Kvaka 22
Da biste pobedili u borbi za vlast potrebno je da ne želite vlast, pa ako se neko uključi u borbu za vlast znači da nije kandidat koji u toj borbi može da pobedi. Ova lažna predstava stvara teskobu i beznađe.
Da biste pobedili u borbi za vlast potrebno je da ne želite vlast, pa ako se neko uključi u borbu za vlast znači da nije kandidat koji u toj borbi može da pobedi. Ova lažna predstava stvara teskobu i beznađe.
Kad sam čuo da je žandarmerija sa fantomkama upala u niški alternativni klub, zastrašivala i maltretirala goste, a neke od njih i fizički zlostavljala, setio sam se devedesetih u Nišu.
Vučić nam je poručio da se služimo trikovima iz najjeftinijih priručnika zapadnih obojenih revolucija. Šta zapravo znači kada predsedniku i njegovim najbližim saradnicima kažemo „ruke su vam krvave“?
Danas u gradu počinje bizarna fašistička fešta italijanskih i nemačkih neonacista i čeških okultista, uz domaće desničare, upravo oslobođene optužbi za rušenje ustavnog poretka.
Gradske vlasti bi trebalo da odgovaraju prvenstveno svojim građanima, ali kao što znamo, pod naprednjacima to nije slučaj. Jedna od brojnih pregaženih institucija države je lokalna samouprava.
Razočarani gledaoci novog Džokera u Americi su izglasali svog klovna, željno iščekujući orgiju iskupljujućeg nasilja. U Srbiji još nije kasno za političko organizovanje i artikulaciju nezadovoljstva.
Postavio sam pitanje u Narodnoj skupštini šta je crvena linija za izvoz oružja u Izrael. Umesto odgovora, Ana Brnabić je ocenila da se zalažem da ljudi u namenskoj industriji ostanu bez posla.
Ovi izbori nisu presudna bitka sa režimom u kojoj će opozicija izvojevati konačan trijumf, ali nisu sve bitke presudne, niti konačne: neke služe očuvanju snaga za borbu koja će se tek voditi.
Tragikomedija zabune: ko je za ekstremnu desnicu koja se pali na dugme sa Andrićevog venca, ustaša – Dinko Gruhonjić ili Tomislav Sunić? Ko uživa blagoslov režima, a ko je meta progona?
Kantata je izvedena u sali Simfonijskog orkestra, ispred koje su neki ruski državljani vređali Nišlije i Nišlijke, pretili im da će „završiti kao Darja“, slali ih na Kosovo i slikali ih (za dosije?).
Kult Darje Dugine u funkciji ruske ratne propagande širi se na Srbiju. U Nišu će biti izvedena kantata u devet činova pod nazivom „Daša“, čiji su autori i izvođači italijanski neofašisti.
Takozvana desna opozicija je kolateralni profiter nacionalističke propagande koju proizvodi vlast – od specijalnih emisija na Hepi televiziji, preko nekrofilskih performansa u režiji Dragoslava Bokana.
Ako bismo dobili podatke o zastupljenosti političkih aktera na nacionalnim frekvencijama i ukrstili ih sa uspehom ovih aktera na upravo održanim izborima, dobili bismo skoro direktnu korelaciju.
Na čelu Vučićeve liste našla se dr Danica Grujičić, osoba koja je od početka pandemijske krize ponosno širila najgore antivakserske budalaštine, izmišljotine i laži, i koja to još uvek čini.
Voditelj emisije „Reč na reč“ Zoran Stanojević nije samo posmatrač debate u studiju već i njen moderator. On ima moć da oduzme reč onima koji je zloupotrebljavaju za lične napade i klevete.
Aleksandar Vučić je uradio sve da referendum ne bude viđen kao glasanje za i protiv njega i njegove vlasti – odlagao je do poslednjeg trenutka da jasno i glasno pozove građane da glasaju…
Antonijević preporučuje da na referendumu glasamo „da“ zato što ga raspisuje jednopartijska skupština. Za njega je jednopartizam prednost, a ne mana.
If there was any room for doubt, now it’s gone – the government led by Aleksandar Vucic has decided to sacrifice the health and lives of the citizens of Serbia for the sake of its own ratings.
Ako je ranije i bilo ikakvog prostora za sumnju, sada ga više nema – vlast, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, odlučila je da zbog sopstvenog rejtinga žrtvuje zdravlje i živote građana Srbije.
Od katastrofe čija je eskalacija posledica njegove nesposobnosti, kukavičluka i političkog oportunizma, Vučić je pobegao u Dubai, pa u Sloveniju, pa u slavnu prošlost – na Samit nesvrstanih.
Zamislimo da je tokom poplava 2014. postojao pokret ljudi koji smatraju da ne treba praviti bedeme od džakova sa peskom i nazovimo ih, po analogiji sa jednim drugim pokretom – antidžakseri.
Antivakserski glasovi su pojačani preko najgledanijih i najčitanijih medija iza kojih stoji personalni režim Aleksandra Vučića. Zašto režim tako postupa? Jednostavan odgovor bi bio: zbog izbora.
Parafrazirajući Đinđića može se reći da svaka država ima antivaksere, ali da jedino u Srbiji antivakseri imaju državu. Iako zvanično promoviše vakcinaciju, režim podriva napore da se ona ostvari.
Demonstrirajući silu tamo gde ga to politički ništa ne košta, režim prikriva svoj kukavičluk, svoju slabost i suštinsku nesposobnost da sprovede neophodne mere javnog zdravlja poput obavezne vakcinacije.
Bojan Klačar između ostalog primećuje da je „pametna odluka“ Srpske napredne stranke da svoje unutrašnje sukobe zadrži izvan očiju javnosti „koliko god da je to moguće“.
Primanje vakcine nije samo mudro i moralno ispravno, ono je i patriotski čin. Primiti vakcinu znači preuzeti svoj deo tereta u održavanju važnog javnog dobra – kolektivnog imuniteta.
Sa Sopranovima smo videli kako izgleda kraj mafijaške serije. A kako izgleda kraj mafijaške države? Po svemu sudeći, vrlo slično – leševi, i to ne samo metaforički, ispadaju iz ormara…
Boško Obradović nam je ponudio još jedan dragocen uvid u ideologiju porodičnih vrednosti: „Ja nisam antivakser, moji roditelji su vakcinisani, ali svako ima pravo po Ustavu da odluči za sebe.“
Da li je iko iskreno začuđen što je veliki jagodinski zagovornik porodičnih vrednosti trenutno optužen za ozbiljne seksualne prestupe, uključujući i one prema maloletnim licima?
Which is better – to work in spite of the pandemic and save your health while risking losing your job? Which is scarier – to end up in a hospital with pneumonia or on the street, broke?
Šta je bolje – raditi uprkos opasnosti od zaraze ili sačuvati zdravlje po cenu ostanka bez posla? Šta je strašnije – završiti u bolnici sa obostranim zapaljenjem pluća ili na ulici bez dinara u džepu?
Zadovoljstvo je čitati tekstove Zlatka Minića, čak i kad nije u pravu kao u tekstu „Praćke i packe“. On i tu nudi jasne argumente za svoj stav, koji je osnova ponašanja brojnih aktera iz civilnog sektora.