Radio emisija, 23.01.2009, govore: Žarko Korać, Dejan Ilić i Petar Luković.

Svetlana Lukić: Ove nedelje smo prisustvovali istorijskom događaju – inauguraciji Baraka Huseina Obame na mesto američkog predsednika. 40 miliona Amerikanaca je u utorak bilo pred televizorima, skoro dva miliona je došlo da prisustvuje ponovnom rođenju svoje zemlje. Sa ogromnim uzbuđenjem polaganje predsedničke zakletve gledali su u nemačkim pivnicama, pariskim kafićima i kenijskim selima. Ovog utorka veliki deo zemaljske kugle bio je ujedinjen odavno zaboravljenom nadom da svet može biti lepše mesto za život. U tom krasnom čoveku Afrikanci su videli spas od gladi i side, Palestinci spas od Jevreja, Jevreji spas od Arapa.

Obami su čestitali svi političari koji vam padnu na pamet, od Angele Merkel, Sarkozija, Baroza, Zapatera, do Nelsona Mendele. Svi naivni su se u svojim čestitkama nečemu ponadali, ali ne i Hamas, Putin i Tadić. Hamasove vođe tvrde da Obama nije nikakva promena u odnosu na Džordža Buša, Putin je izrazio skepsu poručujući da se „najveća razočarenja rađaju iz velike nade”. A predsednik Srbije, valjda jedini na svetu, uopšte nije poslao čestitku novom američkom predsedniku. On, koji voli da čestita i kučetu kada zalaje i ptici kada poleti, Obami je poslao čestitku posle novembarskih izbora. U međuvremenu mu se nije svideo Obamin izbor saradnika, pre svih čuveni antisrbin Džon Bajden i već notorna antisrpkinja Hilari Klinton. Možda je predsednik i počeo da piše čestitku, ali mi je ruka zadrhtala kada je video Putinov stih – najveća razočarenja rađaju se iz najveće nade. Možda se osetio kao lik u drami koju igra pred velikom publikom prošlih i budućih srpskih pokolenja kod kojih će mu pasti rejting jer je čestitao onima koji su nas bombardovali. Kako to da su Srbi, zajedno sa svojim predsednikom, ostali ravnodušni prema onome što toliko ljudi na ovoj planeti smatra toliko uzbuđujućim?

Slobodno razmišljajući na ovu temu došla sam do mnogih zaključaka i ne umem da ih obrazložim, a da ne pomenem neizlečivu niskost i osujećenost i da ne citiram Aristotelovovu Politiku: ko sa opštim nema veze i nema šta da mu da, taj je ili bog ili životinja.

Uprošćeno rečeno, evo šta sam dokonala o našem i predsednikovom odnosu prema ovom događaju, koji jeste istorijski, bez obzira šta će Obama uraditi. Negde sam čula tezu koja mi se čini tačnom, da svrha Gvozdene zavese nije bila u tome da spreči, kao što je to Lenjin govorio, milione radnika sa Zapada da dođu u Rusiju i pobegnu od eksploatacije čoveka nad čovekom. Gvozdena zavesa je bila tu ne da od Rusije napravi sigurno utvrđenje, nego tamnicu. Ruski narod je bio držan u pokornosti tako što mu je ukinuta pomisao o spoljnom svetu.

Milošević i njegovi ćosići, bećkovići i danojlići, Koštunica i njegove kusturice i jelene žigon, i najzad Tadić i njegovi ćosići i kusturice, evo već 20 godina, opiljak po opiljak, grade našu gvozdenu zavesu. Operacija Gvozdena zavesa, sada u svilenim rukavicama, uspela je. Koga briga za Obamu – pa zar Amerika nije propala, zar Amerikanci ne gube kuće, penzije, zar njihovi milijarderi ne izvršavaju samoubistva, zar Microsoft ne otpušta 5000 ljudi, zar berza na dan inauguracije nije krahirala? Nismo samo mi nesrećni i bedni. Vidi njih, gospodare sveta, kako se uvijaju kao crvi. Srozavajući Ameriku i Obamu i mi i naš predsednik dolazimo do umirujućeg osećaja ravnopravnosti sa najmoćnijom zemljom sveta.

Svet je u utorak gledao u Ameriku i činilo se da i ona toga dana gleda u svet. Međutim, milioni Amerikanaca su mislili samo na sebe i svoju zemlju i ponavljali Obamin slogan –  Da, mi to možemo. Mi Evropljani, kaže Žan Bodrijar, samo sanjamo i s vremena na vreme ponešto ostvarimo, dok Amerika izvlači logične, pragmatične zaključke iz svega što je moguće pomisliti. Amerika na budućnost i sudbinu ne gleda sa ironijom, ona dela, ona materijalizuje. I zato, kaže Bodrijar, nije tačno, kao što sam mislio, da ću kada dođem u Ameriku odavde bolje videti Evropu. Kada sam se okrenuo, Evropa je jednostavno nestala.

I nama je, bogami, Evropa nestala, a da nismo prešli okean. Rezultati istraživanja Kancelarije za evropske integracije pokazuju da bi, kada bi se danas održavao referendum o ulasku Srbije u EU, 61 odsto građana Srbije glasalo za, što je za čitavih šest procenata manje u odnosu na maj prošle godine. Šta se desilo u ovih sedam meseci, pa je toliko naših Evropejaca odustalo? Objašnjenje leži u sledećim podacima iz istog istraživanja – 20 odsto građana smatra da su glavna prepreka evopskim integracijama nesposobni srpski političari, ali 62 odsto veli da su krivi Evropljani koji Srbiju stalno uslovljavaju i nameću joj uslove koji za druge nisu važili. A čija je ovo rečenica, koju kao zombiji ponavljaju građani? Pa Tadićevog ministra spoljnih poslova.

Taj Tadićev mali samuraj direktno je proizveo pad podrške evropskim integracijama, a onda će se drugi Tadićevi samuraji zaduženi za marketing pozivati na taj podatak i savetovati svoga gospodara da ne pominje mnogo tu Evropu. Eno mu nesvrstanih, pa neka se igra. Ćosić će mu već objasniti kakvo su zlo svi ti Latini i krug je zatvoren. A u tom krugu, takoreći ograđenom čoporu, Tadić može da nastavi da glumi alfa mužjaka. On predsedava savetom za energetiku, on čuva radna mesta, on upravlja svetskom krizom, on nabavlja gas od Mađara i, najzad, on poklanja gas Sarajlijama. Taj toliko hvaljeni gest izazvao je simpatije i Tadićevih protivnika. Lepo je što je Tadić dao gas Sarajlijama, ali je sumnjivo njegovo objašnjenje. Nije rekao nešto kao, eto, moramo biti solidarni sa našim susedima, Mađari su pomogli nama, a mi Bosancima. Ne, rekao je – i ja sam rođen u Sarajevu, to je i moj grad. Prvo, koga zanimaju podaci iz njegove krštenice, drugo, kako se nije setio da je Sarajevo bilo njegov grad i tokom tri godine opsade? U stvari, iza rečenice I ja sam pomalo Sarajlija stoji ono što nije smeo da kaže – evo gasa, pa da se, brate, izmirimo. Gas za Srebrenicu, pa smo kvit.

Evropski parlament je pre nekoliko dana, sa 556 glasova za i devet protiv, proglasio 11. juli Danom sećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Nama ne pada na pamet da to prihvatimo. I jedne nezavisne novine, perjanica građanske Srbije, iz obrazloženja deklaracije, koju je pred evropskim parlamentarcima pročitala Doris Pak, citirale su samo to da je taj zločin bio velika greška međunarodne zajednice koja nije bila u stanju da spreči masakr. Oni su, obrni-okreni, tu deklaraciju doneli pre svega iz griže savesti. Pa neka ih, neka 11. juli bude dan njihovog sećanja i njihovog žaljenja, šta mi imamo sa tim? I profesor Dragoljub Mićunović nas je podsetio da se Tadić već izvinio zbog zločina u Srebrenici i da je Međunarodni sud pravde oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid. Rasejani profesor je zaboravio da nam kaže da u presudi piše da je Srbija odgovorna zato što genocid nije sprečila. Malo li je.

Ne samo zbog loših, nego i zbog dobrih ali rasejanih ljudi nastavićemo da živimo iza Gvozdene zavese – u međunarodnoj samoći, kako je govorila Isidora Sekulić. A u samoći, kaže ona, može da se sačuva rasa, ali se neće razviti ni država ni kultura.

Na početku Peščanika slušate Žarka Koraća.

Žarko Korać: Iz inauguracionog govora Frenklina Delanoa Ruzvelta, kada je prvi put izabran, ostala je zapamćena rečenica: „Jedina stvar koje treba da se plašite je strah sam“. To je rekao i Obama, ali to ne dopire do nas. Srbija kao da je iz Diznijevih crtanih filmova, znate ono, bila je srećna dolina i onda je neko oteo harfu i sada smo svi mračni, svi smo neraspoloženi. Vrlo pažljivo sam gledao gostovanje Borisa Tadića u jednoj emisiji B92, ali ne mogu da reprodukujem šta je on rekao za taj jedan sat. Sve su to opšta mesta – pretpostavljam da se većina građana Srbije slaže sa onim što je rekao, ali tu nema ni jedne jedine rečenice koja podrazumeva preuzimanje odgovornosti. I zato su ljudi u ovoj zemlji tako mračni, a sada su počeli da projektuju taj mrak i na svet oko sebe. Svi kažu – pa dobro, i svet je u krizi. Znate šta, činjenica da se kod nas ljudi ne osuđuju za otvorenu korupciju, činjenica da nemate revizorsku komisiju, činjenica da kod nas parlament za 5-6 godina nije nijednom usvojio završni račun koji posle godinu dana Vlada mora da podnese – on se uradi, ali se nikad ne usvoji, a to je jedini način da znate šta je Vlada finansijski radila – činjenica da ima na stotine takvih stvari… To nikakve veze sa svetom nema, sve smo to mi.

