Ilustracija: dve osobe sede pored reke
Ilustracija: Carson Ellis

„Helanke ili opalo lišće?“ pita Lizi.

„Mislim da su helanke“, kaže Nel. Njih dve stoje na molu u kupaćim kostimima koji ne priliče njihovim godinama i zure u tamnu mrlju pod vodom.

Pre sat vremena, Nel je prostirala oprani veš po molu, koji je najbolje mesto za sušenje već sedamdeset godina. Ali nije stavila kamen na svoje pamučne helanke, mada je morala znati, i onda se vratila uzbrdo do kuće, kroz uzdahe i šuštanje drveća. Helanke su lake i, po svemu sudeći, vetrić ih je oduvao. Logika kaže da moraju biti negde u jezeru. Drugim helankama bi mirno poželela srećan put, ali ove je volela.

„Idem dole“, kaže.

„Možda nisu helanke“, kaže Lizi sumnjičavo. Na peskovitom, kamenitom dnu jezera gomila se opalo lišće. Njihov stariji brat Robi ponekad ga ukloni grabuljama iz ljubaznosti prema drugima, zajedno s tankim vlatima vodene trave koja džiglja kao luda ako joj se dozvoli, i onda muljevitu masu stavi u korito od cinka; Nel ne zna kakva je njena dalja sudbina. Grabulje i korito su prislonjeni uz drvo, dakle, nedavno je to uradio. Doduše, samo na drugoj strani mola. Što znači da bi ipak moglo biti lišće.

Nel sedi na ivici mola, onda se polako spušta u vodu, svesna mogućeg iverja. Ona i iverje imaju dugu zajedničku istoriju. Posebno je gadno iverje u zadnjici: kako da ga izvučeš kad ništa ne vidiš?

Stopalo joj udara o pesak. Voda joj je do struka.

„Je l’ hladna?“, pita Lizi. Zna odgovor.

„Bivala je hladnija.“ To je uvek istina. Da li su se njih dve jednom bacile s kraja mola u ledenu vodu od koje se srce stezalo smejući se kao lude? Da li su skakale bombe? Jesu.

Nel namah vidi malu Lizi – iz vremena pre skakanja bombi – u uzrastu od dve ili tri godine. „Guter! Veliki guter!“, govorila je. Još nije znala da kaže „gušter“. Guter. Poret. Tap. Koliko je godina tada imala Nel? Petnaest. Iskusna dadilja. Neće ti ništa. Vidiš da beži. Gušteri se nas plaše. Krije se pod kamenom. Ali Lizi nije bila uverena. Takva je i ostala: ispod svake prazne površine mora biti nešto s najmanje četiri noge.

„Dobro ciljam?“, pita Nel. Stopalom opipava dno, oseća blago golicanje: nešto ljigavo kao ovsena kaša, oštri kamenčići i još nešto, možda štap? Sad joj je voda do pazuha; ne može da vidi tamnu mrlju zbog ugla pod kojim se prelama svetlost.

„Manje-više“, kaže Lizi. Šljepka se po golim butinama: konjske muve. Postoji tehnika njihovog ubijanja – kad polete unatraške, prikradeš se rukom – ali potrebna je koncentracija. „Dobro je, bliže. Bliže. Malo udesno.“

„Vidim ih“, kaže Nel. „Helanke su.“ Peca prstima levog stopala i izvlači helanke s kojih se sliva voda. Izgleda da još može da hvata stvari nožnim prstima: mali uspeh, ali nije za potcenjivanje. Uživaj u trenutku, neće potrajati, kaže u sebi.

Sutra će se možda pozabaviti širokim prugama ili ljuspama koje su otpale s mola i sad leže na dnu kao gomilice naučnofantastičnih gljiva. Lizi je ofarbala mol; Robi je hteo da mol bude ofarban. Mislio je da će boja sačuvati daske od truljenja i onda neće opet morati da grade novi mol. Koliko puta su to radili? Tri, četiri?

