U devet sati i osam minuta počelo je suđenje Ratku Mladiću nekadašnjem komandantu Vojske Republike Srpske. Kao što je i najavljeno odbrana je odustala od uvodnih riječi, a Tužiteljstvo je svoje izlaganje započelo time da su bosanski Srbi prije 20 godina počeli napadati svoje susjede Muslimane i Hrvate. Napadi su bili organizirani i planski. Tužitelj Groome je istakao da je svijet u nevjerici gledao kako se uništavaju sela i gradovi i napreduje genocid.

“Elvedin Pašić je 1992. imao 14 godina kada je posljednji put vidio oca. Majka i on autobusima su preseljeni, dok su otac i 150 muškaraca zadržani. Njihove patnje su počele ranije, kada su selo napale srpske snage. Elvedin i majka su lutali od sela do sela i došli do enklave u kojoj je bilo većinsko muslimansko stanovništvo. Napali su ih Mladićevi vojnici dajući im ultimatum, koji je izdao sam Mladić: Možete ići, ali tek kad predate svo oružje. Velika grupa boraca u kojoj su bili i žene i djeca pješačila je tu noć kroz šumu. Naišli su na zasjedu. Grupa je razbijena. Elvedin i otac su uhvaćeni i odvedeni u školu. Vojnici su ušli i rekli da ustanu žene i djeca i da mogu ići. Elvedin je sjedio pored oca, nije htio ustati. Otac mu je rekao: ’Idi sa ženama i djecom, možda ćeš preživjeti.’ Otišao je. Nikad više nije vidio oca”, ispričao je na početku svog izlaganja Groome dio iz iskaza Elvedina Pašića iz Kotor Varoši koji bi se trebao pojaviti kao prvi svjedok protiv Ratka Mladića. Istakao je: “Do vremena kada će Mladić ubiti hiljade i hiljade ljudi u Srebrenici oni su se dobro uvježbali u ubijanju.”

Ubice su mu se rugale

Sljedeći slučaj o kojem je Groome govorio bila je sudbina Dina Salihovića “visokog, štrkljastog dječaka od 16 godina. Dovezen je iz Srebrenice kamionom u Trnovo. Ubila ga je zloglasna jedinica Škorpioni. Njegove ubice su mu se rugale da će umrijeti nevin. Nije plakao. Nije molio. Na snimku se vidi kako na strijeljanje ide uspravan, svezanih ruku. On nije bio vojnik. Bio je dječak.”

U nastavku je tužitelj govorio: “28. avgusta 1995. bio je lijep ljetni dan. Iznad Sarajeva je puhao povjetarac kada je u ulici Mula Mustafe Bašeskije nakon 11 sati pala granata na tržnicu Markale. Ovo je bilo drugi put u ratu da na ovu tržnicu pada granata. Na ulici su ležali mrtvi i ranjeni. Prolaznici su ih u gepecima svojih vozila prebacivali u bolnicu. Jedan svjedok je ispričao: ’Kad sam došao vidio sam nered. Krv je tekla ulicom. Svuda okolo su bili komadi ljudskih tijela…’”

Zajedničko za ove zločine je to da su obuhvaćeni zločinačkom namjerom, poduhvatom kome je cilj bio trajno uklanjanje muslimanskih i hrvatskih civila sa teritorija na koje su Srbi polagali “pravo”, naglašeno je u uvodnoj riječi tužitelja koji je zatim govorio o razlozima koji su prethodili raspadu SFRJ. Istakao je da je Bosna bila jedinstvena u odnosu na druge republike jer su u njoj sve etničke skupine bile izmiješane: “Tri naroda u Bosni su jednostavno bila nerazdvojiva. Mladić je to dobro znao. Nakon preuzimanja komande nad VRS rekao je: Ljudi i narodi nisu piljci, niti ključevi u džepu, pa ćemo ih premjestiti tamo amo. To je lako reći, ali teško ostvariti.”