Srbija postaje mučno mesto za život. Ovo je Srbija Borisa Tadića. Ne mislim da on sam to radi, ali on je delegiran da ovako nešto uradi, dobio je podršku. Da sve pomiri, da su svi u pravu, i četnici i partizani, i Momo Kapor i Mirko Kovač. Znači, on je predsednik iznad svega, on sebe svesno stavlja u jednu poziciju iz koje hoće da pokaže da smo u stvari svi mi, na kraju krajeva, ljudi i Srbi. U Srbiji nema alternative, sve se čini da se izbriše razlika između dobra i zla. Pogledajte našu javnu scenu, nikome nije problem što o gasu svakoga dana suvereno priča Bajatović, čovek koji nikakve veze sa gasom nema. To je uvredljivo za inteligenciju prosečnog čoveka. O MUP-u priča Dačić. Znači, ljudi koji su do juče uništavali Srbiju, oni su dobili mesto u medijima. Nijedan novinar se ne usuđuje da ustane da ih nešto pita. Znači sve je isto, svi smo jednaki i onda neka se ne žale građani što loše spavaju, što su neraspoloženi, što su bez optimizma, što su uplašeni – i treba da budu uplašeni, jer, kao u Domanovićevom Vođi, opet su izabrali ljude koji ih nigde ne vode.

Imate narušavanje odnosa u regionu. Pogledajte Vuka Jeremića koji je svakako veoma nepopularan ministar spoljnih poslova u Evropi. On je uspeo da teško izgrađene odnose sa Hrvatskom dovede na najnižu moguću granu. On je opsednut Kosovom, revanšizmom, a istovremeno je u svim istraživanjima druga najpopularnija ličnost u Srbiji. Uzgred, taj redosled izgleda ovako: Tadić, Vuk Jeremić, Toma Nikolić i Vučić. I Dodik je postao jedna od najomiljenijih ličnosti u Srbiji. U ovom trenutku u Srbiji vi nemate ono što je Amerika uradila – ponudila neku alternativu. Možda nije prava, ne znam šta će uraditi Barak Obama, ali bio sam ponosan kadaje u anketi jedan običan građanin Amerike rekao: evo, uzeli smo jednoga čoveka čiji je otac musliman, crnac iz Kenije. Zakletvu je polagao pod punim imenom i prezimenom – Barak Husein Obama. Zamislite to da birate čoveka sa rubova američkog društva i kažete: hajde da nešto pokušamo sa ovom Amerikom. Bušov tata je bio predsednik, Buš je bio guverner Teksasa, njegov brat Džef Buš je bio guverner Floride, to je elita. I njegova majka Barbara je iz veoma bogate familije teksaških proizvođača nafte, a Buš senior nije bio samo predsednik SAD, bio je i direktor CIA. I onda se odjednom sve menja.

U Srbiji ne vidim tu spremnost da se menja. To bi bilo kao kada bi se većinski izglasao neko ko je autsajder u politici, Čedomir Jovanović na primer, i da mu se kaže: hajde ti probaj. Ali ne, ovde je čarobna formula, mantra: i Kosovo i Evropa. To je govorio i Koštunica, mada se posle ispostavilo da se radilo ipak samo o Kosovu, ne baš i o Evropi. Bojim se da ćemo ponovo tako završiti. Vuk Jeremić je u skupštini rekao da naša politika prema Kosovu predstavlja kontinuitet politike Vojislava Koštunice i bivše vlade, u kojoj je sedela i Demokratska stranka, što sada svi zaboravljaju. Danas je svima jasno da je cela Srbija ustrojena tako da se ne ugrozi primat Borisa Tadića. Znači, Vlada je napravljena tako da on donosi odluke. Takva Vlada ne može da bude funkcionalna. Slučaj sa gasom je to najjasnije pokazao. Takva koncepcija Vlade sama po sebi vodi u propast. Odluke treba da donose Vlada i premijer.

Imate jasnu podelu uloga: Boris Tadić je dobar policajac, a Vuk Jeremić je loš policajac. Vuk Jeremić preti, a Boris Tadić dođe i kaže – mir, mir, niko nije kriv, svi smo mi dobri… Podsećam vas da je Boris Tadić na poslednjim predsedničkim izborima pobedio Tomislava Nikolića sa oko 200.000 glasova više. To je bila vrlo tesna pobeda. On mora da shvati da je pobedio isključivo zato što je predstavljao prodemokratsku, proevropsku opciju. On iz nekih razloga misli da zastupa i ovu drugu opciju i pokušava da je pomiri sa onom prvom. To je do te mere pogubno za Srbiju da će on biti zapamćen kao čovek koji je promenama posle 2000. oduzeo poslednju snagu. On želi da bude pomiritelj i za sada to radi uspešno, a cena je to što vaši slušaoci ne spavaju, što su zabrinuti, što ne vide neku stvarnu perspektivu. On se okružio ljudima koji ne dovode u pitanje tu politiku. Na javnoj sceni su u modi analitičari koji kažu: nema prve i druge Srbije. Jedna stvar za drugom nestaje, od blogova koji postaju sterilni i smešni, do javnih tribina koje postaju sterilne i smešne. U Volterovom Kandidu – u prevodu se glavni junak zove Naivko – na kraju Bugari siluju njegovu ljubav Kunigundu, njega ubodu nožem u stomak, on jedva ostaje živ i posle svega kopa svoju bašticu. Srbija je postala ta baštica. Vratio sam čarobnu frulu u srećnu dolinu, zla Evropa nam ne da da napredujemo, mi smo oduvek bili u redu, sve je u redu. I socijalisti su se odjednom naglo popravili. Stranka koja nikada nije jednu reč rekla o svojoj odgovornosti, odjednom je poželjni partner. Ako je bila poželjna Koštunici, još je poželjnija Borisu Tadiću, on izgleda ima najmanje problema sa Dačićem i SPS-om, a najviše sa Dinkićem.

Srbija je danas jedno nesrećno društvo. Ovo mi liči na kraj Miloševićeve vlasti. Kao da je neko rešio da u bašti zasadi samo crveno cveće, eto, to vam je Boris Tadić. Nema tu šarenog cveća; ja sam tatko na Srbija. Vi ćete da slušate i da me podržavate, a ja ću vas uhvatiti za ručicu i odvesti u Evropu. Srbija pravi novu grešku. Nemamo snage da dovršimo bolan i težak proces kritičkog odnosa prema Miloševićevoj politici. Zatrpali smo je jednom velikom lopatom. E, to što smo zatrpali nam neće dati da živimo, vraćaće se. Kao duše nesrećnih koje te opsedaju, tako će Srbiju opsedati duhovi prošlosti. Te utvare su u medijima, te utvare su na vlasti, mnogo ih je i ljudi u Srbiji se osećaju bespomoćno zato što imaju utisak da je svaka politička pobuna unapred osuđena na neuspeh.

Takva stanja potencijalno uvek vode ka vaninstitucionalnoj pobuni. Da li je u redu praviti fašističke skupove? Ne znamo šta o tome misli naša elita. Da li je u redu da skupština odbije proslavu godišnjice srebreničkog genocida? Ne znamo, nemamo pojma. Na sve to nema nikakvih odgovora. Mi trljamo ruke, mi smo vedri, mi smo nasmejani, mi imamo marketinški tim, mi merimo popularnost. Najsposobniji političari u istoriji nisu bili popularni. To je paradoks koji ova elita još nije naučila. Kada kažeš da su svi u pravu, ti izbegavaš odgovornost. U jednoj staroj anegdoti tri čoveka razgovaraju u meksičkom zatvoru. I jedan pita: „A što si ti u zatvoru?“ Ovaj kaže: „Ja sam bio protiv Pedra, došlo je do incidenta“. Pita drugoga: „A što si ti u zatvoru?“ On kaže: „Ja sam bio za Pedra“. Onda oni pitaju njega, a on odgovori: „Ja sam Pedro“. Drugim rečima, pohapsiš sve, pa više nema problema. Ovde imaš inverziju te priče, svi su u pravu i svi su na slobodi. I imamo samo jednog čoveka koji koji zastupa sve pozicije. Nikada jedan čovek ne može da zastupa sve ljude, to je rasistička pozicija. Protiv Baraka Obame je skoro polovina Amerike, protiv DOS-a je Milošević dobio veliki broj glasova na predsedničkim izborima. I to je ono što danas ubija Srbiju, ovo političko ništavilo, kao neko sivilo koje polako pada na sve. Neko se još buni, neko, kao vaša emisija, očajnički trese rešetke, ali sivilo polako pada. Ima i pametnih ljudi koji brane tu politiku. Oni kažu: Srbija jedino ovako može, ovo je takav trenutak. To ti je kao „hajde da kolaboriramo sa okupatorom“. Tako se pravdao Nedić – šta smo mogli da radimo, eto, Nemci došli, bolje da sarađujemo. Sa takvom vrstom kompromisa politički se može jako daleko otići.

Svetlana Lukić: Onda smo pozajmili Bosancima gas i podsetili su nas da je predsednik rođen u Sarajevu. Time valjda potiremo genocid u Srebrenici.

Žarko Korać: On je bio u Srebrenici, doduše nije govorio, što je bilo primereno. Ali onda je otišao u Bratunac, čime je napravljena veštačka simetrija. Bilo je tamo zločina prema Srbima, ali to je drugačija priča. Problem je u tome što ćete vi u aktuelnoj politici naći argumente za sve. Svaki dobronameran čovek koji sluša ovu emisiju morao bi da prizna da ga ni najmanje ne bi iznenadilo da Tadić napravi vladu u bilo kojoj kombinaciji stranaka, uključujući i SRS. Opravdnje bi bilo da to nije više ista stranka, Šešelj je u Hagu, ipak su povukli amandmane na budžet… Znači, sve može. A oni smatraju da je Ratko Mladić heroj, to je nedavno izjavio Toma Nikolić, onaj isti koga glorifikuju svi demokratski mediji u Srbiji. Oni su doneli plakat sa likom Ratka Mladića i rekli „Skupština je sigurna kuća za Ratka Mladića“. I onda službenik BIA koji treba da uhapsi Ratka Maldića to gleda na televiziji. Pa neće biti uhapšen Ratko Mladić zato što niko nije ustao u Skupštini i rekao: on je zločinac i on mora da bude uhapšen. Zašto bi službenik BIA ušao u istoriju time što je uhapsio čoveka kome je Skupština sigurna kuća? Da li je bilo sada istrage u BIA povodom informacija da se od oktobra 2007. zna gde se krio Radovan Karadžić? Iz BIA su rekli i da su prošle godine postojale informacije o tome gde se krije Ratko Mladić, pa je onda on navodno otišao u drugi stan. Je li to tačno ili nije? Niko nikada na to pitanje nije odgovorio. Ne znam da li znate gde je Rade Bulatović? Koliko znam, on i dalje radi u BIA kao savetnik. Dolazi na posao, prima platu. Pogledajte taj crnjak.

