu bude oduzet poslanički mandat, nazivajući ga veoma ružnim i pogrdnim imenima.

Odigrao se, koliko čujem, pravi mali dramolet pred Skupštinom insceniran od izvesnog Stajkovca. Ne vidim da ljudi takvog backgrounda i sa takvim doprinosima našoj jadnoj i smušenoj stvarnost, imaju pravo da išta govore. Ali eto, laž i kleveta su sredstvo političke borbe u zemlji Srbiji. To vam je i Mihajlov skoro na sudu izjavio, ako se ne varam – jeste, sve sam lagao, ne znam tačno ko je to sastavio, da li Tijanić ili neko drugi, ali to jeste čista laž, što je dozvoljeno u predizbornoj kampanji. Ne, to nije dozvoljeno.

Vi ne možete jednu ovakvu stvar kao što je ovo sa Svilanovićem tretirati kao običnu vest, niti možete, kao što to čini BK, od toga praviti poseban, gotovo politički događaj. Vi se morate prema tome odrediti i tu stvar staviti između debelih zagrada, to se mora podvući kao obrazac koji ne želimo da vidimo u našoj sredini, ako želimo ikada da postanemo moderno evropsko društvo. Mislim da je teško zamislivo da se na jednom Beogradskom univerzitetu recimo dešavaju tribine poput onih na Mašincu ili da je teško zamislivo da se na jednom od fakulteta Beogradskog univerziteta zakazuje tribina 10 godina od oslobođenja Srebrenice. To je srećom otkazano.

Svetlana Lukić: Osećam se kao da živimo u nekim ruševinama i onda, naravno, začas baciš kamen.

Milosav Marinović: Pri ruci ti je, i kad je već sve razvaljeno što ne bih i ja malo razvaljivao. A najgori su vatrogasci, u stvari su to maroderi koji sad idu kroz te ruševine i pljačkaju ono malo što je još ostalo, ali su zato uniformisani u nekakvu službu zaštite i tako nam se i predstavljaju – idemo mi malo da vas štitimo, a u stvari im je potpuno drugi zadatak, da to razvale do kraja i da ako ima još čega vrednog ponesu kućama.

Njihovu zaslugu u vezi sa Studijom o izvodljivosti vidim u tome što je kasnila jedno godinu dana. Sve što je urađeno da bi do te Studije uopšte došlo, urađeno je pre njih, a otkako je ova Vlada došla na vlast smo stali i imali jedan period mukotrpnog nadvlačenja, povlačenja, licitiranja, stenjanja, cviljenja, uvijanja, ne znam više kako da nazovem to njihovo ponašanje. I na kraju, kad su tu Studiju, hajde da kažemo, dobili, mislim da je bilo vrlo očigledno da oni nisu pokazali radost što su nešto dobili, koliko su pokazali jednu tugu što su nešto morali da daju.

Jel’ vi znate da mi objasnite šta znači dobrovoljna predaja i dvosmerna saradnja? Ja sam čuo za polaganu predaju, znamo i za slatku predaju, to je jedna rok balada, ali dobrovoljna predaja – mislim da to ne postoji. Znači, ako te je neko opkolio, razoružao, potukao do nogu i nudi ti – ili se predaj ili ću te ubiti, to je predaja.

Jel’ vi znate po čemu se vidi da se Lukić ipak nije dobrovoljno predao? Jel’ ga primio patrijarh? Jel’ se poljubio sa Koštunicom? Jel’ dobio 500.000 evra? Da li mu je Smiljko zajedno sa Veljom poklonio neki besni auto? I nijednom nije rečeno u medijima da je to častan čovek.

Svetlana Lukić: Onda imate za Kosovo – više od autonomije, manje od nezavisnosti.

Milosav Marinović: Da, to je najnovije, ma šta da uradimo na kraju – pa, to smo i rekli. Ovaj pobegao, ovaj se dobrovoljno predao, a možda i nije, ovaj se predao, pa je dobio za to ozbiljnu nadoknadu, za taj svoj patriotski čin. Sve mi to govori da se kod nas na neki način teše i ohrabruju zločinci a ne žrtve, i da je to verovatno osnovni problem kada govorimo o toj crnoj prošlosti sa kojom nikako da se suočimo, a o kojoj moramo da govorimo svaki dan. Znači, da nam se ne bi i dalje događalo da recimo Vučelić izađe za govornicu i kaže da se Srebrenica nikada nije ni dogodila, a da mu se posle toga ništa ne dogodi. Moramo to da ponavljamo onoliko puta koliko bude potrebno da i Vučelić sazna da se Srebrenica ipak dogodila. Trebalo bi da nas spajaju i mire žrtve, a ne zločinci.

