Srbija je zemlja čuda, ali da parafraziram Stanislava Lema i slavnu poslednju rečenicu Solarisa, zemlja okrutnih čuda. Nakon legendarnog pomračenja Sunca iz avgusta 1999. svašta se dešavalo, a sledeći mučni jubilej sa sličnom temeljnom motivacijom nam je već stigao.

Naime, pre skoro tačno pet godina, na početku nove školske godine, 7. septembra 2004. godine, tadašnja Ministarka prosvete, profesorka Ljiljana Čolić, objavila je svoj dekret o izostavljanju Darvinove teorije evolucije iz nastavnog plana za biologiju za VIII razred osnovne škole. Ovaj bizarni gest gospođa ministarka opravdala je kratkom izjavom kako je „Darvinova teorija dogmatska i da će odluka ostati na snazi sve dok se ravnopravno ne bude učila i ona po kojoj je Bog stvorio čoveka i ceo svet.” Ovo je izazvalo aplauze oduševljenja kreacionista širom sveta, pojavilo se na naslovnoj strani zloglasnog „Discovery Institute”, a bogami već je ušlo i u knjige i monografske studije o istorijatu kreacionističke borbe protiv nauke (npr. odličan pregled Ronalda Nambersa The creationists: from scientific creationism to intelligent design, Harvard University Press, 2006, str. 412-413).

Na ovu aferu se itekako vredi podsetiti, a možda je i 8. septembar, svetski dan pismenosti i katastrofalni rezultati ispitivanja pismenosti kod nas upravo pravi trenutak za to. Naravno, ne treba smetnuti s uma ni veliki dvostruki Darvinov jubilej (200 godina od rođenja i 150 godina od objavljivanja njegovog najvećeg dela, Postanka vrsta) koji se svuda u svetu, pa i kod nas, svečano obeležava baš ove, 2009. godine.

Legendarna ministarka Čolić (DSS) imala je kratak, ali bez ikakve dileme živopisan, mandat. Već na samom početku, maltene prve ili druge nedelje na funkciji, požalila se medijima kako po hodnicima Ministarstva „stalno sreće neke strance”. I bilo joj je zbog tih susreta jako neprijatno. Što je pomalo čudno, s obzirom na njenu profesionalnu posvećenost jednom stranom jeziku (turskom), pa bi se pomislilo da je ipak uspela sa tim „stranim” ljudima uspostavi kakvu-takvu komunikaciju. Međutim, ova hodajuća ilustracija „filozofije palanke” je vrlo brzo uspela da stopira (ionako slabašne, nevoljne i nedovoljne) reforme obrazovanja pokrenute u vreme njenog prethodnika, prof. Gaše Kneževića, da razjuri nestranačke profesionalce iz Ministarstva i da svemu što radi „da lični pečat”, kako je ponosno isticala (posebno u zloglasnoj izjavi Glasu javnosti od 7. 9. 2004. gde je opravdavala „ukidanje Darvina”). Inače, njen modus operandi nije bio nikakva tajna: „Od stupanja na dužnost svako veče molim se Svetom Savi da me prosvetno umudri”. (izjava časopisu Pravoslavlje)

Efekte takvog načina rada nismo morali dugo da čekamo. Ministarka je posmenjivala desetine direktora škola širom Srbije, ali ne zato što su bili darvinisti (bar se to nije moglo zaključiti), već bez ikakvog obrazloženja. Pomerila je učenje stranih jezika u osnovnoj školi za kasnije (izjavila je kako je čudi što je bilo ko pomislio da strani jezici treba da se uče „tako rano, tako brzo”). Briga za zdravlje dece manifestovala se i u njenom uznemirenju zbog „zračenja kompjutera”, pa je zbog toga – takođe dekretom, prilično indikativno – odložila uvođenje računarskog obrazovanja u osnovnoškolskim programima. Već je tada mnogo šta bilo indikativno, a posebno kako se ministarkina tobožnja briga uvek nalazila na jednoj istoj, antimodernizacijskoj liniji – kako li joj nije palo na pamet, na primer, da dečije zdravlje može biti ugroženo bojama koje se koriste na likovnom (realno ozbiljniji problem)?

