funnyjunk.com

funnyjunk.com

Ministar rada ume da divani s mrtvima! Ako pokojnik ne otpozdravi, nikom ništa, no hard feelings, ali ministar će posmrtnim ostacima Dragutina Dimitrijevića Apisa, sa kojima je u svojoj duši na „ti“, kazati: „Dobrodošao kući!“ Za taj veličanstveni trenutak negdašnji komsomolac Mire Marković živi: „Da do kraja života kažem Apisu: ’Dobrodošao!’“ Do kraja života! Ministar bi bio srećan da mu i na vlastitom odru sveštenik šapne kako su makedonska i naša carina upravo odobrile prenos kovčega sa zemnim ostacima streljanog pukovnika, ali se ministrova životna želja, evo, ispunjava u cvetu njegove mladosti.

Kad sam video da je bogougodno delo (prenos Apisovih zemnih ostataka u Aleju velikana) poteklo iz Ministarstva rada pomislio sam da je pok. Apis, tajanstven kakvim ga je Gospod sazdao, verovatno tajno pomagao radnički pokret, pa se Vulin, kao proleterska majka, za njega emotivno vezao. Zašto bi, mislio sam, ministarstvo rada, koje ima milion briga, iskopavalo bilo kojeg mrca i prevozilo ga iz inostranstva? Ali šta ćemo kad nemamo Ministarstvo za ekshumacije, pa je slučaj Apis na jedvite jade pripao Vulinovom ministarstvu koje jeste za rad, ali je i za zapošljavanje, te za socijalna i boračka pitanja.

Kao protivnik smrtne kazne, protivim se i onome što je streljački vod učinio 1917. godine, ali ne bih pokojnika pomerao: mrtvi se ne premeštaju nikad, osim ako groblju preti da bude trajno potopljeno. (Apis je 1953. sudski oslobođen krivice za tobožnji atentat 1916; to titovce, po moemu, nije ništa koštalo, a bacili su još jedan kamen’ v ogorod uveliko oteranih, ali nikad do kraja prežaljenih Karađorđevića; pa ipak se nije partizanija baš pretrgla da tela rehabilitovanih prenese i izloži ih u Skupštini, jer, tja, bilo je još atentata u kojima Apis beše uzeo da tako kažemo učešća; međutim je posleratna Jugoslavija zauzela zdraviji stav: bilo pa prošlo.)

Apis je lik pre za film, nego za svečanu ceremoniju.

Tako ja mislim, ali naša vlastela, koja više ne odlazi u lov, u poslednje vreme ne vodi ni ratove, ipak ostaje u slatkoj vezi sa smrću tako što premešta pokojnike, opština Trebinje i Vojislav Koštunica preseljavaju Dučića iz večnih lovišta nad Ilinoisom u rajsko naselje nad Trebišnjicom, Rajko Petrov Nogo ostavio je budućim naraštajima ovo kao svoj utisak nedelje: „Pri iskopavanju, uz pomoć bagera, naišli smo najpre na gvozdeni kovčeg. Poput onih ruskih lutkica, u tom je kovčegu bio bakarni, a u tom još jedan bakarni. Kada je ktitor crkve ‘Mala Gračanica’ i čitavog kompleksa u Trebinju, Branko Tupanjac, u odelu i kravati, maramicom obrisao prozorče na poslednjem bakarnom sanduku, ukazao se potpuno očuvan Dučićev lik, s brkovima [I sam Nogo ima brkove, pa ga je to dirnulo verovatno i više nego Koštunicu koji je uvek obrijan i izražava se vavek u prozi]. Videli smo koliko je Dučić bio ogroman čovek, visok i krupan. Ništa nije izgubio od težine.“

Ako nam je Rajko toliko oduševljen što se pesnik i diplomata tako dobro drži, trebalo bi da i na Apisovom novoukopu, kroz stakleni otvor, ili u posebnoj posudi kraj kovčega, vidimo barem kuršume koji su nadam se pretrajali ovih devedeset osam godinica – ministar je opčinjen ne samo delom Apisovim, nego i pokojnikovom vanjštinom i stilom: „Postoje ljudi koji su jednostavno rođeni da bi uradili najveće podvige i da im za to niko ne kaže hvala. Apis je bio jedan od njih. On je u svom liku bio drugačiji – ogroman, krupan, nesrazmerne građe. Nadimak, veliki sveti bik, koji se žrtvuje.“

Kaže se da je voleo dinastiju Karađorđevića više nego Dinastija njega, ali ono što su neblagodarni Karađorđevići uskratili svome obožavaocu (možda i dobrotvoru: prevrat 1903), to Apisu vraća ministar rada!

