Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„Pa jesu li imali kontrolore, jesu li potpisali zapisnike“, poentira čovek iz reda za čvarke sa kojim sam se upustio u diskusiju o izborima, protestima, blokadama ulica, uprkos zavetu da ću se zatvoriti u mehur i ignorisati opčinjenu, hipnotisanu, zombiranu Srbiju. Čovek i njegova sagovornica sa kojom je analizirao proteste i nasilje koje finansiraju Amerikanci (ne smeta meni da protestuju, ALI…) bili su isuviše glasni i lako su probili moj mentalni kordon postavljen ka spoljnom svetu.

Čovek iz reda uveren je da je postavio odlično pitanje i poentirao. Zaista odlično pitanje. I potpuno pogrešno. Jer pobedu na izborima ili, bolje reći, veći broj prebrojanih listića, SNS nije ostvario1 (samo) kroz falsifikovanje zapisnika ili „greške“ u brojanju. Čoveku iz reda ostalo je možda sećanje na vreme kada je SPS na mestima gde nije bilo kontrolora opozicije ili tamo gde su kontrolori „neutralisani“, lopatama ubacivao listiće širom Srbije, i kada su stotine hiljada kosovskih Albanaca glasali za Miloševića, a da to nisu ni znali. Možda je čovek iz reda i držao lopatu.

Izbori se sada dobijaju pre dana za glasanje, prebrojavanja, potpisivanja zapisnika. Ključni elementi su, hajde da pokušam da ih sistematizujem: 1. Migracija birača, 2. Pritisci i ucene, 3. Kupovina glasova i 4. Četvrti element koji želi da ostane anoniman bar dok mu se ne vratimo nakon što završimo priču o čoveku u redu.

Običan čovek iz reda, ispostavilo se, ima znatno jači kordon od onog mog, lako razbijenog i raspršenog. Spolja izgleda kao da diskutujemo, ubeđujemo se (ton nije svađalački), ali ja do njega ne dopirem. On ima svoj buket fraza i priča, obilato đubren i zalivan decenijama. Milošević, Šešelj, Vučić i Vulin, baštovani su koji su uzgajali cvetove zla za taj buket – Srebrenica više nije ni „strašan zločin“, a kamoli genocid, sve je to izmišljeno, na Kosovu su stradali samo Srbi, a spisku Šiptara ratnih zločinaca treba dodati i Viljema Vokera, pa Amerikanci su sve razorili, a plaćaju i ove što se bune. Buket je aranžiran Dušanovim carstvom, pa ponovo „poentiranje“ – „Šta su, uostalom Bošnjaci, ko je TO smislio“, red kuknjave jer mi smo žrtve, red veličanja našeg herojstva .

„Šta smo to mi Srbi pogrešili, kažite mi“, vapi čovek iz reda za čvarke, ali ne želi da čuje, pa mu odgovaram samo da je tragedija upravo to što me on, a izgleda mi, kažem mu, kao ozbiljan, stariji čovek, ne deluje kao neobrazovan, pita tako nešto, što sam nije svestan.

Ne mogu ja da mu objasnim šta je tragedija svih ovih malih država i naroda, njihovih „garsonjera kultura“, kako ih je nazvao jednom Igor Mandić. Sledeći sam na redu za sledovanje holesterola, pa ga puštam da se do mile volje ispriča sa gospođom s početka teksta. Da se slože i raziđu, uvereni da su u pravu, da su sve na TV-u dobro videli, čuli i razumeli.

I tu se razotkrio Četvrti element – mediji, lek, ako ne za uzroke, a ono bar za simptome. Verujem da bi drugačiji medijski narativ za par meseci i običnog čoveka iz reda prebacio na nova podešavanja. Ali, legitimno je pitanje da li bi to bila samo nova opčinjenost, hipnoza, zombiranost.

Ne verujem ni u kolektivnu krivicu ni u kolektivnu zatupljenost ni u kolektivne potrebe za čvrstom rukom. Taj narativ o genetskoj predodređenosti (narodi skloni korupciji, narodi skloni autoritarnim vođama, slobodarski narodi, herojski narodi, zločinački, veseli, tupi, gostoljubivi, prostodušni) u bilo kojoj ravni i oblasti je samo pokušaj negiranja individualnosti i negiranja nužnosti da se gradi i podržava individualnost od malih nogu, kroz porodicu, obrazovni sistem.

Kolektivizam je priča iz reda za čvarke, jer u bujici koju je izlio običan čovek iz reda, čuo sam, siguran sam, i pominjanje genetike, nema sumnje u kontekstu dokazivanja srpske superiornosti.

Mediji, ipak, mogu da zaleče, a obrazovanje može da izleči.

Ali, i bez drugačijeg (ili bar ublaženog) medijskog narativa, možda čak i sa sadašnjim stanjem u medijima, neizmenjenim na gore, izbori su neravnopravna utakmica, ali utakmica koja se može igrati.

Pod uslovom da se reše izborna migracija, pritisci – glasanje sa dokazivanjem i indirektna kupovina glasova.

Direktna kupovina glasova, pak, treba barem da postane nešto o čemu će se pričati ne kao o pojavi i nepravilnosti, ili pitanju slobodne volje i morala, već kao o teškom krivičnom delu.

Za izbornu migraciju već su ponuđena moguća rešenja (period u kome se zadržava biračko pravo u ranijem prebivalištu i nakon promene adrese, na primer), diskusiju treba nastaviti i naći zakonsko rešenje u skladu sa ustavom na čijem će se sprovođenju insistirati. Moraju se naći dobri mehanizmi, ne samo u propisima, već i u praksi, koji će sprečiti da birač pod pritiskom može da dokaže da je pritisak urodio plodom – da se onemogući (već je sada zabranjeno) i sankcioniše fotografisanje listića, unošenje popunjenog, iznošenje praznog.

Konačno, mora se regulisati indirektna kupovina glasova, kroz vanredna socijalna davanja, podelu novca. Prešli smo granicu, a Covid-19 i pomoć iz tog perioda su znatno tome doprineli, kada počinje da se smatra da je normalno da država bez razloga deli novac pojedinim građanima (penzioneri, deca, srednjoškolci, majke, studenti, socijalno ugroženi, bolesni, desetine hiljada zaposlenih u pojedinim državnim preduzećima), posebno pred izbore. Uvođenje zabrane za tako nešto u predizbornom periodu (ili izbornoj godini) nije revolucionarna mera, ona već postoji u zakonima dve zemlje u regionu.

Međutim, i kada se ova rešenja iskristališu, ostaje majka, svekrva i tašta svih pitanja – sa kim će se i uz čiju podršku razgovarati o njihovom uvođenju, pod čijim pritiskom ili uz kakvu obećanu nagradu i naknadu će se to sprovesti i ko će biti dovoljno jak i organizovan da prati da ti mehanizmi funkcionišu.

A običan čovek iz reda? Kupio sam čvarke, na izlasku, dok je on ulazio u mesaru, dobrodušno i pomirljivo je rekao nešto poput „nema potrebe da se ljutimo“, „ne mogu se dva Srbina složiti“, a ja sam mu poželeo da i njemu stigne sloboda u 2024. godini. Jer on je pravi predstavnik tog naroda kojeg treba osloboditi.

Peščanik.net, 02.01.2024.


________________

  1. Neutralan izraz, između „dobio“ i „oteo“.
The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)