Radio emisija 12.11.2004, govore: Biljana Kovačević-Vučo, Nenad Živković, Ljiljana Spasić, Branislav Ramjanc, Vladimir Gligorov i Mileta Prodanović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan, juče je bio 11. novembar i ima indicija da je danas 12, naravno pod uslovom da, uprkos svemu što se dešava u ovoj zemlji, još verujete da se vreme kreće od prošlosti ka budućnosti. Predlažem da, za potrebe ove emisije, iz razmatranja na kratko isključimo budućnost. Ona je i onako proizvod naše nade. Dakle, da popričamo u kom to vremenu mi u stvari živimo.

Naša Vlada je izgleda rešila da ispravi sve greške iz bliže i dalje prošlosti. Napraviće prave izbore na Kosovu, okupiće ponovo pod isti barjak bratstvo “crvenih beretki”, napraviće ponovo “Sablju”, ali ovoga puta onu koja će seći pravedno, “ni po babu ni po stričevima”, ako pod babom ne podrazumevate Koštunicu.

Male poteškoće u radu tog Koštuničinog intimnog vremeplova stvara opet, ko bi drugi, nego Zoran Đinđić. Nije živ i ne može biti smenjen, mada se njegovo ubistvo uz malo dobre volje, koja ne nedostaje, može smatrati porazom na parlamentarnim izborima.

Vlastima su, dakle, malo žandarmerija, SAJ, “Kobre”, 63. padobranska i ostali čuvari našeg mira. Potrebna im je nova-stara antiteroristička jedinica. Pitanje je zašto, protiv kojih terorista je nama preostalo da se borimo? E upravo ovo pitanje je trebalo da postavi predsednik Tadić, naravno pošto prethodno odgovori zašto je kao ministar vojni obilazio u zatvoru čoveka koji je optužen za zločin u “Ovčari”. U međuvremenu, neka na Vrhovnom savetu odbrane upita Prvoslava Davinića šta podrazumeva pod reformom Vojske. Da li ona znači, na primer, da kapetan Tufegdžić sme da izbaci Božu Prelevića sa mesta pogibije dva vojnika u Topčideru ili mi civili imamo pravo da nešto pitamo instituciju koju sami izdržavamo?

Predsednik bi mogao sebe i Koštunicu da obavesti da se Vlada Republike Srpske izvinila Bošnjacima za smrt 7.800 ljudi u Srebrenici i da ubuduće niko od državnih funkcionera ne sme da kaže da ne zna koliko je ljudi tamo ubijeno, jer će u protivnom završiti u zatvoru.

Na kraju, Tadić bi mogao da obavesti Koštunicu i da je njegov, Koštuničin, prijatelj i ambasador u Australiji Milovan Glišić, nekadašnji kolumnista NIN, na svečanom prijemu u Kamberi povodom posete patrijarha Pavla Australiji, sedeo s federalnim senatorom Hemfrijem za astalom, iznad koga su visile slike Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Ne znam kako se u teoriji zovu zemlje kao ova, koja je nama zapala, ali moja amaterska definicija totalitarizma kaže da živimo u državi koja napada i želi da ukine naš privatan život, državi u kojoj je lični život ostavljen bez zaštite.

Osećam se kao oni seljaci iz priče Marka Tvena koji su prisustvovali cirkuskoj predstavi, poverovali u sve iluzije koje su videli, ali kada se na kraju pojavila prava žirafa, tražili su da im vrate pare, jer su smatrali da su žrtve prevare.

Danas za 11 sati, na sceni Raša Plaović u Narodnom pozorištu, zakazan je skup “Bezbednost i javnost u Srbiji danas”. Govoriće Vladimir Bodinović iz Centra za unapređenje pravnih studija, Danica Drašković, Čedomir Jovanović, Božo Prelević, bivša predsednica Skupštine Srbije Nataša Mićić i dekan Defektološkog fakulteta Dobrivoje Radovanović. A slušate još jednu od učesnica tog skupa Biljanu Kovačević Vučo.

Biljana Kovačević Vučo: Film koji je na kompakr disku objavio “Kurir” je jedan hvalospev Jedinici za specijalne operacije i zaštiti Srba na Kosovu od, kako se kaže u filmu, Šiptara. Sinoć sam preko TV B92 saznala i da se formira ta neka specijalna jedinica, za koju se tvrdi da će u nju ući pripadnici JSO, pa taj skup koji mi organizujemo treba da bude jedno zvono upozorenja da ljudi najrazličitijih političkih opredeljenja u ovoj zemlji ustanu protiv rehabilitacije ljudi koji su obeleženi samo po zlu. Formiranje te jedinice je kao probni balon za jedan tihi državni udar koji se sprovodi u ovoj državi. Ako prođe ovaj film, ako prođe ta nova jedinica koja se pravi, mi onda možemo da budemo u situaciji da ostatak života proživimo u strahu kao podanici, bez ikakve mogućnosti da se borimo za civilizovan i normalan život.

Ova manjinska Vlada je pristala na podršku ne socijalista nego Miloševića, on je bio nosilac liste i prvi na listi, jedva su ga sprečili da ne bude član Parlamenta. Znači, pristali su na podršku socijalista samo zato da bi bili protiv demokrata, odnosno da bi mogli da rasčiste sa starom vlašću. Ustavni sud Srbije je ukinuo vanredno stanje kao protivustavno i sada se mera ljudskosti proverava preko toga kakav je tvoj odnos prema vanrednom stanju. Ponovo postaju vidljivi oni protiv kojih smo bili za vreme i posle Miloševića, oni drže poluge moći ili ono što je Demokratska stranka Srbije s pravom nazvala ministarstvima sile i jasno je da neće lako predati vlast. Svi misle – manjinska vlada će lako da padne. Ne, ona neće lako da padne.

Mi imamo nekoliko veoma ozbiljnih upozorenja. Mi imamo, ja moram da kažem, javno odmetanje od zakona Vojislava Koštunice i ministra pravde, odnosno ministra sile. Premijer nam šalje poruku da ljudi koji su optuženi za društveno najopasnija dela nisu optuženi za kriminal, nego da je to politička stvar. On može da smatra da to unižava sprstvo kao privatna ličnost, ali kao premijer apsolutno ne može. Ni kao privatna ličnost ne može to da iznosi na televiziji, a mi to imamo kao zvaničnu politiku. Pa to je dno, to je zaista dno. Onda ja kao advokat ili kao neko ko se bavi ljudskim pravima, po svojoj sopstvenoj proceni, mogu da kažem – znate šta, pronevera nije društveno opasno delo, ljudi nemaju para, neka opljačkaju svoje preduzeće, a policiji neka se jave samo dobrovoljno, ljudi, opustite se, ne smeju da vas hapse, ja sam procenila da to nisu društveno opasna dela, to je politički prouzrokovano bedom u kojoj živimo. To su opasne stvari, naročito kada ih radi čovek koji se deklariše kao legalista.