Maštam o dve stvari. Jedno je da postoji služba za pristojnost. I sad, izađe tamo nekakav tutumrak radikalski za govornicu u Skupštini i sad uđe jedna ljupka devojčica i kaže – čiko, izvinite, vi na reveru nosite bedž čoveka koji je optužen za ratne zločine, prvi prekršaj. Zapisali smo da ste već tri puta vređali ovde prisutne poslanike, to vam je drugi prekršaj i oduzimamo vam pravo učešća u raspravi na 6 meseci. Ako se popravite vratićemo vas, ako nastavite tako bićete trajno isključeni, a vaša stranka ima mogućnost da nekoga drugog stavi na vaše mesto. Zar to ne bi bilo zgodno? Da li se slažete?

I imam još jedan predlog. Svi gledamo i nerviramo se, pa onda odustanemo, ove razne talk show-e. E sad, završi se takva jedna emisija i opet dođu dva fina gospodina – jao, što ste dobri bili, haj’te, idemo ovako svi zajedno, fino, ma odlični ste bili, pa ti si divan, pa ti si odličan, sasuo si im sve. I tako sve polako, polako, hajde, mi ćemo da vas prevezemo, u kola i u “Lazu Lazarevića”. Pa šta fali? Zamislite koliko bi nama bila čistija atmosfera da se samo jedno tri-četiri puta tako završi neka od tih emisija, budući da učesnici vrlo često sami sebe dijagnosticiraju bez greške.

Na našoj političkoj sceni i javnoj sceni postoji galerija likova od kojih ne znate da li je više bolesnih lažova ili nasilnika, da li je više kleptomana ili bolesno ambicioznih, da li je više narcisoidnih, fobičara, nekrofiličara, opsednuih smrću, raspadanjem, prošlošću ili je više onih koji su nadahnuti prosto mržnjom. Jedan određeni broj jasno se prepoznaje kao tragično i natprosečno tupim i glupim, dobar deo je mračno prost i neprosvećen i necivilizovan. Njihov govor ne znam odakle dolazi, iz samog srca mržnje, rekao bih.

Baš me zanima jedna stvar, šta je nagnalo Bakareca da se onako fotografiše. Jeste saznali?

Svetlana Lukić: Jesam, pročitala sam. On je rekao da je želeo da promeni imidž DSS-a kao jedne konzervativne stranke, da su se Koštunici dopale njegove tetovaže, citiram, i da su ga sve kolege pohvalile.

Milosav Marinović: Voleo bih da čujem te pohvale kolega, ali mene i dalje zanima šta je to što nekoga natera da se onako fotografiše, da se onako tetovira, a da nije Karleuša, znači estradna zvezda Pink provinijencije. Nije toliko nenormalno da sve bude ispolitizovano, jer ja i verujem da je sve politika, ali ono što je nenormalno to je da se politikom ne bavimo mi svi, već da smo taj vrlo važan segment javnog delovanja prepustili isključivo ovakvim tipovima, koji su opasni. Zašto su opasni? Zato što je njima to užasno lepo i važno i spremni su na sve da bi tu ostali. Znači, oni su jednostavno oteli nešto od nas, politika je javno delovanje, to je nešto što pripada svima nama.

Svetlana Lukić: Postalo je legitimno da se i u javnom servisu i u Skupštini ljudi kriminalizuju. Nije mala mogućnost da, ako ste iz bilo kojih razloga bili deo vlasti pre Koštuničine, završite u zatvoru. Kada pogledate ovo što se dešava sa Čedom Jovanovićem, sa Svilanovićem, kao da je otvoren lov na ljude koji imaju drugačije mišljenje.

