Foto: Konstantin Novaković
Foto: Konstantin Novaković

Očigledno je da i samo postojanje političkih suparnika izaziva nelagodu i bes naizgled svemoćnih „vođa naroda“. Sama suština njihovog položaja navodnih nacionalnih spasitelja počiva na ideji ekskluzivnog i apsolutnog prava na znanje o tome šta je najbolje za narod i državu i time osporavanja bilo kome da o tome može imati iole drugačije mišljenje i, posebno, da ga sme javno ili čak manje javno iznositi. Sumnja u znanje „vođa“ vodi direktno do osporavanja njihove svemoći, čega se sve nesigurne autokrate najviše pribojavaju.

Takav politički okvir, međutim, gotovo uvek dovodi njihove suparnike u političko iskušenje da se sa „vođama naroda“ utrkuju u igri „Ko se više brine o svom narodu“ u kojoj zapravo važe samo dva pravila, oba unapred postavljena: 1) „vođa“ se uvek žrtvuje za narod i državu protiv sopstvenih političkih i finansijskih interesa, i 2) svi su „vođini“ protivnici zapravo protiv naroda i rade za neke druge, obično strane nalogodavce.

Prvi potez Kemala Kiličdaroglua, lidera opozicione, a najstarije i duboko kemalovske turske Republikanske narodne partije nakon velike pobede njihovog kandidata na izborima u Istanbulu 23. juna označio je njegovo pristupanje ovoj igri, pa time i prihvatanje njenih pravila po kojima je gotovo nemoguće pobediti samoproklamovanog „vođu naroda“. Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan je upravo od svog prvog velikog poraza u dve decenije, izbora u Istanbulu, započeo talas provokativnih akcija, sve grubljih kršenja čak i osnova međunarodnog prava i dogovora i otvorenog izazivanja Evropske unije i Amerike, znajući da će svaki njihov potez protiv sopstvenog režima iskoristiti za dodatno uskraćivanje prava sopstvenim građanima i nametanja prinudnog jedinstva prema „spoljnim neprijateljima“.

Opstanak na vlasti Erdogan vidi jedino kroz svoj povratak u najuži krug najmoćnijih „vođa naroda“, a trenutna gotovo potpuna isključenost iz najvećeg međunarodnog energetskog poduhvata u istočnom Mediteranu u vodama Kipra, primorala ga je na samostalne i, trenutno, potpuno izolovane akcije traženja nalazišta zemnog gasa, iz kojih su se povukle sve evropske kompanije. I upravo u toj isključenosti Turske iz aktivnosti ni 100 kilometara daleko od njene južne obale koje mogu dovesti do ogromnih prihoda i promene ekonomske slike ovog dela sveta, Kiličdaroglu je mislio da je pronašao slabu tačku turskog predsednika – njegovu nesposobnost da se brine o narodnim interesima. Za razliku od novog gradonačelnika Istanbula iz sopstvene partije Ekrema Imamoglua, čija je kampanja bila usredsređena na građane nekadašnje prestonice i vođena tako kao da Redžep Tajip Erdogan i ne postoji, Kiličdaroglu je nedavno upitao „vođu naroda“ upravo ono što je on želeo da čuje: A koliki je naš deo?

Erdogan je jedva dočekao ovaj naivni napad na njegov patriotizam kojim je njegov politički suparnik zapravo priznao da je upravo on, svemoćni predsednik, jedini ko može da se stara o interesima naroda i države. Dani koji su usledili nakon Kiličdarogluovog pitanja Erdoganu zašto samo Turske nema među zemljama koje će se okoristiti od prirodnog bogatstva istočnog Mediterana, obeleženi su gotovo radosnim uzvicima turskog predsednika na raznovrsnim događanjima o svemu što je on uradio upravo u „interesu naroda“: slanju brodova za istraživanje gasa u vode nezavisne Republike Kipar, slanje vojnih brodova koji ih prate, stalnim preletima ratnih aviona iznad teritorija Grčke i Kipra i, najpre, potpunom suprotstavljanju sankcijama i odlukama Evropske unije i SAD-a – svemu kako bi upravo, na sopstvenu političku štetu, branio „interese naroda“ od neprijatelja za koje lider suparničke partije očigledno radi!