Mi imamo situaciju da, kada portparol suda za ratne zločine kaže – policija ne izvršava naloge suda, ministar unutrašnjih poslova kaže novinarima – a vi novinari bi samo hapšenja. Sada su novinari ti koji bi samo da hapse, ali plemeniti ministar unutrašnjih poslova nekako ne voli taj novinarski stav. Ne sviđa mu se. Šta ima ministar unutrašnjih poslova da uopšte priča o dobrovoljnoj predaji? Oni ne poštuju zakone za koje su sami insistirali da budu doneti. Tvrdim da je ova manjinska vlada opasna i da će biti teško smenjiva jer ne verujem da onaj koji se uplete s podrškom Miloševića može dobrovoljno i lako da preda vlast.

Šta je sve urađeno prethodnoj Vladi, šta je urađeno Đinđiću. I dalje se vuku repovi optužbi da su povezani s mafijom. To se ljudima već ugradilo kao normalno. Sada ostaje da se rehabilituje Miloševićeva ogoljena sila, njegovi eskadroni smrti. To je logično. Ovo objavljeno u “Kuriru” je najava toga.

Mi podležemo stereotipu da su ljudi uplašeni, pa ne smeju da reaguju. Ne, ljudi nisu dovoljno uplašeni. Mislim da je naš zadatak da ih uplašimo da bi počeli kreativno da reaguju, da se bore za svoj život. Kao kada konačno počnu da plaćaju poreze državi, ljudi od podanika postaju svesni građani, jer hoće da znaju šta se radi za pare koje su dali. Plaćanje poreza vodi ograničavanju samovolje vlasti. Tako i ovo. Ljudi su jednostavno otupeli, mislim da ih treba uplašiti. Treba im reći kako stvari stoje. Ima razloga za strah, nije paranoja, imate zbog čega da se plašite. Opasne su i priče da su ovo prvi koraci mlade demokratije, pa ne možemo da se snađemo. Ma kakva demokratija. Mi još nismo ni u periodu tranzicije. Nismo. Mi smo se vratili na jedan atomiziran Miloševićev režim, gde ne postoji Milošević kao tačka u odnosu na koju se svi određujumo, nego postoji mpuno tih grupica, mali mutirani Miloševići. Tu postoji tendencija bezvlašća, viševlasja i ljudi traže da budu zaštićeni. I ko će da ih zaštiti? Evo jedinice za specijalne operacije, imamo mi to. To uliva poverenje, ljudima je potrebno da se uhvate za nešto.

Kriminal ponovo cveta, ponovo su ubistva na ulicama, imamo gomilu takozvanih medija, koji zapravo propagiraju zlo, pravdaju ubistva u ime nekih viših ciljeva, unižavaju Đinđića, prave sprdnju s njegovim suđenjem. Heroji su samo ljudi koji su za vreme vanrednog stanja bili privođeni, kao da se ne zna šta je bio uzrok vanrednom stanju i “Sablji”. Sve je to povezano s činjenicom da nije demontirana služba Državne bezbednosti, da vojna bezbednost nije ni taknuta, vojska nije taknuta. Mi imamo finalizaciju državnog udara koji je počeo ubistvom premijera Đinđića. Ne želim da optužim nikoga u vlasti, ne zato što se bojim, ali činjenica je da se oni polako svrstavaju na stranu onih koji su ubili Đinđića, između ostalog i tim poslednjim činom, tim elegantnim uvođenjem jedinice za specijalne operacije kao glavne poluge moći i sile u našoj državi.

Tome je doprinela Tadićeva politika prikrivanja problema. Ubistvo u Topčideru otvara hiljadu jedno pitanje. Pojavljuje se slika Šljivančanina, Boris Tadić kaže – nisam video sliku. On to govori na prvom dnevniku RTS-a, a mi svi gledamo na B92 sliku koju Čedomir Jovanović drži pred onim parlamentarnim odborom. Mi vidimo, ali Boris Tadić ne vidi.

Onda Vuk Drašković krene žestoko, istog trenutka kažem – ovo ne valja, sviđa mi se to što govori, gotov je.

Poruka koju svakodnevno dobijamo je da se napadima krnji ugled Vojske. Izvini, ali zašto da se ne krnji nešto što ne valja? Naravno da treba da se krnji ugled vojske. Ljudi su imali poverenja u vojsku 71 odsto, a sada je palo na 47 odsto. To je dobro, jer to je još ona ista vojska, koja je u maju 1992. očišćena od pripadnika svih drugih nacija, osim Srba i Crnogoraca. Da li je to ona vojska u kojoj je komandant bio Ratko Mladić? Da, to je ta vojska. I vojska u kojoj su komandanti bili Pavković i Lazarević. Jel’ treba dalje da se krnji ugled takve vojske ili ne? Naravno da treba. Po istoj logici se napadaju oni koji krnje ugled jedinice za specijalne operacije. Takav ugled treba da se krnji.

Reforma vojske ne može da bude sprovedena dok Tadić podržava Krgu. Tadić je bio ministar odbrane u veoma osetljivo vreme. Uradio je neke dobre stvari, kao sto je prigovor savesti, ali mora da bude otkriveno zašto on štiti Krgu. To je suštinsko pitanje.

Ako se Vlada RS izvinila žrtvama, onda to podrazumeva da ona dođe ovde u Beograd i da kaže – slušaj, premijeru, slušaj Kosta Čavoški, ne znam već da ih ne nabrajam, nemojte to da radite. Nemojte nipodaštavati žrtve, mi smo im se izvinili, mi hoćemo da budemo respektabilna država. Onda to podrazumeva da Vlada Srbije prihvati njihov izveštaj, da odaju poštovanje tom izvinjenju, inače ovako ono ostaje samo prazna priča.

Svetlana Lukić: Mogu da odaju poštovanje tako što će nekoga izručiti.

Biljana Kovačević Vučo: A kako da isporuče, kada su oni već u ime legalizma obećali narodu da nikoga neće hapsiti. Znate šta, nema nikakve razlike između Vojislava Koštunice i Koste Čavoškog. Tu nema razlike u stavu, ali ima razlike u opasnosti. Opasnije je ovo što priča Koštunica, jer je on premijer.

Svi su naucili da kažu – da, Srebrenica je strašan događaj, ali. I kad čuješ to „ali“, časna reč, da sam ja na vlasti, odmah bih mu stavila lisice na ruke, pa idi tamo dok ne zaboraviš to „ali“. U Nemačkoj nema šanse da se, kada su u pitanju holokaust i logori, licitira brojem, nema šanse da se kaže – čekaj, ali. Nema, otići ćeš u zatvor, nema te sile koja će te spasiti toga. I sada mene tu proglašavaju za vešticu, kao kako može borac za ljudska prava… Pa naravno da može, ljudska prava sadrže u sebi određenu vrednosnu komponentu. Nisu ljudska prava da ti štitiš čoveka koji prebija ženu na ulici. Ne možeš da štitiš siledžiju, ne možeš da štitiš dželata. Ti možeš da štitiš njegova proceduralna prava, ali ne možeš vrednosno da ga štitiš. Ne možeš u ime ljudskih prava da štitiš zločin.