Ta farba ili brljotina je bila greška, pokazalo se: mol se ljušti kao koža izgorela na suncu, voda se uvlači pod preostale zakrpe od boje i razmekšava drvo. Možda ipak neće morati sami da grade novi mol; ovaj bi mogao da ih nadživi. Potomci će morati da grade, pod pretpostavkom da su za to sposobni.

Njihova majka je tako govorila o svojoj odeći: „Nije mi potreban novi džemper. Ovaj će me nadživeti.“ Nel je tada to mrzela. Roditelji ne bi smeli da umru, nekako je bezobzirno.

S helankama u ruci, Nel ide kroz vodu prema molu. Na tren se pita kako će se popeti. Na drugoj strani se nalazi improvizovani stepenik, napravljen od dve daske i prekriven mahovinastim rastinjem; to je smrtonosna klopka koja se mora ukloniti. Čekić će biti dovoljan. Ali onda će iz ogromnog panja za koji je zakucan stepenik viriti par smrtonosnih zarđalih šiljaka. Neko će morati da krene na stepenik s velikom polugom, ali to neće biti Nel. Samo joj treba da neki šiljak iskoči, da se ona naglo povuče unazad, u plićak, i prospe mozak po oštrom belom kamenu koji odavno nameravaju da iskopaju, ali se još nisu nakanile.

Kad bolje razmisli, bilo bi lakše zaravniti čekićem zarđale šiljke. Ostaje pitanje ko će to da uradi.

Nel baca natopljene helanke na mol. Onda se podiže pažljivo oslonivši stopalo na klizave panjeve podvodnog postolja na kom počiva mol i hvata se za najbliži klin. Matora ludo, ne bi trebalo ovo da radiš, kaže sebi. Slomićeš vrat danas-sutra.

„Pobeda“, kaže Lizi. „Pijemo čaj.“

***

Ali to je lakše reći nego uraditi. Prvo i prvo, ponestalo im je vode; taj problem su predvidele i ponele su kantu kad su krenule niz brdašce. Sad moraju da se natežu s ručnom pumpom. Ove godine škripi više nego ikad, mlaz vode je tanji i jasno se oseća ukus gvožđa, što verovatno znači da se cev zapušava ili raspada dole u dubini. „Pitati Robija o filteru“, zapisala je Lizi na jednom od mnogih spiskova koje ona i Nel stalno sastavljaju, a onda ih ili gube ili bacaju.

Ovo su mogućnosti: izvući tu stvar napolje, što je noćna mora, ili potopiti drugu, što je takođe noćna mora. Završiće s jednim od sinova ili unuka, ili s dvojicom, koje će pozvati da udaraju čekićem. Niko ne očekuje od babaca kao što su Nel i Lizi da to rade same.

To jest, niko osim njih dve. One će započeti, onda će se povrediti – koleno, leđa, gležanj – i mlađa generacije će morati da nastavi. Radiće to pogrešno, naravno. Naravno! A zapovest za Lizi i Nel biće: „Jezik za zube“. Ili još bolje, njih dve će reći da ih boli glava i onda neće morati da gledaju, već će otići u kuću i čitati detektivske romane. Porodična zbirka jeftinih izdanja krimića, poređanih po autorima, požutelih korica, s flekicama od muva, stoji na polici u Lizinoj sobi otkad je iza mesta na kom je pre stajala otkriveno veliko mišje gnezdo.

Smenjuju se na ručnoj pumpi. Kad napune kantu – tačnije, kad uspu vodu do polovine, jer nijedna od njih ne može da nosi punu kantu, više ne – gegaju se uzbrdo, što je posejano opasnostima u obliku stepenica od ravnog kamenja, njišući kantu napred-nazad dok zadihane ne stignu do vrha. Infarkt-grade, dolazim! misli Nel.

„Zašto je on morao da je napravi na vrhu prokletog brda?“ kaže Lizi. „On“ se može odnositi na razno, u zavisnosti od toga o čemu govore; u ovom trenutku, „on“ je njihov otac. A „je“ se odnosi na brvnaru koju je napravio služeći se čekićima, testerama, gvozdenim polugama, bradvama i drugim oruđem Primitivnog čoveka.

