Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Poseta Erdogana Beogradu je po svoj prilici prošla veselo, bilo je i ića i pića, šetnje po Kalemegdanu, a bogami se u jednom trenutku i zapevalo. Da li se u toj raspojasanoj kafanskoj atmosferi neki od domaćih mužjaka malo opustio, pa pred gostom čiji su stavovi o LGBT pitanjima dobro poznati, otvorio dušu po pitanju seksualne orijentacije nove premijerke? I ako jeste, nije problem. „Bez brige“, mogao bi da mu kaže predsednik, „Ana nije tu.“

Premijerka je, naime, preskočila beogradsku terevenku, jer je morala hitno da odnese pismo u Brisel. Kako koje pismo? Ono koje nije odnela, odnosno, za koje je predsednik u poslednjem trenutku odlučio da je bolje da ga ne odnese.

Daleko od toga da je premijerka u Briselu gubila vreme. Ona se tamo bavila važnim državnim poslovima, na primer, objašnjavanjem zašto u Srbiji nema objektivnog izveštavanja. Problem nije u tome, objasnila je ona, što država guši slobodu medija, zastrašuje novinare i gasi novine, već u tome što u Srbiji prosto ne postoje objektivni novinari. Objašnjenje sasvim u skladu sa filozofijom njenog mentora, koji je više puta zaključio da za visoku nezaposlenost i nizak rast BDP-a nije kriva vlast, već lenji građani. Vlast radi sve kako treba, ali šta vredi kad mi ne valjamo – radnici nam lenji, novinari neobjektivni, deca glupa, opozicioni prvaci spavaju do podne.

A zašto, po premijerki, u Srbiji nema objektivnih novinara? Zato što, kako ona kaže, svi mediji u Srbiji ili podržavaju Vladu, ili su pak protiv nje:

„Veoma sam otvorena za raspravu o tome i da bismo bili savršeno pošteni ja mislim, a to sam rekla organizacijama civilnog društva, novinarima i kažem vama sada da ne vidim da nema istraživačkog novinarstva u Srbiji. Odnosno, sada ima nedostatka istraživačkog novinarstva, ali ne zato što to guši vlada, već ga nema, jer nema objektivnog novinarstva u Srbiji, odnosno jako je malo objektivnih novinara. Vidimo pre da ima nekih koji su veoma naklonjeni vladi, odnosno medija koji su jako protiv vlade. Ali postoje mediji koji su protiv vlade i mogu slobodno da kažu šta misle na temelju činjenica ili na temelju onoga što nisu činjenice. Svi nedeljnici u Srbiji su potpuno protiv vlade, protiv predsednika, a od dnevnika su to tri koji su protiv vlade, a bar dva potpuno protiv vlade, a jedan od njih je, rekla bih, manje ili više objektivan.“

Iako nas premijerka nije udostojila informacije koji je to dnevnik po njenom mišljenju objektivan (mada možemo nagađati da su u pitanju „kada kažem novine“), logika njenog argumenta je jasna – da bi bio objektivan, medij ne sme biti ni za ni protiv Vlade, ni vruć ni hladan, nego – mlak. To jest, mediji sa jasnim političkim i ideološkim stavom ne mogu biti objektivni.

Legendarni urednik Gardijana Čarls Skot imao je drugačije viđenje objektivnosti, ovekovečeno u čuvenoj sentenci koja i danas krasi zaglavlje ovog lista – „Komentar je slobodan, ali su činjenice svetinja.“

Šta ovo znači u praksi? Na primer – činjenica je da je ministar odbrane u premijerkinoj Vladi kupio stan od dvesta hiljada evra. Činjenica je da od svojih prijavljenih prihoda on nije mogao uštedeti tu sumu. Činjenica je da ne postoji nijedan zvanični dokument koji potvrđuje kako je ministar došao do ovog novca. Činjenica je da nema nijednog zvaničnog dokumenta koji bi potvrdio njegovu priču da je taj novac dobio od „tetke iz Kanade“. To su sve činjenice, koje je bez ikakvog komentara, iznela mreža za istraživanje kriminala i korupcije, KRIK.

S druge strane, ove činjenice je moguće komentarisati na različite načine i one u različitim osobama mogu izazvati različite „emotivne reakcije“. Moguće je, na primer, kao informativna služba Pokreta socijalista, reagovati neargumentovanom optužbom da je urednik portala koji je ove činjenice objavio „narkoman“ koji „stavlja svoje fantazije u tekstove“. Moguće je, takođe, kao premijerka, imati razumevanja za ovakvu „emotivnu reakciju“ jedne informativne službe i zaključiti da je u pitanju „sukob jedne političke stranke i jednog portala“. Međutim, ništa od ovoga ne dovodi u pitanje činjenice iznete u tekstu na portalu KRIK, niti pak objektivnost medija koji ih je izneo, bez obzira na to da li je ovaj medij „za“ ili „protiv“ Vlade.

Ali, premijerka se protekle nedelje nije bavila samo kritikom novinarske objektivnosti, već je našla vremena da prokomentariše i oslobađajuću presudu Naseru Oriću. Sasvim u skladu sa novim emotivističkim poretkom, ona je, odmah nakon što je izjavila da ne želi da komentariše sudske presude, dodala i da je za nju lično ovakva presuda užasavajuća i poražavajuća: „Posle svega da nema nikakve pravde i da niko nije kriv, ljudski mi je strašno.“

Ovakva ljudska i lična reakcija premijerke sasvim je razumljiva. Zaista je užasavajuće i poražavajuće kada zločin prođe nekažnjeno, a naročito kada je u pitanju jeziv, organizovan i masovan ratni zločin. Doduše, možda je premijerka mogla nešto da kaže na tu temu, ne samo lično, već i u svom profesionalnom svojstvu. Mogla je, na primer, da se osvrne i na odgovornost sopstvene države za ovakav pravosudni ishod. Ali, recimo da su je i ovaj put u tome omele burne emocije.

O odbacivanju optužnice protiv osumnjičenih za zločin u Štrpcima, međutim, premijerka nije imala ništa da kaže, iako je ovaj postupak, za razliku od suđenja Oriću, bilo u ingerenciji pravosuđa države kojom upravlja, i iako je neposredan povod za odbacivanje ove optužnice bio propust države i Vlade na čijem se čelu premijerka nalazi da na vreme imenuje novog tužioca za ratne zločine.

Bez brige, Ana nije tu, kad god ne treba da bude.

Peščanik.net, 11.10.2017.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Doček sultana

Dejan Ilić – Vučić i Erdogan, to su srca dva…

MEDEL – Pisma turskih sudija