Kad god se spomene pukovnika Dimitrijevića Vulinu se, mora biti, ukaže i njegov sopstveni lik: “Čitav život bio mu je posvećen jednom idealu – Srbiji. On nije ni glavni organizator, ni izvršilac atentata, ali je bio deo toga. Nije on želeo samo vlast i moć. Ako je bio tolika vlast i moć, i da ih je želeo, ne bi završio kao pukovnik!” – kaže Vulin. „Nikada se nije ženio, nije bio sklon zadovoljstvima tela, nije pio, posvećen je bio isključivo Srbiji kao takvoj. Zapravo je bio sušta strast i smatrao da za Srbiju treba žrtvovati sve. Odrekao se porodice, prava na život, zarad ideala kome stremi!”

Zaista, ministar rada kao da najvećma opisuje sebe samog, jedino što je Apis bio nesrazmerne građe, ali zato beše dučićevski krupan! Ministar rada zar ne poručuje da je osobi posvećenoj Srbiji i srpstvu dozvoljeno više nego ljudima koji imaju kojekave možda i sitnosopstveničke interese, hobije, karijere, placeve, i šta ti ja znam? Bitka za Apisa bitka je za sve velike Srbe koji su u svojoj ljubavi nad ljubavima tu i tamo okrvavili ruke, koji su možda prekardašili tamaneći one koji Srbiju ne ljube i koji joj stoje na putu, koji joj nanose štetu, sramotu ili patnju. Ministar je ispevao hvalospev natčoveku sa našeg govornog područja. Bilo bi dabome zgodnije da je kovčeg u nekoj od zemalja koje glasaju da Kosovo uđe u UNESCO, a ne u Grčkoj, gde je pokojnicima svakako prijatnije nego u Severnoj Americi, ali ih ni pod prelepim grčkim nebom nećemo ostaviti u prelepoj grčkoj zemlji: „Prošao je vek, a tek smo polako i stidljivo počeli da se sećamo na ’ramenima kakvih džinova zapravo sedimo’, konačno je došlo vreme da trojici slavnih, hrabrih kažemo – vreme je da se vratite kući, da vam zahvalna Srbija nađe parče srpske zemlje i parče srpskog neba, i vas trojicu vrati sa bratske i prelepe grčke zemlje i grčkog neba“.

Vulin se Apisa uželeo toliko da neće čekati još dve godine, kad se navršava stoleće od Apisovog pogubljenja, kovčeg mora stići čim prije, u Aleji velikana ošacovano je grobno mestašce, jedva čekamo govor koji će Vulin kao najzaslužniji za ovo državno i narodno dobročinstvo održati, mada može da prepiše i ovo iz svog naučnog izlaganja: “Da ne spavaju u neobeleženim grobovima bez imena. Nisu to zaslužili, ni svojim životom, niti smrću. Mislim da je vreme da se to desi. Pukovnik Dragutin Dimitrijević – biće mi ogromna čast ako budem uspeo u svom životu da mu kažem – dobrodošao kući.”

Pa kako su u prelepoj grčkoj zemlji i pod prelepim grčkim nebom našli grob ako je neobeležen? Je li moguće naći grob bez pomoći Slobodana Homena? Kako ćemo v takom sluchae biti sigurni da se klanjamo senima Dragutina Dimitrijevića, a ne nekog drugog za koga ne znamo je li mu Srbija bila sve i svja?

Ako se grobnica znade, a nema spomenika, ili nema imena, mogli smo to da poručimo kod nekog solunskog kamenoresca; ma koliko uzvišena bila, ekshumacija će da nas košta dosta – iskopavanje, vraćanje parcele u stanje pre 1917. godine, transport, ponovni pogreb… Nisu li u opisu rada ministarstva rada živi radnici na prvom mestu?

Peščanik.net, 04.11.2015.

Srodni linkovi:

Dubravka Stojanović: Apis: povratak na mesto zločina

Boris Dežulović – Уjeдињeњe aли смрт