Bojim se da je Tadić poverovao da smo glasali za njega i bojim se da on veruje da ima veću moć nego što ima. On po Ustavu, da se razumemo, ima velika ovlašćenja, nije tačno ovo što se priča da nema. Tadić se brzo potrudio da izgubi naše poverenje, bez obzira na to što je i meni drago što je pozvao kosovske Srbe na izbore. Mislim da je to učinjeno suviše kasno i da je suviše vidljivo da je to učinjeno po nalogu. Pozivanje na saradnju s Haškim tribunalom je nekako suviše mlako u situaciji kada on dva puta ne da Krgu. Onda tu je postavljanje za savetnika Leona Koena. Da je Koštunica postavio Leona Koena, to bi mi bilo sasvim u redu, ali Tadić da postavlja Leona Koena, e to mi nije u redu. I ta narodna kancelarija, sve je to kao neka mimikrija njegove stvarne politike, a to je bezrezervna predaja Koštunici. Mislim da njemu nije jasno da on Koštunicu ne može da sruši, da on ovu vladu ne može da sruši.

Ako uđeš u jedan tako rizičan poziv Srbima na Kosovu da izađu na izbore, onda ti moraš da budeš ubeđen u to, to mora da bude tvoj stav. A on posle toga kaže – nemojte da ulazite u Skupštinu. Pa drži se te politike, stani iza nje. Mi smo te izabrali, ali budi svestan da s takvim ponašanjem nećeš imati podršku da možeš da srušiš tu vladu. I na kraju krajeva, ne znam zašto nije srušio Vladu odmah, šta je čekao i zašto je sebi dozvolio da se kompromituje. Kohabitacija je, kao i legalizam, postala simbol zla, jer nema kohabitacije s ljudima koji su protiv suđenja zločinima. Tadić za to nema mandat i to ne može da prikrije nikakva narodna kancelarija.

Svetlana Lukić: Šta je to, odeš preko veze kod predsednika, pa on urgira za tebe?

Biljana Kovačević Vučo: Hajde da ne budem mnogo drska i bezobrazna, ali tog Đilasa, koji vodi narodnu kancelariju, već nešto promovišu kao budućeg premijera. On sad otkriva Srbiju preko te narodne kancelarije. I nije lako doći do njih, mi nismo uspeli. Ta narodna kancelarija je neka vrsta nevladine organizacije i tu je evidentan konflikt interesa. Ne može predsednik države da pravi privatnu nevladinu organizaciju, koja će dobijati donacije kao što dobijaju nevladine organizacije. A opet, to ne može da se servisira iz budžeta zato što nije predviđeno u budžetu. Meni je žao, više volim Borisa Tadića nego ove druge, ali on se s tom narodnom kancelarijom otvorio za svaki mogući napad, od Tome Nikolića, pa nadalje.

Svetlana Lukić: Lokalni izbori kao da su bili u prošlom životu, a lokalni organi vlasti u mnogim gradovima još nisu konstituisani. Doduše, negde jesu i to komada dva, kao recimo u Novom Pazaru, jedan u zgradi Skupštine opštine, a drugi u zgradi kafane. Pančevci to ne rade po kafanama, i tamo su, naravno, radikali dobro prošli, a gradonačelnik im je Miković sin. Ako se sećate, njegov tata Milan Miković je bio u Srpskom pokretu obnove. A vi ćete sada čuti nekoliko Pančevaca, među njima su Nenad Živković, Ljiljana Spasić, Snežana Baralić i Branislav Ramjanc.

Ljiljana Spasić: Promociju knjige novinarke Vesne Mališić organizovali smo 28. oktobra, knjige “San o Srbiji”, intervjui sa Zoranom Đinđićem. Kršeći svoje principe otišla sam u sedište Demokratske stranke i lično ih pozvala da dođu. Njihov sekretar mi je rekao – da, da, videću ko će doći, sad ću obavestiti poverenika. Pazi, oni sada imaju poverenika. Pojavilo se njih petoro, a ima ih 2.000 u opštinskom odboru. I tih petoro su iz prethodnog saziva, više nisu na vlasti. Sve me je jako bolelo te večeri, jer sam došla do zaključka da Zorana Đinđića, s reformama koje je želeo da sprovede u Srbiji, sada brane ljudi koji nisu u njegovoj stranci – nezavisni intelektualci.

Nama su deca van zemlje, Ceco, pa šta mene u ovoj Srbiji još zanima? Mogla bih da dignem ruke od svega i kažem – pustite me, ljudi, moja deca više nisu ovde. Ali ja smatram da sam i te kako dužna da primetim sve ono što u ovoj zemlji ne valja, a ovde ne valja ništa.

Svetlana Lukić: Miković, vaš novi gradonačelnik, to je sin onog Mikovića, onog što je bio u SPO-u? A protivkandidat mu je bio onaj Jojić?

Ljiljana Spasić: Da, čuveni ministar pravde koji je rekao Karli del Ponte da je kurva.

Svetlana Lukić: Kako je svet mali. A Mikovic mlađi je pobedio jer je televizija ponavljala scene kada je on bio hrabar i odlazio za vreme bombardovanja na opasna mesta. To je kao ono kad Buš stalno ponavlja 11. septembar. Da li se osećate usamljeno u gradu kada pogledate izborne rezultate?

Branislav Ramjanc: Ne, ja sam pripadnik većine u ovom gradu, koja nije izašla na ove izbore. Ja sam privatni preduzetnik i mene najviše interesuje privatizacija. Ovde, kao i u celoj zemlji, ona je obustavljena. Znači, ovaj Branislav Pavlović je ubio privatizaciju u Srbiji uz pomoć Koštunice. Ja mislim da ova vlada ne diktira događaje, mislim da je oni sustižu, prestižu i ona tu nije gospodar situacije. Oni mogu da deklarativno tvrde da su sredili situaciju oko afera, ali oni imaju aferu Darvinovu, aferu s Bracanovićem, koji je i dalje zaposlen tamo gde jeste, a visi mu nekoliko tih postupaka nad glavom. Njemu ja plaćam tu karticu za GSB i njegovu platu i njegove prinadležnosti.

Nenad Živković: Reforma u službi bezbednosti, reforma prosvete, zdravstva, investicija, privatizacija, tu nema apsolutno nikakvih pomaka, niti će ih sa ovom vladom biti. Zahvaljujući neaktivnosti manjinske Vlade, mi smo zreli za jedan ozbiljan međunarodni protektorat. Biće sreće ako za mandata Koštuničine vlade Kosovo ne bude međunarodno priznato. Oni ljudi koji bi trebalo da vode ovu državu i ovo društvo, da ne kažem elita, jednostavno ne razmišljaju o budućnosti.