Međutim, sve je to bilo relativno sitno talasanje u tamnoj močvari u koju se srpska prosveta odavno pretvorila, sve do „afere Darvin”. Da bismo razumeli širinu problema treba imati da umu da se u odbranu svoje odluke gospođa ministarka koristila (ne)slavni argument kojim kreacionisti već poodavno vitlaju u svojim agresivnim kampanjama širom sveta: „evolucija je samo teorija!” (Doduše, ovo je bio prvi put da se to čulo sa tako visokog zvaničnog mesta.) Čovek na ulici, koji se ne bavi profesionalno naukom, makar se i interesovao za njene rezultate na popularnom nivou, teško izbegava da ne bude impresioniran time: pa „svi znamo” da se „teorija” razlikuje od „stvarnosti”, ili da je čak obično u sukobu sa „činjenicama”. Nama su potrebne „činjenice”, a ne nekakva „teorijske spekulacije” ili „teorijske konstrukcije”, zar ne?

Naravno, sve je to duboko pogrešno, ali da bi se razumelo koliko, neophodno je ipak znati nešto o savremenoj epistemologiji i filozofiji nauke, a pomalo i o istoriji. Zato slede dve digresije, jedna epistemološka, druga istorijska. (Odmah da naglasim da nema nikakve kauzalne i logičke  veze između kreacionizma – jednog agresivnog fundamentalističkog pokreta zatvorenog uma – i bilo koje vrste konvencionalne religioznosti, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog činjenice da nijedna velika svetska religijska tradicija nije prihvatila kreacionizam. Naprotiv, još pre skoro milenijum i po, na više Vaseljenskih sabora je osuđeno bukvalno faktografsko tumačenje knjiga Starog Zaveta, a posebno knjige Postanka – a to je ono što predstavlja fokus svih kreacionističkih napora. Na kraju krajeva, ako „ocu Velikog praska”, Žoržu Lemetru nije smetalo da bude i katolički sveštenik, a jezuiti i paleontologu Tejaru de Šardenu da identifikuje fosilne ostatke tzv. pekinškog čoveka i odlično uklopi evoluciju u svoju teološku eshatologiju, zašto bi bilo ko od nas manjih umova bio – pun intended – „veći katolik od Pape”?)

Epistemološka digresija: Velika ironija jeste da se mnogi – pa i u konkretnom slučaju revolta javnosti protiv „izbacivanja” Darvina – brane od dotičnog kreacionističkog pseudoargumenta tako što tvrde da… evolucija nije samo teorija!? (Poneki časni izuzeci u konkretnoj debati, poput prof. Nikole Tucića, predstavljali su poslovični „glas u pustinji”.) Ovo je u istoj meri besmisleno kao i tvrdnja kreacionista, a žalosnije je što dolazi sa „druge strane”, koja bi trebalo da zna bolje. Tvrditi da evolucija „nije samo teorija” je podjednako besmisleno kao i originalna tvrdnja, s tim što još uz to nije ni tačno, jer podrazumeva da je evolucija ipak nešto „više” od teorije, mada u nauci nema ničeg takvog. Ovo je dovoljno bitno da ga valja posebno istaći: Nema ničeg „višeg” ili „jačeg” ili „boljeg” ili „starijeg” od teorije u nauci! Teorija jednostavno predstavlja način na koji nauka objašnjava stare i predviđa nove fenomene u svojim jasno omeđenim domenima: elektrodinamika objašnjava elektromagnetske fenomene, opšta teorija relativnosti gravitacione, tektonika ploča one koji se odnose na dinamiku Zemljine kore, neodarvinizam objašnjava osobine živih vrsta i biosfere kao celine, itd. Međutim, već sama potreba mnogih krugova, uključujući i pojedine naučne, da se brane pseudo-argumentom „nije samo teorija” mnogo govori o veličini zabluda i zabuna u vezi sa prirodom naučnog saznanja.

