Nekoliko “regionalnih” novina (između ostalih, recimo, Blic) prenijelo je prekjučer, u nedjelju, 14. augusta, ovakvu vijest agencije TANJUG: “Pre 55 godina, 14. augusta 1956, jedan od najznačajnijih pisaca drama, pozorišni teoretičar, filmski pisac i liričar 20. veka, Bertolt Breht umro je u 58. godini od infarkta u Berlinu. Protestujući protiv nepravde savremene civilizacije, Breht počinje sa potpunom anarhističkom pobunom, da bi kasnije prihvatio marksistički pogled na svet, kojim je snažno obojena njegova celokupna društvena satira. Jedan je od najuticajnijih dramskih pisaca.”

Šta je nama danas Bertolt Brecht? Vjerovatno najcitiranija njegova rečenica u posljednjih nekoliko godina jest ona replika iz “Opere za tri groša” koju voli navoditi Slavoj Žižek pa se za njim povode svi ti silni žižekijanci i ostali po(st)mod(er)ni ljevičari: “Šta je pljačka banke naspram osnivanja banke?”. Ovdje zbilja nije teško zaključiti, što bi rekle učiteljice, nastavnice i profesorice maternjeg jezika, šta je pisac htio da kaže. Ako upotrijebimo analogiju kod nas, nažalost, manje-više svima razumljivu, pljačka banke bi najčešće bila izolovan incident, poput ratnog zločina koji počine pripadnici paravojne formacije izvan uređenog lanca komandovanja, dok je osnivanje banke, poručuje nam Brecht, neka vrsta “udruženog zločinačkog poduhvata”, društveno prihvatljiva akcija čiji je cilj da se što je moguće veći broj ljudi liši određenog dijela vlastitog novca, a sve to, što bi rekao onaj češki veseljak, umjereno i u granicama zakona. Ili da se poslužimo popkulturnim paradigmama: pljačkaš banke je Robin Hood koji uzima od bogatih da bi dao siromašnima (najčešće siromašnom – sebi), dok su bankari nalik na Superhika: oni uzimaju siromašnima da bi dali bogatima (najčešće opet bogatom – sebi).

Savremeni gnjev “zemaljskog roblja” na banke i bankare, i lokalni i globalni, da se razumijemo, u svom je velikom dijelu razumljiv i potpuno razložan. U doba velikog (makro)ekonomskog uspona, menadžeri i mešetari igrali su se novcem neodgovornije nego što se djeca igraju onim kartončićima što glume pare u igrama tipa Monopoly. U cijeloj priči je najgore što se radilo o tuđem novcu. (Što bi rekao Bora Đorđević: “Moju zaradu drugi troše/Vreme bez promene, uglavnom loše.”) Nemoguće je, dakle, amnestirati banke i bankare od odgovornosti za tekuću ekonomsku krizu koja potresa cijeli svijet. A opet u dijelu gnjeva na bankare, naročito onom medijsko-komentatorskom, ima i puno licemjerja. Mediji čiji se cjelokupni svjetonazor bazira na promociji najsirovijeg materijalizma izdvojili su jednu-dvije niše za osobenjake koji glume starozavjetne proroke, samo opsjednute ekonomijom umjesto teologije, što pozivaju na pokajanje i najavljuju apokalipsu. Združena ojađenost državljana Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije koji su podigli kredite sa valutnom klauzulom u švicarskim francima je ljudski lako shvatljiva, ali je pomalo sumnjiva njihova sadašnja svijest o pogubnosti banaka kao takvih. Kad su isti ti ljudi dizali kredite, banke su im bile super. I neka velika većina njih ne laže ni sebe ni druge da im je kredit bio nužan, da je bio potreba, a ne luksuz. To i jest karakteristično za banke: one kreditiraju samo one koji si kredit mogu priuštiti, koji nisu na “egzistencijalnom minimumu”. A što se ljudima učinilo da im je bolji auto ili veći stan potreba, a ne luksuz, u dobroj je mjeri odgovornost medija koji su za mnoge od takvih statusnih simbola napravili smisao života. Isti mediji sada u njima potpiruju pravednički gnjev.

Osnovni problem po(st)mod(er)nih ljevičara je u tome što njih proleteri, pravi proleteri, uopšte i ne interesuju. Ne poznaju ih, ne susreću ih, a ako se ponegdje eventualno i mimoiđu, ljevičari će prezrivo frknuti i podići nos jer proleteri, zaboga, smrde. Skoro karikaturalan primjer takvog stava ponudio je nedavni intervju sa Slavojom Žižekom objavljen u Globusu. Intervju inače potpisuje jedan od najpoznatijih ovdašnjih žižekijanaca, a u uvodu je pojašnjeno kako se razgovor vodio u fensi londonskom restoranu u kojem je sve bilo lovely-jubbly samo su, eto, konobari bili prespori i skoro pa osorni. Taj prezir spram konobara (i svih drugih “common people”) tajni je sastojak savremene po(st)mod(er)ne ljevice za koju nema razlike između ravnopravnosti i uravnilovke i kojoj je socijalizam samo brend; drugim riječima, oni su (neo)marksisti onako kako su nekoć klinci bili pankeri ili darkeri. Zato njih više i interesuju furke na veg(etarij)anstvo i slične stvari, nego običan svijet za koji se, kao, bore. Prezir prema konobarima kod nas se najčešće ispoljava u formi prezira spram konobarskih mušterija, spram svih “ispijača kafa”, kao i spram ljudi koji u proljeće i ljeto, praznicima i vikendima roštiljaju pored vode i na livadama. Takav prezir Brechtu je bio posve stran. Brecht nije bio ideolog, bio je pjesnik. Njegova pjesma pod naslovom “Veselo je jesti mesa” himna je hedonizmu i uživanju u životu i podjednako je daleko i od bankara i onih koji bankarski ažurno mrze banke i bankare. Pjesma ide ovako: “Veselo je jesti mesa, sočan komad bubrežnjaka,/ I uz raženi hleb, ispečen i mirisan/ Odlomiti parče od velikog kotura sira, i iz vrča/ Hladnog piva popiti; to je, kažu,/ Prostački, a ja, eto, mislim da je neljudski/ U raku leći, a prethodno ne uživati/ U parčetu dobra mesa; i to kažem ja koji baš i nisam/ Neki gurman.”

 
Oslobođenje, 16.08.2011.

Peščanik.net, 16.08.2011.

Srodni link: 55 godina od smrti Bertolta Brehta