Vrhunski kolumnisti zbilja imaju razloga ne odupirati se previše iskušenju “oknjiženja”. To su, naravno, samo oni kolumnisti čiji tekstovi, premijerno tiskani na novinskom papiru koji, s razlogom ili ne, uobičajeno simbolizira tek kratkovjeku aktuelnost, i godinama nakon što su napisani ne samo da s lakoćom okupiraju pažnju čitaoca knjige u kojoj su (novinske) kolumne naposljetku sabrane nego bi se, ako zatreba, jedva neznatno inovirani mogli ponovo objaviti u nekim sutrašnjim novinama. Igor Mandić, doajen jugoslovenske (“štokavske”) kolumnistike, jedan je od takvih autora.
Njegova knjiga “Za našu stvar”, zapravo njezino “drugo, prošireno izdanje” iz 2001. godine, s podnaslovom “Agonija postkomunizma u Hrvatskoj 1990-1999”, u zajedničkoj nakladi zagrebačkog Konzora i beogradske Biblioteke XX vek, sadrži u sebi tekstove i više od dvadeset godina stare, a čija aktuelnost (nažalost) ne blijedi. Sjajan Mandićev tekst o Mili Budaku, recimo, objavljen početkom 1993. godine u Slobodnoj Dalmaciji (“Loš ideokrat i slab pisac”), i danas bi vrijedilo objaviti u kakvim novinama, možda čak i prije u nekim dijelovima BiH nego u Hrvatskoj, prvenstveno iz edukativnih razloga. Ipak, ne prizivam ovdje & sada Mandića zbog Budaka, nego zbog McDonaldsa! U istoj knjizi, naime, objavljen je i Mandićev tekst “Bosanski grb”, izvorno publiciran u Rijeci, u Novom listu od 20. augusta 1997. godine. Čime se to Mandić bavio prije (skoro punih) četrnaest godina? Neuspješnim pokušajem McDonaldsa da u Bosni i Hercegovini otvori svoj restoran. Mandiću je onomad bilo simpatično da je “bosansko-hercegovačka vlada odbila u svoje okružje prihvatiti planetarno moćnu instituciju”, tj. McDonalds. Prorekao je onomad Mandić da će mnogo vode proteći Miljackom prije nego McDonalds dođe u Sarajevo, no da je svaki otpor u konačnici iluzoran. Ovako je, dakle, rezonovala “njegova malenkost”, a prije četrnaest godina: “Nisam dovoljno pronicljiv za dalekosežno promišljanje (…) mogu li se ćevapi uopće odhrvati nastupu Yankee-pljeskavice”. Mandić ovdje zapravo aludira na argumentaciju prema kojoj je McDonalds prije skoro deceniju i po u Sarajevu “poljubio vrata” zato jer je vlast željela zaštititi “najpopularniji domaći proizvod – ćevapčiće”. Sarajevski novinari u to su vrijeme, međutim, pisali o mnogo prozaičnijim i prizemnijim razlozima odustajanja McDonaldsa od novog tržišta. Bilo kako bilo, simbolička težina McDonaldsa u Sarajevu 1997. ili 1998. godine bila bi mnogo veća nego danas. Ne samo da bi to bio izuzetno jak signal da je zemlja tek izišla iz rata postala investiciono sigurna nego je to još bilo i vrijeme u kojem je vrijedio takozvani Friedmanov zakon, tj. zakon koji je formulisao nekadašnji novinar New York Timesa Thomas Friedman, a prema kojem zemlje u kojima postoji McDonalds nikada nisu međusobno ratovale. Koju godinu kasnije, međutim, NATO-McDonalds koalicija od dvadesetak zemalja u kojima postoje McDonaldsi bombardovala je (tadašnju) SR Jugoslaviju u kojoj su McDonalds restorani također postojali, pa je Friedmanov uvid prestao biti tačan, makar bi optimisti rekli da je to bio tek poslovični izuzetak za potvrđivanje pravila.
I, eto, poslije četrnaest godina, u julu mjesecu ove godine, za koju sedmicu, za koji dan, dakle, McDonalds napokon stiže i u Sarajevo. Cijeli grad je prigodno isplakatiran, a adresa koju s prehranom asocijativno povezuju generacije studenata postaće prva bosanskohercegovačka McDonalds lokacija, što nije lišeno određene simpatičnosti. Neka McDonaldsa, nek Bosna i Hercegovina ne ostaje valjda i posljednja evropska država bez tog “fast food” lanca, nek se djeca imaju gdje uvjeriti da su domaće pljeskavice bolje od hamburgera s tvorničke trake i nek imaju gdje pravit rođendanske žurke, nek turisti sumnjičavi spram domaćih ugostitelja (što ponekad ima i vrlo konkretan – šifra salmonela! – razlog) imaju gdje nešto sigurno i ne preskupo prezalogajit, nek se neki lokalni momci i cure imaju gdje zaposlit, neka poznatog logotipa u centru grada, kao i svugdje u svijetu. Samo, nemojte sad neke euforije, kakva se već širi iz pojedinih medija. Euforija zbog McDonaldsa je i komična i anahrona.
Euforija zbog McDonaldsa podsjeća u dobroj mjeri na euforiju oko ove nesretne Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), pa stoga i nije čudno da se sa istih adresa bučno pozdravlja i BANU i to što nam McDonalds banu. Osnivati danas akademiju nauka i umjetnosti na etničkoj osnovi podsjeća zapravo na (srećom) neuspješni pokušaj osnivanja bošnjačkog PEN-a, negdje u vrijeme kad se i McDonalds prvi put (neuspješno) pokušavao ugraditi u bosanskohercegovački pejzaž. Tužna je, a istovremeno i smiješna, baš tragikomična, ta specifična ovdašnja forma anahrone euforije, to oduševljavanje nečim što je odavno izišlo iz mode, da baš ne kažem – što je davno “isfurano”. Nigdje više nema fudbalskih navijača koji bi fanove protivničkog tima ponižavali glasnim prozivanjem njihovog grada jer u njemu, eto, nema McDonaldsa, kao što nema ni naroda čiji klerici i lenjinisti u drugoj deceniji dvadeset prvog vijeka osnivaju akademije nauka i umjetnosti u formi nevladinih organizacija, a da se ne zajebaju. Dobro, potonjeg ima kod Bošnjaka, a znajući kakva je Bosna, možda oživi i ono prvo.
Oslobođenje, 20.06.2011.
Peščanik.net, 20.06.2011.
