Sukob farmera i EU kartela
U poslednjem talasu protesta novost je to što na ulice gradova Evrope pored demonstranata na koje smo navikli izlaze i neki novi. Na TV ekranima pratimo mobilizaciju zemljoradnika širom Evrope.
U poslednjem talasu protesta novost je to što na ulice gradova Evrope pored demonstranata na koje smo navikli izlaze i neki novi. Na TV ekranima pratimo mobilizaciju zemljoradnika širom Evrope.
Delors i Schäuble se najviše pamte po tome koliko su se razlikovali: jedan je bio oličenje noćne more Margaret Thatcher, drugi je uterivao strah u kosti rastrošnim zemljama Evrope.
Dok rat u Ukrajini traje, a izbori za Evropski parlament se bliže, Evropljani treba da odgovore na jedno jednostavno pitanje. Biće korisno podsetiti se lekcija iz zaboravljene prošlosti.
Lideri evropskih industrija tumače pretnje evropskih zvaničnika Kini kao izraz panike koja ih je obuzela kada su shvatili da Evropa gubi korak za tom zemljom u više ključnih oblasti.
Evropa se još nalazi u ekonomskom padu koji je počeo 2008, kada se Wall Street našao na ivici kliničke smrti. Bilo je u međuvremenu i perioda uzleta, ali to su bile epizode kratkog veka.
Koliko Izrael treba da odmakne u etničkom čišćenju Palestinaca da bi nam naše osećanje krivice zbog antisemitizma i holokausta najzad došapnulo da ne možemo više tolerisati novo etničko čišćenje?
Velike tehnološke kompanije ne treba mešati s visokotehnološkim kompanijama koje čine neviđena tehnološka čuda, ali nemaju moć koju velike tehnološke kompanije imaju nad nama.
Tri greške koje je Christine Lagarde učinila obavljajući funkciju predsednice Evropske centralne banke svakako nisu glavni uzrok jačanja desničarskog populizma u Evropi, ali su mu značajno doprinele.
U tehno-feudalizmu pozicija pojedinca je neodrživa. Ljudi su upleteni u mreže digitalnog kapitala koji nas obučava kako da ga obučimo da nas kontroliše.
Administracija SAD je bez najave odlučila da odobri velike unilateralne subvencije za svoje proizvođače. Prošla je cela godina, a odgovora Evropske unije još nema na vidiku.
Umor koji osećam dok razmišljam o evropskim izborima u junu sledeće godine nije posledica gubitka interesovanja za evropsku politiku, pa ni poraza koji sam doživeo na grčkim izborima.
Prošle godine Amerikanci su zarađivali 26% više nego Evropljani, koji su sve siromašniji. Smanjivanjem javne potrošnje, evropske vlade su dodatno ubrzale opadanje ukupnog dohotka.
Pametni sistemi razvijaju strategije za neutralisanje izabrane mete, bilo da su to proteini bakterije otporne na antibiotike ili radnici skloni sindikalnom organizovanju.
Svi već uveliko koristimo digitalni novac. Sve je manje plaćanja gotovinom. Poreska uprava, FBI, pa čak i lokalna policija jednim klikom mogu dobiti uvid u naše platne transakcije.
Kapital u oblaku je rasuo individuu u mnoštvo fragmentiranih podataka, u identitet sačinjen od izbora izraženih klikovima kojima algoritmi manipulišu na načine koje ne možemo da pojmimo.
Zamislite da centralna banka svakom građaninu dodeli besplatan digitalni novčanik – što je zapravo besplatan bankovni račun koji donosi kamatu po međubankarskoj stopi centralne banke.
Pravi silnici ne vladaju silom već faustovskim ponudama koje je teško odbiti. Odličan primer za to je prećutni dogovor između Kine i Amerike koji je omogućio kinesko ekonomsko čudo.
Evropsku industriju ugrožavaju dve pretnje: visoke cene energenata i Bidenov Zakon o suzbijanju inflacije, koji je u osnovi ponuda evropskim zelenim industrijama da se presele u Ameriku.
Po pouzdanim procenama troškovi obnove Ukrajine iznosiće oko 1 trilion evra, što odgovara ukupnom budžetu EU za period 2021-27. i za 40% premašuje iznos fonda za oporavak od pandemije.
U digitalnom kapitalizmu svi odnosi su posredovani ne nevidljivom rukom tržišta već nevidljivim algoritmom u službi jedne osobe ili kompanije. Takav sistem je po svojoj suštini digitalni feud.
Godine 1999. tokom rata na Kosovu međunarodna levica se podelila na dva tabora. Bili su to usamljenički dani za one koji su bili protiv i Miloševićevog režima i NATO bombardovanja SRJ.
Posle sloma 2008. i tokom pandemije cena novca je pala na nulu i ispod nule. Političari i centralne banke su zatrovali „otuđenu moć čovečanstva“, kako je Marx poetično definisao novac.
Avaj, za razliku od Margaret Thatcher Liz Truss nema pristup državnoj imovini koju će upumpati u finansijski sektor. Ona pokušava da uradi nemoguće: da bude Reagan bez podrške moćnog dolara.
Propeleri električnih turbina na planinskom grebenu koji se vidi s mog prozora danas se brzo okreću. Vetar posle oluje je jak i unosi nove kilovate u mrežu bez ikakvog ulaganja.
Danas je Nemačka izložena istim poniženjima kao Grčka 2010. Mi u Grčkoj najbolje razumemo koliko Nemačka to nije zaslužila, jer je njena nevolja posledica zajedničkog, evropskog neuspeha.
Traži se krivac za nagli rast cena. Da li su inflaciju izazvale centralne banke koje su predugo ubacivale previše novca u sistem? Ili je kriva Kina u koju se preselio najveći deo fizičke proizvodnje…
Pošto je jasno da ulazak u Putinov bunker negde u Moskvi ne može biti deo razumnih planova zapada, moramo se zapitati kako bi ta konačna pobeda Ukrajine trebalo da izgleda.
Reizbor Makrona prikrio je njegovu zavisnost od Marin Le Pen. Njih dvoje ne podnose jedno drugo, ali opstaju u nekoj vrsti simbioze koja ukazuje na mnoge probleme u Francuskoj, Evropi i šire.
Ako se i milijarderi izvan Rusije mogu opisati kao oligarsi, da li insistiranje zapada na pridevu ruski znači da su „naši“ oligarsi zbog nečega bolji? Ovde zalazimo na etički nesiguran teren.
Dvadeset godina posle nastajanja, evro je konstrukcija koja dobro funkcioniše samo u dobra vremena, dok u međuvremenu doprinosi rastu nejednakosti umesto da je smanjuje.
Šta fali zadovoljstvu? Zašto bi se bilo ko opirao paralelnim iskustvima koja zadovoljavaju naše najdublje želje? I zašto Zuckerberg ne bi lepo zaradio na ljudima spremnim da za to plate?
Kada su pre desetak godina evropski političari odlučili da zanemare problem neodrživih dugova, taj vreli krompir završio je u krilu centralne banke, koja od tada zapravo prikriva trajno stanje bankrota.