Ovde treba naglasiti da se termin „evolucija” koristi kao skraćenica za „teoriju evolucije” ili „Darvinovu teoriju evolucije” ili „neodarvinističku teoriju evolucije” ili „modernu sintetičku teoriju” ili „modernu sintezu”, dakle za naučne konstrukte koji objašnjavaju – i predviđaju, kada se radi o eksperimentima u evolucionoj biologiji – prirodne fenomene, a ne za proces koji se odvija u samoj prirodi. U ovom smislu se jedino i može govoriti o mestu u kurikulumu; u kurikulumima se nalaze naučne (ili drugačije) teorije, ne nalaze se prirodni objekti. Kao što se Mesec ili paramecijum ne mogu staviti u nastavni plan, tako se ne može ni evolucija u tom drugom značenju, kao prirodna pojava, tamo staviti. Može se staviti samo teorija koja tu prirodnu pojavu objašnjava.

Zašto je „samo teorija” pseudoargument ne samo lažan, već i opasan? Ostavimo sada na stranu politički aspekt podrške kvazinaučnim doktrinama poput kreacionizma (mada se od toga nikako ne može i ne sme pobeći!) i razmotrimo samo saznajni aspekt. Pretpostavimo da neko insistira da se suočavamo sa izazovima obrazovanja bez naučnih teorija. Dakle, kažimo zbogom relativnosti, kvantnoj mehanici, teoriji hemijskih veza, pa čak i klasičnoj Njutnovoj mehanici. Čak se ni u okviru geografije ne bi smelo govoriti o tektonici ploča, pomeranju kontinenata ili Milankovićevom teorijskom objašnjenju ledenih doba. Kako bi izgledao takav nastavni plan? Najpre, morao bi biti daleko, daleko opširniji od „normalnog”, zato što bi se – bar u predmetima koji se tiču prirodnih nauka – jedino zamislivo mogao sastojati od dugačkih spiskova konkretnih slučajeva pojava u prirodi, bez ičega što ih spaja. Kao što je još Lajbnic znao, naučna teorija predstavlja kompaktan opis fenomena; bez nje, preostaje nam samo „leksikonski” opis.

Dakle, svaki udžbenik bi izgledao samo poput telefonskog imenika: redovi i redovi deskriptivnih i kvantitativnih opisa pojedinačnih instanci neke pojave. I to bez ikakve nade da bi se mogao pokriti čak i delić bogatstva prirode. I ne bi bilo nikakvog načina da se zaobiđe učenje napamet, pošto među pojedinačnim slučajevima ne bi bilo nikakvih veza, posebno ne kauzalnih. Niti bi bilo moguće na osnovu takvih udžbenika odgovoriti i na jedno jedino pitanje tipa „zašto je nebo plavo?”, „zašto ptice imaju krila?” i slično, iako bismo imali sijaset empirijskih činjenica o rasejanju svetlosti na diskretnim izmerenim talasnim dužinama, kao i podatke da vrapci, rode i divlje guske imaju krila odgovarajućih veličina, oblika, građe, itd. Svako takvo pitanje nužno uključuje uspostavljanje teorijskih veza koje smo, po definiciji, zabranili.

Takva vrsta udžbenika, mada prividno informativna, a svakako prepuna činjenica, bila bi, teško je ne zaključiti, potpuno bezvredna. Posebno što ne bi davala racionalne razloge čak ni za najjednostavnije i najintuitivnije oblike ponašanja koje teorijske kauzalne veze sankcionišu u „normalnoj” nauci – ne bi bilo ikakve šanse da razumemo zbog čega valja prati ruke pre jela ili zašto nije preporučljivo izlaziti kroz prozor iz stana na 12. spratu ili čak zašto su demokratski principi nastali u jonskim gradovima-državama, a ne u persijskom ili kineskom carstvu. (Čak i ako su neka od ovih ponašanja intuitivna, poput ona o izlaženju kroz prozor, što neće učiniti ni većina životinja, opet nam nedostaje način da takvo ponašanje racionalno objasnimo.) Na taj način, pristup koji isključuje teoriju izdao bi najneposredniju i običnom čoveku najočigledniju funkciju nauke – dobrobit kroz razumevanje. Ovo je izvanredan, paradigmatični primer koliko je ser Karl Poper bio u pravu kada je smatrao da su epistemološka, etička i politička pitanja nerazmrsivo pomešana. Ministarka Čolić je svoju nakaradnu epistemologiju iskoristila za promovisanje kreacionističke mistifikatorske pseudonauke, a sve verovatno u iskrenom poltronskom verovanju da tako najbolje služi interesima svoje stranke i njenog Vođe i njihove antireformske i antimodernizacijske političke agende.