Ja sam se pod onim režimom svakog jutra budio čekajući taj dan kada nam predsednik SRJ ili čega god, neće biti čovek koji je na Gazimestanu proglašen čovekom sa suncem u kosi. Slično osećanje me prati posle 12. marta 2003. Da ne postoje neke izdvojene i intimne oaze, zaista bih vrlo teško podnosio život u zemlji Srbiji na početku XXI veka. Što bi rekao jedan moj prijatelj – svako od nas ko je preživeo ovih 15 poslednjih godina negde pušta, samo još ne znamo gde. To je dakle jedan strašan osećaj bezizglednosti ili beznađa. S druge strane, čovek mora da drži do sebe i, bez obzira na to koliko bio socijalno marginalizovan, mora da ima tu vrstu energije da kaže – da, hoću, ili ne, neću. I da sam izabere situacije u kojima će te dve reči da kaže.

Ljiljana Spasić: Bio nam je u Pančevu potpredsednik Vlade Miroljub Labus. Povod je bilo učestalo aerozagađenje i on je došao i održao konferenciju za štampu. Nas nekoliko aktivista je sačekalo Labusa s maskama na licu. On je prošao, javio nam se, rekao je – dobar dan. Znaš, ironija je to reći, ako znaš da na institutu za onkologiju u Kamenici postoji registrovan karcinom koji se zove Pančevac. Onda nam je on obrazložio kako se problem ekologije lako rešava ako smo bogata zemlja. Pa je onda rekao da prvo ide ekonomija, pa ekologija. Mislim da je tu negde nešto propušteno – Hag, ekonomija, ekologija je trebalo, ja bar tako mislim, reći.

Branislav Ramjanc: Moj najveći problem je s nacionalizmom u ovoj zemlji. Kad uključim televizor uvek čujem priču o srpskim problemima, o srpskoj ekonomiji, srpskom sportu, srpskoj košarci, a ja sam nisam Srbin. Ne znam ni koje nacionalne manjine sam pripadnik jer u poreklu imam raznih etničkih grupa. Zapravo sam neka individua, Branislav Ramjanc, sa imenom i prezimenom. Međutim, nalećem na ljude koji se konstantno identifikuju s kolektivom.

Svetlana Lukić: Kako to zovu u košarci? Sacramento Serbs.

Branislav Ramjanc: Da, katastrofa. U ovoj zemlji valjda ima i sportista koji nisu Srbi i to može da se zove košarka Republike Srbije, ne mora da se zove srpska košarka. Hoću da vidim da neko vodi računa da u javnom govoru izbegava ono što vređa onog koji je u manjini. To treba da bude mera njegove slobode, mera u kojoj štiti slobode i prava manjina. I imao sam isti problem kao i g-din Laslo Vegel u pošti, ispričao je to u vašoj emisiji. Uvođen mi je pre nekog vremena interfon u zgradi i muvao sam se oko tog majstora kad je bilo vreme da okači ceduljicu s prezimenom, da mu kažem da to ipak bude napisano latinicom, jer ja sam Ramjanc. Nema šanse, to je već bilo spremno ćirilicom i dobio sam arogantan odgovor i tako svakog dana po nešto sitno. Niko tu mene nije istukao, ali svakog dana doživim neku presiju. Dovoljno da imaš utisak da ovo nije tvoja zemlja, nego da si ti ovde samo sustanar, neko ko je privremeno tu.

A ja investiram poslednju paru u svoj posao i trudim se da radim profesionalno. Trošim manje nego neki moj radnik i manje od ovog što čujem da je republički prosek. I sve to radim u gradu koji ima ogroman problem s trovanjem i pitam se radim li ja pravu stvar. Sve sledeći onaj primer Đinđićev, koji je u suštini to predlagao nama svima – daj da svi stegnemo kaiš, da investiramo u tu infrastrukturu, da napravimo tu privatizaciju, da sredimo te naše puteve, da sredimo taj naš EPS. Kad to uradimo, možemo malo da krenemo u potrošnju.

Sećam se Labusa, koji je u dodatku “Vreme novca” pričao o tome da je najbolja privatizacija kada je uveče sve društvena svojina, onda legnete da spavate i ujutro se probudite, a sve je privatno vlasništvo. Znači, najbolja privatizacija je ona koja je brzo sprovedena. I sad takav čovek napravi u Vladi nekakve dogovore i iz toga ne proizlazi nikakva privatizacija, ni restrukturiranje javnog sistema, što ja sa strane željno čekam. To je i moja šansa da ovde prepoznam mesto vredno za život. Tako da sam se sad jako razočarao u taj G17, sve misleći da makar oni ulivaju neku nadu, da neće sve pokvariti. Ne, tu ne postoji ništa.

Svetlana Lukić: Kažite mi na kraju čime se bavite?

Branislav Ramjanc: Vlasnik sam poslastičarnice u Pančevu, koja snabdeva jedan deo Beograda. Pravim velike mladine torte i pratim trendove na zapadu kad je reč o dekoracijama, a recepture koristim odavde, iz našeg Banata. Tako pravim jedan miks koji je uspešan, makar to kažu naše mušterije.

Svetlana Lukić: Vladimir Gligorov radi u bečkom Institutu za međunarodne ekonomske studije. Jedno vreme savetovao je Stjepana Mesića, a uskoro će početi da radi kao savetnik makedonskog predsednika Branka Crvenkovskog. Našim političarima naravno nije ni pala na pamet ideja da ga angažuju. G-din Gligorov je ovih dana na kratko bio u Beogradu i zamolila sam ga da nam kaže da li je ovo propala ili je ipak samo slaba država.

Vladimir Gligorov: Propala država, to se odnosi na države koje nisu u stanju ni da garantuju bezbednost. Tipičan slučaj je Sudan, Avganistan, znači države koje ne garantuju bezbednost svojim stanovnicima, niti u tom okviru bezbednosti mogu da sprovode neke zakone. To Srbija nije. Slaba država je već nešto drugo. Slaba država je ona koja je, da kažem opet pojednostavljeno, mafijaška. U tom smislu se Srbija približava slaboj državi, zato što država nema dovoljnu političku volju da sredstva kojima upravlja usmerava u onom pravcu koji je u javnom interesu. I tu je Srbija tipičan primer, jer ako vi pogledate kako se raspolaže sredstvima i kako se do njih dolazi, vi vidite da se to postiže ili preko štrajkova, demonstracija ili preko korupcije ili preko sporazuma koji se sklapaju iza leđa javnosti. U četvrtom slučaju, to su diskrecione odluke, a u skoro svakom slučaju to je rukovođeno uskopolitičkim ili partijskim interesima. Tako su čak podeljeni i ti resori. Znači, u tom smislu to je slaba država, jer ne služi javnom interesu. Ako se poredi s državama u regionu, Srbija je verovatno najslabija država. Naravno, ne računajući Bosnu, koja je kulminacija slabe države, u onom smislu da ne raspolaže resursima. S druge strane, taj mafijaški deo je manji zbog međunarodnog nadzora. Sve druge države u regionu su dovele svoj državni deo i raspolaganje sredstvima u neki red. Daleko je to od onoga što bi trebalo da bude, ali je svakako znatno bolje nego u Srbiji.

