Foto: Aleksandar Zdravković
Foto: Aleksandar Zdravković

Nije greška, u „Maratoncima“ Aksentije Mirku kaže „ako si lud, nisi gluv“. U naslovu sam stvar obrnuo iz najbolje namere – da prikažem da verujem da se predstavnici vladajućih partija prave ludi, a da nisu zaista ludi ili glupi, kada govore o regulisanju funkcionerske kampanje. A pri tome su, to se da pretpostaviti, dobrano gluvi, ako ne čuju šta govore predstavnici stranih posmatračkih misija, Evropska komisija, ovdašnji posmatrači, organizacije koje se bave ovim problemom. Neki govore godinama, a neki, poput Transparentnost Srbija, koja je pionir bavljenja funkcionerskom kampanjom, već duže od decenije.

Kad god se otvori priča o regulisanju aktivnosti javnih funkcionera, koji koriste funkcije da bi kroz promotivne aktivnosti doprli do javnosti preko medija, van izbornih blokova, jave se brojni branioci neodbranjivog da kukaju do nebesa i čupaju kosu da želimo da im zabranimo da se pojavljuju u kampanji.

A stvar je jednostavna. Niko funkcionerima ne brani da se pojavljuju na partijskim skupovima. Do mile volje. Želimo da se regulišu kameni temeljci, obilasci škola, štala, fabrika, otvaranja zebri i gradilišta, sve te aktivnosti kreirane samo za osvajanje medijskog prostora.

ODIHR već nekoliko izbornih ciklusa ukazuje na funkcionersku kampanju, ali je, nažalost, u preporukama iz dva prethodna ciklusa ponudio obloge za ublažavanje nekoliko simptoma, umesto lekova za uzrok bolesti. Možda iz pragmatičnih razloga, po principu „daj šta daš“, jer su svesni da ovdašnja vlast (bilo koja, budimo iskreni) neće lako odseći granu sa koje ubire sočne, besplatne, promotivne plodove.

Pa smo, umesto da se reguliše šta funkcioneri smeju i ne smeju da rade tokom kampanje, pre dve godine dobili parcijalno rešenje – da u određenom periodu (10 dana pred izbore), određeni mediji (elektronski) ne smeju da prenose vesti o funkcionerskim aktivnostima kandidata za predsednika, poslanike, odbornike. Rešenje koje se ne može nazvati ni polovičnim, ako se uporedi sa onim što TS nudi kao jedino ispravno – zabrana funkcionerima, sa nekoliko striktno propisanih izuzetaka, da u tom svojstvu organizuju promotivne aktivnosti organa javne vlasti, da ih sprovode, da učestvuju u promotivnim aktivnostima koje organizuju druga lica. Uz definiciju šta su promotivne aktivnosti.

Nakon poslednjih izbora, ODIHR je ponovo ukazao na intenzivnu funkcionersku kampanju, ali je opet ponudio slabu medicinu – da se period zabrane produži. Što će značiti da mediji u dužem periodu neće moći da izveštavaju o aktivnostima Sandre Božić ili Bakareca u svojstvu poslanika (!?), ali će o aktivnostima Aleksandra Vučića moći da izveštavaju koliko im je volja. Ne njihova volja, naravno. Ili Ane Brnabić, Miloša Vučevića, bilo koga ko ne bude na izbornoj listi. A i o onima koji budu, naravno, u izveštajima sa stranačkih skupova.

U Predlogu zakona o elektronskim medijima koji je Vlada poslala u Skupštinu čak ni ta preporuka nije uvažena, ali je naknadno amandmanom Vlade rok produžen sa 10 dana na 30. Uz kuknjavu vladajućih da to čine kao ustupak opoziciji, pa čak i jadikovke da to nije fer, jer „kako da vodite izbornu kampanju, a da isključite sve one koji su na funkcijama“, pa „gde to postoji“. Kako je zavapila poslanica SPS-a Dunja Simonović Bratić.

Hajde da se pravimo da se poslanica pravi luda. Ili joj stvarno nije jasno šta su stranačke aktivnosti, šta aktivnosti funkcionera i ko se isključuje i uključuje. Pri čemu je zanimljivo da su socijalisti, a posebno Ivica Dačić, u monitorinzima koje je radila TS u prethodnim izbornim ciklusima, imali relativno malo promotivnih aktivnosti, odnosno da nisu vodili intenzivnu funkcionersku kampanju.

A šta zapravo, sa ovom regulativom i dosadašnjom praksom, možemo da očekujemo tokom kampanje za neraspisane, ali najavljene izbore? Ako ćemo o predizbornoj kampanji suditi po predkampanjskoj kampanji, nagledaćemo se Aleksandra Vučića, predsednika svih građana, skromnog člana SNS-a, oštrog analitičara političkih prilika i odnosa, za sve pare. Naše pare, iz budžeta, koje će SNS upucati za oglašavanje. Ali ćemo ga se, nema sumnje, nagledati i u gostovanjima na TV stanicama, specijalnim obraćanjima, direktnim prenosima sa stranačkih skupova, gde će predstavljati sve građane. I, naravno, u funkcionerskoj kampanji, šta u direktnom prenosu, šta u odloženom integralnom snimku, a šta u brojnim izveštajima sa tih „pseudodogađaja“. On ne podleže ograničenjima, tačnije, mediji ne podležu ograničenjima u vezi sa izveštavanjem o njegovim aktivnostima. I ako se Vučić snebivao i glumio demokratiju pre 18 meseci, okončavši funkcionersku kampanju pre vremena, kako bi stvorio privid da je taj problem rešen, na ovim izborima, u borbi za sve ili ništa, verovatno neće biti više glumljenja demokratičnosti. Uostalom, i na izborima 2022. Vučić je iz intenzivne kampanje, dve nedelje pred izbore, samo prešao u novi mod, što se lepo vidi na infografiku TS-a.

