U filmu “Privedite osumnjičene” Bryana Singera, jednom od najboljih filmova posljednje decenije dvadesetog stoljeća, Oscarom nagrađeni scenarista Christopher McQuarrie u usta Oscarom nagrađenog glumca Kevina Spaceya stavlja poznatu rečenicu: “Najljepše je đavolovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji.” Postoji gomila internetskih sajtova sa najboljim citatima iz ovog filma na kojima obično čelno mjesto zauzima upravo navedena rečenica. Ona, međutim, originalno nije McQuarriejeva. Radi se, dobro je znano, o citatu iz knjige Charlesa Baudelairea “Spleen Pariza”. Isto tako, Singerov film definitivno nije prvo svjetski poznato umjetničko djelo nadahnuto tom sentencom. Više od pedeset godina ranije njome je svoju knjigu “Udio đavla” otvorio švicarski filozof Denis de Rougemont.
Ipak, u svom razmišljanju De Rougemont ide dalje od Baudelairea. Koliko god neko lukavstvo bilo veliko, i ono se jedanput izjalovi, kaže on i dodaje da u tom slučaju đavo “odustane od nepodnošljivog inkognita u korist nekakvog opreznog alibija”. De Rougemont je svoju knjigu pisao u vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada su gotovo svi đavola vidjeli u – Hitleru. U poglavlju “Hitler ili alibi”, međutim, on žestoko tvrdi da je identifikacija đavola s Hitlerom (ili bilo kojim pojedincem) velika greška. Glasna osuda Hitlera uz gorljivo gnušanje nad njim uljuljkuje onog ko je izriče u uvjerenju da je na pravoj strani, a đavolu (ili zlu) ništa nije draže od mirne savjesti, kaže također Rougemont. Kad je o ratu u Bosni i Hercegovini riječ, Radovan Karadžić često je uspoređivan sa Hitlerom. Vidi se to i u rasprostranjenoj sklonosti da se u Karadžiću vidi đavo.
Ovih je dana odnekud iz online naftalina izvučen intervju koji je pisac Dževad Karahasan prije nešto više od godinu dana dao za list Frankfurter Allgemeine Zeitung. Povod za intervju (koji je vodio Hannes Hintermaier) bio je upravo Karadžićevo hapšenje. Na internetu se pojavilo nekoliko prevoda razgovora, a ovdje ću navesti nekoliko Karahasanovih izjava prema prevodu objavljenom u posljednjem broju magazina Dani. Karahasan je, dakle, rekao da je Karadžić “dugi niz godina bio liječnik, i to ne loš liječnik”, da “nije bio zlonamjeran karakterom”, da je imao nesreću “da u trenucima dubokog povijesnog previranja sebi na leđa natovari pretežak teret”, da nije za to da ga se “stilizira i prikazuje kao monstruma” itd. Već u samoj činjenici da je (poo)davni intervju reaktualiziran, jasno je da su rečene izjave kod određenog broja ljudi prepoznate kao skandalozne. Kako je ovdašnja javnost gotovo potpuno lišena sjećanja, zaboravilo se na sličnu skandaliziranost zbog prošlogodišnjeg intervjua Gorana Bregovića za australski list The Sydney Morning Herald. Uoči svog koncerta u glasovitoj Sidnejskoj operi, Bregović je razgovarao sa novinarkom Gabriellom Coslovich kojoj je na pitanje o Radovanu Karadžiću povodom njegovog hapšenja kazao da se u ratu najbolje može otkriti da ljudi mogu biti i zvijeri i anđeli te kako bi, da nije bilo rata, Karadžić i dalje bio psihijatar i pjesnik. Dodao je i da Karadžić spada među male političare koji nisu slični Titu te da se našao u situaciji s kojom se nije znao nositi.
Pošto je Karahasanov intervju izvorno objavljen još u julu prošle godine, a Bregović je za australijske novine govorio dva mjeseca kasnije, zlobnik upućen u Bregovićevu reputaciju mogao bi još i pomisliti da Bregović plagira Karahasana. Šalu na stranu, postavlja se pitanje šta je toliko problematično u spomenutim izjavama. Ni Karahasan ni Bregović nisu rekli ništa pretjerano originalno; obojica zapravo gotovo da parafraziraju opća mjesta o “banalnosti zla”. Nijedan ni na koji način ne poriče zločine niti Karadžićevu odgovornost za njih. Zašto je, dakle, o nacističkim zločincima (počevši s Hitlerom) dopušteno razmišljati na takav način, a o Radovanu Karadžiću nije? Logičan odgovor bi možda bio da je “vremenska distanca” od doba Hitlerovih zločina veća, odnosno da je i njih i Hitlera samog lakše promatrati iz historijske perspektive. A opet, taj je odgovor pogrešan. Nedavno se tako na Miljenka Jergovića ostrvila svakojaka menažerija jer je, također u intervjuu, spomenuo Dražu Mihailovića. Ne relativizirajući ni u jednom momentu njegove zločine, Jergović je kazao kako u “Dvorima od oraha” Dražu Mihailovića nije prikazao “kao sotonu”.
I tu se vraćamo na početak. Potreba da se u jednom čovjeku (bio to Hitler, Mihailović, Karadžić ili neko stoti) vidi jedina i posvemašnja inkarnacija metafizičkog zla, rezultat je želje za svođenjem kompleksnosti povijesti i života na crno-bijelu infantilnu žanr-sliku te, što je još važnije, čežnje da sebe (i svoju stranu) smjesti među anđele.
Oslobođenje, 08.09.2009.
Peščanik.net, 13.09.2009.