Milosav Marinović: Lov je otvoren. E sad, u svakom lovu postoje pravila, postoji lovostaj, primerci koji se ne ubijaju, zaštićene zone. Ovde je otvoren lov, ali bez ikakvih pravila. Nisam daleko ni od jedne potpuno obeshrabrujuće, pesimistične pretpostavke, a to je da smo mi osuđeni na nestanak. Mislim na Srbe. Ja verujem i u jednu drugu stvar, ona je malo nalik utopiji, verujem u snagu elite. I to se dešavalo u istoriji, da je jedna mala grupa svesnih i odgovornih ljudi bila u stanju da čitave narode i civilizacije spase od njih samih.

Imate li priliku da gledate hrvatsku televiziju? Molim lepo, to je medij na kome se jasno vidi da postoji programska orijentacija, da postoji spisak stvari o kojima se ne može govoriti i da postoji spisak stvari koje se imaju promovirati svakodnevno.

Svetlana Lukić: Da li je moguće da je sve to palo zato što je ubijen Zoran Đinđić, da se sve to srušilo 12. marta? Da se srušila odluka da preživimo?

Milosav Marinović: Apsolutno ima nečeg samoubilačkog u našem ponašanju. Sećate se kako Zoran Đinđić nije uživao veliku podršku mnogih koji danas prihvataju činjenicu da je bila greška što mu ta podrška nije bila pružena. Uostalom, i u vašoj emisiji se u vreme dok je on bio živ često o njemu govorilo veoma kritično, verujem s pravom, ali istovremeno, iz današnje perspektive bi bolje bilo da smo možda to prećutali, odnosno da smo shvatali koji je trenutak i kuda nas sve to zajedno može odvesti, odnosno kuda nas je na kraju i odvelo. Samoubilački nagoni su ovde nešto što je očigledno imanentno našoj kulturi. Ta odluka, ne samo da komšiji crkne krava, nego ako treba meni dve, ali barem i njemu jedna. Znači, ta vrsta uživanja u opštoj propasti, pa ako je ona opšta onda i meni nekako lakše pada. I to nepristajanje na ičiji uspeh, pa taman svi bili jako neuspešni, to je naša odlika sa kojom se ne može daleko dogurati. Postoji jedna izreka koja vrlo lepo govori o našem narodu: U se, na se i poda se. Zanima me šta narod kome je to životna filozofija može da napravi i stvori. Pa frižider nismo izmislili, da ne govorim o nečem ozbiljnijem.

Stalno razmišljam šta bi bilo da su onda, kad je DSS izašao iz Vlade, raspisani izbori. Verovatno da bi u tom trenutku DSS dobio ozbiljan broj mandata, a možda i ne bi. Imali biste jednu ozbiljnu opoziciju na čelu sa Zoranom Đinđićem, on bi svaki dan dovodio to u pitanje na milion i jedan način, on se ne bi smirio dok ih ne bi srušio. Mislim da bi to možda za našu stvar, za naš evropski put o kome sanjamo bilo dragocenije, jer bi vi njega imali za goniča, za onog morskog pauka.

Ima ta priča o tome kako su ribari vozili ribu sa mora u unutrašnjost Francuske i samo jednom ribaru sva riba stigne živa u sanducima i na pitanje kako to on uspeva, on kaže – u svaki taj sanduk stavim po jednog morskog pauka koji juri ribe i one stalno beže, beže, beže i održe se u životu. Naravoučenije – svako mora da ima svog morskog pauka koji će ga stalno proganjati i terati ga da bude bolji, brži, efikasniji. Ko će danas da natera Voju Koštunicu da se probudi? Ne vidim tu osobu. A Zoran Đinđić na čelu jedne ozbiljne, snažne opozicije, sa jednom trećinom mandata u Parlamentu i odličnim vezama i kontaktima sa svetom, odakle svi stalno govore – evo, imate tamo čoveka, zašto ga ne pustite da radi. To bi možda bilo dobro, ali nažalost to se nikada neće dogoditi, nikada nećemo proveriti ovu pretpostavku.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Milosav Marinović, a slušali ste Peščanik. Poslednje nedelje aprila možete nabaviti transkripte Peščanika iz prva tri meseca ove godine uz novosadski Dnevnik, Pančevac, Kikindske, Vranjske, Zrenjanin i nedeljno izdanje lista Danas.

Emisija Peščanik, 22.04.2005.

Peščanik.net, 22.04.2005.