Istorijska digresija: Zalaganje za kreacionizam u Srbiji je barem dvostruko antipatriotsko, ukoliko razumemo patriotizam kao želju da se zemlji/naciji/narodu donese neko dobro. Najpre, svaka borba protiv nauke (pa i kreacionistička) je suprotna autentičnim interesima bilo koje zajednice, jer bekstvo od nauke i racionalizma dovodi do zaostajanja u poređenju sa drugim zajednicama. Onaj ko osporava nauku u nekoj zajednici, pa bila to porodica, pleme, opština, nacija ili čovečanstvo, ne želi niti može toj zajednici doneti išta dobro.

Drugi razlog, lokalne prirode, jeste da oni koji osporavaju Darvina, uzgred osporavaju i čoveka koji je – a takvi su među istinskim velikanima čovečanstva relativno retki – ne samo znao šta je i gde je Srbija, već je nju i njen napredak na putu modernizacije iskreno podržavao. Ovo se manifestovalo u više prilika, najspektakularnije prilikom demonstracija koje je Liberalna partija Velike Britanije na čelu sa Gledstonom održala u znak podrške balkanskim hriščanima, a pre svega Srbiji, tokom srpsko-turskog rata iz 1876-1877, demonstracija u kojima je Darvin – kao iskreni liberal (hmmm, da to nije koren mnogih problema?) – ne samo učestvovao, već i javno govorio o „herojskoj borbi Srba” (a o čemu, između ostalog, piše jedan od najboljih naših mladih istoričara, prof. Miloš Ković u svojoj briljantnoj studiji Dizraeli i Istočno pitanje, izdanje Klio, Beograd, 2007, jednoj od knjiga koje najiskrenije preporučujem). I ne samo to: u ličnoj prepisci sa prevodiocem Postanka vrsta na srpski – inače tek drugi prevod na bilo koji strani jezik – M. Radovanovićem, Darvin ističe svoju ličnu sreću zbog ostvarenja ovog prevodilačkog poduhvata, nadu da će on „podstaći interesovanje za nauku kod vas, naročito među mladima”, te se – posebno obratiti pažnju! – lično pridružuje „očekivanjima mnogih u Britaniji da će Srbija vrlo uskoro zauzeti jedno od najistaknutijih mesta među evropskim nacijama”! Na stranu to što sa „ulaskom u Evropu” na ta velika vrata kasnimo evo već skoro vek i po; ovo pokazuje da osporavati, pa i satanizovati Darvina u Srbiji predstavlja izraz ne samo potpunog idiotizma, već i dubokog nemorala. Među ljudima tog ranga u istoriji čovečanstva sigurno nije bilo nijednog koji je Srbiji bio veći i iskreniji prijatelj od Čarlsa Darvina.

Ako se vratimo na našu osnovnu temu, opravdano je zapitati se: u čemu je sličnost „afere Darvin” sa pomračenjem Sunca iz 1999? Postoje dva aspekta ovog pitanja. Prvo, u pitanju je velikim delom bila medijska manipulacija, jer je ministarka koristila privilegovani pristup medijima da lansira svoj privatni kreacionizam u javnu sferu. A u igru su se tih dana, naravno, uključili i drugi politički subjekti, pa su tobože slučajno u skupštini anketirani i Velja Ilić, i Tomislav Nikolić i još dosta drugih solidarisali sa prosvetno-umudrenom ministarkom, koristeći priliku da se vulgarno podsmevaju ideji o „postanku čoveka od majmuna”, koja postoji samo u glavama kreacionista – gde inače ne vlada baš neka gužva – i nigde drugde. Drugo, da naučna nepismenost (opet posebna podvrsta nepismenosti, od koje tako očigledno patimo) nije toliko rasprostranjena u našeg društvu, nikada osoba poput Ljiljane Čolić ne bi došla u poziciju da ostavlja tako bizarni „lični pečat”.

