Zamislite zgradu od dvadeset spratova, u kojoj su najniži popunila sva djeca svijeta uzrasta do 5 godina. Zatim neka se na sprat broj dva usele sva djeca stara od 6 do 10 godina, i tako redom, pet po pet godina, sprat po sprat, sve do dvadesetog, do kog neka se uspnu – liftom, dakako – oni koji su preturili 96 ili više ljeta. Zamislite zatim da je površina svakog  sprata srazmjerna broju ljudskih bića koja se na njemu nalaze (jer, naravno, što nas je više, to nam više prostora treba da se smjestimo). Ovakav tip imaginarnog zdanja se naziva populaciona piramida, i godine 1950. je izgledao poput hibrida Ajfelove kule i tajlandskog budističkog hrama: veoma širok u osnovi, naglo se zaoštravajući prema vrhu. Te godine, na svijetu je bilo svega dvije i po milijarde ljudi, a mlađih od 16 godina je bilo preko četiri puta više nego onih koji su prevalili šezdesetu.

Prema studiji Ujedinjenih Nacija iz 2007., ukoliko se sadašnji trendovi održe, godine 2050. populaciona piramida uopšte više neće ličiti na piramidu, već će imati oblik Empire State Buildinga: zdanje će biti praktično podjednako široko svojom čitavom visinom, sve do najviših spratova, gdje će se skupiti u elegantni šiljak. Te godine, predviđa se da će Zemljom hodati preko 9 milijardi ljudskih bića, da će skoro svaki četvrti stanovnik biti stariji od 60 godina, i da će takvih biti više nego djece ispod šesnaest. Dva osnovna faktora koji su zaslužni za ovakvu projekciju su sve niži natalitet i sve duži životni vijek; oba odražavaju činjenicu da standard života (i time medicinske njege) raste svugdje u svijetu, i to najbrže u nerazvijenim zemljama.

Osim dramatičnih promjena koje će uslijediti na tržištu rada i u politici penzionog i zdravstvenog osiguranja, porast udjela starijih u društvu biće takođe praćen sve većim udjelom najrazličitijih bolesti koje starost nosi sa sobom. Ne samo što starenjem postajemo sve slabiji, pohabanijih zglobova i zuba, i manje imuni na mikroorganizme, već je dužina vremena provedenog na ovom svijetu proporcionalna vjerovatnoći da u našim ćelijama bude aktiviran proces nekontrolisane diobe, koji obično nazivamo rak. Ipak, više od svih polomljenih kukova, karcinoma i depresivnih stanja, grupa bolesti koja se najbrže penje top listom uzroka invaliditeta i smrti su demencije, sa Alzheimerovom demencijom (AD) kao njenim najizrazitijim predstavnikom. Simptomi AD – gubitak pamćenja i moći govora, umanjena sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti, problemi u ponašanju, od agresivnosti do apatije – obično nastupaju poslije šezdesete, vremenom bivajući sve izraženiji i postepeno vodeći ka potpunoj dezintegraciji pacijentove ličnosti. Procjenjuje se da od AD boluje svaka dvanaesta osoba starija od šezdeset pet godina, i svaka druga starija od osamdeset pet.

O demencijama (pogotovo o AD) se zna veoma mnogo, ali nedovoljno da bi postojao lijek. Postojeće terapije su u stanju da donekle uspore tok bolesti, ali ne i da ga zaustave; još uvijek nije jasno kojim putem treba ići u izlaženju na kraj sa tom potencijalnom pošasti. Pošast, moram da naglasim, ovdje nije prejaka riječ: procjenjuje se da će godine 2050. broj oboljelih u svijetu narasti do 120 miliona, iliti do 1.3 odsto ukupne populacije. To možda ne izgleda kao previše, ali treba uzeti u obzir da na svakog oboljelog od demencije ide najmanje još jedna osoba, često zdrava i radno sposobna, koja se o njoj brine 24 časa dnevno. Već sada, godišnji svjetski troškovi uzrokovani ovom grupom oboljenja iznose oko 340 milijardi dolara, što je gotovo šest puta više od godišnjih svjetskih troškova prouzrokovanih dijabetesom, ili 40 odsto svjetskog vojnog budžeta. U ovu sumu nisu uračunati indirektni troškovi, to jest oni koji dolaze od gubitaka u produktivnosti, i koji, po studiji Milken Instituta (2007.), direktne troškove mogu nadmašiti i nekoliko puta. Da stvar bude gora, ukoliko se uskoro ne pronađe neki lijek, sve tanja radna snaga moraće da izdvaja sve veći procenat društvenog proizvoda za brigu o sve većem broju starih i nemoćnih. Slično priči o industrijskom razvoju i zagađenju, prosječan ljudski život je dostigao relativno visok kvalitet, koji čovječanstvu na duži rok ne ide u prilog.

Ipak, detaljniji uvid u epidemiologiju AD otkriva veoma intrigantnu vezu između te bolesti i načina života, i ukazuje da rješenje problema uopšte ne mora da dođe u obliku nekakve pilule. Ljudi, naime, koji su fizički i društveno aktivni, hrane se zdravo i umjereno, te redovno koriste sopstvenu glavu (učiti, učiti i samo učiti, kako reče jedan od velikih neurohirurga čovječanstva) značajno rjeđe obolijevaju od Alzheimerove bolesti od onih koji nisu takvi. Uz ogradu da sa korelacionim analizama treba oprezno (jer samo ukazuju na vezu između pojava, ne odgovarajući na pitanje da li je ta veza uzročno-posljedična), nije nezamislivo da značajan dio tereta koji sa sobom nosi AD bude moguće eliminisati pukom prevencijom. Nije, dakle, nezamislivo da će ljekari budućnosti, od pedijatara do gerontologa, vrijedno prepisivati veselje i umjerenost, optimizam i bavljenje sportom, pojačan unos ribe i antioksidanata. U školama i porodici, djeca će se vaspitavati da misle srećne misli i tjerati da rade gimnastiku barem dvaput dnevno.

Međutim, mislim da se u sposobnost ljudske vrste da napravi takav prelaz u vrli novi svijet može osnovano sumnjati. Teško je na silu biti društven, aktivan i redovno jesti brokoli, čak i ako to predstavlja jedini način da milijarde starih roditelja, sa svojim rakovima, upalama pluća i sve izraženijom zaboravnošću ne padnu na teret njege svojoj malobrojnoj djeci.

Stoga prognoziram da će se čovječanstvo, bar što se borbe protiv demencije tiče, ipak prvo kockati na nauku, u nadi da će ista blagovremeno pronaći način da zaustavi progresivno odumiranje neurona, i time nam vratiti slobodu da mirne duše jedemo slano i masno, i da blejimo u hologramski super flat screen TV budućnosti po sedam sati dnevno. Međutim, ukoliko do lijeka ne dođemo u slijedećih 20 godina, moraćemo da sprovedemo diktat zdravog života po hitnom postupku. U protivnom, postaćemo rasa starih bića, sve nemoćniji stanovnici prenatrpanih najviših spratova, čija će jedina utjeha biti u tome što nisu sasvim svjesni da zdanje u kom žive trune i da počinje da se ruši.

Vijesti, 23.05.2009.

Peščanik.net, 23.05.2009.

Leave a Reply