„Da odbije osvajače“, kaže Nel, samo delimično u šali. Svaki put kad vide ribarski čamac u neprijatnoj blizini – njihova peščana obala je poznata po štukama – obe odmah pomisle: osvajači.

Prolaze kroz staklena vrata brvnare prosuvši samo malo vode. „Moramo da uradimo nešto s prednjim stepenicama“, kaže Lizi. „Previsoke su. Zadnje da ne pominjem. Moraćemo da napravimo rukohvat. Ne znam šta mu je bilo na pameti.“

„Nije nameravao da ostari“, kaže Nel.

„Aha, veliko iznenađenje, jebiga“, kaže Lizi.

Svi su pomagali u građenju brvnare, nekad davno. Njihov otac je najviše potegao, prirodno, ali bio je to porodični projekat koji je uključivao dečji rad. Sad su tu manje-više zaglavljene.

Drugi ljudi ne žive ovako, misli Nel. Kuće drugih ljudi imaju generator. Imaju tekuću vodu. Imaju plinski roštilj. Zašto smo mi upale u TV projekat rekonstruisanja prepotopske istorije?

„Sećaš se kad smo mogle da nosimo dve kante?“ kaže Liz. „Svaka po dve.“ Nije to bilo tako davno.

***

Pretoplo je da bi se založio šporet, pa greju vodu na starom plinskom rešou s dva gorionika, namenjenom kamperima. Na krajevima cevi ima rđe, ali dosad ništa nije eksplodiralo. „Novi plinski rešo“ je na spisku. Čajnik je od aluminijuma, ona vrsta koja je sigurno davno stavljena van zakona. Od samog pogleda na njega Nel dobije rak, ali prećutno pravilo kaže da se on nikad ne sme baciti. Poklopac legne kako treba ako se postavi sasvim precizno: Nel je pre mnogo godina obeležila dobar položaj pomoću dve kapi roze laka za nokte, jedne na poklopcu i druge na samom čajniku, koji se uvek mora odložiti naopačke da miševi ne bi ušli kroz pisak, crkli od gladi i jezivo se usmrdeli, plus ucrvali. Učenje iz iskustva, misli Nel. U njenom životu bilo je dovoljno mrtvih miševa i crva.

Čaj u emajliranom pekaču s poklopcem iz četrdesetih godina dvadesetog veka, s nalepljenom etiketom „Čaj“, pretvorio se u prašinu; stalno nameravaju da ga bace. Lizi je došla pripremljena, sa sopstvenim kesicama za čaj u plastičnom omotu s patent zatvaračem. Lakše je baciti kesice nego natopljeno lišće čaja, mada svi znaju da se kesice prave od blata i krpa za pod. U Tigovim danima on i Nel su uvek koristili listiće; on ih je kupovao u delikatesnoj radnji koju je vodila jedna mudra žena iz Indije. Tig bi se prezrivo nasmejao kesicama.

Tigovi dani. Sada prošlost.

Visoko na zidu, iznad šporeta, visi ravna, ovalna ploča za roštilj koju su Nel i Tig kupili na jednoj seoskoj aukciji pre četrdeset i kusur godina i na kojoj se često odvijalo veselo pečenje palačinki od kiselog testa. Tig ih je okretao u vreme kad su velikodušnost, poletnost i odgajanje dece bili uobičajeno stanje stvari. Stiže jedna! Ko je na redu? Ne može da gleda pravo u tu ploču – okrzne je načas i odmah skrene pogled – ali uvek zna da je tu.

Srce mi je slomljeno, misli Nel. Ali u našoj porodici ne kažemo: „Srce mi je slomljeno“. Mi kažemo: „Ima li keksa?“ Mora se jesti. Mora se mrdati. Mora se misliti na nešto drugo. Ali zašto? Zbog čega? Zbog koga?

„Ima li keksa?“, uspeva da protisne.