Svetlana Lukić: Šta se dešava s tim slabim državama ukoliko se nešto bitno ne promeni?

Vladimir Gligorov: Ovo kako stvari idu ove godine, vi vidite koji je to trend, mada to nije sasvim različito od onoga što su radili prethodnici, ova vlada polako klizi u pravcu u kojem su išle vlade u Miloševićevo vreme. Išlo se na veće oslanjanje na budžet, na subvencije, na kupovinu glasova preko povećanja plata, penzija. Počela je i ona diferencijacija, kada većim platama kupujete više službenike. Tako da smo došli do toga da oni sami sebe tretiraju i kao službenike i kao poslodavce, pa sebi određuju neke zanimljive plate i privilegije. Sve ide u pravcu koji je bio karakterističan za Miloševića, uz takođe očiglednu koliziju sa izvesnim centrima koji raspolažu značajnim finansijskim sredstvima, pa i bankama i tako dalje. Znači, zastoj je vrlo ozbiljan.

Problem je nepostojanje političke volje da budu rešena pitanja koja opterećuju srpsku politiku evo već 25 godina, znači od smrti Josipa Broza. Da se, na kraju krajeva, reši ustavni status. Tu je onaj neverovatan Ustav koji je donet ’90, ali još nema odgovora na ključna ustavna pitanja, gde su granice, kakvo je političko uređenje, koji je odnos crkve i države. Da ne govorimo o tome kako da se onda sve to usklađuje sa EU jer to pretpostavlja da se sedne i razmisli – šta će se s Kosovom, šta s BIH, šta s Vojvodinom. Sve su to pitanja koja su tu 25 godina i vi vidite jednu potpunu nemoć da se to reši. Isti ljudi koji su o tome pisali, kao u slučaju Dobrice Ćosića, pre 40 godina, evo sad opet pišu, razmišljaju u rasponu od kosovskog boja do danas. Problemi u njihovim glavama protežu se na gotovo 1.000 godina. Tako će i biti ako stvari nastave ovim tokom. To nije kao da ste vi zamrzli probleme na nekom pustom ostrvu, pa sad to može tako, dok se stvari nekako ne prelome u vašu korist. Vreme prolazi, u sledeće dve-tri godine će biti donete sve ključne odluke o Balkanu. One možda mogu da se još odlažu u Beogradu, ali više ne mogu u Briselu. To je tako i to će biti i ako ljudi ovde ne rade ništa, onda su to odluke koje će biti doneei mimo njih. I oni će onda s tim odlukama živeti.

Kad vi vidite ovu priču oko Plana za Kosovo, vi vidite nerazumevanje stvari. Srbija nije neko ko može da diktira rešenje u Prištini, Srbija nije neko ko može da sazove sastanak na tu temu. Ovde stičete utisak da ljudi misle kako Srbija ima neko pravo veta na odluku koja će biti doneta. Nema tog prava veta. Ako vi ne učestvujete u tom procesu, on će doneti rezultate nezavisno od vas. Sudbina Kosova zavisi od onoga šta će biti odlučeno u Prištini, a onda i u Briselu i Vašingtonu. Ako vi sedite s nekakvim planom u džepu i kažete – evo, dođite vi ovde da razgovaramo – od toga nema ništa.

Stanje stvari na Kosovu je takvo kakvo jeste. Vi to stanje stvari možete da uzmete u obzir i da koliko god možete uvećate svoje interese ili treba da imate silu da to stanje stvari promenite. Ili treba da nađete nekoga ko će to silom da promeni u vaše ime. Ako vi niste u stanju da promenite to stanje stvari i ako se niko ne nudi da to uradi umesto vas, onda neučestvovanje u procesu dogovaranja praktično znači da nećete imati nikakav udeo u celoj toj stvari.

Ista stvar je u Bosni. Neprestano se priča – Dejtonski sporazum, Dejtonski sporazum. Dejtonski sporazum ima ograničen domet. Sledeća stvar za Bosnu i Hercegovinu je integracija u Evropsku uniju. Po Dejtonskom sporazumu, ona ne može da uđe u Evropsku uniju, pre svega ne može da uđe s protektorom. Ne može na čelu njenog pregovaračkog tima da bude Pedi Ešdaun, to mora da bude neko iz Bosne i ne može da bude petoro ljudi, nego mora da bude jedan. Znači, vi u Beogradu ne možete stalno vikati – mi podržavamo Dejtonski sporazum. To je prošlost.

A onda imate te stvari koje su moralne prirode, koje su ključne i koje ljudi ne razumeju. Imate tu stvar sa Srebrenicom. Ako pogledate to s holokaustom, vi vidite da kako vreme prolazi užas je veći. Nema nikakve sumnje da svest o tome i moralni užas rastu. Naravno, to nisu uporedive stvari, ali svejedno, to je jedan težak zločin. On se sada priznaje, koliko sam ja razumeo i u ciframa, možda se znaju i imena. To znači da idemo u pravcu povećane svesti o tome da se to dogodilo. Taj užas da se to dogodilo i da postoje ljudi koji su optuženi, a da ih neko krije – taj moralni užas će biti neizdrživ. Ne mogu da shvatim da to ljudi ovde ne razumeju i da je to nešto s čim se može živeti, to ne mogu da razumem. Strašan je danak koji ljudi plaćaju trpeći nešto što se moralno ne može izdržati. To onda mora da ima moralne posledice i po zajednicu i po kvalitet života. Da ne govorim o tome da intelektualnim miljeom dominiraju ljudi koji zastupaju neku vrstu fanatizma da bi se zaboravilo ono što je očigledna činjenica.

To nije jedina činjenica, ima nekih koje se tiču srpskih žrtava i srpskih stradanja koja uopšte nisu mala. Apsolutno sam uveren da u Evropi ljudi neće preći preko Gotovine, to je nešto što u Hrvatskoj uvek kažem. To javnost mora da na neki način prelomi, nije to ništa komplikovano.

Ovde ima ljudi na visokom položaju koji kažu – treba da učimo od Hrvata o saradnji s Hagom. Taj koji to kaže, recimo predsednik Vlade, zaboravlja da on preporučuje ugledanje na one koji se gone za najteže zločine izvršene nad srpskim stanovništvom. Ljudi imaju potrebu da zaborave, ja to razumem. Znao sam nemačke intelektualce, koji su znali da mi kažu – mi ništa o tome nismo znali. To je besmisleno – kako si mogao da ne znaš? Pročitao sam da je Koštunica negde rekao da mi ne znamo šta je to Milošević radio. To je nedostojno. Šta to znači – ne znamo? Pa znamo. Mi ne znamo da li je on digao slušalicu u toliko i toliko sati, nismo čitali scenario, ali znamo šta je radio. Postoje knjige, posledice, obaveza da se prema tim posledicama odnosimo. Prema tome – mi to znamo.

