Prvi četvrtak u sezoni ljetnog računanja vremena. Petnaest sati i pedeset tri minute, daješ kofer kondukteru da ga smjesti u boks, a on ti pruža naljepnicu i ne traži ni dvije marke ni sto dinara. Neke se stvari ipak mijenjaju nabolje. Pališ cigaretu, one for the road, što se kaže. Dva momka, u ranim dvadesetim, reklo bi se, na klupi na peronu. Jedan drugom priča vic: “Pita učiteljica Pericu: Šta je roda? Perica kaže: ptica. Pita ga onda: Šta je orao? Perica kaže: ptica. Pa ga pita: Šta je lasta? A Perica kaže: autobus.“

Ulazimo u autobus na kojem piše Lasta. Desetak nas je ukupno, sve muškarci. Vade se ajpodi i laptopi. Ja vadim knjigu. Autor: Jovo Bakić. Naslov: “Jugoslavija – razaranje i njegovi tumači”. Izdavač: Službeni glasnik. Dvadeset je godina od raspada – ili kako Bakić kaže – razaranja Jugoslavije. Njegova knjiga je, tako bar djeluje dok joj brzinski skeniram sadržaj, a autobus izlazi iz Beograda, vrlo dokumentovan pregled tumačenja (istorijskih, socioloških, političkih…) svega onoga što je u posljednje dvije decenije obilježilo naše živote. U predgovoru autor pravi otklon od hladne akademštine navodeći da je prvih dvadeset godina proveo u različitim dijelovima SFRJ, da je rođen u Beogradu, a živio u Nišu, Prizrenu, Sarajevu, Podgorici i Beogradu. Također, navodeći ljude koji su ga inspirisali, Bakić se prisjeća svojih predaka, boraca u Balkanskim ratovima, te u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Nije ovo ipak knjiga za pažljivo čitanje u autobusu. Čitam napreskok i gledam kroz prozor. Kako depresivno djeluje taj Šabac. Nekad se tu igrao najbolji rukomet na svijetu. Kakva Barcelona, kakav Ademar Leon, kakav Kiel, ništa je to za nekadašnju Metaloplastiku. Šta je u rukometu bila Metaloplastika, u košarci je bila Jugoplastika. U Evropi mora da su mislili da je Jugoslavija osim u sportu, velesila i iz oblasti proizvodnje plastike. Nakon Šapca dolazi Loznica. Na autobuskoj stanici u Loznici ima kafić što se zove Milica. U posljednjih nekoliko godina ubjedljivo najčešće ime za žensku djecu u Srbiji je Milica. Samo u Beogradu navodno ima trideset i pet hiljada Milica. Toliko Loznica možda nema ni stanovnika. Onda Banja Koviljača. Tu se uvijek sjetim Sidrana i Kusturice, tu kod putokaza prema Zvorniku. A otkad se u novinama frekventno pominje centar za azilante u Banji Koviljači, sjetim se i Manu Chaoa. Tu mobitel već uveliko hvata signal bosanskih mreža. Područje opštine Mali Zvornik, munara na horizontu i tabla što pokazuje smjer ka graničnom prelazu. Još ima dnevnog svjetla, ali mrak neumoljivo pada. Autobus stoji, čekamo da uđe srpski graničar. Vraćam se knjizi. Iz zvučnika glas Jelene Rozge: Ja sam ti bila privjesak, što se sija, obmana il kopija, tvome srcu samo bižuterija, imao si, nisi znao, kako sjaji dijamant. Motor se nakratko pali, pa opet zastaje. Ulazi bosanski graničar i kupi dokumenta. Za desetak minuta kondukter nam ih vraća, a u autobus ulazi drugi graničar. Ide kući na spavanje, pa će s nama.

Karakaj, Zvornik, Drinjača. Cesta krivuda, Drina sija na mjesečini, tunel za tunelom. Kako smo ušli u Bosnu, noć je pala, a sad i kiša počinje da pada. Kao na zapad, kao da skrećemo na zapad. Milići, pa Vlasenica. Graničar izlazi u Vlasenici. Gore svjetla na prozorima vlaseničkih zgrada. Neki prozori blješte jače, neki slabije. Potonji očito koriste štedljive sijalice. Kraj je marta mjeseca 2012. godine. Mislim na kraj marta mjeseca 1992. godine. Početak proljeća sada, početak proljeća prije dvije decenije. Blještali su i onomad prozori u noći. Iza stakala zgušnjavao se strah. I pored svjetala gradić izgleda mrtvo. Često mi padne na pamet kad se vozim po Bosni: naš krvavi rat bio je rat za teritoriju na kojoj niko ne želi da živi, ako baš ne mora. Neprimjetno ulazimo u Federaciju. I zgrade u Kladnju blješte šareno kao i vlaseničke. Prije Olova, pauza desetak minuta na odmorištu Montana. To je ta naša poslijeratna priča: Arizona, Montana, simbolika privlačne daljine u imenima američkih saveznih država. Onda Olovo. Andrićevo “Čudo u Olovu” kao literarna asocijacija; “Olovo, na mom bolovo”, tipski provokativna rima što u kafanskoj svakodnevnici udara kontrast tegobnoj životnoj prozi. Idu Bakići, pa se čovjek sjeti velikog stećka; ide Srednje, pa se sjetiš kad si bio klinac, kad si saznao da u istoj regiji postoje Visoko i Srednje, kako si bio siguran da postoji i – Nisko; ide Semizovac, pa već znaš da si nadomak Sarajeva.

Vogošća. Iz zvučnika udara Željko Joksimović: Lako je voleti kao sav normalan svet, lako je živeti život napamet. Malo poslije pjeva nešto tipa da je “ponovo libero”, ali čisto sumnjam da misli na fudbalsku poziciju. Hotonj, pa Kobilja Glava, pa tabla na kojoj piše Sarajevo, pa putokazi: lijevo je Šip, pravo je centar. Tunel Ciglane, pa eto i stanice. Taksista kaže da ovo nije država za koju se borio, da će ako se poveća PDV, ubiti svakog za koga bude mislio da u džepu ima pedeset maraka. Sve mogu podnijet, osim da mi dijete bude gladno – kaže. Sat pokazuje dvadeset dva i pedeset tri minute, taksimetar: pet maraka i osamdeset. Skoro da prođe dan.

Oslobođenje, 03.04.2012.

Peščanik.net, 03.04.2012.