Neće Srbija daleko stići. Na vlasti će biti jedan čovek, biće popularan i to će trajati relativno dugo, ali šta će biti konačni bilans te vlasti? Koje su teme na osnovu kojih se ovaj opštepomiriteljski stav kod nas procenjuje? Recite mi tačno šta je posledica te politike? To što svi kolumnisti ponovo pišu, što su ljudi koji su nas u oterali u propast dobili induligencije, oproštajnice zbog kojih je nastao protestanski pokret. Martin Luter je zakucao svoje proteste na vrata katedrale u Vitenbergu, jer mu je dojadilo to što svako može da dobije oproštaj od Rima ako dobro plati. Koliko dugo ćemo mi čekati nekog političkog Martina Lutera koji će ustati i reći – ovako ne može. Ne može meni Bajatović da deli lekcije, ja ga pamtim, pamtiću ga do smrti. On mora da kaže da mu je žao i da povlači  rečenicu koju je izgovorio kada je Đinđić bio ubijen. On je rekao: prvi koji je izručio Miloševića je platio, na redu su sledeći. Dozvolite, imam prava to da zapamtim, ja sam jedan od onih koji su sledeći. Taj čovek mi se smeši sa ekrana, on je direktor velike firme. Tadić očigledno s tim nema problema, ja imam.

Pre Drugog svetskog rata je postojalo društvo za pomoć siročadi u Beogradu koje se zvalo Lako ćemo. E, ova Vlada je „lako ćemo“, to je baš kao to predratno društvo za pomoć siročadi, sve je lako. Sećate se tri Bajatovićeve izjave u tri dana, prvo – gasna kriza nas uopšte neće pogoditi, druga izjava sutradan – propali smo, uopšte nemamo gasa, i treća – pa, imamo nešto malo gasa. Za tri dana tri oprečne izjave, pa to je dovoljno da smeniš čoveka.

A sada da vam odam jednu državnu tajnu. Vaši slušaoci znaju da ući u Evropsku uniju znači i doneti određene zakone. Oni ne moraju da budu isti, ali okvir je zadat i neprekidno se usklađuje. Kada je Evropska unija porasla sa 12 na 15 zemalja, Austrija je morala da promeni svoj zakon o radiodifuziji, jer je do tada ORF, austrijska radio-televizija, imala monopol. Verovali ili ne, Austrija do tada nije imala privatne televizije. Engleska je dobila zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja posle Srbije, verovali ili ne. Znači, zemlja koja je kolevka evropske demokratije nije imala takav zakon, ali su morali da ga donesu. Suština moje priče je da svi ti zakoni postoje. Šta znači pitanje kapaciteta za donošenje zakona, Svetlana, kada vi sve te zakone imate na internetu? Već su ih donele Bugarska, Rumunija, Makedonija, samo treba da ih skinete i malo preuredite. Nemojte da se igramo. Uzmite zakon o, na primer, kontroli leta. Taj zakon će ličiti na italijanski, nemački, finski, engleski. Svoju kreativnost mi treba da pokažemo u stvaranju uslova za privlačenje investicija tokom svetske krize, a ne u prepisivanju zakona. Šta smo mi ponudili Evropi sem najboljih malina na svetu i pametne dece koja beže odavde? Samo u jednoj stvari Srbija postavlja svetski standard, ne znam da li to znate, a to je ta svetska cena malina. Naše maline su zaista najbolje na svetu. Znači, mi određujemo svetsku cenu malina, eto toliko.

Znate kako je radio Zoran Đinđić, tačno se znalo ko je zadužen za koje zakone. Voleo bih da znam koja je satnica ove Vlade za koji zakon. Nedavno me je neko pitao da li će se zakon o nevladinim organizacijama vratiti u proceduru i ja nisam znao da odgovorim. Pitao sam ljude iz vladajuće koalicije, kažu mi da ne znaju. A ko zna? Koji zakon je sada na redu? Evo, guraju taj ludački zakon o političkim strankama kojim bi uništili mogućnost da se uopšte osnuje stranka. Kada novinari ne znaju šta da pišu, onda napišu da u Srbiji ima 2.000 stranaka. Pa šta? Neka ima i 100.000 stranaka, aktivno ih je možda 10 ili 15. Ali to je shvatanje demokratije u našem društvu – ne treba da bude mnogo stranaka, najbolje je da postoji samo Komunistička partija Jugoslavije, Socijalistički savez i možda još dve-tri strančice. Ma čekaj bre, neka svako registruje stranku, šta mi to smeta? Konačno, evo vam je Srpska napredna stranka, koja je nastala pre nekoliko meseci. Svi oni se boje konkurencije i u skladu sa time guraju zakon. Ili zahtev da se smanji broj poslanika u Skupštini, jer će ona onda bolje da radi. Ma nemoj, stvarno? Znači, umesto 250 ovakvih biće ih 150, a u čemu će biti razlika? Pa ni u čemu, samo će ovih 150 imati još više prostora da pričaju. To je koješta. Sve je to deo one legende da smo mi zemlja neviđenih kapaciteta.

Evo jednog primera kakvi su naši kapaciteti. Mi smo uveli Bolonju na univerzitet. Bolonja je po meni opravdani pokušaj da Evropa ima jedinstveni, zajednički sistem sticanja visokog obrazovanja. Kao što postoji EU, kao što postoji zajedničko tržište, kao što postoji zajednička moneta, treba da postoji i evropsko obrazovanje. To je vrlo važno u odbrani Evrope od intelektualnih džinova kao što su Kina, Indija i Amerika. Naši studenti nažalost ne mogu da zadovolje bolonjski kriterijum studiranja godinu za godinu, jer u svetu se tako studira. Ali onda se kaže – mi smo 20 puta bolji i uzima se primer Novaka Đokovića. To je njegov individualni talenat, kakve to veze ima sa nacijom? Vi niste u stanju da promenite tablice na automobilima. Crna Gora ima nove tablice i sve češće ih viđate na ulicama Beograda, a Srbija i dalje ima tablicu koja je iz vremena kada je postojala SR Jugoslavija. I da li to nekome smeta? Ne. Eto, to su vam kapaciteti za promene. Šta je program rada parlamenta do kraja godine? Nemamo pojma. Jesmo li usvojili sve propise koji su potrebni da bismo dobili beli šengen? Nismo. Srbija zaista podseća na uspavanu seosku zajednicu u kojoj svi znaju šta ne valja, ali, što reče Njegošev vladika Danilo, narod moj mrtvijem snom spava.

Srbija je zemlja u kojoj su ljudožderi proglašeni za časne građane. Ljudoždera više nema, svi smo mi ljudi s manirima, umemo da koristimo pribor za jelo, znate ono, nož u desnu ruku, viljušku u levu, ne mljackamo, držimo salvetu na krilu. Sukob između realnosti i onoga što vam se priča postaje tako veliki da Srbija postaje pomalo patološko društvo. Vi vidite da ništa ne valja, ali marketinške agencije spinuju po medijima da je Srbija najbolja od svih mogućih svetova. I zato su ljudi u sve većem čudu. Podsećam na priču o carevom novom odelu. Pitanje je koji će biti taj, i kada – nisam optimista – koji će viknuti: ljudi, u Srbiji nešto ne valja, mi zaostajemo u razvoju, mi se svađamo sa susedima, mi nemamo plan reagovanja na ekonomsku krizu!

Ovo s gasom je alarmno zvono, jeste li videli da niko ne zna zašto nema gasa, niko ne ume da vam odgovori ko je kriv. Ne, sve je u redu, prolazi zima, biće toplih dana, a kada stigne proleće – ljudi sede veseli po kafanama. Kao u  čitankama posle rata, svi su nasmejani, rumeni, ovo je najlepši od svih  mogućih svetova. E, pa nije najlepši od svih mogućih svetova i Amerika to zna. Amerika, koja je hiljadu puta bogatija od nas, bira jednog autsajdera za svog predsednika i kaže: evo, toj Americi mi dajemo šansu, jednom drugom čoveku koji ne pripada ovoj beloj, gramzivoj, pljačkaškoj protestantskoj Americi. On dolazi sa margine. Postoji jedan izraz – arivista, onaj koji dolazi, koji grabi, koji se penje. Evo tebi, Barače Obamo, završio si škole, neka Amerika bude drugačija, ona koja je protiv rata, neka pokaže svoje drugo lice. On je bukvalno drugo lice Amerike. A gde je naše drugo lice? Sklonjeno, uništeno, oterano u neku sitnu kolaboraciju samo da ne postoji. Ko bi rekao da ću ja da citiram Dinkića, ali on je rekao jednu tačnu stvar – nikada se gore nisam osećao. Jeste li videli kako je prošla Nova godina, niko se u stvari nije baš radovao.

Dobrica Ćosić i ljudi poput njega i dalje pišu te svoje završne knjige i u njima se vidi ta opšta ideologija koja kaže: dobro, bilo je i završilo se, Đinđić je tragična epizoda naše moderne istorije, ajmo sad svi dalje, da se pomirimo, da se uhvatimo za ruke, nema tu nikakve razlike, Toma je okej, Šešelj je u Hagu, a i on da se vrati rekli bi – mnogo ga je zatvor promenio, to je sada drugi čovek, on vidi da treba razvijati Srbiju. Svi smo jednaki i svi smo isto krivi, niko nije kriv, svi smo lepi, svi smo dobri, jedini je problem – neće nas Evropa, opet ne razumeju Srbe.

To je toliko bedno. U vašoj špici se čuje Đinđić koji kaže „to su gluposti“. A ovi kažu: Holandija ima problem sa Srebrenicom. Gospode bože, Holandija ima problem, a nema Srbija i mi svi zajedno! I ja, kao pripadnik tog naroda i građanin ove zemlje, imam problem sa svojom savešću, veliki problem imam da živim sa tim što je tamo urađeno.

Juče sam gledao Obaminu inauguraciju i kažem ženi koja mi sprema stan, Romkinja, kažem joj „dođi, gledaj malo to“, a ona radi, kaže „ne mogu, brate“. I ja je pitam „šta ti misliš, kada će Rom da bude predsednik Srbije?“, a ona meni kaže „nikad“. Znate kako je to rekla, sa takvim ubeđenjem, rekla je – nikad. A vi meni odgovorite da li je ona u pravu ili nije.

Svetlana Lukić: Govori Dejan Ilić iz izdavačke kuće Fabrika knjiga.