„Nema“, kaže Lizi. „Ali ima čokolade. Ješćemo čokoladu.“ Ona zna da je srce njene sestre slomljeno, ne mora da joj se kaže.

Uzimaju šolje čaja i poslasticu – svaka po dve kockice čokolade sa slanim bademom – i sedaju za sto na malom zastakljenom tremu. Lizi je donela tekući spisak da bi ga zajedno dopunile.

„Možemo da precrtamo ‘Čizme i cipele’“, kaže Lizi.

„Triput ura za to“, kaže Nel.

Prethodnog dana su pregledale plastične kese koje su visile sa eksera u Robijevoj staroj sobi. U svakoj su bili prastari par cipela i mišje gnezdo. Miševi vole da se gnezde u cipelama; napune ih sažvakanom korom drveta, nitima tkanine koje iščupaju iz zavesa na vratima i bilo čim drugim što odgovara njihovim namerama. Jednom je miš pokušao da počupa malo Lizine kose tokom noći.

Miševi su izrodili potomstvo u okačenim cipelama i kakili su po dnu plastičnih vreća, kad to nisu radili na kuhinjskoj radnoj površini ili oko umivaonika u kupatilu; svuda su ostavljali sitne crne semenke. Lizi i Nel su obično postavljale zamku koja se sastojala od visoke kante za smeće s poklopcem-klatnom. Strateški su stavljale gomilicu putera od kikirikija na poklopac. U teoriji, miš skoči na poklopac da bi došao do putera od kikirikija i onda upadne u kantu. Obično tako i bude, mada ponekad ujutru vide da je kikiriki nestao, a miša nema. Zarobljeni miševi proizvode zvuk sličan kokicama dok skaču i udaraju o poklopac. Nel i Lizi uvek stave na dno malo suvog grožđa i papirne ubruse da bi miševi mogli da se sakriju ispod njih, a ujutru ih prevezu čamcem preko jezera – inače bi se vratili, našli bi gnezdo po mirisu – i puste na suprotnoj obali.

Robi je stroži. On koristi mišolovke. Nel i Lizi misle da to nije dobro za sove jer one više vole da love žive miševe, ali ništa ne kažu; znaju da bi im se Robi smejao.

Juče su Nel i Lizi poređale cipele-gnezda plus gumenu čizmu s epskim mišjim gnezdom, sve slikale telefonom i poslale slike Robiju: možemo li ovo da bacimo? On im je poručio da čuvaju svu obuću dok on ne dođe i ne odluči šta je za bacanje, a šta nije. Neka bude tako, ali nema više kačenja plastičnih kesa s cipelama: miševi će počiniti zločin građenja gnezda samo ako im se ukaže zgodna prilika.

„Dodaj na spisak ‘Kutija s poklopcem za Robijeve cipele’“, kaže Nel. Lizi piše. Spiskovi se razmnožavaju; rađaju druge spiskove. Nel se pita postoji li posebna terapija za preterano pravljenje spiskova. Ali ako njih dve ne budu pravile spiskove, kako će zapamtiti šta im je potrebno? U svakom slučaju, precrtavanje stavki pruža im veliko zadovoljstvo. Imaju utisak da napreduju.

***

Posle večere, a to je testenina – „Piši ‘Još testenine’“, kaže Nel – idu do peskovitog dela obale i tu postavljaju dve kamperske stolice, one na rasklapanje, s mrežastim džepom za konzervu piva na jednom rukohvatu. Jedna stolica ima rupu koju je progrizao miš, ali to nije ozbiljna rupa. Rupa kroz koju se ne može propasti nije ozbiljna. Stolice su okrenute prema severozapadu; Nel i Lizi sede na njima svake večeri i gledaju zalazak sunca. Tako najsigurnije predvide kakvo će vreme biti narednog dana, bolje je nego radio ili sajtovi na telefonu. To plus barometar, mada barometar nije od velike pomoći pošto uvek kaže „Promena“.

„Malo previše vuče na breskvu“, kaže Lizi.

