Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Porez mora da se plaća. To je zakon. Već i vrapci znaju tu priču kako zloglasnom Al Kaponeu nisu doakali ni Eliot Nes ni Prljavi Hari nego neki bezimeni računovođa. Dakle, u tome je premijer Vučić u pravu. Ali, bojim se da opet postoji rizik da ispadne neobavešten, kao onomad kada se žalio da su ga lagali o poslovnim rezultatima javnih preduzeća.

Pre neki dan, naime, prilikom posete Poreskoj upravi, premijer Vučić je najavio pooštravanje poreske politike. „Nema više opomene. Uvešće se oštre novčane kazne. Predloženo je da prvo zatvaranje bude tri meseca, a posle toga na 12 meseci. Ko misli da se igra sa državom, nek izvoli. Prevara i krađa se neće isplatiti“, pripretio je predsednik Vlade Srbije. Poreska uprava, međutim nije pravo mesto da se čovek obavesti o primeni poreskih propisa. To bi bilo kao kada bi tužioca pitali da li su optuženi krivi ili upravnika zatvora kako se osećaju zatvorenici. Dakle, ako je hteo da sazna kakva je poreska politika, onda je premijer trebalo pre svega da pita poreske platiše, tj. privrednike.

Jer, ako je tačno da Srbija ima veliku sivu ekonomiju, to uopšte ne znači da su naši poreznici “majčine dušice”. Više mu dođu kao ren i kopriva, ako ćemo da se držimo ovih botaničkih metafora. To jest, ponašaju se po principu: “prvo pucaj, pa viči stoj”.

Nije valjda već zaboravljeno kako su poreski inspektori u pratnji žandarmerije pod punom ratnom opremom upadali u beogradske restorane. Poznato je, takođe, da se zbog nekoliko stotina dinara viška ili manjka u kasi, radnje zatvaraju na sedam i više dana.

Nije, međutim, problem u tome što su inspektori rigorozni. Nego što su selektivni. Za istu poresku radnju, da tako kažemo, jedni se krivično gone, dok oni bliski vlastima prolaze „kao pas kroz rosu”, protiv jednih se vode teški višegodišnji procesi, dok se drugima sve oprašta a poreski dug pretvara u državni kapital. Ili, koji li je ovo – peti, šesti primer, ne retko se dešava da finansijski policajci okupiraju “tipovanu firmu” i ne izlaze iz nje danima, dok je ne udave, a njene poslove preuzme neko “moralno-politički” podoban.

To čini dobar deo poreske prakse u Srbiji. Što ne znači da temeljita reforma Poreske uprave nije neophodna. Naprotiv. U svojoj nedavnoj analizi Fiskalni savet je naročito istakao da „analiza dosadašnjeg rasta poreskih prihoda pokazuje da je to najvećim delom bio rezultat nekih ad hoc mera na terenu koje je sprovodila Poreska uprava (inspekcijske kontrole privrednih subjekata, rigoroznija kontrola povraćaja PDV-a i refakcija akciza i slično). Postoje, međutim, indicije da je preduzetim merama iz 2016. za sada iscrpljen prostor za dalje povećanje poreskih prihoda, a s obzirom na to da iza rasta efikasnosti njihove naplate u 2016. ne stoje sistemske reforme Poreske uprave, upitno je da li se dostignuti nivo naplate uopšte može održati u 2017. Da bi se zadržala efikasnost poreske naplate iz 2016. i dodatno poboljšala u narednim godinama, Fiskalni savet smatra da sveobuhvatna reforma, odnosno modernizacija i jačanje kapaciteta Poreske uprave predstavlja apsolutni prioritet“.

Posebno je zanimljivo da je Vlada Srbije pre više od godinu i po dana usvojila Program transformacije Poreske uprave, a zatim i Akcioni plan za njenu realizaciju. Taj plan je, kaže FS, dao „jasne smernice za otklanjanje ključnih nedostataka u radu Poreske uprave, kao što su neracionalna organizacija s velikim brojem malih i neefikasnih filijala, slabi kadrovski kapaciteti i višestruko fragmentirani i prevaziđeni informacioni sistemi koji ne omogućavaju efikasno upravljanje resursima i identifikaciju poreskih utaja“. Ali, praktično ništa od toga do sada nije urađeno. Kao što nije realizovan ni konkurs za prijem 100 novih poreskih inspektora, raspisan još u septembru, što je premijer Vučić, tokom boravka u Poreskoj upravi, najavio za sledeću godinu. Novi ljudi, stari način rada, to je gradnja kuće od krova, a ne od temelja. A „bez sveobuhvatne reforme Poreske uprave postoji i rizik, ne samo da se zaustavi trend rasta efikasnosti poreske naplate, već i da se on preokrene – kao što se to dogodilo 2013. godine“, upozorava na kraju Fiskalni savet.

Ali, kada je već reč o upravljanju državnom blagajnom, onda nije važno samo kako se pare prikupljaju, nego i kako se pare troše. O tome, međutim, nema pouzdanih podataka. Jer, kao što je već na ovim stranicama pisano, Vlada Srbije Narodnoj Skupštini nije podnela završni račun za 2015. godinu. Što je, moglo bi se reći, postalo deo već tradicionalno nipodaštavajućeg premijerovog odnosa prema „najvišem organu vlasti“ koji je on manifestovao i na samom kraju godine, bespotrebno ekspresnim okončanjem njenog rada, čime je izbegao četvrtak, dan rezervisan za poslanička pitanja Vladi.

Umesto toga, odlučio se za svoj omiljeni, jednosmerni pristup: obraćanje narodu putem medija, tj. preko konferencije za novinare. Mnogo toga je tom prilikom premijer obećao građanima Srbije, ali na tom spisku nije bilo transparentnosti državnog knjigovodstva. Nepodnošenje završnog računa je, naravno, zakonski prekršaj, na koji bi (finansijska) policija i tužilaštvo morali da reaguju. Koji, međutim, ćute kao zaliveni. Ono što važi za sve firme i građane Srbije, ne važi za Vladu i premijera.

Ako to ne znamo zašto moramo da znamo kakav je ugovor sa Rusijom o nabavci (poklonu) šest (polovnih) aviona. Ako vojno-tehničke karakteristike letilica nisu za javnost, komercijalni elementi ugovora svakako jesu. Znamo li nešto o tome?

Ljubodrag Stojadinović se jako uznemirio što niko iz vojno-remontnog zavoda „Moma Stanojlović“ nije bio u Moskvi da vidi o kakvim je avionima reč, ali i zašto bi. Da li će naši stručnjaci remontovati avione? Već se pominje neka nova frima preko koje će ići čitav posao, koji će, inače, dakle remont, biti obavljen u Rumuniji. Ne znam da li je to tačno, hoću da verujem da nije, ali građani Srbije imaju pravo da sve to znaju, a ne da veruju bilo kome na reč.

Ako je Srbija pravna država, a ne mafijaška organizacija.

Peščanik.net, 31.12.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)