Dejan Ilić: Ti si se bavila sportom, pa ćeš se setiti Ducija Simonovića i njegovih genijalnih objašnjenja zašto profesionalni sport ubija sport kao takav. To je bio jedan od jačih utisaka koje nosim iz perioda svoga odrastanja – kako su ga svi gledali kao poslednju budalu. Takvi uvidi budu toliko poražavajući da od njih moraš da se braniš tako što ćeš čoveka koji ti ga iznosi proglasiti budalom. Nemaš drugu odbranu, jer ako kreneš da razmišljaš o onome što je taj čovek pričao, ti moraš da priznaš da je on u pravu. I sad sam ja sebe video negde u toj situaciji – imam potrebu da krenem bukvalno od postanka sveta – šta je smisao, zašto smo mi ovde, pa da dođemo do ovoga o čemu bi trebalo da razgovaramo, a to su nekakve svakodnevne, sasvim obične stvari. Medijski prostor u ovom trenutku ispunjavaju međupartijski sukobi. Šta mene briga u kakvom su odnosu Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin? I kako je moguće da opstanak Vlade zavisi od toga da li je neko iznajmio ili ne nekakav prostor? Šta mene briga u kakvom su odnosu ta Srpska napredna i Srpska radikalna stranka? Šta mene briga ko je predsednik nekakvog odbora? Sad kao mi treba da razmišljamo ima li mnogo ili nema mnogo poslanika, ima li ili nema mnogo stranaka. Pa dobro, prijatelji, hoćete li odmah da sklonite taj višak poslanika? Nećete. Hoćete li odmah da raspisujete izbore? Nećete.

Svetlana Lukić: Njih može da ima 2.500 ili petoro, to ne menja na stvari, jer je princip isti.

Dejan Ilić: Tako je, ali šta se događa na ovoj drugoj strani, kako je moguće da opozicija ne ume da artikuliše neku kvalitetniju kritiku ljudi koji su na vlasti, šta je vizija, šta ćemo mi da radimo ove godine, šta ćemo raditi narednih godina? E, to će nam reći predsednik Republike. On je izgovorio „mi moramo da sačuvamo radna mesta“. Pitali su ga, koja radna mesta? Mislite li da će svi koji su sada zaposleni ostati zaposleni? Onda se on ogradio i rekao „ne, sačuvaćemo produktivna radna mesta“, a onda objasnio da mi moramo da zamislimo situaciju posle ove krize, pa da vidimo koje to grane industrije će biti onda uspešne, efikasne – one će moći da opstanu. E, u tim oblastima ćemo mi da čuvamo radna mesta. Ej bre, prijatelju, pa čekaj malo, ti kažeš da ćeš sačuvati radna mesta, onda ti neko kaže –ne možeš da ih sačuvaš, onda ti on kaže – čuvaću produktivna radna mesta, onda ga ti pitaš – a koji su ti kriterijumi? Kriterijum je pretpostavljena budućnost. Tu već možeš da pretpostaviš, pošto je ovo zemlja u kojoj su političke stranke okosnica vlasti, da će produktivna radna mesta biti ona koja su korisna ljudima u političkim strankama, bilo na vlasti, bilo u opoziciji. Ne verujem da u Srbiji ima neke ozbiljne razlike između vlasti i opozicije. Oni svi dogovorno koriste budžet i otuda mi imamo stabilnu situaciju, koja nam se na površini stalno predstavlja kao kriza, neizvesnost, a zapravo sve funkcioniše i niko tu nije nesrećan i nezadovoljan.

Priča o čuvanju produktivnih radnih mesta je prevara. Nema vizije i Srbija je zemlja koja i dalje pluta. Događaji ovde će zavisiti od odluka drugih i od stanja stvari na nekim drugim mestima. Izvini, šta znači čuvati radno mesto? Čuvati radno mesto samo po sebi ne mora ništa da govori o tome šta će se dogoditi sa ljudima koji su u datom trenutku na određenom radnom mestu, jer zaista možeš sačuvati radno mesto, ali da otpustiš čoveka koji ga u tom trenutku zauzima, jer radno mesto ima veze sa sistematizacijom u procesu proizvodnje, a imati posao je nešto sasvim drugo. Ali kako iz opozicije ne stiže ništa suvislo i ništa pametno? Očekivao bih da neko iz opozicije kaže – ovi ljudi koje sada otpuštate morali su da budu otpušteni pre 10 godina. To što će ljudi ostati bez posla nije problem koji je prouzrokovala ova kriza, to je strukturni problem koji smo imali pre 10 godina. Čekali smo 10 godina da ga rešimo, rešavamo ga sada, hajde rešite ga, ali nemojte to da radite pod izgovorom ove krize nego objasnite zašto to radite. I onda da vidimo da li vi u ovoj krizi možete da garantujete bilo kakvu izvesnost ljudima koji će ostati bez posla.

Ova kriza je kriza bogatih. Neko je hteo da ostvaruje profit veći nego što je to bilo moguće i u jednom trenutku se sve raspalo. Mi imamo krizu bogatih koja nužno mora da se odrazi na one koji su najslabiji. Posle Drugog svetskog rata ljudi prvi put idu na godišnje odmore, dobijaju zdravstveno osiguranje i socijalnu zaštitu. Tako je radila država koja je planski intervenisala na tržištu i netralisala negativne posledice njegovog delovanja. Država se povukla u drugoj polovini XX veka i sada vidimo rezultat tog povlačenja. Ali mi u Srbiji sa time imamo ozbiljan ideološki problem. Mi smo se odrekli jedne države koja se uplitala više nego što bi trebalo i u tržište i u planiranje proizvodnje i u sve ostalo. I kako ćeš ti sada da zagovaraš intervenciju države ako si se toga odrekao? Potreban ti je aparat za razmišljanje kojim bi sve to mogao da objasniš.

Svetlana Lukić: Slušala sam Tadića kako opisuje svetsku krizu kao veliko nevreme, za vreme kojeg mi svi treba da se šćućurimo i čekamo da ono prođe.

Dejan Ilić: On je potpuno u pravu. To jeste nešto što ne zavisi od nas, mi smo tome izloženi i treba da se trudimo da pokisnemo i nazebemo što manje. Nije to rđava slika, ali ja mogu da kažem „nevreme“, a meteorolog bi morao da mi objasni zašto je do nevremena došlo. Naši političari bi trebalo da nam objasne šta znači upozorenje evropskih država SAD, u kojima je kriza nastala, da moraju da promene ponašanje. Predsednica vlade Nemačke im je to rekla i dodala da im je to jedini izlaz. Je li neko ovde to objasnio? Ovde ljudi misle da je kapitalizam minimalna država, slobodno tržište, a socijalizam je regulisano tržište i državna intervencija u svim sferama društva. Kapitalizam poznaje jasne oblike državne intervencije. Pozivanje na tržište kao na objektivni mehanizam, a ne kao i na ideološki, ovde takođe izaziva problem. Ti kad kažeš „banke, tržište, novac“, to ti je sve nešto objektivno, to je sve nešto izvan tebe, nešto odlučujće po tvoj život, na šta ti nemaš uticaja. Tome prosto moraš da se prilagodiš, tako su ti predstavljene stvari. Ali šta rade banke? Banke se ponašaju kao proizvodna delatnost. One ti, recimo, prodaju 10 dinara za 15 dinara. Nešto što ti se predstavlja kao objektivno funkcioniše po pravilima koja poznajem iz sveta fikcije. Nešto što je priča, što nije stvarno nameće ti se kao stvarno. Tako da mi se čini da to odvajanje od realnosti nije samo problem u političkoj sferi. Tu je ta druga sfera ekonomije, novca, tržišta, koja se samo oslanja na stvarnost, a potpuno je iskonstruisana.

Pazi, podigao sam kredit pre četiri godine, rata je bila 187 evra, a danas je 223 evra. Za četiri godine rata je skočila skoro 40 evra. Nije trebalo da primam stvari zdravo za gotovo. I da li je ijedna stranka rekla: hajde da se pozabavimo bankama. Šta rade banke u Srbiji, čime se one bave? Na glavu nam se penju ljudi koji nam objašnjavaju šta je to srpski nacionalni interes i šta je to Kosovo. Neka nam se tako popnu na glavu ljudi koji će nam objasniti kako rade banke, zašto tako rade. Ako su banke u SAD dovele do krize, da li postoji mogućnost da se to dogodi i ovde? Nemoj mi više pričati o Kosovu. Nema više nijednog načina da se ozbiljno postavi pitanje nacionalnog interesa. Ono će možda iskrsnuti samo kao maska za neki drugi problem koji niko nije umeo da artikuliše. Primer za to su nemiri u Grčkoj, u kojima je okidač bio ubistvo tog mladića. Takvoj destrukciji povod ne može biti to jedno ubistvo. Ključni problem jeste u sferi ekonomije i on je tabu.

Novac je vrednost sam po sebi i novac je pokriće za sve što radiš. Ako si zaradio novac, sve što si radio da bi do njega došao nema veze. Tamo gde je nekada bila nacija u ideološkoj strukturi, sada stoji novac i on postaje pokriće za sve. Kao što je nacija bila opravdanje za sve, sada je novac opravdanje za sve. Mi smo umeli da dekonstruišemo tu priču o naciji. Nacija je disciplinovana pričom o naciji, tako se postiže poslušnost. Nisi bitan ti kao pojedinac, bitan je kolektiv. Time smo bili pripremljeni da uđemo u ovu fazu, ali mi više nemamo aparat, jer novac se shvata kao nešto što je izvan ideologije, kao nešto što objektivno postoji. I to ti govori da on je ideološki konstrukt. Onog trenutka kada vidiš da nečemu ne možeš da priđeš, a da ti se to predstavlja kao objektivno, kao samo sebi dovoljno, kao realno, tog trenutka tačno znaš da je to ideološki konstrukt. Moramo tome da priđemo, moramo to da razgradimo. Zašto je američka država odlučila da spasi bankrota neke firme koje su na tržištu poslovale i propale? Ako ti dozvoliš da tržište i novac dovedu do toga da većina ljudi bude nezadovoljna, ti više nemaš temelj za obavljanje vlasti, društvo se raspada, zajednica se raspada.

Dakle, postoji nešto što prethodi i tržištu i novcu, kao što postoji nešto što prethodi tim glupavim idejama o naciji i nacionalnim interesima. Postoji neka zajednica ljudi koja se saglasila da živi zajedno pod određenim uslovima i koja taj dogovor poštuje i tu saglasnost sprovodi u onoj meri u kojoj je zadovoljna životom u toj zajednici. To je elementarna stvar, to je početak svega. Kad se pokazalo da će nekakvi mehanizmi dovesti do toga da jedan veliki broj ljudi u Americi postane nezadovoljan, država je intervenisala mimo svih ideoloških pravila kojih se inače pridržava. I ajmo sad to da vratimo na situaciju u Srbiji. Nama se dugo kao ono što treba da nas učini zadovoljnima nudila budućnost, a onda nam se nudila prošlost. Sve vreme se nečega odričeš, sve vreme ti neko govori – sad trpi. Da li smo mi zadovoljni kako ovde živimo, da li ova država radi tako da mi budemo zadovoljni i da li nam osigurava stabilno okruženje u kojem mi možemo da realizujemo svoja htenja i želje? Pa ne, a čak se i novac se pokazuje kao nedovoljno ideološko pomagalo, jer naprosto nema dovoljno novca za sve.