„Bar nije žuto.“ Žuto i sivo su najgori. Ružičasto i crveno najbolji. Breskva može da bude i ovakva i onakva.

Ostaju napolju dok boja oblaka bledi i prelazi iz breskve u svetloružičastu, a zatim u zastrašujuću nijansu crvene, kao šumski požar u daljini.

Naravno, kad su se vratile u brvnaru, a taj put obe mogu da pređu u sumraku, što je odlično jer su zaboravile da ponesu baterijsku lampu, barometar se malo pomerio, s „p“ na „o“ u „Promena“.

„Sutra ništa od orkana“, kaže Lizi.

„Aleluja!“, kaže Nel. „Tornado nas neće odneti u Oz.“

Imali su ovde tornado, u stvari, u Tigovim danima. Bio je to omanji tornado, ali je iščupao neka stabla kao palidrvca. Kad je to bilo?

***

Čim se potpuno smrači, Nel stavlja svoju lampu za glavu, uzima i običnu baterijsku lampu i silazi do mola vukući noge. Nekad joj za taj put nije bila potrebna svetlost – dobro je videla u mraku – ali noćni vid spada u sposobnosti koje najranije otkažu. Ne želi da se tumba nizbrdo, da se obogalji udarajući u delove geologije koji služe kao stepenice ili ih je njen otac umetnuo tu i tamo iz sasvim misterioznih, davno zaboravljenih razloga; niti želi da stane na neku malu žabu. One izlaze noću i skakuću po okolini idući za svojim pustolovinama, a vrlo su klizave kad ih nagaziš.

Ide do mola da gleda zvezde iznad jezera, gde ih ne zaklanjaju vrhovi drveća. Noć je vedra i sazvežđa imaju dubinu i sjaj koji se nikad ne mogu videti u gradu.

Tig je to radio. Silazio je na mol da opere zube i gleda zvezde. „Čudesno!“ rekao bi. Imao je veliku moć čuđenja i divljenja; zvezde su u njemu budile takvu radost. Možda će biti padalica: avgust je, vreme Perseida se uvek poklapalo s Tigovim rođendanom. Nel bi mu ispekla kolač u šporetu na drva – ponekad bi joj odozgo zagoreo, ali to se lako ostruže – i ukrasila ga kedrovim šišarkama, mahovinastim čupercima rastavića i svim drugim što bi pronašla. Znalo je da bude i jagoda, zaostalih na parčencetu zemlje koje je nekad bilo bašta.

Silazi do podnožja bez nezgoda, što je uspeh. Ali kad se nađe na molu, ne može dalje. Ne oseća ni divljenje ni radost, samo žalost i još veću žalost. Stari roštilj koji visi iznad šporeta je druga stvar – pogled ga lako izbegne – ali zvezde? Zar više nikad neće moći da gleda zvezde?

Nema zvezda, nema za tebe, nikad, samo žaljenje. A već u sledećem dahu: Jebeš samosažaljenje.

Vuče se natrag uz brdo, prema svetlosti koja se sad upalila u brvnari. Napola očekuje da vidi Tiga u krugu svetlosti od lampe kako uzdiše očaran onim što trenutno čita. Ne napola. Manje od napola. Je l’ on to bledi?

***

U starim vremenima, a njih ima mnogo, Nel, Lizi i Robi su koristili kerozinske lampe kojima se moralo vrlo pažljivo rukovati – fitilji i abažuri su bili skloni da buknu ili da se ugljenišu – ali moderno doba je uzelo danak i sad imaju pomorsku lampu na baterije; ona se tokom dana puni iz solarnog panela. Nel i Lizi se spremaju da slažu slagalicu pri svetlosti te lampe. Ovu su već složile, pre više hiljada godina – močvarno tlo s mnogo bambusa i rečnih ptica, vegetacija prekrivena lozom – i dok prianjaju na posao, Nel počinje da se priseća vrlo neprijatnih komplikacija: isprepletenog korenja, delova s nebom i oblacima, obmanjivih vrhova ljubičastog cveća.

