Kineska dilema sa Trampom
Najveća briga kineskih lidera nisu najavljene visoke carine za kineske proizvode. Oni znaju da je to Trumpu važnije kao politički i simbolički čin, nego kao ekonomsko oružje.
Najveća briga kineskih lidera nisu najavljene visoke carine za kineske proizvode. Oni znaju da je to Trumpu važnije kao politički i simbolički čin, nego kao ekonomsko oružje.
Istog dana kada su američki avioni uništili luku Haifong u Vijetnamu, emitovana je epizoda serije zasnovana na radikalnoj antiimperijalističkoj ideji.
Nikada nije bilo više moći u rukama tako malog broja ljudi kao što je to danas slučaj sa zapadom. Možda to znači da je moć zapada osuđena na propast?
Trump preti da će prvog dana na vlasti uvesti carine na robu iz Kanade, Kine i Meksika u iznosu od 25 odsto. Uvoz će se, naravno, smanjiti. Ali smanjiće se i američki izvoz.
Nema ničeg zbunjujućeg u istovremenoj osudi Asadovog režima i džihadista koji su ga zbacili. Ne samo da tu nema protivrečnosti, već je to jedini ispravan i delotvoran način antiimperijalizma.
Trump je Amerikancima poručivao da ih je vladajuća klasa gurnula u siromaštvo u bezobrazno bogatoj zemlji. Da bi im pomogao, moraće da se okrene protiv sopstvene klase rentijera i finansijera.
Godinu dana od početka najcrnjeg poglavlja tragedije u Gazi, za koju će naša generacija odgovarati budućim, čovečanstvu je nužan sud kao što je vaš.
Bivši predsednik Evropske centralne banke Mario Draghi kaže da ako Evropa ne preduzme određene korake, „izgubiće razlog za postojanje“.
Nedavni neredi u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazali su nesposobnost i liberala i levičara da smisle kako da se obrate radničkoj klasi koju privlači krajnja desnica. Evo četiri lekcije.
Širom zapada, neuspeh drakonskih sankcija da slome rusku privredu, kao i otpornost kineskih visokotehnoloških kompanija na udare oštrih sankcija, raspiruju mešavinu nihilizma i šovinizma.
Priznavanje palestinske države je moralni čin i jedini način da se osigura pravičan mir na Bliskom istoku. Ali ta država ne sme biti samo odraz u ogledalu današnje izraelske države.
Vizija puta mira koji ujedinjenu Evropu vodi u prosperitet počela je da bledi i pre nego što je Rusija napala Ukrajinu. Ruska invazija je ubrzala transformaciju u nešto mnogo ružnije.
Jevrejski aktivista je držao transparent na kom je pisalo „Jevreji protiv genocida“. Dok su ga nemački policajci odvodili, u polušali je pitao: „Da li bi bilo u redu da je pisalo ’Jevreji podržavaju genocid’?“
Govor koji je autor trebalo da održi 12. aprila, na Palestinskom kongresu u Berlinu. Kongres je pre početka rasturila nemačka policija, a Varufakisu je zabranjen ulazak u Nemačku.
Jedan od razloga zašto se žene nerado posvećuju ekonomiji može biti muška šovinistička svinja koja dominira ovim poljem, prerušena u ovaploćenje čiste ekonomske racionalnosti.
U poslednjem talasu protesta novost je to što na ulice gradova Evrope pored demonstranata na koje smo navikli izlaze i neki novi. Na TV ekranima pratimo mobilizaciju zemljoradnika širom Evrope.
Delors i Schäuble se najviše pamte po tome koliko su se razlikovali: jedan je bio oličenje noćne more Margaret Thatcher, drugi je uterivao strah u kosti rastrošnim zemljama Evrope.
Dok rat u Ukrajini traje, a izbori za Evropski parlament se bliže, Evropljani treba da odgovore na jedno jednostavno pitanje. Biće korisno podsetiti se lekcija iz zaboravljene prošlosti.
Lideri evropskih industrija tumače pretnje evropskih zvaničnika Kini kao izraz panike koja ih je obuzela kada su shvatili da Evropa gubi korak za tom zemljom u više ključnih oblasti.
Evropa se još nalazi u ekonomskom padu koji je počeo 2008, kada se Wall Street našao na ivici kliničke smrti. Bilo je u međuvremenu i perioda uzleta, ali to su bile epizode kratkog veka.
Koliko Izrael treba da odmakne u etničkom čišćenju Palestinaca da bi nam naše osećanje krivice zbog antisemitizma i holokausta najzad došapnulo da ne možemo više tolerisati novo etničko čišćenje?
Velike tehnološke kompanije ne treba mešati s visokotehnološkim kompanijama koje čine neviđena tehnološka čuda, ali nemaju moć koju velike tehnološke kompanije imaju nad nama.
Tri greške koje je Christine Lagarde učinila obavljajući funkciju predsednice Evropske centralne banke svakako nisu glavni uzrok jačanja desničarskog populizma u Evropi, ali su mu značajno doprinele.
U tehno-feudalizmu pozicija pojedinca je neodrživa. Ljudi su upleteni u mreže digitalnog kapitala koji nas obučava kako da ga obučimo da nas kontroliše.
Administracija SAD je bez najave odlučila da odobri velike unilateralne subvencije za svoje proizvođače. Prošla je cela godina, a odgovora Evropske unije još nema na vidiku.
Umor koji osećam dok razmišljam o evropskim izborima u junu sledeće godine nije posledica gubitka interesovanja za evropsku politiku, pa ni poraza koji sam doživeo na grčkim izborima.
Prošle godine Amerikanci su zarađivali 26% više nego Evropljani, koji su sve siromašniji. Smanjivanjem javne potrošnje, evropske vlade su dodatno ubrzale opadanje ukupnog dohotka.
Pametni sistemi razvijaju strategije za neutralisanje izabrane mete, bilo da su to proteini bakterije otporne na antibiotike ili radnici skloni sindikalnom organizovanju.
Svi već uveliko koristimo digitalni novac. Sve je manje plaćanja gotovinom. Poreska uprava, FBI, pa čak i lokalna policija jednim klikom mogu dobiti uvid u naše platne transakcije.
Kapital u oblaku je rasuo individuu u mnoštvo fragmentiranih podataka, u identitet sačinjen od izbora izraženih klikovima kojima algoritmi manipulišu na načine koje ne možemo da pojmimo.
Zamislite da centralna banka svakom građaninu dodeli besplatan digitalni novčanik – što je zapravo besplatan bankovni račun koji donosi kamatu po međubankarskoj stopi centralne banke.
Pravi silnici ne vladaju silom već faustovskim ponudama koje je teško odbiti. Odličan primer za to je prećutni dogovor između Kine i Amerike koji je omogućio kinesko ekonomsko čudo.