U čemu je pak razlika? Pa, pre svega u tome što za razliku od 1999, ovde manipulacija u konačnom ishodu nije bila uspešna. Reakcije javnosti su očigledno dovoljno uznemirile čak i one ribare ljudskih duša bliske usnulom premijeru, pa smo 16. septembra 2004. godine imali u Srbiji previše retko zadovoljstvo da čujemo da je ostavka ministarke Čolić usvojena. Očigledno se procenilo da broj glasova kreacionista (još) nije dovoljno veliki da opravda otvaranje dugoročnog fronta prema nauci.

Naravno, kao što je prof. Tucić tada napomenuo, za ugled naše zemlje, pa i vlade, bilo bi daleko bolje da je ona smenjena, a ne da se ostavljao privid da je ona „dostojanstveno” otišla. Čak je premijer na eksplicitno pitanje odgovorio da je ona „odgovorno” obavljala svoj posao, što se ne može tumačiti drugačije nego solidarnost sa u istoriji Srbije najtragikomičnijom pojavom na tom važnom položaju. Kao završnu ilustraciju svoje ministarske karijere i načina rada, samo dva sata pre podnošenja ostavke, gospođa ministarka je još jednim bahatim ukazom smenila sve direktore škola i članove školskih veća u kosovskom Pomoravlju, opet bez ikakvog obrazloženja ili objašnjenja. Vršilac dužnosti ministra, njen bivši zamenik Milan Brdar, našao se u nezahvalnoj ulozi da po ko zna koji put vadi kestenje iz vatre i objašnjava dotičnim prosvetarima kako Ministarkina odluka „neće zaživeti” (indikativan rečnik).

Naravno, ko se nadao nekom značajnom poboljšanju rada u resoru prosvete vrlo brzo je imao prilike da se razočara, jer je naredni ministar Slobodan Vuksanović bio podjednako izgubljen – mada na javnosti manje očigledan način – u suočavanju sa realnim problemima srpske prosvete nego njegova Hristoljubiva (njen sopstveni opis sebe) prethodnica. Vuksanović je ostao zabeležen kao ministar koji je po hodnicima ministarstva okačio slike samog sebe u trenucima bavljenja sportom, kao i čovek koji se verovatno najviše izblamirao u besomučnoj kampanji za novi Ustav Srbije: išao je po gimnazijama uz pratnju televizijskih kamera, učenicima delio primerke predloga Ustava i držao im vatrene govore, bez i da se na momenat upita koji to tačno učenici imaju glasačko pravo – osim višestrukih ponavljača, naravno. Za realne probleme srpske prosvete nije uradio gotovo ništa. Ironija je da je ono malo što je uradio (recimo jedan konkurs za nove osnovnoškolske udžbenike koji je uspešno sproveden za njegovog vakta) kao Herkulov podvig u poređenju sa potpunom nulom koja je pratila njegovog naslednika u drugoj Koštuničinoj vladi, slavnog ustavopisca Zorana Lončara.

Dovoljno je videti kako, recimo, izgleda verzija sadašnjeg sajta Ministarstva na engleskom, pa videti da ideje prosvetno-umudrene Gospođe Ministarke o tome šta će nam strani jezici („tako rano, tako brzo”) i dalje žive. Za Srbiju koja je u tom istom resoru prosvete nekada imala Dositeja Obradovića i Kujundžića-Aberdara, sve ovo je potpuna tuga i plač.

 
Blog B92, 08.09.2009.

Peščanik.net, 11.09.2009.