Dakle, izvesnost je važnija od novca. Novac nam je predstavljan kao nešto što garantuje izvesnost, ali se pokazalo da nije tako. Vraćaš se na najelementarnije stvari koje čine život i pitaš se – zašto mi je tako loše? Zato što smo elementarno razvaljeni. Onaj koji u ovom trenutku vodi politiku u Srbiji bi trebalo da se pita koji je razlog da ljudi koji žive na ovoj teritoriji pristanu da poštuju zakone, da budu građani ove države, šta je njihov motiv. Ti možeš da im ponudiš motiv „zato što ste vi Srbi“, možeš da im ponudiš motiv „zato što ćete svi biti bogati“. I jedno i drugo je laž, dakle moraš da im ponudiš nešto treće. Šta bi to treće moglo da bude? Dajte, pobogu, da se nešto radi, garantujte nam kakvu takvu izvesnost. Je l’ niste u stanju to da uradite? Sklonite se. To mi je strašno zanimljivo, kako je većina ljudi koji su odbacili ideju da je nacija vrhunska vrednost prihvatila da je to novac. Mogao bi neko da me pita „dobro, a šta je vrednost?“ – pa ljudski život. Kao što nisam hteo da ljudski životi budu ugroženi zbog nacije, neću da budu ugroženi ni zbog novca.

Evo primera. Prosvetina knjižara Geca Kon u Beogradu. Prosveta treba da se proda, ali, zaboga, šta će biti sa knjižarom Geca Kon? Stigao je genijalan predlog Gorice Mojović da ko god da kupi Prosvetu, taj prostor mora ostati knjižara i mora se zvati Geca Kon. Molim ljude koji nisu bili u toj knjižari, neka odu i neka mi kažu da li im to liči na knjižaru. To je kulturno ruglo. Broj naslova je minimalan, knjige se tretiraju bez ikakve pažnje, prosute su po onim stolovima i nabacane po onim rafovima. To nije knjižara, ali Gorica Mojović kaže da jeste i da moramo da je čuvamo. Bolje da su u toj knjižari napravili neku banku, jer je ovako to bruka, i za Gecu Kona i za knjižarstvo. Pazi, BIGZ-ova knjižara na Terazijama je sada banka, a to je bio najbolji knjižarski prostor u gradu. Od takve brige o kulturi, što bi rekla moja majka, i konji crkavaju. Nemojte brinuti na taj način, najlepše vas molim.

Onda imaš Dom omladine, koji je dobio novac da se renovira. Nisam čuo da je Dom omladine ikoga otpustio, da su plate smanjene, da je iko pozvan na odgovornost zato što je nekoliko puta probijen zadati rok za renoviranje. U isto vreme u tom Domu omladine postoji privatna knjižara koja se zove Beopolis, koja je izmeštena u mnogo manji prostor i koja se bori za opstanak. Oni trpe sve moguće posledice, a u istom su prostoru i trebalo bi da dele sudbinu ostalih.

Treći primer. Ja se bavim izdavaštvom i kupujem autorska prava za knjige koje bih da objavim. I desilo se da državna izdavačka kuća koja se zove Službeni glasnik bude zainteresovana za neke naslove za koje sam i ja zainteresovan. Ja sam uspeo da spustim cenu, a onda su se oni pojavili i rekli – plaćamo kočliko god tražite. Da je Službeni glasnik privatna izdavačka kuća ja ne bih imao nikakav problem. Ali Službeni glasnik je državna izdavačka kuća koja, između ostalog, vuče sredstva iz budžeta, u koji novac daje i moja izdavačka kuća, Fabrika knjiga. Oni ne smeju biti moji konkurenti. I onda ti neko priča o tržištu i o državi. Država meni ne sme biti konkurent ni u jednoj stvari, jer je ja izdržavam, ona je moj servis. A onda, da bi ti se legitimisali, da bi ti objasnili kako oni ipak vode računa o svemu, ispričaju ti priču o knjižari Geca Kon. Pri tome je na vlasti Demokratska stranka. Ali u pojedinačnim institucijama rade činovnici za koje bi, po njihovom ideološkom profilu, pre rekla da su DSS ili SRS. To nije sporno, ali on ne može sprovoditi politiku koja je na izborima izgubila, a raditi za vlast koja se zalagala za nešto sasvim drugo. Pazi, Peščanik i Fabrika knjiga rade posao za Vladu, mi smo ideolozi Vlade, mi sprovodimo politiku Vlade, jer zastupamo načelne vrednosti koje zagovara Boris Tadić. Ali mi smo i dalje omraženi. Pa ko je ovde na vlasti?

Kada mi se prostor toliko suzi da više ne mogu da radim, ja ću na neki način reagovati. I nadam se da će tako uraditi svi drugi ljudi kada se nađu u sličnoj situaciji. Možda nam se dogodi da se u takvim situacijama nađemo istovremeno, pa ćemo zajednički probati da uradimo nešto. Ili ćemo svako za sebe rešavati svoje probleme. Svako od nas je povukao granice prostora oko sebe i rekao – ako se pređe ta linija, ja moram da se branim. A dok se ta linija ne pređe, ovo će trajati.

Malo je poražavajuće kako se LDP utopio u celu priču. Iskustvo me je učilo da to očekujem, ali me je pogodilo. Žao mi je. Oni nas neće izneveriti u ozbiljnim krizama, ali je problem u tome što bismo mi voleli da ozbiljne krize izbegnemo, da se one ne dogode. Onda moramo da se uzdamo u razum onih koji zaista raspolažu polugama moći. Ali oni nas tretiraju kao magarce i možda s pravom računaju s tim da im mi ništa ne možemo. Mislim da to nije dobra računica, događaće se ekscesne situacije koje neće biti proizvod planskog delovanja. Ekscesi će stvarati krizu, nered i to će život u Srbiji učiniti nestabilnim. Ljudi neće biti srećni i zadovoljni. Ne znam kome je to potrebno. Mislim da ne bi trebalo ovako voditi državu, ali ja mogu da im dajem savete samo što se tiče knjižara, knjiga. Ostalo neka rade kako misle da je najbolje.

Svetlana Lukić: Slušali ste Dejana Ilića iz izdavačke kuće Fabrika knjiga koja redovno izdaje knjige Dubravke Ugrešić. Dubravka je za naš sajt poslala tekst koji većina vas nije videla, jer nam već dva dana neko uporno obara sajt. Tekst Dubravke Ugrešić čita Svetlana Vuković.

Dubravka Ugrešić:

U zemlji laži sve je istina

Ima jedna kategorija ljudi koja me načelno gnjavi više od cendravaca, kritičara, apokaliptičara, tipova koji svaki čas udare u kuknjavu, pesimista, gnjavatora, sve u svemu – toksičnih ljudi. To nisu pušači, ako je to prvo na što ste pomislili. To su fini ljudi. Fini ljudi su svuda oko nas, oni su pobjednička vrsta, na njima se drži ovaj svijet. Fini ljudi su žene koje sahranjuju po nekoliko muževa, i muževi koji sahranjuju po nekoliko žena. Fini ljudi su optimisti.

Božić 2008. provela sam u Zagrebu. Sve je bilo kako treba biti: božićna jelka, pod jelkom pokloni, za Badnjak bakalar, za Božić purica s mlincima. Dječaci polegli na pod, mali anđeli utonuli u igru. Monopoli-kolopoli, pojma nemam, ali vidim da izvlače kartice, čitaju pitanja s poleđine kartica i zbrajaju bodove. I dok grickam domaću orehnjaču i pijem kavu s domaćicom, do moga uha dopire…

– Kako se zove povrće zbog kojega jedna princeza nije mogla spavati? – pita jedan držeći karticu u ruci.

Koje dražesno pitanje, mislim…

– Grašak? – odgovara malo nesigurno drugi.

Sada pitanje s poleđine čita prvi.

– Kako se zove mjesto gdje se rodio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman?

– Veliko Trgovište! – ispaljuje pobjedonosno drugi.

Sada je red na prvome da postavi pitanje.

–  Kako se zove režiser genijalnog filmskog ostvarenja Duga mračna noć?

– Antun Vrdoljak!

– Šta je ovo? – pitam svog domaćina.

– Koje ovo?! – odgovara naoštreno.

– Pa to što igraju?

– Monopoli, valjda, pojma nemam.

– To je HDZ-ovska igra! – kažem.

Moj domaćin demonstrativno izlazi na balkon da popuši cigaretu.

– Zamolio bih te da se ostaviš sličnih komentara pred djecom – kaže.

– Pa igra je evidentno HDZ-ovska!

– Pretjeruješ…

–  Za ovih osamnaest godina HDZ se infiltrirao posvuda, u medije, škole, bolnice, sudove, čitanke, čak i u dječje igre!

– Pa zašto ne bi! Živimo u demokraciji, zar ne? – odgovara.

– Nisam vidjela igru s partizanima, komunistima, Titom, ili nečim sličnim. Dakle, dječje tržište i nije baš osobito demokratsko. To je HDZ-ovska igra, jer je u državi sve u vlasti HDZ-a.

– Ne želim da mi indoktriniraš djecu! – kaže i napušta balkon, jedino mjesto u stanu gdje čovjek, zimi barem, može na trenutak biti sam. Ogrnuta dekom ostajem i buljim u susjedne kuće. Ja indoktriniram djecu?! A njegov sin ide na vjeronauk. Roditelji me uvjeravaju da je to dječakov izbor, ali nema nikoga iz njegova razreda tko ne ide. Idu svi. Dječak često i subotu provodi u crkvi, jer tamo su svi dečki iz njegova razreda. Dječak uči iz udžbenika koje odobrava Ministarstvo kulture. Ministarstvo kulture je HDZ-ovsko, zato su i udžbenici, pogotovo oni iz hrvatske povijesti i hrvatskog jezika, indoktrinirani. Moj domaćin je, kao i drugi zaposleni u firmi, neopozivom odlukom vlasnika firme dobio za Božić samo pola plaće. A ima dvoje male djece i nezaposlenu ženu.