Ja razumem običnog čoveka koji kaže – neću ništa da znam o tome, imam ja preča posla. Ali kada vam ljudi, koji navodno treba da vode politiku, kažu da bi bilo dobro da se imitiraju oni koji vešto skrivaju zločince, to je savezništvo u zločinu. Ja razumem ljude na vlasti, uključujući i Zorana Đinđića koga su ubili. Svi su oni upleteni – neko intelektualno, neko ideološki, a neko, boga mi, i drukčije. Oni brane sebe i ja razumem te neshvatljive pisce koji objavljuju te knjige, razumem te senatore koji moraju da brane toga koji ih je postavio za senatora. Razumem delimično i javnost koja je, kao i javnost u Hrvatskoj, učestvovala, koja je pristala na to. Vi tu niste imali ni jedan jedini ozbiljan masovni protest protiv toga što se događalo, naprotiv.

Đinđić je verovatno ubijen i zbog toga što je pokušao da se izvuče iz nečega iz čega ostali nisu mogli da se izvuku. Pretpostavljam da mnogi ljudi razmišljaju koliki je, u stvari, rizik pokušaja da se iz tog udruženja izađe. Verovatno su svesni da se to ponekad naplaćuje tako kako je naplaćeno Đinđiću. To je strašna činjenica. U Hrvatskoj su oni to prelomili svojom evropskom orijentacijom i time pravdaju svoje ponašanje. To nije loše, to je jedan način. I ako već hoće da u nečemu imitiraju Hrvatsku, ja bih im predložio da je imitiraju u tome.

Pitanje je kuda to sve zajedno ide. U toku je proces bipolarizacije političke scene. To je, samo po sebi, ohrabrujuće, ali ja sam skeptičan. Dolazi vreme odluke: da li će to biti radikali ili demokrate. Jedno ili drugo. Ovi koji su između, kao što su G17, Nova Srbija, DSS, moraju da razmisle kuda će. Moja skepsa se odnosi na sposobnost DS. To je stranka koja je od nastanka pod permanentnim udarom sa svih strana, naročito iznutra. Ja sam učestvovao u stvaranju te stranke i s jedne strane mi je strašno drago da vidim da ta ideja opstaje. To me raduje na neki privatan način, ali rukovodstvo DS od početka neprestano radi protiv stranke, ili se cepaju ili ulaze u neverovatne saveze ili su kolaboracionisti ili stranku smatraju ličnim preduzećem. To ne može tako, ali nema druge stranke u ovoj zemlji koja će moći da obavi polatizaciju političke scene. Ovaj DSS ne može da obavi ništa, to je interesna grupa koja pokušava da uspori dolazak onog što je neminovno, sve nadajući se da će možda nešto pasti s neba da nam pomogne. A ovi radikali, oni su ta opozicija kojoj treba dati lice, identitet i, ako je moguće, pobediti je. Nije važno da li će to biti u proleće ili na jesen, važno je na nekim izborima ljudima dati jasnu alternativu – ili ovo ili ono, pa molim. Kad u Hrvatskoj gledam te ljude koji su pokrenuli proevropski proces, to nisu neki kojima biste dali Nobelovu nagradu. Ali dobro, oni su instrument istorije, bitniji je proces od samih ljudi.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Vladimir Gligorov, a sada slušate pisca i slikara Miletu Prodanovića.

Mileta Prodanović: Nova skupština opštine Svilajnac kao svoj prvi potez donela je odluku da Ulica Zorana Đinđića bude preimenovana u ulicu nekih žrtava. Odbornici imaju pravo da donesu takvu odluku, ali je to jedan strašan simptom. U ovoj zemlji svi govore da žele da uđu u Evropu, ali bojim se da malo ko zna šta je to. Ja mislim da je povratak slobizma kojem prisustvujemo ovih dana očekivan – što bismo rizikovali da izgubimo dušu kad je mnogo lepše živeti u sopstvenom oboru, gde je toplo. To je kulturni model koji još istrajava. Jedan značajan dnevni list kao poklon čitaocima objavio je knjigu o Kosovu Dobrice Ćosića. Okreni-obrni, u ovoj zemlji sve se vraća na njega. Neka teatarska grupa, koja se poziva i na Ministarstvo kulture, sprema predstavu koja će biti igrana u Ševeningenu. Verujem da Ministarstvo kulture neće novac poreskih obveznika usmeriti u tom pravcu, ali sama mogućnost da naši vrli momci koji tamo brane istinu o Srbiji, budu još uveseljavani na taj način, to je stvarno kap koja preliva čašu.

Pogledajte kioske, ne znam koliko već postoji dnevnih listova koje je direkno osnovala Udba. Akcija “Sablja” je bio jedini trenutak kada su te brojne i uslojene Udbe u našem društvu bile uzdrmane, ali mi vidimo da je taj talasić prošao, da oni i dalje imaju svojih pet ili šest glasila. Otvoreno se preispituju dometi akcije “Sablja”, a meni je to vreme nekako ulivalo nadu. I nekako intimno verujem, nemam nikakav dokaz za to, ali verujem da je svako ko je hapšen u “Sablji” hapšen s nekim važnim i bitnim razlogom. Jedina greška je u tome što se s tom akcijom prestalo, jer vidimo da mnogim ljudima iz sadašnje vladajuće stranke intimna veza s tim službama nije strana, naprotiv.

Od izdanja Karadžićeve knjige se pravi pompa, taj proizvod se reklamira na sve moguće načine. Moram da citiram Teofila Pančića – od svih dela Radovana Karadžića znam samo za granatiranje Sarajeva i Srebrenicu. Drugo, povodom izdanja te knjige često se setim, negde sredinom ’90-ih godina u nekim novinama izašao je faksimil posvete jedne knjige, koja se čuva u kolekciji muzeja “25. maj.” To je prva zbirka poezije Radovana Karadžića. Znači, on svoj prvi primerak šalje na najvišu tadašnju adresu u zemlji. Ta količina udvorištva u toj posveti je nešto što se retko sreće – dragi druže Tito, evo ja ti šaljem, pa ti sam proceni da li da se ja dalje bavim poezijom ili ne. Strašno je koliko taj mentalitet opstaje, a kada dođe u poziciju da odlučuje, onda imamo mrtve ljude na sve strane.

Svetlana Lukić: Misliš li da će pomoći izveštaj o Srebrenici Komisije Vlade Republike Srpske o 7.800 ubijenih ljudi od 10. do 19. jula 1995. godine?