Zamka u ovakvoj igri „A koliki je naš deo?“ krije se upravo u toj unapred izraženoj sopstvenoj nemoći da se nešto postigne drugačije osim prepuštanjem samoproklamovanim „vođama naroda“ da o svemu odlučuju. Njihovi interesi dovode do propagandnog cunamija kojim se samo uzak krug tema svrstava u proklamovane „interese naroda“, dok pravi, temeljni i merljivi interesi građana, pa time i njihovih država ostaju time potpuno isključeni iz političke stvarnosti.

Tokom mirnog avgustovskog odmora, Evropska unija je predložila Bugarku Kristalinu Georgievu za novu direktorku Međunarodnog monetarnog fonda. Odluka o njenom predlaganju i skorom sigurnom izboru, iznenadila je mnoge u Evropi. Ova dosadašnja moćnica Svetske banke, pobedila je unutar Evropske unije doskorašnjeg holandskog ministra ekonomije Jeruna Dajselbluma, koji je bio i predsednik Evrogrupe, neformalnog tela koje čine ministri ekonomije zemalja evrozone. Ovaj iznenađujući rezultat višestruko je značajan kao pokazatelj mogućnosti borbe za sopstvene interese čak i onih država koje unutar evrozone i Evropske unije, uopšte, geopolitički i ekonomski spadaju u najslabije – države Balkana i Mediterana.

Jerun Dajselblum je bio birokratski izvršitelj najgorih mera štednje usmerenih protiv građana – pa tek nakon njih banaka – ovih zemalja, pre svih Kipra, Grčke i Portugalije u periodu od 2013. do 2016. godine. Ovim merama je oduzimana čak i privatna ušteđevina građana ovih malih država kako bi se podmirio deo potraživanja moćnih evropskih, najpre nemačkih banaka. Svojom arogancijom i istrajnošću u ovim merama za koje je nedavno i sam priznao da nisu bile niti efektivne niti pravedne, Dajselblum je primorao zemlje Balkana i Mediterana da se organizuju i na svaki način spreče njegov izbor za direktora jedne od najmoćnijih svetskih finansijskih institucija, čiji je politički uticaj jednak novcu kojim raspolaže.

Izbor Kristaline Georgieve time je dvostruko važan: kao pokazatelj sposobnosti ljudi iz ovog dela sveta oslobođenih kompleksa niže vrednosti, i snage naizgled slabih država u ostvarivanju svojih interesa, kada uspeju da ove usklade makar i jednim delom sa interesima bliskih država. Ni okolnost da je zbog godina svoje buduće direktorke MMF-a morao da promeni svoja pravila i pomeri starosnu granicu sa 65 na 70 godina, nije sprečila donošenje odluke o njenom izboru, posle borbe u kojoj je bilo prljavih političkih podmetanja kao u bilo kom drugom političkom obračunu.

Ali, dok se ministar nepostojeće srpske diplomatije svađa sa Bugarskom upravo oko pitanja „koliki je naš deo?“ na koje je odgovor odavno već jasan, ova država štiti svoje interese tako što otvara, između ostalog, centar za rano otkrivanje autizma u Ohridu i ima svoju predstavnicu na čelu MMF-a. Ah da – i time što je ćirilica već na svim novčanicama evra – nešto nad čime bi se srpski novoprofiteri nacionalizma mogli zamisliti u trenucima kada ih prebrojavaju ili dok ustanovljuju praznik svetih Ćirila i Metodija u godini kada se navršava 1150 godina od smrti Konstantina – svetog Ćirila. Čega se, za razliku od Bugara, očigledno nisu prisetili.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 26.08.2019.