Frazu „Živimo u demokraciji, zar ne?“ čula sam u Hrvatskoj nebrojeno puta, s tim što je fraza s vremenom izgubila svoj deklamatorsko-obrambeni ili pak bodro-ironičan ton. Fraza sada po tonu podsjeća na krležijanski stih, na onu poznatu himnu hrvatskom fatalizmu: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu, da nam nekak ne bu. Jedini hrvatski opozicijski tjednik nedavno je ugašen. Sada su usta svima definitivno zapušena i nikome više ne pada na pamet da bi išta trebalo reći. Uostalom, čak i da hoće, nema se gdje: svi su mediji u dobrovoljnom promiskuitetu s vlašću. Novinari i književnici postali su nenadmašni mađioničari kompromiserstva. Tako jedan hrvatski književnik objavljuje u jednim novinama ekstatičan intervju s hrvatskim premijerom (ekstazu potvrđuju i zajedničke fotografije), dok u drugim novinama bilda self-image mučenika razapetog na križu lokalne ksenofobije. Što nije ništa zabrinjavajuće, jer i hrvatski predsjednik, na primjer – koji u posljednje vrijeme radi na laštenju svog antifašističkog imagea – udijelio je božićni predsjednički orden nekom lokalnom profašistu. U zemlji laži sve je istina.

Fini ljudi u Hrvatskoj ne bave se kritikom režima. To je ostavljeno rijetkim budalama. Fini ljudi bore se za prava životinja, za prava homoseksualaca, za čisti zrak i zdravu hranu, protiv pokušaja komercijalizacije starih gradskih jezgri, na primjer. Fini ljudi usvajaju pse iz psećih sirotišta. Fini ljudi ne usvajaju djecu bez roditelja, niti starce bez djece. Psi su jeftiniji. Fini ljudi izlaze na ulice i demonstriraju za prava voća i povrća ozračenih pesticidima. Fini ljudi su, zapravo, jedini ljudi koji javno protestiraju. Fini ljudi ne bore se za prava radnika, jer radnici su tu da slušaju ili da budu otpušteni. Fini ljudi ne bore se za prava penzionera, jer penzioneri su tu da umru od gladi. Fini ljudi ne bore se za one koji ostaju bez posla, ili za zaposlene, ali gladne, za stare, za bolesne – svu tu borbu ostavljaju državi. A država nema vremena. Država jedva stigne da se brine sama o sebi.

Fini Hrvati borili su se kao lavovi pred Božić 2008. za ugrožena prava gospođe Celzijus. Tko je gospođa Celzijus? Gospođa Celzijus je jedna od stotinjak zvjezdica koje svjetlucaju na hrvatskom medijskom nebu, žena nekog nogometaša i porno-zvijezda koja pjeva. Zvijezde takve sorte napučile su hrvatsko medijsko nebo, svaku sekundu rodi se po jedna nova. Gđa Celzijus napisala je pornografsko-autobiografsku knjigu pod naslovom Gola istina. Opet ništa neobično. Hrvatski političari, generali, vojnici, sportaši pišu memoare, a zvjezdice pišu knjige o tome kako su spavale s hrvatskim političarima, generalima, vojnicima i sportašima. Svaka zvjezdica napiše po knjigu, a neke i po dvije. Knjiga gđe Celzijus bila je učas rasprodata. Gđa Celzijus je trebala dobiti hrvatsku književnu nagradu “Kiklop”, koja se dijeli za književno sve i svašta, a između ostaloga i za najprodavaniju knjigu godine. Žiri je, međutim, u posljednji čas odlučio da nagradu ne dodjeljuje. I digla se neviđena medijska dreka. Čast gđe Celzijus branili su mnogi fini ljudi, ljudi iz hrvatskog Helsinškog odbora, slobodni intelektualci, NGO koje se bave ženskim pravima, zaštitnici prava na slobodnu riječ i demokraciju. Neki su odmah iskoristili šansu da napadnu Jamesa Joycea i Thomasa Pynchona, kao pretenciozne pisce koje ionako nitko ne čita. Gđa Celzijus najavila je tužbu protiv zločestih članova žirija, usput promovirala svoj novi video-spot, slikala se za novine polugola, ogrnuta krznenom bundom, i u pozi napetog čitanja vlastiteGole istine. Članovi žirija proglašeni su nepoštenima, nemoralnima i licemjernima, jer „nisu proveli jedno od temeljnih načela demokratskog društva – pravo na jednakost”. U žestokom članku pod naslovom I nagrade ukidaju, zar ne? (što je parafraza naslova američkog filma They Shoot Horses, Don’t They? o mučnom vremenu američke recesije) gola gđa Celzijus proglašena je „heroinom svih obespravljenih Hrvata”.

I dok razmišljam o tome kako završiti ovaj tekst, stiže e-mail. Neki fini ljudi traže od mene da potpišem peticiju. Peticije redovito bacam u koš. Ovu promptno potpisujem. Životinje se, saznajem iz teksta peticije, odvoze na klanje u neprihvatljivim uvjetima. To se najviše odnosi na trajanje transporta. Trenutni EU zakon dopušta prijevoz životinja u trajanju od nekoliko dana. Tražimo hitnu promjenu zakona! – stoji u peticiji. Životinje predviđene za klanje ne smiju se transportirati duže od osam sati.

Peticiju potpisujem kao životinja. Jer, očito, samo kao životinja mogu računati na humaniji tretman. Kako u životu, tako i u smrti.

Svetlana Lukić: Za kraj Peščanika slušate Petra Lukovića, urednika e-Novina. Njih možete čitati na www.e-novine.com.

Petar Luković: Živimo u neobičnom vremenu, u kojem čovek mora da gleda sve emisije, sve televizije i sve radio-emisije, da bi shvatio šta se u stvari dešava. Evo, daću primer: predsednik Srbije koji tvrdi da se zove Boris Tadić, pre nekoliko dana gostuje u polučasovnoj emisiji Poligraf koja je ovog puta trajala čitav sat. Zašto je trajala čitav sat? Zato što je on pola sata govorio valjda kao predsednik države, a pola sata kao predsednik Demokratske stranke. Okej, cela poenta je u tome što negde u 28. minutu, da li kao predsednik države, da li kao predsednik DS, na pitanje šta je sa Fiatom, on kaže vrlo bitnu stvar – ta operacija Fiat, kao Operacija trijumf, odlaže se za 10 meseci. Čekaj, hajde da počnemo od početka. Kako si ti, Borise Tadiću, dobio izbore u maju 2008? Na osnovu Fiata, jebenog Fiata. Pa je l’ bila ona fešta, folklorna društva, Dragan Nikolić kao Flojd vozi kola, Rambo Amadeus vozi prvi auto, je l’ se sećate? Boris Tadić namešta retrovizor, sve su novine to objavile, videli smo slike, opšte veselje, Mlađan Dinkić, potpuno ludilo u gradu, suze radosnice Kragujevčana. Dinkić najavljuje: ne samo što nam je došao Fiat, nego za mesec dana dolaze i Opel i Crysler i Volkswagen. Sledeći dan u novinama: građani Kragujevca dižu kredite, kupuju kuće, cena stanova u Kragujevcu je porasla za 500%, svi kupuju stanove da bi iznajmljivali Italijanima koji će doći, u hiljadama će doći, posao stoleća, Punto 1, Punto 2, Punto 3… Osam meseci kasnije Tadić u Poligrafu između dve rečenice kaže – to se odlaže za 10 meseci. Pa čekaj, da li ja treba da živim u zemlji u kojoj treba da jurim predsednika po emisijama? Sutra će on možda da gostuje u emisiji 48 sati svadba, u kojoj će nam reći – jebiga, kurs dinara više nije 90 nego 120. Ili će nam u Grand paradi reći – mi prekidamo odnose sa Hrvatskom, nećemo u Evropsku uniju.

Odakle ta ludačka potreba predsednika da ide po tim emisijama? Kada čovek malo promisli, pa mi živimo u zemlji koja više nema parlamentarni sistem, mi živimo u zemlji koja je dobila spontano, ničim izazvano, predsednički sistem. Nama je Boris Tadić sve i svja, dakle, on je čovek koji nam priča o Fiatu. Izvini, gde ti je premijer, kako se ono zvaše, Cvetković? Stavili su za premijera čoveka koji kad govori izgleda kao da umire, i mi svi zajedno sa njim. Njegova je svaka reč teška, užasna, zagasita. Okej, staviš tog premijera koji nema pojma ni o čemu. Gde ti je ministar ekonomije, fucking Dinkić? Okej, neka se kaže ovog sekunda – više nemamo Vladu, nemamo parlament, ali da znamo da živimo u takvom sistemu u kome je predsednik sve i svja. Stvarno sam živeo u ubeđenju da postoji neka Vlada, da postoji nekakav parlament, a da predsednik radi ono što je Ustavom predviđeno. Međutim, Tadić odlučuje ko će biti ambasador. Ta nesrećna Ljilja Smajlović, on se složio da ona bude postavljena, pa se posle popišmanio pošto je čuo da država neće dobiti agreman od Kanađana, pa ju je, da ne bi bilo diplomatskog skandala, smenio. On se bavi Ljiljom Smajlović, Kosovom, gasom, ptičjim gripom, jebote. Čekaj bre, polako! Sa gasom mi je bilo najsmešnije; on je obezbedio, uspeo, razgovarao. Je l’ imamo mi ministra za energetiku? Šta ako sutra Tadić ode na godišnji odmor, šta možemo, da se svi poubijamo, a? Sve od njega zavisi, ali sve od njega zavisi. Živimo u tako neobičnom sistemu u kakvom nismo živeli nikad. Izvini, čak i dok je bio Milošević smo imali neku vrstu iluzije da neka Vlada postoji, a pre svega postojala je opozicija. Protiv Miloševića je bio jedan deo društva, i to hardcore, a danas su opozicija Koštunica, Velja Ilić, Toma Nikolić. Pa jebem mu čvorka, to stvarno izgleda fensi! Dakle, nemaš opoziciju, mediji su napravljeni po sistemu „i Exit i Guča“, sve može kod nas. Evo ti, sukob u Gazi, mi smo i za Arape, ali smo i za Izraelce. U bilo kom problemu nas ne može zajebati niko, ne postoji stvar o kojoj mi imamo neki poseban stav. Mi osuđujemo nasilje generalno. Pazi, Srbija osuđuje nasilje, funny.