Najbolje je odmah rešiti ivice i to im uglavnom dobro ide. Ali nedostaju dva ivična delića – neko ih je izgubio? Neki pripadnik mlađih naraštaja koji je nasrnuo na Lizinu gomilu svetih slagalica? „Ovo baš nervira“, mrmljaju jedna drugoj mada Lizi otkriva da se jedan ključni komad zalepio za njenu mišicu.

Na kraju odustaju od slagalice – podzemno korenje je ipak prevelika gnjavaža – i Lizi glasno čita detektivsku priču Konana Dojla, ali ne sa Šerlokom Holmsom, o vozu koji je opasni zločinac skrenuo sa šina i usmerio u napuštenu rudnik da bi se rešio svedoka i njegovog telohranitelja.

Dok Lizi čita, Nel briše fotografije iz svog kompjutera. Na mnogima od njih je Tig, slikan poslednje godine, kad su se herojski trudili da rade sve ono što je Tig želeo da radi, pre – pre onog što nije izrečeno. Nisu znali ni tačno vreme. Ali su oboje znali da će ova godina kroz koju se kreću s barem malo dostojanstva vrlo uskoro postati pre. Nisu mislili da će trajati dve godine. I nije.

Nel briše Tigove fotografije. Na njima on izgleda izgubljen, prazan ili tužan – Tig na silaznoj putanji. Ne želi da se seća da je tako izgledao ili da je bio takav. Čuva samo one sa osmehom: kad se pravio da je sve u redu, da je još onakav kakav je obično bio. Često mu je to polazilo za rukom. Koliki napor je morao ulagati! Uspevali su, ipak, da iscede nešto sreće, iz sata u sat.

Briše slike dok Lizi stiže do kraja priče, kad zločinac megaloman koji je planirao nestanak voza likuje zato što mu je savršen zločin pošao za rukom: dvojica osuđenih, zaglavljeni u vozu koji juri ka ponoru, gledaju prestravljeno kroz otvoren prozor kako se približava njihova propast, crno grotlo rudnika; a onda pad, uranjanje u zaborav. Nel se plaši da će joj priča izazvati noćnu moru; takve priče to mogu da urade. Nikad nije volela visine i ivice litica.

San koji sanja te noći ipak nije noćna mora. U njemu je Tig, ali nije ni prazan ni tužan. Miran je i nešto mu je zabavno. Nekakav špijunski zaplet odvija se vrlo sporim tempom; u njemu je Poli Poljakov, osoba ruskog porekla, ali ne žena, pa ime ne bi trebalo da bude Poli.

Tig nije akcioni junak u tom snu – samo je tu – ali Polija Poljakova ne uznemirava njegovo prisustvo. Poli je vrlo uplašen. Ima nešto što bi Nel morala hitno da sazna, ali njemu objašnjavanje ne ide dobro. Nel je srećna što je Tig u njenom snu; uglavnom je na to usredsređena. On joj se osmehuje kao da uživa u nekoj zajedničkoj šali. Vidiš? Dobro je. Čak i smešno. Kad se probudi, ispunjena je budalastom utehom.

***

Narednog dana, pošto su našle zagubljeni delić slagalice na podu, pošto su doručkovale i stavile u gostoljubivi šuplji panj mišje blago od prethodne noći, ižvakani papirni ubrus, izgrickane grožđice i kaku, dok se prave da idu na plivanje – „Predomislila sam se“, kaže Lizi – Nel udara nožnim prstom u oštar beli kamen pod vodom. Naravno. Morala je nešto da povredi, kad-tad; to je deo procesa žaljenja. Otkad je zabranjeno puštanje krvi i posipanje pepelom po glavi, ožalošćene osobe moraju na neki način da se osakate.

Da li je slomljena kost u prstu ili je samo modrica? Nije palac, manje-više može da hoda. S gusarskim hanzaplastom, ukrašenim lobanjama i ukrštenim kostima, zaostalim od nekog sloja dece – njene? Robijeve? unuka? – umotava povređeni prst zajedno sa susednim, prema uputstvima dobijenim preko mobilnog. Ništa drugo ne može da se uradi, kažu veb stranice.

