John Kerry, Baghdad, AP Photo, Brendan Smialowski

 
Irak mi je posebno draga zemlja i zato mi je bilo teško kada se Vašington ponovo umešao u sunitsko-šiitski sukob u njoj. Mladi vojnik koji je sada poslat kao jedan od 1.600 pari čizama koje „više nikada neće kročiti na iračko tlo“, imao je možda osam godina u vreme invazije na Irak 2003. Verovatno je o tome morao da se raspita kod svoga tate. Pre samo tri godine, kada se taj tata vratio iz Iraka „uzdignute glave“, predsednik Obama je uveravao Amerikance da „za sobom ostavljamo suvereni, stabilni i samostalni Irak“. Otkud ovaj nagli preokret?

 
Sinovi Iraka

Kada u poslednje vreme uključim televizor, dirnut sam prizorima iz raznih mesta u Iraku u kojima sam boravio. Posle 22 godine diplomatske službe u Stejt departmentu, proveo sam 12 dugih meseci u Iraku 2009-2010, kao činovnik američke okupacije. Vodio sam dva tima za „rekonstrukciju“ Iraka. To je značilo davanje sredstava za škole koje nikada neće biti dovršene, otvaranje poslastičarnica u ulicama bez vode i struje i organizovanje brojnih propagandnih događaja prema vašingtonskoj temi nedelje („malo preduzetništvo“, „osnaživanje žena“, „izgradnja demokratije“).

Organizovali smo čak i bizarne fudbalske utakmice, gde je novac američkih poreskih obveznika korišćen da se nevoljni sunitski timovi privole da igraju fudbal protiv bezvoljnih šiitskih timova u nadi da će, nekako, haos koji je stvorila američka invazija moći da se popravi na sportskom terenu. Za jedno popodne definitivno nije bilo moguće rešiti milenijumski sunitsko-šiitski spor koji smo raspirili u etničko čišćenje 2003-2004, iako su se vojnici 82. padobranske divizije koji su mi pomagali potrudili da nameste nerešen rezultat.

Godine 2006, SAD su pomogle da na vlast dođe premijer Nuri al-Maliki, šiitski političar odabran da ujedini Irak. Ubrzo je usledio novi briljantni plan. Uz ogromne svote novca, vašingtonski emisari stvorili su Sahvu, tj. Sinove iraka, labavu grupaciju sunita proglašenih za „umerene“, koji su pristali da na neko vreme prekinu sa ubijanjem u zamenu za obećano mesto za stolom u Novom Iraku. „Politički prostor“ za to je trebalo da se stvori masovnom eskalacijom američkog vojnog angažmana, sa marketinški prijemčivim imenom: veliki talas.

Bio sam zadužen za sastanke sa vođama Sahve u mojoj oblasti. Moj zadatak je bio da ih ubedim da ostanu u igri, iako su oni shvatali da su prevareni. Malikijeva šiitska vlada u Bagdadu, koja je ignorisala američke zahteve da bude inkluzivna, čvrsto je odlučila da u njenom Iraku neće biti mesta za sunitske „sinove“.

Lažni savezi i prevare bili su bliski sunitskim gospodarima rata sa kojima sam pregovarao. Naši razgovori – uz beskrajne šoljice preslatkog čaja mešanog usijanim kašičicama – kretali su se od šiita i Amerikanaca do borbe njihovih pradedova protiv Britanaca. Objašnjavali su mi da se na Bliskom istoku pamti dugo i da se osveta prenosi s kolena na koleno.

Kada sam napustio Irak 2010, godinu dana pre nego što se američka vojska konačno povukla iz njega, prava slika na terenu bila je jasna svakome ko je hteo da vidi. Irak je već bio prećutno izdeljen na zavađene državice pod kontrolom sunita, šiita i Kurda. Bagdadska vlada se pretvorila u tipičnu veselu kleptokratiju trećeg sveta, punjenu američkim novcem, ali sa posebno neprijatnom crtom: bila je to grupa autokrata čvrsto rešena da proganja, marginalizuje, ponižava, a jednog dana možda i uništi sunitsku manjinu.

Američki uticaj je brzo bledeo. U Iraku je ostalo nešto malo naših vojnika, raznih špijuna i izvođača radova iza zidina ambasade vredne milijardu dolara (najveće na svetu!), podignute u trenutku imperijalne oholosti. Strana sila sa navećim uticajem na razvoj događaja je postao Iran, zemlja koju je Bušova administracija htela da sruši zajedno sa Sadamom Huseinom, kao deo Osovine zla.

 
Unuci Iraka

Zapanjujući troškovi celog poduhvata – 25 milijardi dolara za obuku iračke vojske, 60 milijardi za nepostojeću obnovu, dva biliona za sam rat, blizu 4.500 mrtvih i preko 32.000 ranjenih Amerikanaca i preko 190.000 stradalih Iračana (iako neke procene idu i do milion) – sada se mogu uporediti sa rezultatima. Devetogodišnji pokušaj stvaranja američke klijentelističke države u Iraku je propao, tragično i potpuno. Dokaz za to su naslovne strane novina danas.

