Misterija koja to nije
Ako bismo dobili podatke o zastupljenosti političkih aktera na nacionalnim frekvencijama i ukrstili ih sa uspehom ovih aktera na upravo održanim izborima, dobili bismo skoro direktnu korelaciju.
Ako bismo dobili podatke o zastupljenosti političkih aktera na nacionalnim frekvencijama i ukrstili ih sa uspehom ovih aktera na upravo održanim izborima, dobili bismo skoro direktnu korelaciju.
Na čelu Vučićeve liste našla se dr Danica Grujičić, osoba koja je od početka pandemijske krize ponosno širila najgore antivakserske budalaštine, izmišljotine i laži, i koja to još uvek čini.
Voditelj emisije „Reč na reč“ Zoran Stanojević nije samo posmatrač debate u studiju već i njen moderator. On ima moć da oduzme reč onima koji je zloupotrebljavaju za lične napade i klevete.
Aleksandar Vučić je uradio sve da referendum ne bude viđen kao glasanje za i protiv njega i njegove vlasti – odlagao je do poslednjeg trenutka da jasno i glasno pozove građane da glasaju…
Antonijević preporučuje da na referendumu glasamo „da“ zato što ga raspisuje jednopartijska skupština. Za njega je jednopartizam prednost, a ne mana.
If there was any room for doubt, now it’s gone – the government led by Aleksandar Vucic has decided to sacrifice the health and lives of the citizens of Serbia for the sake of its own ratings.
Ako je ranije i bilo ikakvog prostora za sumnju, sada ga više nema – vlast, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, odlučila je da zbog sopstvenog rejtinga žrtvuje zdravlje i živote građana Srbije.
Od katastrofe čija je eskalacija posledica njegove nesposobnosti, kukavičluka i političkog oportunizma, Vučić je pobegao u Dubai, pa u Sloveniju, pa u slavnu prošlost – na Samit nesvrstanih.
Zamislimo da je tokom poplava 2014. postojao pokret ljudi koji smatraju da ne treba praviti bedeme od džakova sa peskom i nazovimo ih, po analogiji sa jednim drugim pokretom – antidžakseri.
Antivakserski glasovi su pojačani preko najgledanijih i najčitanijih medija iza kojih stoji personalni režim Aleksandra Vučića. Zašto režim tako postupa? Jednostavan odgovor bi bio: zbog izbora.
Parafrazirajući Đinđića može se reći da svaka država ima antivaksere, ali da jedino u Srbiji antivakseri imaju državu. Iako zvanično promoviše vakcinaciju, režim podriva napore da se ona ostvari.
Demonstrirajući silu tamo gde ga to politički ništa ne košta, režim prikriva svoj kukavičluk, svoju slabost i suštinsku nesposobnost da sprovede neophodne mere javnog zdravlja poput obavezne vakcinacije.
Bojan Klačar između ostalog primećuje da je „pametna odluka“ Srpske napredne stranke da svoje unutrašnje sukobe zadrži izvan očiju javnosti „koliko god da je to moguće“.
Primanje vakcine nije samo mudro i moralno ispravno, ono je i patriotski čin. Primiti vakcinu znači preuzeti svoj deo tereta u održavanju važnog javnog dobra – kolektivnog imuniteta.
Sa Sopranovima smo videli kako izgleda kraj mafijaške serije. A kako izgleda kraj mafijaške države? Po svemu sudeći, vrlo slično – leševi, i to ne samo metaforički, ispadaju iz ormara…
Boško Obradović nam je ponudio još jedan dragocen uvid u ideologiju porodičnih vrednosti: „Ja nisam antivakser, moji roditelji su vakcinisani, ali svako ima pravo po Ustavu da odluči za sebe.“
Da li je iko iskreno začuđen što je veliki jagodinski zagovornik porodičnih vrednosti trenutno optužen za ozbiljne seksualne prestupe, uključujući i one prema maloletnim licima?
Which is better – to work in spite of the pandemic and save your health while risking losing your job? Which is scarier – to end up in a hospital with pneumonia or on the street, broke?
Šta je bolje – raditi uprkos opasnosti od zaraze ili sačuvati zdravlje po cenu ostanka bez posla? Šta je strašnije – završiti u bolnici sa obostranim zapaljenjem pluća ili na ulici bez dinara u džepu?
Zadovoljstvo je čitati tekstove Zlatka Minića, čak i kad nije u pravu kao u tekstu „Praćke i packe“. On i tu nudi jasne argumente za svoj stav, koji je osnova ponašanja brojnih aktera iz civilnog sektora.
Klačari odjednom ne samo da uočavaju smisao ponašanje političkih aktera, već se upuštaju i u detaljne psihološke spekulacije, iskušavaju se u telepatiji i prekogniciji, čitaju zvezde i gledaju u bob.
Ko je očekivao da se dijalogom između vlasti i opozicije razreši sve što se nataložilo u prošle tri decenije? Ko misli da je preko noći moguće da se ojačaju institucije i mediji? Niko to ne očekuje.
Lakićević je u pravu – bez novih politika nova lica sama po sebi ne znače ništa. Ali u predstavničkoj demokratiji ličnost je uvek važna i ne može se u potpunosti zameniti programom ili ideologijom.
U tekstu iz 2006, „Bušovi korisni idioti“, Toni Džat postavlja pitanje zašto su američki liberalni intelektualci podržali Bušovu spoljnu politiku i njegovu odluku da vojno napadne Irak.
Razne desničarske pojave dobijaju prostorije, potpise, sredstva za bilborde kada treba stvoriti gužvu na lažnim i masovno bojkotovanim izborima. Njihove veze sa režimom se slabo prikrivaju.
Oni koji na ulicama uzvikuju „Idite na Kosovo!“ su namagarčeni ljudi, nesposobni da artikulišu svoje nezadovoljstvo drugačije do sloganima koje im je poturio onaj protiv kojeg se bune.
Za 12 dana koliko je proteklo od održavanja izbora do ponavljanja izbora na 236 biračkih mesta širom Srbije došlo je do sasvim neočekivane i ničim izazvane eskalacije pandemije korona virusa.
Tvrdnja o velikoj moći i velikoj odgovornosti utvrđuje sliku o političaru kao tragičkom heroju, koji mora da čini strašne stvari zarad dobrobiti nacije, a na štetu spasenja sopstvene duše.
Možda je Srđan Milošević u pravu i možda su beli listići bolja strategija. Ali sada smo već u situaciji u kojoj to više nije bitno i u kojoj je jedini ispravan izbor podržati bojkot kao znak solidarnosti.
1911. u časopisu „Industrijski radnik“ objavljena je ilustracija „Piramida kapitalističkog sistema“. Na dnu se nalaze radnici koji na svojim plećima nose ceo sistem („Mi vas hranimo“).
Kako ispričati vic o naprednjačkoj bandi predvođenoj predsednikom opštine kako cunja po kiši tražeći zgradu čiji će im stanari dopustiti da na njenom krovu održe svoj ulizički performans…
Od ljudi koji ostaju bez primanja traži se da se pridržavaju rigoroznih pravila, od slabo plaćenih kasirki da izdrže navalu mušterija, a od poniženih radnika u zdravstvu da podnesu nezapamćeni teret.