Dok je demokratija pravila prve korake uslijedili su događaji koji, po tužitelju, bolje da se nisu desili: političke strane formirane su prema etničkim skupinama. Dalje je objasnio kako je formirana SDS koja je imala rigidnu hijerarhijsku strukturu sa Radovanom Karadžićem na čelu: “Kako je jačao pokret za nezavisnost Bosne, Milošević, Karadžić i drugi su razmatrali druge opcije. Nakon što je prvo proglašena Republika Srpske Krajine započelo je etničko čišćenje.”

Objašnjavajući kako su podizane tenzije i stvarana atmosfera straha tužitelj je čitao dokument u kome Srbi govore kako je planirano da ih “kolju, ubijaju, vade im utrobe…” – iz publike, gdje su sjedili predstavnici udruženja žrtava iz BiH, neko je prokomentirao: “To ste sve vi radili”, na štab je Mladić reagirao osmjehom, i tapšući rukama kao da aplaudira.

Ne dajući se omesti tužitelj je objašnjavao geografski položaj BiH, na mapama je prikazano kako su bile raspoređene i izmiješane različite etničke skupine: “Kako bi promijenili stvarnost na terenu rukovodioci bosanskih Srba odlučili su da prisilno isele nesrpsko stanovništvo i dali Mladiću odriješene ruke.”

Izbrisati granicu na Drini

Kako bi realizirali svoje ideje, objasnio je tužitelj, pretvorili su ih u ciljeve koji su zvanično predstavljeni na 16. sjednici Skupštine održanoj 12. maja 1992. Isti dan je osnovana i Vojska Republike Srpske i Mladić je postavljen za komandanta. Zatim je naveo ciljeve: razdvajanje srpskog naroda od drugih nacionalnih zajednica (“svi ostali ciljevi su različite stavke u okviru ovoga cilja da se iz korijena promijeni nacionalni sastav civilnog stanovništva”); uspostavljanje koridora u Posavini; nesrpsko stanovništvo protjerati ili pobiti; uspostavljanje koridora na Drini i da se Drina izbriše kao granica. Groome je objasnio da je za nacionalno čist koridor bilo neophodno preuzeti sve općine na tom području; uspostaviti granice duž Une i Neretve; podjela Sarajeva koje je bilo model raznovrsnosti, savremeni kosmopolitski grad u kome su različiti ljudi živjeli zajedno, što je trebalo uništiti i grad podijeliti; i obezbijediti Srbima izlaz na more. Po Groomu je ovih šest strateških ciljeva bio okvir za zločine koji su uslijedili.

Među dokazima koje će Tužiteljstvo koristiti su Mladićevi dnevnici zaplijenjeni u njegovoj kući u Beogradu. Prema njima, Mladić na dva mjesta navodi ciljeve puno prije nego što su zvanično saopćeni i to kao razgovore sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom.

Govorio je Groome i o podjeli bosanske policije koja je uslijedila nakon dokumenta koji je svim stanicama poslao Momo Mandić 31. marta 1992, a u kome ih obavještava da takve policije više nema već je osnovana srpska. Te noći Arkanovci su prešli granicu i ušli u Bijeljinu koju stavljaju pod kontrolu. Po Groomu je proces zauzimanja teritorija započeo tim ulaskom Arkanovaca. Uslijedilo je zauzimanje drinske doline, postavljanje obruča oko Sarajeva… Do kraja aprila je 35 općina bilo pod srpskom kontrolom, a prosjek je bio jedna općina dnevno. To je urađeno prije nego što je Mladić imenovan, a on je nastavio najvažniji cilj, etničko čišćenje.

U dodacima u optužnici protiv Mladića je, podsjetio je Groome, opisano 57 konkretnih zločina. Zatim je govorio o ulozi JNA: “Veljko Kadijević, Borislav Jović i Slobodan Milošević poduzeli su korake ka promjenama u JNA kako bi je učinili sklonijom Srbima. Uskoro je na visokim pozicijama bio veliki postotak Srba. U maju 1992. JNA je napustila BiH, ali je ostavila većinu naoružanja i vojske.