A kako izgleda ta predkampanjska kampanja?

Za početak, ne treba zaboraviti da kampanja u Srbiji praktično traje od 2014. godine bez prestanka, samo se menja intenzitet. Vučiću nisu strane promotivne aktivnosti van izbornih perioda, insistirao je na tome da su sve to redovne aktivnosti PPV-a (prvog potpredsednika vlade, termin koji se, nakon rotacije, nekako nije „zalepio“ za Dačića), premijera, predsednika. Vučić je imao i serije mitinga „Budućnost Srbije“ u neizbornoj godini. Stranačka mašinerija mora stalno da bude u pogonu, a birači moraju neprestano da imaju pred sobom lik vođe.

Sada smo u situaciji da sve oko nas izgleda kao izborna kampanja – partijski štandovi, aktivisti koji idu od vrata do vrata, telefonski pozivi, podela poklona, promotivni događaji, a samo Vučić zna kada će kampanja zapravo početi. Pored toga što već nedeljama gledamo dobro poznate epizode – Vučić deli, dariva, otvara, objašnjava lekarima kako rade medicinski aparati, graditeljima kakav beton i rizlu treba koristiti, trudnicama kako treba disati tokom porođaja (dobro, to još nije radio, preterao sam), ponovo svedočimo i „selebriti kampanji“. Poznate ličnosti za sada se samo redom upisuju u SNS, a tokom kapanje ćemo ih verovatno gledati na stranačkim skupovima. Ili će obilaziti javne ustanove, institucije i objekte iz svoje nadležnosti, deliti poklone, kupljene „od ličnih sredstava“.

Ti pokloni „od ličnih sredstava“ koje aktivisti i funkcioneri SNS-a (ujedno javni funkcioneri) nose članovima i simpatizerima već godinama postali su normalna pojava. Ali, ako je primitivno vređanje u medijima i u parlamentu postalo normalno, zašto se čuditi što se niko ne obazire na ovaj oblik prikrivene kupovine glasova.

Šta još imamo od predkampanjskih predizbornih sličica?

Nije na odmet primetiti da SNS, pored brige za kampanju, ima vremena da se pobrine i za izborni dan. RIK je tako pre nekoliko dana izglasala izmene uputstva po kome praktično neće biti moguća zamena članova biračkih odbora u proširenom sastavu. Pa ako neko odustane, bilo da je to zaista iz nekih opravdanih razloga, bilo da pređe na mračnu stranu, nema vraćke.

Ministar za eritrejski pamuk najavio je da će se 20.000 dinara penzionerima deliti par nedelja pred najavljeni datum izbora, „krajem novembra“.

U Beogradu je najavljeno novo nasađivanje magarećih ušiju svima koji redovno plaćaju račune – reprogramiraće se dugovi za Infostan, otpisati kamate, pa čak i deo glavnog duga. I to baš nekako pred izbore.

Po opštinama, građanima probleme ne rešavaju čak ni mesni ili opštinski stranački odbori, već su se pojavila tela poput „Saveta za komunalna pitanja“ stranačkog odbora, koji „prima građane“ na razgovor o problemima iz komunalne oblasti.

I tako redom. Pred nama je verovatno najmračnija kampanja. Ona iz 2000. godine, sa Tanjugovim komentarima koji su se čitali u Drugom dnevnikom i Mirinim kolumnama o opozicionarima, izgledaće kao zlatno doba demokratije. Žabe su se 12 godina kuvale na blagoj vatri, a začini koji su dodavani kako bi se opravdao trud raznih misija i „međustranačkih dijaloga“, nisu učinili tu čorbu nimalo jestivijom.

Plašim se da smo zahvaljujući nesmanjenom elanu za destrukciju došli u situaciju da će i funkcionerska kampanja, zloupotreba javnih resursa, primitivno vređanje u medijima ili na partijskim skupovima, pa čak i u medijskim pojavljivanjima u kojima nije jasno u kom svojstvu Vučić analizira opoziciju, opozicionare, medije i sve druge koji mu nisu po volji, biti od drugorazrednog značaja.

Plašim se da će sve to biti beznačajno u odnosu na ono što sleduje – pritiscima na (potencijalne) birače, posebno u javnom sektoru, i ono što nas očekuje tokom izbornog dana i po zatvaranju birališta. Da li će sve to moći da se pokrije sa nekoliko izjava da optužbe nisu tačne i da smo imali praznik demokratije? To je pitanje, ne od milion dolara, već od dva miliona glasova.

Peščanik.net, 26.10.2023.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)