Po najbanalnijoj mogućoj jednačini, prolili smo krv a nismo dobili naftu. Umesto toga, američki rat protiv terorizma poremetio je bliskoistočnu posthladnoratovsku ravnotežu koju je, začudo, održavala autokratska vlast Sadama Huseina. Zatresli smo osinje gnezdo islamskih strasti, sektaštva, fundamentalizma i pan-nacionalizma. Islamske terorističke grupe iz godine u godinu postaju sve jače i brojnije. Ovu užasnu grmljavinu nad Bliskim istokom, koja je zaslepila američku spoljnu politiku, slušaće i naši unuci. Pred nama su bile mnoge različite budućnosti. Sada su izbori suženi, dok se mrtvi gomilaju na ruševinama naše arogancije. To je sve što smo dobili.

Pod novim predsednikom izabranim 2008, delimično i zbog svog obećanja da će okončati američki vojni angažman u Iraku, vašingtonska strategija pretvorila se u medijski zgodniju mantru o tome kako „neće biti čizama na tlu“. Umesto toga, uz agresivan obaveštajni rad i „hiruršku“ primenu bespilotnih i drugih vazdušnih napada, američki tajni operativci trebalo je da se povežu sa „umerenim“ elementima u islamskim vladama ili njima suprotstavljenim pobunjenicima – u zavisnosti od toga da li je Vašington odlučio da podrži razbojničku vladu ili razbojničke pobunjenike.

Rezultati su haos u Libiji, pojačan prelivanjem naprednog naoružanja iz arsenala ubijenog autokrate Muamera Gadafija na čitav Bliski istok i veliki deo Afrike; haos u Jemenu, haos u Siriji, haos u Somaliji, haos u Keniji, haos u Južnom Sudanu i naravno, haos u Iraku.

Zatim je došla Islamska država (IS) i novi „kalifat“, kao proizvod spoja aljkave okupacije i autokratske šiitske vlade rešene da sunite jednom za svagda postavi na svoje mesto. I iznenada se vraćamo u Irak. Ono što je u avgustu 2014. najavljivano kao ograničena humanitarna akcija spasavanja jezida, male verske sekte za koju niko u Vašingtonu (a ni u Iraku) nikada nije čuo, ubrzo se pretvorilo u onih 1.600 američkih vojnika koji se vraćaju u Irak i američke avione od Kurdistana na severu do Bagdada na jugu. Jezidi su odjednom zaboravljeni. Poslužili su svojoj svrsi kao casus belli. Ali njihova agonija je bar imala užasno uporište u stvarnosti, za razliku od navodnog napada u zalivu Tonkin koji je bio povod za širenje dejstava u Vijetnamu 1964, ili nepostojećeg oružja za masovno uništenje koje je bilo izgovor za invaziju 2003.

Najnoviji rat u Iraku obuhvata „instruktore“ specijalnih jedinica, vazdušne napade protiv boraca IS-a naoružanih američkim oružjem preteklim od iračke vojske (koja će ga sada ponovo dobiti od Vašingtona), američke avione koji uzleću u Iraku, kao i jedan nosač u Persijskom zalivu i možda još neki negde drugde, i rat u vazduhu koji zadire preko granice u Siriju.

 
Kretanje u krug i prekretnice

Činjenice na terenu su ovih dana tragično jasne: Irak je još podeljeniji na zavađene državice, a bagdadska državna kleptokratija će ponovo živnuti od inekcija američkog novca. Novi šiitski premijer dobija isti spisak zadataka od Vašingtona kao od 2003. do 2011: umiri sunite, ujedini Irak i požuri. Stejt department će se i dalje skrivati iza zidova ambasade od milijardu dolara. Još novca će se potrošiti za obuku urušene iračke vojske. A Iran ostaje strana sila sa najviše uticaja na događaje.

Međutim, tu treba istaći jednu zanimljivu razliku: u prethodnom iračkom ratu, Iranci su sponzorisali i usmeravali napade šiitskih boraca na američke okupatorske snage (i mene); sada se iranski specijalci i vojni savetnici bore rame uz rame sa istim tim šiitskim borcima pod okriljem američke avijacije. Hoćete prave čizme na tlu? Iranske snage su već tamo. Ovo je svakako primer kako politika rađa čudne spojeve, ali i primer toga šta se dešava kada se „strategija“ pravi u hodu.

Teško da za sve ovo možemo kriviti samo Obamu, ali on je svakako doprineo pogoršanju situacije – koja će postati još gora kada njegova administracija opet preuzme odgovornost za sunitsko-šiitski sukob. „Novi“ plan za jedinstvo će propasti, jer je isti kao onaj koji je propao 2007: upotrebiti američku vojnu silu za stvaranje političkog prostora za „pomirenje“ nepoverljivih sunita i kompromisne šiitske vlade koju Amerikanci mame novcem na dogovor protivan željama Irana. Možda bi nova sunitska organizacija koju će skrpiti američki predstavnici trebalo da se zove „Unuci Iraka“.

Ono što stvari čini sablasnima je to da su ključni ljudi zaduženi za sprovođenje vašingtonskih planova ostali isti. Bret Megurk, koji se nalazio na ključnim položajima vezanim za Irak u Bušovim i Obaminim administracijama, ponovo je na čelu kolone kao pomoćnik državnog sekretara za Irak i Iran. Megurka su zvali „Malikijev šaptač“ zbog bliskog odnosa sa bivšim premijerom. Aktuelni američki ambasador, Robert Stiven Bikroft, 2011. je bio zamenik šefa misije, drugi čovek u bagdadskoj ambasadi. Na diplomatskom planu, okuplja se još jedna lažna koalicija izrazito nevoljnih ljudi. I komentatori koji u Vašingtonu histerično zahtevaju rat su imena poznata iz slavnih dana invazije 2003.

Lojd Ostin, general zadužen za novi američki vojni pohod, 2011. je bio zadužen za povlačenje. General Džon Alen, aktiviran iz vojne penzije da koordinira novi rat u regionu – donedavno civilni savetnik državnog sekretara Džona Kerija – bio je zamenik komandanta u pokrajini Anbar u vreme velikog talasa. Tu su i isti bezbednjaci na plaćeničkim ugovorima, dok predsednik Obama kao pravno opravdanje za ovaj rat navodi, i to bez trunke ironije, odobrenje Kongresa iz 2002. za invaziju na Irak – protiv koga se kandidat Obama energično borio. I Iranci imaju imaju istog vojnog komandira na terenu u Iraku, Kasema Sulejmanija, vođu jedinice Al Kuds iranske Revolucionarne garde. Baš je mali ovaj svet. Sulejmani takođe pomaže direktne operacije Hezbolaha u Siriji.

Čak i nosač aviona u Persijskom zalivu sa koga se ispaljuju rakete, USS Džordž HV Buš, prigodno nosi ime predsednika koji nas je prvi uvukao u rat u Iraku pre skoro četvrt veka. Razmislite malo o tome: u Iraku smo već toliko dugo da sada imamo nosač aviona nazvan po predsedniku koji je započeo ovu avanturu.

Po planu od 36 meseci za „uništenje“ ISIS-a, predsednik već ustupa svoj rat narednom predsedniku, kao što ga je njemu ustupio Džordž V. Buš. To bi mogla da bude Hilari Klinton, državna sekretarka u vreme kada se drugi irački rat navodno privodio kraju. Upravo se njen muž potrudio da prvi irački rat 1990-1991. ostane da tinja kroz zone zabranjenog leta i sankcije.

Ako ovde uopšte ima neke pouke, onda je to da očito nema te rupe u koju bismo dublje mogli da se ukopamo. Očigledno je da je, posle više od dve decenije ispraznih proglašenja pobede u Iraku, pravi „uspeh“, kako god ga definisali, neostvariv. Jedini način da pobedimo je da uopšte ne igramo tu igru. U suprotnom smo samo budale u geopolitičkoj verziji vašarskog gađanja konzervi, gde šaku punu kovanica menjamo za jeftinu plišanu igračku.

 
Apokalipsa nekad i sad

Američki ratovi na Bliskom istoku se vode u halucinantnom prostoru gde stvarnost nije od naročitog značaja, pa ako vam se čini da ste sve ovo već slušali od 2003. do 2010, u pravu ste. Ali za nas u poodmaklim godinama, ovo traje još duže. Nedavno sam gostovao na holandskoj televiziji, gde je u razgovoru bivši republikanski kongresmen Pit Hukstra napravio zanimljiv lapsus. Dok smo razgovarali o ISIS-u, Hukstra je insistirao da Amerika treba da im onemogući „utočište u Kambodži“. Brzo se ispravio i rekao „Siriji“, ali poenta je bila očigledna.

Već smo jednom bili tu, kada su neuspesi američke politike i strategije u Vijetnamu metastazirali u rat u Kambodži i Laosu, koji je trebalo da onemogući povlačenje snagama Severnog Vijetnama. Kao i sa ISIS-om, govorili su nam da su u pitanju varvari koji pokušavaju da nametnu svoju naopaku filozofiju čitavom regionu. I protiv njih smo morali da se borimo „tamo“ da nas ne bi napali ovde. Tad još nismo koristili reč „otadžbina“, ali shvatate na šta mislim.

Iako je sličnost sa Vijetnamom rečita, rečita je i razlika. Kada je realnost američkog neuspeha u Vijetnamu konačno postala toliko očigledna da više niko nije hteo da guta laži o tome, američko ratovanje u toj zemlji se završilo i vojnici su otišli kući. I nikada se tamo više nisu vratili. Amerika sada vodi treći rat u Iraku, sumanuto očekujući drugačiji ishod, a zagarantovana je jedino propast. Da parafraziramo mladog Džona Kerija kada se tek bio vratio iz Vijetnama: ko će poslednji dati život za ovu bezmernu grešku? Izgleda da ćemo odgovor na ovo pitanje čekati još mnogo godina.

 
Peter Van Buren, TomDispatch, 23.09.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 01.10.2014.