Mladić pratio provedbu etničkog čišćenja

Zatim je Groome govorio o zločinima u Bosanskoj krajini, koja je bila strateški bitna, kada je Mladić nakon što je nesrpsko stanovništvo protjerano, 11.09.1992., izdao priznanje vojnicima, starješinama i srpskim civilima te borbene zone. U optužnici se Mladić tereti, osim zločina u Krajini (Ključ i Sanski Most) i za zločine u Bratuncu, Foči, Vlasenici, Zvorniku i Srebrenici. Tužitelj je nekoliko puta ponovio da je iseljavanje nesrpskog stanovništva bilo plansko i organizirano, uz direktivu koja je precizirala da se iseljavati mogu samo žene i djeca dok muškarci moraju ostati zatvoreni radi razmjene.

Prema dokazima kojima raspolaže Tužiteljstvo Mladić je pratio etničko čišćenje u Foči, tako je dobio izvještaj Miroslava Stanića, tadašnjeg predsjednika ratnog predsjedništva da je u Foči do tada živjelo 49 posto Srba, a sada 99 posto. Više od 20.000 muslimana je protjerano. Optužnica Mladića tereti i za seksualno zlostavljanje usmjeravajući na presude izrečene zločincima iz Foče, a Tužiteljstvo je najavilo da će Vijeću biti dostavljena svjedočenja iz tih postupaka. Groome je citirao dio iskaza jedne silovane žene: “Nisam ni pogledala ko je ušao. Prije toga su mi ubili majku i brata. Do tog dana me silovalo njih 50. Nisam htjela da vidim ko ulazi i izlazi.”

Spomenuo je tužitelj i izvještaje iz Bratunca koji su dolazili Mladiću, a u kojima se potvrđuje da je završeno etničko čišćenje: ostala su samo dva muslimana. Groome je rekao da se VRS kretala prema Srebrenici, ali je ona 1993, proglašena zaštićenom zonom, kao i Goražde. Mladić je u svom dnevniku pisao da ga je Morion upozoravao da se suzdrži da etnički očisti enklave.

Prvi dan iznošenja uvodnih riječi Groome je govorio i o osnivanju logora u koji su zatvarani nesrbi, kako je to bilo, također, planski i organizirano. A na kraju se osvrnuo i na uzimanje talaca, kada su Mladićeve snage zarobile UN vojnike. Za drugi dan najavljeno je da će Tužiteljstvo govoriti o genocidu u Srebrenici, a za 29. maj su već najavljeni i prvi svjedoci.

Mladić: Kad god prođem pored Sarajeva, svratim i ubijem nekog

Po Groomu je Sarajevo prije rata bilo simbol jugoslavenskih ideala. U njemu je živjelo 500.000 različitih ljudi zajedno. No, već početkom 1991. i 1992. etničke podjele u naseljima bile su glavni fokus SDS-a. Uslijedile su barikade, protesti građana na koje je pucano iz Holiday Inna… Već 9. maja oko Sarajeva su uspostavljene konture opsade. Počinje granatiranje, ubijanje, snajperska dejstva… kampanja koja će trajati do 1995.

Mladić i Karadžić su 6. juna 1992. održali sastanak sa rukovodiocima općina u kojima je većinsko srpsko stanovništvo. Tada Mladić izdaje prvu direktivu o etničkom čišćenju. U međuvremenu su, osim što su radili na podjeli, shvatili da sa opsadom Sarajeva imaju odličnu poziciju, kako da bi vršili pritiske na pregovore koji su slijedili, tako da bi terorizirali građane Sarajeva za događaje koji bi se desili negdje drugo. Svaka nova Mladićeva direktiva govorila je o nastavku opsade Sarajeva. Mladić je 16. maja 1992. govorio da je Sarajevo zatvoreno kao obruč oko vrata. Imao je moć da odlučuje ko će ući, a ko izaći iz grada i on je to koristio. U sudnici je prikazan jedan snimak Mladića na položaju iznad Sarajeva gdje on sam kaže da drži grad na dlanu. Groome kaže: “I Mladić će u narednim mjesecima pokazati svoju moć nad Sarajevom”. Pušten je i snimak u kome se čuje Mladić kako naređuje da se granatira Baščaršija.

Da bi Vijeću objasnio kako je izgledala i šta je značila opsada Sarajeva tužitelj je opisao geografski položaj Sarajeva i okolna brda koja su bila pod kontrolom srpskih snaga: “Svaki građanin Sarajeva je bio u dometu srpskog naoružanja.” “Blokirao sam Sarajevo sa sve četiri strane. Nema izlaza. To je mišolovka”, izjavio je Mladić, a da bi Vijeće steklo osjećaj kako je bilo živjeti u opkoljenom Sarajevu pušten je snimak montiranih priloga stranih izvještača koji su tokom rata dolazili u Sarajevo. Tužitelju je objašnjavao da su ljudi naučili da žive pod granatama i snajperima: “Naučili su kako da prežive, kad da se bace, da pretrče…” Dok je tužitelj ovo govorio Mladić je klimao glavom sa značajnim smiješkom.

Tokom cijele opsade, rekao je Groome, Sarajevo nije deblokirano: “Mladić je grad držao u šaci. Granatiranje nije služilo nikakvoj vojnoj svrsi, osim da bi se terorizirali civili.” Zatim je govorio o modificiranim bombama objašnjavajući da su to aviobombe prerađene za bacanje iznad sarajevskog neba. Bile su poznate po svojoj nepreciznosti i razornoj moći, izazivale su ogromne štete. No, Mladić je potpisao naredbu po kojoj ove bombe, a i ostalo teško naoružanje niko ne smije koristiti bez njegove naredbe što jasno upućuje da nema nikakve dileme da je Mladić direktno kontrolirao granatiranje Sarajeva.

Govoreći o snajperskom djelovanju Groome je istakao da su se Sarajlije skrivale iza zgrada i kontejnera skupljajući snagu i hrabrost da pretrče raskrsnice i ulice na kojima su drugi već poginuli: “U tišini svojih gnijezda, ukopani iznad Sarajeva, snajperisti su u tišini čekali ko će se usuditi da istrči.” Kao svjedok Tužiteljstva pojavit će se jedan snajperista koji je u svom iskazu rekao: “Ja sam imao naredbu da gađam sve što se kreće”. Zatim je Groome ispričao: “Nermin Divović je 18. novembra 1994. imao sedam godina. Sa majkom i sestrom se vraćao iz skupljanja drva za ogrjev. Dok su prelazili ulicu jedan snajperista je njegovu majku uzeo na nišan. Pogodio je u stomak i metak je prošao kroz nju i Nermina pogodio direktno u glavu. Pao je pored majke. Ona nije znala da je mrtav, mislila je da je poslušao ono što mu je uvijek govorila dok je odrastao u opkoljenom Sarajevu, da čim čuje pucnjavu legne.”

U sudnici je pušten i snimak Mladića koji se vozi u automobilu sa Milanom Lešićem prema istočnoj Bosni, objašnjava mu kako je raskrčen taj put, a zatim počinje govoriti o Sarajevu: “Kad god prođem pored Sarajeva, svratim i ubijem nekog. Ubijam Turke, ko ih jebe” (smijeh, a nasmijao se i u sudnici).

Provokacije u sudnici: prstom preko vrata

Dok je tužitelj iznosio svoju uvodnu riječ, žrtve koje su bile u publici povremeno su kratko komentirale događaje o kojima je govorio. Teško je bilo ne reagirati na snimke ubistava Srebreničana u Trnovu, ranjenih Sarajlija na Markalama, logoraša iz Omarske… Na šta je Mladić svaki put odgovarao. U jednom trenutku je čak svojim prstom prešao preko vrata, pokazujući na njih, što su oni shvatili kao Mladićevu poruku da bi ih ponovo klao. Kako je ubrzo uslijedila pauza žalili su se na njegovo ponašanje, a nakon toga je predsjedavajući Vijeća upozorio da ne smije biti uspostavljana komunikacija između optuženog i publike te upozorio Mladića da mu je bolje da prati šta priča Groome nego što gleda šta će mu ko iz publike reći.

BH Dani, 18.05.2012.

Peščanik.net, 17.05.2012.

TEMA – SREBRENICA