Mileta Prodanović: Ne, oni će reći da je to marionetska Vlada Republike Srpske. Stvarno mislim da je došlo krajnje vreme da ovaj narod primi hrišćanstvo. Narodi u Evropi su primali hrišćanstvo u različito vreme, Litvanci recimo u XIII veku. Činjenica je da je ovde paganizam ostao dominantna pojava. Misija i dolazak Isusa Hrista na zemlju donosi jedan novi etički kod, čiji stožer je preispitivanje sebe. Ovde su svi i dalje u nekom plemenskom paganizmu, kod nas postoji narodna poslovica – Ko se ne osveti, taj se ne posveti. Ne znam koliko ima hrišćanskog u svemu tome. Haški sud umesto nas radi nešto što je, ako želimo da ikada postanemo hrišćani, za nas neophodno. Smešno je kad neko kaže da sudimo tim zločincima ovde. Kome? Ljubiši Beari da sudimo ovde, da se tužilac ljubi s njim.

Zaista verujem da ljudi koji imaju decu, recimo tinejdžerskog uzrasta, ne bi baš voleli da im se deca sreću s narodnim herojima tipa Legije i Zvekija. Poverenje u Vojsku je svakako poljuljano događajem u Topčideru i možda je došao pravi trenutak da se najšire narodne mase suoče sa stvarnim stanjem u toj vojsci. Verujem da je veliki broj haških begunaca barem u jednom periodu nalazio sigurnu luku u raznim vrstama vojnih institucija. Setite se da je u socijalističkoj Jugoslaviji vojska bila virtuelna sedma republika. To je bila jedna nepojamna moć, nepojamni akumulirani kapital, koji se pretvorio u staro gvožđe, i to u svakom pogledu, nisu samo ti tenkovi zarđali, sve je zarđalo.

Pridružujem se onome što ministar spoljnih poslovaVuk Drašković govori o tajnim službama. Drašković je takav kakav je, bilo je tu nekih uspona i padova. SPO je vrlo loše odigrao na terenu vlasti u glavnom gradu i to svi znaju, ali se toj ličnosti nema baš mnogo šta prigovoriti. Sve te službe, za koje još ne znamo ni koliko ih je bilo u ovoj zemlji, sve su one svu svoju snagu upravljale ka tome da oblate one koji su im najopasniji. To su bili pre svih Vuk Drašković, zatim Zoran Đinđić. I jednog i drugog su pokušavali da ubiju, Zorana Đinđića su, nažalost, ubili. Setimo se samo šta je sve pisano o Čedomiru Jovanoviću. Mislim da bi za te službe bilo fatalno, a za nas jako dobro, kada bi se jedna Danica Drašković pojavila na čelu tog Instituta za bezbednost. Ja to čekam, čekam da se razlista ta knjiga. Naprosto, postoje neke mreže koje treba uništiti, nemojte parcijalno ta dosijea, dajte sve neograničeno.

Mene je uvek kopkalo koliko je tih službi bilo. Kažu da je nemačka služba povremeno imala tri, kod Staljina ih je bilo navodno sedam, a kod nas mislim da ne može da se utvrdi broj instanci. Mi smo šlampavi kao narod, tako da verujem da u masi tih tajnih nivoa postoji velika doza šlampavosti, ali na primeru ubistva Đinđića vidimo da je u nekim aspektima to funkcionisalo kao sat. I što je najgore od svega, tu se priključuje naša elita, koja je oduvek šlampava i nekompetentna, a sad pomalo i senilna. Čemu služi ta rečenica – gospodin Legija će doneti video-trake? Ja mogu da razumem da se akademik Nikola Milošević u životu bavio Dostojevskim, ali da se baš toliko identifikuje s njegovim negativnim junacima i to u ovim godinama života, to stvarno prevazilazi granice mašte.

Osnovna podela, ma kako to glupo zvučalo posle toliko godina, jeste na one koji su učestvovali u studentskom protestu ’96/97. i one koji nisu. Ljudi su vrlo brzo posle promena 5. oktobra govorili – džabe sam lupao u šerpe, džabe sam hodao. Nikad mi nije palo na pamet da sam ja džabe hodao. Ljudi kažu – neću nikada više ni za koga. Ne, naprotiv, u svako doba, protiv tiranije, protiv zla, uvek. Ne znam šta su ljudi očekivali, da posle promene vlasti svi dobiju neku sinekuru ili penziju?

Postoji ipak jedan broj ljudi kojima ništa ne treba u životu, rade svoj posao. To je to neko javno mnjenje, ljudi koji neće, ne žele da uđu u stranke, zato što su stranke toliko puta promenile politiku da bi čovek koji uđe tamo morao da se oseti blesavo. Stranke potcenjuju značaj tih ljudi, a to su ljudi koji bivaju pozvani svaki put kada je gusto. Oni iz nekih moralnih razloga taj poziv prihvate, ali ni taj kredit neće biti beskrajan. Sticajem okolnosti ljudi s kojima se ja družim spadaju najviše u tu grupu, koji su zadovoljni onim što su uradili, koji su duboko posvećeni svom poslu, kojima je stalo da taj posao izvedu na nekom evropskom i svetskom nivou, oni to i postižu. Ti ljudi nemaju nikakvog razloga da svoje čiste biografije beskrajno daju na upotrebu ovome ili onome. Vi ste sami pomenuli da se u Beogradu dosta lome koplja oko formiranja gradskih vlasti. Mislim da međustranački dogovori nisu toliki problem, koliko su problem stranački dogovori u okviru DS. I Nenada Bogdanovića i Borisa Tadića podržala je velika grupa ljudi koji odgovaraju ovom opisu koji sam vam dao, znači ljudi kojima ne treba ništa, ljudi koji nisu u strankama. Ako će zbog nečijih bolesnih ambicija sve ono što se u gradu radilo četiri godine biti stavljeno na stranu, taj više neće imati podršku nezavisnog javnog mnjenja.

DS je našla neko novo lice, ali moja velika dilema je da li je to baš bilo neophodno na taj način i do te mere. Ja ne mislim da je vlada Zorana Živkovića bila loša vlada u poređenju sa ovom koju sada imamo. Te priče o tome da je Živković neobrazovan – pa u odnosu na Dobricu Ćosića niko ne može da bude neobrazovan. Zoran Živković je, tvrdim, pročitao više beletrističkih knjiga nego ceo Glavni odbor DSS-a zajedno. DS greši što se odrekao usluga nekog ko je vrlo vešt političar, koji je dokazao da može brzo da uči i što mislim da u istoriji Srbije nije bilo primera da neko tako elegantno siđe sa vlasti kao što je to učinio Zoran Živković. To je čovek koji je Niš, koji je bio bastion SPS-a, preoteo od živog i zdravog Slobodana Miloševića. A sad tamo imamo – pušite “klasik”.

Svi ljudi koji su u toj stranci bili bliski Zoranu Đinđiću polako tonu u drugi plan i to je nešto što je ipak sramno. Na sreću, istoriju ovih prostora će pisati baš ljudi koji su van stranaka, tako da će oni znati da procene šta je Srbija dobila i još više – šta je izgubila sa odlaskom Zorana Đinđića. Zoran Đinđić je uz sve potencijalne mane bio čovek koji je ukinuo Slobodana Miloševića, voleo to neko da prizna ili ne. Meni je smešno kada se kaže da je Koštunica taj. Bojim se da su se Bidža i aktuelne vlasti našli na istoj talasnoj dužini.

