Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nikada se nisam bavio „skrivenim namerama“ političara na vlasti u smislu spekulacije da određenim ponašanjem oni samo „skreću pažnju“ sa „važnijih tema“, odnosno nekog sopstvenog marifetluka. To je, naravno, moguće, ali je suviše daleko od bilo čega što mogu da saznam ili istražim, što znači da bi moje bavljenje time bilo isključivo „po utisku“, kao što se u većini slučajeva radi upravo o utisku onih koji takve pretpostavke iznose. Drugim rečima, ne znam da li AVtokrator 577 svojim konstantnim preziranjem, izigravanjem, ismevanjem i urnisanjem slova i duha Ustava Republike samo „baca kosku“ nama „naivnima“ i „skreće pažnju“ sa nekog kolosalnog lopovluka, korupcionaške ujdurme ili zlikovačkog delovanje druge vrste. Ono što znam jeste da, čak i kada bi bilo tako, način koji je izabrao za „kamuflažu“ i sam po sebi predstavlja nedopustivo zločinstvo (ne pada mi na pamet teža reč, a svakako bi bila primerena) protiv demokratije, protiv vladavine prava, protiv suverenosti naroda, protiv podele vlasti, protiv svega što čini modernu državu. Dakle – itekako je važno.

Poslednji u nizu registrovanih AVtokratorovih protivustavnih performansa dogodio se koliko prekjuče, kada je na svoj uobičajeni način, jednim telefonskim pozivom, 577 „obezbedio“ milionska sredstva za jednu deonicu puta. Na umesno novinarsko pitanje na osnovu kojih ovlašćenja on to radi, AVtokrator 577 odgovorio je doslovce ovako: „Nije u skladu sa svakim članom Ustava i svakog zakona, ali nije u suprotnosti ni sa jednim“. Odgovorio je tako predsednik države, ne zastidevši se, ne zacrvenevši se (makar i post festum), ne ugrizavši se za jezik i, u svojoj prepotentnosti, verovatno ni ne shvatajući kakvu je zastrašujuću ustavnopravnu svinjariju (ponovo) priredio.

Radi se, u osnovi, o sledećem: svaki istup šefa države u kapacitetu šefa države, a izvan ustavom predviđenih nadležnosti je, bez ikakvog prenaglašavanja ili preteranosti, mali državni udar. Malignost takvog postupanja se ne može nikako prenaglasiti. AVtokrator 577 voli da se hvali svojim pravničkim obrazovanjem, ali ono je – on to svakodnevno demonstrira – bedno. Eklatantan primer je i ovde citirana skandalozna „elaboracija“ o njegovim ustavnim ovlašćenjima. To je u pravno-doktrinarnom smislu – čista budalaština, ali je i užasavajuća manifestacija političke more u kojoj se Srbija guši već godinama.

Da dodatno preciziram i naglasim najvažnije: Predsednik Republike je institucija vlasti, istina – specifična po disproporciji ugleda (najviše dostojanstvo u državi) i stvarnih, Ustavom opredeljenih nadležnosti (veoma usko postavljenih).1 Budući da je institucija vlasti, kao i svaka druga vlast, predsednik države, kada u tom kapacitetu istupa, sme da radi samo i jedino ono što Ustav predviđa kao njegovu nadležnost i ne sme da radi ništa što Ustav ne predviđa kao njegovu nadležnost. To znači da, ukoliko čini nešto što norma izričito ne predviđa da treba da čini, predstavnik vlasti deluje u suprotnosti sa ustavom i zakonima, dakle sasvim suprotno od onoga što AVtokrator tvrdi. U slučaju predsednika Republike ne postoji nikakav prostor za „atrakciju nadležnosti“, u bilo kom obliku, i ne može se dovoljno naglasiti koliko je za demokratiju i vladavinu prava od suštinskog značaja da šef države radi samo ono za šta je Ustavom ovlašćen i da ne radi ništa za šta nije Ustavom ovlašćen.