„Iskopati beli kamen“, dodaje Lizi na njihov spisak. Njena ideja je da sačekaju do jeseni, kad je voda niža, ili do proleća, kad je možda još niža, i onda započnu nekakav obred isterivanja đavola, s ašovima, vilama i neizbežnom polugom. Vampirski beli kamen mora da ode!

Koliko puta su to planirale? Mnogo.

***

Nedelja ide dalje. Kreću se kroz vreme kao kroz lavirint, bar tako Nel oseća; Lizi možda manje. Nelina povreda je dobra tema za nekoliko razgovora. Razgledaju postradali prst sa zanimanjem: koliko plav će postati, koliko ljubičast? Takva posmatranja ranjenog tela razgaljuju: ne možeš dobiti modricu i ne može te boleti ako nisi živa.

„I neće te ujesti komarac“, kaže Lizi.  Obema je poznato iz krimića da komarce ne zanimaju mrtvi ljudi.

Pogrešno ste odredili vreme smrti, mon ami. Kako to? Na lešu nije bilo tragova od ujeda komaraca. A! To onda znači… ma ne mislite valjda! Kažem vam da je tako, prijatelju. Dokaz je pred nama, nepobitan.

„Male milosti“, kaže Nel. „Ne moraš i da budeš mrtva i da trpiš svrab.“

„Biram opciju B“, kaže Lizi.

***

Drugi su prolazili kroz taj vremenski lavirint pre njih. Cela brvnara je posejana malim zasedama u vidu pisane reči. U kuhinji, „Ne bacaj mast u sudoperu“: to je rukopis njihove majke. Po kuvaru koji je tu oduvek posejane su kratke napomene ispisane grafitnom olovkom, takođe majčine: „Dobro!!“ ili. „Više soli.“ Nije vekovna mudrost, već solidan, praktičan savet. „Kad si potišten u rupčagi“ – šta je tačno bila ta rupčaga? – „kreni u brzu šetnju!“ To nije napisano; to lebdi u vazduhu, a glas je majčin. Eho.

Ne mogu u brzu šetnju, kaže Nel ćutke svojoj majci. Nožni prst, sećaš se? Ne može sve da se popravi, želi da doda, ali njena majka to dobro zna. Kad je sedela u bolnici dok je on možda umirao – „on“ se opet odnosi na Nelinog oca – jednom od sekire, jednom od unakrsne testere, jednom od poluge, njena majka je rekla: „Neću plakati jer ako počnem, nikad neću moći da stanem.“

***

Dan pre nego što će Nel i Lizi krenuti nazad u grad, Nel nalazi belešku koju je napisao Tig, davno, kad su njih dvoje postavljali mreže protiv komaraca iznad kreveta kao komunalna služba. Komarci umeju da budu prilično krupni, posebno u junu, a mogu da se provuku i kroz najmanju pukotinu. Kad uđu, zuje. Čak i ako se namažeš nečim što ih odbija, u stanju su da ti upropaste noć.

„Velika mreža za komarce: na kraju sezone insekata, veliku mrežu treba spakovati u ovu kesu. Drveni ram skinuti, složiti i staviti u unutrašnji džep zelene torbe. – Hvala.“

Koje zelene torbe? pita se Nel. Možda se uplesnivila, pa je bačena. Kako god bilo, niko nikad nije postupio po Tigovim uputstvima; kad se ne koristi, mreža za komarce se obično samo smota, veže i ostavi na podu.

Pažljivo poravnava komad papira i spušta ga u svoju tašnu. Tu poruku je Tig ostavio da bi je ona našla. Magijsko mišljenje, jasno joj je, a ipak mu se prepušta jer je utešno. Poneće komad papira sa sobom u grad, ali šta će tamo s njim raditi? Šta čovek uopšte može da radi s tim tajanstvenim porukama od mrtvih?

The New Yorker, 26.04.2021.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 08.05.2021.

FEMINIZAM