I u Slovačkoj i u Rumuniji smo imali gore-dole, pa ako je ovo kod nas dole, onda je ovo super, ali ako ima i gore od ovoga, onda je to nešto kroz šta će ova zemlja proći. Ako vi sami smenjujete svoje ljude iz gradske vlasti, to znači da je onda Aleksandar Vučić bio u pravu. To je jedna vrlo loša poruka koja se šalje nezavisnoj javnosti, ali i glasačima – radi dobro, pa će te smeniti.

Ova aktuelna vlada, oni se ponašaju kao Indijanci. Svi oni sede na obali reke i čekaju da leševi naših neprijatelja prođu tom rekom. Pretpostavljam da su i američki Indijanci imali sve vreme ovog sveta, ali znamo i kako su prošli istorijski, tako da mislim da se nama ne piše dobro. Mislim da su rušenje ove vlade i brzo demontiranje svih Milošešeljevićevih službi, tog tajnog horizonta koji je činio nepojamna zlodela i čini ih danas, da su to urgentni zadaci.

Moguća su dva scenarija od kojih nijedan nije baš naročito dobar. Moguće je ponovno grabljenje vlasti otvoreno populističkih snaga, to uopšte nije tako neizgledno. A ako bi se normalne demokratske snage pobunile, bojim se da to ne bi prošlo baš tako nevino kao što je prošao 5. oktobar. Svesno ili ne, Vojislav Koštunica je posle 5. oktobra spustio lestvice za dva igrača koja je trebalo zgaziti istog trenutka, s ma kakvim obrazloženjem. To su Marković i Pavković. Iz puške s nišanom onda je ubijen jedan čovek koji je mogao da garantuje budućnost ovoj zemlji, znači evropsku budućnost za našu decu. Vojislav Koštunica je u ključnom trenutku pružio ruku tim snagama. Da li ćete vi taj krug ljudi posredno optužiti za tu smrt, to zavisi od vas. Intimno govoreći, ja njih krivim za to, ali to je opet moja subjektivna procena. Objektivno i legalistički govoreći, to nije tako.

Svetlana Lukić: U toku je sahrana Jasera Arafata, Palestinci plaču za njim kao mi nekad za Titom, još ne znaju da u stvari plaču za samima sobom. Mi smo završili akutnu fazu destrukcije i sada se sudimo. I kao u latinoameričkim serijama, gde imate utisak da pola stanovništva glumi u seriji, a druga polovina ih gleda, tako i mi – pola nas je na raznim optuženičkim klupama, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, a pola su kontroverzni svedoci. Iduće nedelje u Hagu će svedočiti Mihailo Marković.

Mihajlo Marković /miting na Ušću 1991/: Prvi put od Petra I do danas imamo sreću da se na našem čelu nalazi jedan izuzetno sposoban, hrabar i čestit čovek. To je Slobodan Milošević.

Svetlana Vuković: Naša pesma Predraga Čudića, prvi put objavljena i zabranjena sredinom 1986. godine:

Vi ste nas u periodu od do sa manjim prekidima.
Međutim, vi ste od samog početka pa do pred sam kraj.
Vi ste nas temeljno i sistematski, neuporedivo više.
Krivite nas što smo bili bolje organizovani i brži.
U svakom drugom poslu to je, koliko je nama poznato, vrlina.
Slažete se, dakle, da ste vi nas mnogo više.
Ako se vi složite da biste i vi nas, samo da ste mogli.
Kod nas je to bila stvar nadahnuća.
Priznajemo da smo spremnije radili svoj posao.
Mi prihvatamo da smo tu i tamo, više ekscesno.
Mi se slažemo da smo maljevima u glavu, polugama, kamama.
Suma summarum ne više od.
Ako se u obzir uzmu naše mogućnosti to bi bilo po jednom danu.
Pištoljima u potiljak samo u izuzetnim okolnostima.
Manje grupe, mitraljezima svakodnevno više od.
Sve se može izračunati uz malo dobre volje.
I obostranog razumevanja.
Ako ne računamo one koje je progutao mrak.
Ali nećete nas valjda i za to kriviti?
Bilo je tu i gaženja tenkovima, a poznate su mogućnosti jednog tenka.
Ako pomnožimo broj akcija dobićemo ne više od.
Mi nemamo nameru da išta krijemo.
Gotovo sve se može otkriti instrumentima naše nauke, ašovom i
lopatom.
A sad da čujemo drugu stranu.
Pa da se dogovorimo.
Da dođemo do jedne prihvatljive cifre za sve nas.
Da zaokružimo jednom za svagda, bar za sad.
Manje više znamo kad, gde i kako,
Ostalo je da se dogovorimo koliko.
Jer, ako se ne dogovorimo, pustićemo naš narod na vaš.
Pa da vidite kako naš narod ume da grize.
Jer to je naš narod i ničiji više, mi ga nećemo lako dati.
A naš narod neće pitati zašto.
Zašto za sada nije tačka našeg dnevnog reda.
I koga to u ovom trenutku uopšte zanima, zašto.

“Crvene beretke” /pevaju/: Crvena sam beretka, ne bojim se nikoga.

Zumra i Sabra, žene iz Srebrenice: Evo me u Beogradu sedim i kažem, koliko god vi meni ne biste verovali da se Srebrenica nije desila, ja sam uporna da jeste. A često idem Sarajevo-Srebrenica, pa nekad zamišljam, stvarno bi mi bila želja da negde sretnem Radovana Karadžića, pa da mogu ja s njim negde da odem u policijsku stanicu i da kažem, evo, dovela sam ga. Znaš, nekakva mi se ovako želja pojavi.

Ja sam išla u Jasenovac da vidim šta je se tamo desilo, pa bih ovog puta pozvala svu omladinu iz Srbije, ako ne veruju, neka dođu u Potočare, tamo je Jasenovac, i neka pogledaju. Toliko.

Kad kažete da se ne slažu Srbi, da neće da nas čuju, da ne veruju da se desila Srebrenica, moram im reći da u koloni autobusa i kamiona koji su bili parkirani za srebrenički narod bili su svi iz Srbije. Bili su autobusi “7. jul” – Šabac, bili su “Strela” – Valjevo, bili su “Raketa” – Užice i dalje da ne nabrajam.

”Crvene beretke” /zakletva pre jela/:

A kada ostaneš sam na bojnom polju,
I neprijateljske žene, deca i psi dođu da te rastrgnu,
Ispali sebi metak u glavu
I umri kao heroj.

Josipa Lisac /peva: O jednoj mladosti/

 
Emisija Peščanik, 12.11.2004.

Peščanik.net, 12.11.2004.