Odgovor Zlatku Miniću
Zadovoljstvo je čitati tekstove Zlatka Minića, čak i kad nije u pravu kao u tekstu „Praćke i packe“. On i tu nudi jasne argumente za svoj stav, koji je osnova ponašanja brojnih aktera iz civilnog sektora.
Zadovoljstvo je čitati tekstove Zlatka Minića, čak i kad nije u pravu kao u tekstu „Praćke i packe“. On i tu nudi jasne argumente za svoj stav, koji je osnova ponašanja brojnih aktera iz civilnog sektora.
Klačari odjednom ne samo da uočavaju smisao ponašanje političkih aktera, već se upuštaju i u detaljne psihološke spekulacije, iskušavaju se u telepatiji i prekogniciji, čitaju zvezde i gledaju u bob.
Ko je očekivao da se dijalogom između vlasti i opozicije razreši sve što se nataložilo u prošle tri decenije? Ko misli da je preko noći moguće da se ojačaju institucije i mediji? Niko to ne očekuje.
Lakićević je u pravu – bez novih politika nova lica sama po sebi ne znače ništa. Ali u predstavničkoj demokratiji ličnost je uvek važna i ne može se u potpunosti zameniti programom ili ideologijom.
U tekstu iz 2006, „Bušovi korisni idioti“, Toni Džat postavlja pitanje zašto su američki liberalni intelektualci podržali Bušovu spoljnu politiku i njegovu odluku da vojno napadne Irak.
Razne desničarske pojave dobijaju prostorije, potpise, sredstva za bilborde kada treba stvoriti gužvu na lažnim i masovno bojkotovanim izborima. Njihove veze sa režimom se slabo prikrivaju.
Oni koji na ulicama uzvikuju „Idite na Kosovo!“ su namagarčeni ljudi, nesposobni da artikulišu svoje nezadovoljstvo drugačije do sloganima koje im je poturio onaj protiv kojeg se bune.
Za 12 dana koliko je proteklo od održavanja izbora do ponavljanja izbora na 236 biračkih mesta širom Srbije došlo je do sasvim neočekivane i ničim izazvane eskalacije pandemije korona virusa.
Tvrdnja o velikoj moći i velikoj odgovornosti utvrđuje sliku o političaru kao tragičkom heroju, koji mora da čini strašne stvari zarad dobrobiti nacije, a na štetu spasenja sopstvene duše.
Možda je Srđan Milošević u pravu i možda su beli listići bolja strategija. Ali sada smo već u situaciji u kojoj to više nije bitno i u kojoj je jedini ispravan izbor podržati bojkot kao znak solidarnosti.
1911. u časopisu „Industrijski radnik“ objavljena je ilustracija „Piramida kapitalističkog sistema“. Na dnu se nalaze radnici koji na svojim plećima nose ceo sistem („Mi vas hranimo“).
Kako ispričati vic o naprednjačkoj bandi predvođenoj predsednikom opštine kako cunja po kiši tražeći zgradu čiji će im stanari dopustiti da na njenom krovu održe svoj ulizički performans…
Od ljudi koji ostaju bez primanja traži se da se pridržavaju rigoroznih pravila, od slabo plaćenih kasirki da izdrže navalu mušterija, a od poniženih radnika u zdravstvu da podnesu nezapamćeni teret.
Polemika između Dejana Ilića i Vukosave Crnjanski ne tiče se toliko CRTE koliko jednog modela mišljenja o demokratiji. Crnjanski ovaj model brani, Ilić ga napada, ili barem raskrinkava.
Dok vlasti u Beogradu i Prištini crtaju mape za etničko razgraničenje, za Olenika je blokiranje sporazuma o Kosovu nastavak fašističkog orgijanja devedesetih Miloševića, Šešelja, Vučića…
Ako maltretiraš Rome reci da je to edukacija, ako gaziš kritičare da je to dijalog, ako uvodiš dečiji rad to je dualno obrazovanje, a eksploatacija radnika je stvaranje povoljnog privrednog ambijenta.