Za državne funkcionere, takođe, ne važi ni pravilo da je dopušteno sve što im nije izričito zabranjeno (razume se, kada deluju u kapacitetu nosilaca vlasti). Štaviše, najviši predstavnici vlasti bi čak i kao građani morali da se uzdržavaju od korišćenja blagodati tog zaista uzvišenog principa bez kojeg nema slobode pojedinca („dopušteno je sve što nije zabranjeno“), zato što je razumno pretpostaviti da će, zbog položaja na kom se nalaze, biti tretirani privilegovano, i to zbog straha, snishodljivosti, poltronstva ili nekih drugih činilaca prisutnih na strani izvršilaca volje, eto baš na primer „Aleksandra Vučića kao građanina“. (To znači da predsednik države, ako je zaista demokrata i svestan svoje pozicije, neće tobože „kao građanin“ da predlaže, primera radi, podizanje spomenika, jer takav čin istupanja predsednika „kao građanina“ uvek, a naročito kada je predsednik države istovremeno i predsednik vladajuće stranke, autoritarni lider i neprikosnoveni „šef“ naprosto postaje najobičnija parodija ravnopravnosti i nedostojna sprdnja sa konceptom građanina.)

Razume se, posle „ustavnopravnog“ baljezganja, usledila je, sasvim očekivano, i AVtokratorova podjednako odvratna, dosadna i za svakoga ko makar malo drži do demokratije i vladavine prava zaista gnusna zamena teza: „Ja sam zadovoljan kada mi kao primedbe nalazite to da želim da se mešam u razvoj Srbije i da želim da gradim puteve, da želim da gradim pruge i da želim da učestvujem u napretku Srbije“. Pa ako to želiš, budi premijer, budi ministar zadužen za infrastrukturu, budi direktor puteva budi bilo šta drugo, a ne predsednik koji svim time ne treba da se bavi, što je trebalo da znaš još kada si se za tu funkciju kandidovao. Ono što AVtokrator 577 danas građanima poručuje zapravo je sledeće: „Hoću i da budem predsednik (jer sam tako „šef“ svima), ali hoću i da radim ono što predsednik po Ustavu uopšte ne treba da radi i baš me briga što je to čist bezobrazluk, ja to tako hoću, a pritom ću i da vas ubeđujem kako to uopšte nije ni neispravno“. To je, uostalom, njegov kulovski, kabadahijski način, nevešto upakovan u hrpe pseudo-pravnih bedastoća, politikantskih budalaština ili nekih nabiflanih ekonomskih pojmova, kako šta zatreba.

Buđavi argument da je nevažno da li je baš sve po zakonu, ako se radi sa dobrim namerama, u konačnom, društvu se vraća kao multiplikovani bumerang, pogađajući to društvo stotinu puta pravo u oblentavljenu glavu. Naime, ako u državi vlada sistem po kojem jedan kabadahija, koji državom upravlja kao da je to njegov domazluk (naravno, uz razliku što su sredstva uvek opšta, a ne tog lažnog gazde) možda će koji kilometar puta i biti izgrađen, ali zato sigurno neće biti izgrađene hiljade kilometara drugih puteva, koje je moguće izgraditi samo, jedino i isključivo u sistemu u kojem se poštuje podela nadležnosti, u kojem postoje pravila odlučivanja, podela vlasti i sve ono što neka srećnija društva čini (u najvećoj meri) funkcionalnim. Postoji, dakle, snažna korelacija između nivoa vladavine prava i prosperiteta društva, između toga da se predsednik drži ustavnih ovlašćenja, sa jedne i kilometraže, kvaliteta, cene i bezbednosti izgrađenih puteva, sa druge strane.

Peščanik.net, 15.07.2021.


________________

  1. Ustav Republike Srbije predviđa ništa manje i ništa više od sledećeg: Predsednik Republike: 1. predstavlja Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu, 2. ukazom proglašava zakone, u skladu s Ustavom, 3. predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika Vlade, pošto sasluša mišljenje predstavnika izabranih izbornih lista, 4. predlaže Narodnoj skupštini nosioce funkcija, u skladu sa Ustavom i zakonom, 5. postavlja i opoziva ukazom ambasadore Republike Srbije na osnovu predloga Vlade, 6. prima akreditivna i opozivna pisma stranih diplomatskih predstavnika, 7. daje pomilovanja i odlikovanja, 8. vrši i druge poslove određene Ustavom. Predsednik Republike, u skladu sa zakonom, komanduje Vojskom i postavlja, unapređuje i razrešava oficire Vojske Srbije.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.