Miladin Kovačević, čovek sa poternice Interpola, bio je danas gost u Skupštini Srbije. Šta će biti sutra, oružane grupe ubica posećuju Skupštinu i obilaze restoran, u čemu je poenta? Kako Miladin Kovačević koga traži Amerika, koji je na crvenoj poternici Interpola može da uđe u Skupštinu? Može, zvali su ga radikali da bude gost, dao je intervjue, tamo je zvezda. Da li neko kaže nešto? Ne. DS? Zaboravi. DSS? Oduševljeni su što je tu Miladin. Radikali presrećni, Toma Nikolić nema ništa protiv. O kakvom društvu mi tu govorimo? Pazi, Tadić gostuje kod one žene sa krupnim očima i ne može da odoli i otkrije joj veliku tajnu oko Fiata. Gde to ima, da ja treba da gledam bilo koju emisiju na bilo kojoj televiziji da bih otkrio šta će da kaže Boris Tadić? A šta da nije gostovao u Poligrafu? Možda bi ceo Kragujevac verovao da je sa Fiatom sve u redu i da nećemo čekati 10 meseci. Italijani, vadeći se na svetsku krizu kao što se svi vade, a Srbija najviše, mole za odlaganje da uplate onih čuvenih 200  miliona evra, nego bi to da plaćaju u nekim ratama, verovatno na 20 godina, mada su u međuvremenu dobili ceo Kragujevac. Ne plaćaju porez, dato im je zemljište besplatno do kraja života, samo je još falilo da im prodaju u roblje decu i čitave familije i kažu im „evo vam roblja“. Ne postoji stvar koja im nije data.

Dakle, od Fiata ništa. Taj Fiat je bio poslednji marketinški šaperovski udar na primitivni um srpskog glasačkog tela da 11. Maja glasa za njih. Završni udarac je bilo 1.000 evra akcija svakome čoveku. Jebote, akcije ne pominje više niko, sem kao 24 evra godišnje. Tadić kaže reči da je 400 miliona koje smo  dobili za Robne kuće Beograd skoro četiri puta više nego što je bila početna cena. Dakle, početna cena je bila 100 miliona evra. Da li stvarno neko može da me ubedi da ovih nekoliko zgrada u Beogradu vredi više nego ceo NIS plus svi oni uslovi, da Rusi imaju pravo da prave ekološke katastrofe, a da im niko ništa ne može? Mogu da nas poubijaju, sve da nas potruju i ne može im niko ništa, ruski NIS ne može biti tužen. Ni policija, ni tužilaštvo, privatna osoba, firma, Peščanik, ne može niko da ga tuži, oni su izuzeti od zakona. Zamisli, Rusi koji su izuzeti od zakona celog života, zamisli živeti u Pančevu pod takvim Rusima, pa Černobil će biti malo dete. Davati to na takav način i još nas ubeđivati kako je to genijalno.

Rekao je u Poligrafu da je to super, nismo mogli bolje da prođemo, pa niko nam ne bi dao ni milion dolara za NIS, a Rusi 400. Čak ni nestašica gasa nije izazvala neki problem. Ti si potpisao ugovor sa Rusijom da ti daju gas, uopšte me ne interesuje kako će gas da dođe, hoće da ga šalju pticama, avionima, da ga lično nose u kanisterima, to me ne interesuje. Tuži ih onda, ali ne, mi nećemo da tužimo Rusiju, mi ćemo da tužimo Ukrajinu. Ako si im već prodao to govno, i ne samo da si ga prodao nego si otišao u Moskvu da potpišeš ugovor. Ja prodajem svoju kuću i ja idem kod čoveka da u njegovoj kući potpisujem ugovor za moju kuću? Zar nije bio elementarni red da Rusi dođu ovde da to potpišu? Ne, nego mi idemo kod njih, počastvovani. Novosti pišu da je ugovor potpisan u dvorani staroj 800 vekova, pa su tu na zidovima vezovi, pa gobleni… Mrš bre, pizda vam materina, šta me interesuje gde je potpisano 400 miliona. Kako te nije sramota, blam bre, blam! Pazi ekipa, Tadić i Jeremić, taj duet. Šta je tim ljudima? Nek’ nam kažu – mi vodimo ovu zemlju, nas trojica, Jeremić, Tadić i Šaper. Da znamo, da se ne zajebavamo, da ne gledamo Skupštinu bez veze. Ti ludaci tamo donose neke zakone, kakve zakone, o čemu se bre, radi? Nikad nismo imali ovu situaciju, imali smo makar privid nekog parlamentarizma, neku opoziciju, pa i medije. Sada je sve sistem „i Exit i Guča“, sve može, i fašizam i liberali, i Izrael i Arapi, i za rat i protiv rata, i za Kosovo i protiv Kosova, sve može.

Naravno, postoji zbunjenost, koja se pretvorila u apatiju. Izvini, ko vodi ovu zemlju? Vodi je onaj za koga nisam hteo da glasam prošle godine. Žao mi je, moram da kažem, imamo predsednika koji nije baš previše inteligentan, a drugo, želi da bude inteligentan, to je njegov glavni problem, i želi da bude popularan i želi da bude svuda. Kada bi mogao da vodi dnevnik, da vodi muzičke emisije, da bude na svim utakmicama, da on bude Novak Đoković i da igra tenis, on bi sve voleo i sve bi stigao. Predsednik si i imaš neke obaveze, pa radi to što ti je dato. To mu je dosadno. Ako te baš interesuje država na nekom drugom nivo, zašto nisi bio premijer? Hoću da budem premijer – okej, budi premijer, ali nemoj mi onda govoriti da je Cvetković premijer. I sam Cvetković ne veruje da je premijer, i s pravom ne veruje. Čovek verovatno oko 11-12 ustaje, nema posla. Kakva posla ima Cvetković? Kakav je život Cvetkovića premijera? Nema obaveza, daj bože da zna kako se zovu ministri, ne znamo ni mi kako se zovu ministri. Kako se zove ministar finansija, hajde, kaži mi?

Svetlana Lukić: Dijana Dragutinović.

Petar Luković: A ministarstvo nauke?

Svetlana Lukić: To je nešto integrisano, to vodi Đelić.

Petar Luković: Đelić, svaka ti čast. A gas Bosni je dat sa jednom idejom – sad smo vam dali gas i više nemojte da nas uopšte pitate šta smo radili u ratu, mi smo svoju obavezu izvršili. Ako smo nešto pogrešili u onom ratu, dali smo vam gas i gotovo je. Ta vrsta prepotencije kako smo mi pomogli ljudima je neverovatna. Ja bih želeo samo da podsetim da je Sarajevo bilo pod opsadom 44 meseca i da nema te količine gasa koju bi Srbija mogla da dâ Sarajevu i da se time opere. Do kraja sveta da im dajemo sve gasne izvore, nije dovoljno. Tadić misli da će sa tih hiljadu tona, dve hiljade, dve kile, 200 grama gasa poništiti teret krivice prema Sarajevu? Pa nema šanse. Ajmo na Srebrenicu. Odluka Evropskog parlamenta glasi da se 11. jul proglasi Danom sećanja na Srebrenicu. Kakva je reakcija iz Srbije? Strašna. Tu je divljanje na sajtu Nove srpske fašističke misli kakvog odavno nije bilo. To su one čuvene teze – nije bilo genocida, a ako ga je bilo, neka je i bilo. Nije istina da je bilo 7.000, mada je Republika Srpska priznala da je bilo 7.000, ali oni kažu – Republika Srpska je morala to da prizna kao i mi, nije istina, nije istina, nije istina, non-stop nije istina. To je jedno uživanje u genocidu. I ne uživa samo njih 20 na tom sajtu Đorđa Vukadinovića, nego uživaju mase, uživaju partije.

Srebrenica je lakmus papir za Srbiju. Ulazimo u četrnaestu godinu postsrebrenice i mi imamo iste reakcije kao što smo imali i 1996. Šta se u društvu promenilo? Ništa. Da li je sada gore nego pre dve godine? Da. Zašto? Zbog toga što postoji veći broj medija koji u tom benevolentnom stanju svesti piše o svemu na način da im se niko ne suprotstavi. Pojavio se neki list koji se zove Borba, i kredo glavnog urednika u kojem on u prvoj rečenici kaže – mi ne nameravamo ni sa kim da se tučemo. A šta je poenta novina, izvini, medija, nećemo da se svađamo? Hoću da se svađam i sajt na kome radim, portal čiji sam urednik, njegova ideja jeste da bude korektor savesti, da se svađamo i da napadamo i da budemo dosadni sve vreme, da vam dosađujemo, da vas zajebavamo, jer nemamo druge mogućnosti. Ja ne mogu da dižem revoluciju, ali mogu da napravim sajt na kojem možemo da govorimo o svim ovim stvarima. I ko to osim nas radi? Radite vi, Peščanikov sajt, i gde još radimo? Nigde, nigde. U čemu se Politika promenila, izvini, dolaskom Dragana Bujoševića? Je l’ piše još uvek Antonić? Piše. Je l’ piše još uvek Vukadinović? Piše. Je l’ pišu svi oni ludaci koji su i ranije pisali? Pišu. Pa u čemu je promena, jebem mu mater? Duh Ljilje Smajlović je još uvek tamo. Sonja Liht, izvini, molim te, kako jedna žena, jebote, može da ima 26.156 funkcija? Šta bi ova zemlja radila bez Sonje Liht, da ode u pizdu materinu bez Sonje Liht? Ona je predsednik Upravnog odbora Politike, predsednica nekog saveta o međunarodnim odnosima, šefica onog njenog NVO za izuzetnost, savetnica Borisa Tadića, potencijalni nesuđeni ambasador u Americi… Pa jebote, uzmi taj dnevni rokovnik, kako to može da stane u 24 časa? Još se ljuti i ona će da tuži Ljubu Živkova nesretnog zato što je rekao da ona ima jedanaest funkcija? Nema jedanaest, možda ima dvesta, otkud znam, isti je đavo, jedanaest, osam, šest, pet… Nema ona para od toga –  jok, ja imam para od toga! Sve radi džabe, besplatno, Sonja Liht. Od čega živi, pizda mu materina, od analitičkih komentara Milana Nikolića u Poligrafu ili na B92? Pazi, Tadić, Jeremić, Smajlovićka, Lihtova, Nikolić, Kovačević u Skupštini. Ej, Miladin Kovačević u Skupštini! Da ne pominjem mog omiljenog Tomicu Milosavljevića, moram uvek da ga pomenem. On me svaki dan ubeđuje da nema korupcije u zdravstvu. Šta ova država radi za teške bolesnike? Ništa, boli ih ona stvar za teške bolesnike, i za bolesnike uopšte ih bole dupe. Njima je glavni problem da li će privatni lekari da rade noću ili neće da rade noću. Kako te nije sramota da osam, sedam, šest godina budeš ministar, a da ne uradiš ništa? Dovoljno je da čuješ „G17 plus“ i odmah ti je sve jasno, ne moraju ništa da mi kažu, to je kao šifra.