Pokret Dosta je bilo je za 5 godina prevalio put od neoliberalizma do trampizma i od najjače pojedinačne opozicione snage u parlamentu za 3 godine postao marginalna politička pojava.
AV: Alo, Dejvide, pomagaj! DM: Šta je sad bilo? Pa je l’ smo rešili ono s bojkotom? AV: Jesmo, ali… DM: Je l’ sam im jasno rekao da se izbori ne smeju bojkotovati? AV: Jesi, jesi, ali nije to…
Nakon što je Goran Vesić prekršio sada već čuvena Četam haus pravila, reagovala je Četam haus policija koja je građanina Vesića privela na informativni razgovor. A oglasilo se i Četam haus tužilaštvo.
Srbijom kruži bauk – bauk klasizma. Tako bar tvrdi Vladimir Vuletić u tekstu „Indiskretni klasizam srednje klase“. Po njemu je za širenje ovih predrasuda prema nižim klasama najodgovornija tzv. Druga Srbija.
Šta se dešava na sastancima vlasti i opozicije u organizaciji Fondacije za otvoreno društvo: dijalog ili pregovori? Razlika je suštinska (Sokrat i Parmenid vode dijalog, Beograd i Priština vode pregovore).
Predstavnici režima su govorili da se nikad neće sresti sa lopovima, tajkunima i fašistima iz opozicije, pa imaju problem da objasne zašto to sada čine. Ova nelagoda pokazuje da je u pitanju ustupak.
Svedoci smo žestokih napada režima na osobe koje nisu pretendenti na vlast, već se u javnosti pojavljuju pre svega kao stručnjaci u svojim oblastima.
Nekada su fotelje bile simbol otuđene birokratske moći i nezasluženih privilegija, dok u naprednjačkoj Srbiji u njima ne sede ni direktori ni političari, već kritičari, uglavnom sa tvitera. Drugim rečima, građani.
Kao ni smisao Trampovih javnih obraćanja, smisao Vučićevih nije da ponudi bilo kakvu na činjenicama zasnovanu interpretaciju stvarnosti, već u tome da jasno označi neprijatelje „naroda“ („elitu“).
Posle akademije povodom 20 godina od bitke na Košarama: Okani se priče o herojima, lažljivče, ratnohuškaču, dobrovoljni davaoče tuđe krvi, oni nisu bili ni posebni ni najbolji, već sasvim obični ljudi.
Ognjen Radonjić od građana očekuje da se žrtvuju za velike ideje poput slobode, iako ih na drugom kraju borbe za slobodu ne očekuje sloboda, već „manje zlo“ i mirenje sa sudbinom „zaostale zemlje“.
Po Rolfu Dobeliju, čitajući vesti samo se nerviramo zbog stvari na koje ne možemo da utičemo. Igrom slučaja, upravo je on bio domaćin foruma na kojem su gostovali predsednik i premijerka.
Merkel služi kao utešna fantazija o opstanku evropskog mirovnog projekta u zemljama u kojima se on ruši. Ona je već deo istorije, a svet u kome živimo drugačiji je od njene vizije o Evropi mira i slobode.
U novom spotu SNS-a vidimo dva demonstranta koji izvikuju parole protiv Vućića, ali ih u tome prekida poziv koji dobija jedan od njih. Nakon toga, između njih dvojice dolazi do sukoba…
Na fotografijama se jasno vidi da su na oglasnim tablama mađarske ambasade ispisane parole „fašisti“ i „marš iza žice“, međutim, režimski mediji uprkos tome tvrde da parole glase „fašisti“ i „marš iz moje ulice“.
Institut za filozofiju i društvenu teoriju – Američki filozof Brajan Lajter postavio je pitanje u kojim situacijama je uljudnost u razgovoru neophodna i obavezna, i ponudio sledeći odgovor na ovo pitanje: