Nakon pada aprilskog paketa, odnosno nakon punih pet godina natezanja konopca, stvari su u Bosni i Hercegovini napokon došle do tačke pucanja. Je li to dobro ili ne, teško je reći, kao što je teško reći i da li bi bilo bolje da je do ovakvog stanja, odnosno do neizbježnosti ozbiljne konfrontacije između tzv. međunarodne zajednice i Milorada Dodika došlo ranije. Ono u čemu se analitičari političkih prilika u Bosni i Hercegovini najčešće spotiču jest nesposobnost posmatranja situacije u iole širem kontekstu. Oni analitičari koji ovih dana u banjalučkim medijima tvrde kako se na pitanju referenduma vodi odsudna bitka za opstanak Republike Srpske implicirajući da je međunarodna zajednica želi ukinuti ili, u najmanju ruku, svesti na administrativnu jedinicu s mnogo manjom autonomijom nego sada, zaboravljaju da je jedini period u kojem je ukidanje RS-a bilo realno izvodivo bila 1999. godina kad je, recimo, OHR lakše i bezbolnije mogao smijeniti predsjednika Republike Srpske Nikolu Poplašena, nego što danas može imalo oštrije verbalno kritikovati njegovog nasljednika Dodika.
Greška koju prave sarajevski analitičari tiče se pak njihove vjere u puku mogućnost da Inzko smijeni Milorada Dodika. Iako sam referendum, kakvi god bili njegovi rezultati, ne može po automatizmu ukinuti Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, u međunarodnoj zajednici su svjesni da njegovo održavanje ne mogu i ne smiju dopustiti. Tu može biti zgodna analogija sa alergijom na penicilin. Osobi alergičnoj na penicilin od prve doze ne bude ništa, ali druga je može ubiti. Slično je i u Bosni sa institucijom entitetskog referenduma kad je riječ o nadležnostima koje nisu entitetske. Prvi referendum tu bi bio samo proba, drugi bi de facto bio o nezavisnosti. Dodik to zna i zato od najavljenog (prvog) referenduma ne želi odustati. To ne znači da bi odmah poslije prvog zakazao drugi, ne znači ni da bi ga ikad zakazao, ali bi uvijek imao sjajnog i nepobjedivog aduta u rukavu.
U silnoj “histeriji straha” zbog situacije u kojoj se sve češće govori o mogućnosti secesije, podjele Bosne, raspada države, pojedini sarajevski analitičari prave paralele između Slobodana Miloševića i Milorada Dodika upinjući se da pronađu što je moguće više sličnosti. Pa se tako može čuti da ni Milošević ni Dodik na početku svojih političkih karijera nisu bili nacionalisti, ali da su zarad o(p)stanka na vlasti zajahali tigra nacionalizma, kao i ocjene da je Dodik na “bosanskom terenu” danas najjači i najmoćniji igrač, baš kao i Milošević na jugoslovenskom prije dvadeset i kusur godina. Ne sporeći da ima nešto istine u ovakvim uvidima (više u prvom, nego u drugom), čini mi se da je za eventualnu paralelu Milošević – Dodik uputnije i produktivnije prisjetiti se kako je o Miloševiću svojevremeno pisao Stanko Cerović. U svojoj knjizi “U kandžama humanista”, Cerović, dakle, piše: “Milošević je čovjek koji siječe čvorove. Takvi su u politici najopasniji, ako nijesu geniji. Jer sijeku čvorove na lošem mjestu i u pogrešnom trenutku. Ta lažna odlučnost, koja ruši sve a ne gradi ništa, jeste način na koji frustrirani birokrati imitiraju velike državnike. (…) Milošević je znao samo ono što su svi znali – da je društvo na ivici velikih lomova, da ih je teško izbjeći, a da je opasno ka njima zakoračiti. I usuđivao se na ono što niko drugi nije smio: da gurne društvo u te lomove ponašajući se kao da on u njima vidi izlaze u sreću i blagostanje. On ima bar jedan veliki dar: osjeća slabosti ljudi, institucija i društva. I još jednu karakteristiku koja takođe može da bude ljudski kvalitet: prezire te slabosti. A onda jednu neoprostivu manu, i ljudsku i političku: udara u te slabosti iz sve snage, bez žaljenja, uvjeren da je u pravu, moralno i politički. Na kraju, naličje te agresivnosti: pretvori se u kukavicu čim osjeti da je lično ugrožen.”
Ne tvrdim, naravno, da ova sjajna “skica za portret” Slobodana Miloševića, stopostotno iscrtava i Milorada Dodika. U nekim stvarima Dodik je dobrano drukčiji; on se, recimo, bar se tako čini, ne pretvara u kukavicu čim osjeti da je lično ugrožen, ali dio u kojem Cerović za Miloševića kaže da “osjeća slabosti ljudi, institucija i društva, prezire te slabosti i udara u njih iz sve snage, bez žaljenja, uvjeren da je u pravu, moralno i politički”, kao da je tačniji kad se radi o Dodiku nego o Miloševiću. Na svaku slabost Bosne i Hercegovine kao države, na svaku slabost OHR-a i međunarodne zajednice, Dodik je udarao i udara “iz sve snage, bez žaljenja, uvjeren da je u pravu, moralno i politički”. Također, i Dodik je čovjek koji siječe čvorove na lošem mjestu i u pogrešnom trenutku. Većina njegovih problematičkih političkih poteza potiče iz ove dvije osobine. Njegove izjave o Srebrenici, recimo, primjer su udaranja u ono mjesto gdje su oni koje vidi kao političke protivnike najslabiji, a najavljeni referendum je pak klasična ilustracija presijecanja čvora na lošem mjestu i u pogrešnom trenutku.
Da se na kraju vratim penicilinu; glavni problem sa ovim antibiotikom danas je to što je većina bakterija na njega razvila rezistenciju. Dodik je ispravno primijetio da je OHR postao kao penicilin: historijski signifikantan, ali u aktuelnom političkom životu potpuno besmislen i nemoćan. To, međutim, ne znači da međunarodnoj zajednici, da nastavim sa analogijom, nisu dostupni drugi moderniji antibiotici. Inadžijsko insistiranje na referendumu moglo bi na kraju, možda čak i ne kratkoročno, ali već srednjoročno, Dodika skupo koštati. I nije da nema načina za elegantno eskiviranje. Priča sa Fudbalskim savezom tu može biti itekako ilustrativna. Jedini čovjek koji je Dodika mogao navesti da izjavi kako, eto, i nije problem da FSBiH ima jednog predsjednika je Ivica Osim, onaj čija je glavna trenerska tajna pretvaranje slabosti u snagu. Problem međunarodne zajednice je što nema takvog Švabu.
Oslobođenje, 02.05.2011.
Peščanik.net, 03.05.2011.