Niko ne zna ko troši ni za šta troši. Danas žirafa, sutra bazen, preksutra manastir, u četvrtak Pahomije. Ali nemamo Banatski Dvor. Čak i da sam potpuno glup rekao bih: znaš šta, imamo te pare? Imamo. Hajde da napunimo Banatski Dvor, dolazi zima. Ili naši veruju u totalno zagrevanje i otopljavanje, pa ne veruju da će ikada doći zima. Hajde, daj nešto što će da traje, da ima neke koristi od toga. To se laže, to se krade, to su neviđene pare koje se uzimaju. Kreni, vidi na šta nam liči zemlja. Gde se sad nalazimo, jebem mu mater, ne znam, da li smo bolji nego što smo bili, pojma nemam, da li ćemo biti bolji, to znam da nećemo sigurno, da li mogu da poredim ovo sa Miloševićevim režimom pojma isto nemam, ne mogu da ti kažem. Ali sistem vrednosti u zemlji je potpuno poremećen, šta je dobro, šta je zlo. Tadić u tom čuvenom, već legendarnom Poligrafu govori da između partija postoji sporazum, koji on naziva sporazumom o finom knjigovodstvu, za koji kaže – a to građani smatraju dogovorima sa tajkunima. Dakle, sada imamo nov izraz, imamo fino knjigovodstvo. Ja tebi dam pare da mi nešto uradiš i to je fino knjigovodstvo. Kakvo je grubo knjigovodstvo, pizda mu materina, ako je ovo fino knjigovodstvo? Možeš i žirafu da obučeš u odelo, Palma ostaje Palma. Stavljaj ga u uniformu, udari ga pendrekom, Dačić ostaje Dačić. Bio u Poligrafu, ne bio u Poligrafu, Tadić ostaje Tadić.

Malo je nas koji to hoćemo da priznamo. Svi nešto veruju – bitno je da predsednik radi, neka radi, neka se trudi, vidiš da nam je predsednik pomogao oko gasa, šta bi bilo da predsednik nije zvao Mađare, Nemce, Austrijance, Italijane, Grke, Alžirce? Mi bismo se smrzli, jebo te bog, da nema predsednika. Hvala ti, predsedniče! Evo, predsednik je dao gas i Sarajevu, vidiš kakav je predsednik, imamo super predsednika. Evo, primio je Fiat, predsednik je super. Predsednik će da uskoči kad god nešto bude trebalo, ako Cvetković nešto zasere, ako Dinkić zasere s Fiatom on će da uskoči, ako nešto bude, on je tu. Znaš, ceo problem je u tome što, pod a) on Ustavom nema ta prava, i pod b) on i da ima Ustavom ta prava naprosto nije sposoban da to uradi. Sumnjam na milion načina u njegovu inteligenciju, u njegovo rasuđivanje, a drugo, on uživa u toj vlasti mnogo više nego što bih ja uživao u tome. To njemu nije opterećenje, njemu je to uživanje. I on kaže u Poligrafu – baš bih voleo da vidim izdvojeno mišljenje bilo kog člana DS koje će da bude suprotstavljeno mome. Otprilike, gde ste pederi, hajde, kažite ako smete. Kada ti to kaže predsednik države, to deluje onako malo gnusno. On je razulareno popularan svuda, na RTS-u s njim razgovaraju satima. Ako on kaže  „intervju 6 sati“, ima da bude 6 sati, hajde, zabrani mu. Evo ti Poligraf koji traje pola sata, a sada je trajao ceo sat. Da je rekao da Poligraf traje tri sata, trajao bi tri sata. Koliko gostuje kod Olje Bećković u Utisku nedelje? Dva sata, samo zato što je umoran, već je kasno.

Ta vrsta prepotencije odnosa prema svima nama – otprilike, ko vas jebe, ja sam pobedio, ja sam gospodar vašeg života i ja odlučujem o vama – mislim, meni to više govori nego bilo šta drugo. Mi ovog sekunda imamo nekog ko može da bude opasniji nego Koštunica, mi smo se svojevremeno zajebavali sa Koštunicom. On se bavio samo jednim segmentom života, to je bilo nesrećno Kosovo koje je izgubio, i gotovo, njegov život se završio 17. februara prošle godine. Okončan je, on je umro, a da još toga nije ni svestan. Ali mi sada imamo čoveka koji je premijer i predsednik i ministar inostranih poslova i sve ostalo, mi sad imamo sve u jednoj osobi, koja je sve uspela da niveliše. Ti više nemaš ni radikale kao nekakav entitet, a ništa se nije pacifikovalo, ništa se ovde nije dovelo k svesti, ništa ovde nije shvaćeno, ni o ratovima, ni o Slobodanu Miloševiću, ni o politici. Danas je stigla vest da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić dobitnici ruske književne nagrade. Da li će ta vest da izazove komentar, da li će neko da se oglasi, da kaže „pa, pizda vam materina, kome je to palo na pamet?!“ Misliš da će neko iz DS da kaže da je to strašno? Ne.

Za život u ovoj zemlji dve osobe su ti dovoljne da kažeš: marš, bre, u pizdu lepu materinu! Jedan je Božidar Đelić, koji svaki dan obećava belu šengensku listu sledećeg meseca, a drugi je Rasim Ljajić, koji samo što nije uhvatio Mladića, još samo malo – hvata ga od 2000. Kakav bi mu bio život da ne hvata Mladića, what would be the point? Daj odjebi više stvarno, serem ti se i na vize i na šengen, i na beli i na crni, i na tebe i na Vladu i na Tadića i na sve ti se serem! Kakav je to bre, narod koji možeš da jebeš ne iz godine u godinu, decenijama možeš da ga jebeš, da obećavaš sve i on ponovo na kraju kaže: super je. Neverovatan je srpski narod. Pa kako su ovi socijalisti izbore dobili, jebote, na veće penzije, 10%, 20%, velike penzije, velike penzije… Onda kažu: nema penzija. Pa gde ste, penzioneri, jebem vam mater? Ja bih im oduzeo penzije, umri od gladi, veruj Krkobabiću senioru ili onom junioru koji ima 69 godina. Ustaješ u 4 ujutru, čekaš mleko i hleb i žališ mi se preko televizije „joj, kako živomo“? Živiš super u poređenju sa onim kako bi trebalo da živiš! I ne bih mu dao ni mleko, na kapljicu bi mu dao, jedanput godišnje mleko da pije. Marš bre u pizdu materinu. To je neverovatan bre narod, ne pamti ništa, nikakvo saosećanje ni prema kome nema, sebičan, grozan, mrzi sebe, mrzi komšije, mrzi decu, mrzi unuke, mrzi sve, jebo te bog, ali voli kada vidi na televiziji da mu obećavaju nešto, obožava, takav je narod. Pazi, zemlja koja trpi Miloševića 15 godina, Koštunicu trpi 4 godine i ponovo glasa za Krkobabića, glasa i za Tadića. Pa šta si zaslužio na kraju, kakvu ocenu da ti dam, a? To uopšte nije narod, to je testo, jebote. Samo se seti kampanje u maju o hiljadu evra besplatnih akcija, samo što nisu u grupama išli, penzioneri u nirvani, hiljadu evra, jebote, rešiće sve životne probleme, fenomenalno, kupićemo spomenik, pa raku, pa ćemo grob, pa ćemo ženu da zakopamo, pa super, pa unuke da obezbedimo, pa ćemo kuću da kupimo, hiljadu evra, Fiat, milioni, kamioni, hiljade Italijana, milioni Italijana, Srbija će biti italijanska provincija, svi će imati kola, ma ke.

Na osnovu čega bi trebalo da kažem da volim ovu zemlju? Jebiga, živim u ovoj zemlji, ali mrzim svaki sekund u njoj. Pokušavam da se stavim u stanje nirvane, da uživam u tome. Znaš, kad si u govnima imaš dve mogućnosti, da kukaš ili da uživaš. Hajde da probamo da uživamo u tome, plivamo, pa možda jednog dana stignemo negde, otkud znam. Ali da su govna, govna teška, hardcore – jesu. Evo, danas mi je Kovačević Miladin začinio, sve sam mogao da poverujem, ali da Kovačević Miladin dođe u Skupštinu. Nekome ko ima 20 godina i ko namerava da ode uvek bih rekao neka ode, mislim da je savršen trenutak, zato što naprosto ne postoji nikakva strategija budućnosti. Mislim da je ovo poslednji čas za mnoge ljude koji su pametni, koji su mladi, da odluče, ova zemlja nije za budućnost. Naprosto ova zemlja ne miriše na budućnost, ova zemlja miriše na neku užeglu prošlost. Evo, ovaj Miladin Kovačević, on je paradigma ludila našeg, takva jedna vrsta nasilnika, jednog siledžije, jednog huligana koji je prebio nekog u Americi i time postao neka vrsta srpskog simbola koji je jebo majku Americi. I on je sad, dakle, američki fucker, I fucked Amerika, i on će sad da pravi šou-program, svuda će da ide – ja sam Amerikancima jebo majku i ne može mi ništa niko, i biće simbol ovde. E neka si, majstore. Još kada se ustanovi da je onaj premlaćeni bio Jevrejin, pa nema kraja našoj sreći.

To je to uživanje u tragediji, uživanje u bizarnosti, uživanje u nesreći, uživanje u zlu, u zlu. I to je od Miloševića počelo, to je ono što je ostalo, da uživamo u zlu i da zlo trijumfuje i da zlo bude kategorija koja će oblikovati našu Srbiju. Strašna zemlja, strašan narod! Pre 20-30 godina ti ljudi su bili potpuno drugi. Radio si, ali si živeo i pokušavao si da imaš neki kontakt sa svetom, da odeš negde da nešto vidiš, da odeš na odmor. Pa i sam godišnji odmor je bio neka vrsta svetkovine. Danas – kao neko moranje, bio sam u pravoslavnoj Grčkoj, jer neću da idem u katoličku zemlju. Danas je i to protest, i to je politički čin, kad odeš na more da se kupaš.

Svetlana Lukić: Bio je ovo prvi Peščanik u 2009. godini, hvala što ste nas slušali, čujemo se idućeg petka, doviđenja.

Emisija Peščanik, 23.01.2009.

Peščanik.net, 23.01.2009.