Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Da li je terorizam ludilo? Posle 11. septembra 2001. ovo pitanje nije bilo tako važno. Videli smo da je neko uleteo avionom u zgradu. Ali posle Nice i Vircburga postavljamo pitanje o delu i krivici. To su inače pitanja iz krivičnog procesa – za sudije, advokate i veštake. Ali ovo pitanje sada dobija i jednu političku dimenziju, od čijeg odgovora zavisi više nego što mislimo – naša bezbednost i naša demokratija.

Kada je čin nasilja terorizam, a kada delo jednog ludaka? Terorizam je politički pojam, a ludilo psihološki. Atentat u Nici je odmah proglašen političkim činom. Francuski predsednik, nemačka kancelarka i najverovatnije buduća predsednica SAD su složni da je tu reč o terorizmu. Zašto? Zato što je napadač Tunižanin. Zato što je navodno uzvikivao “Allahu akbar”.

Ali nije svako ko uzvikuje “bog je veliki”, što je na Zapadu već odavno postalo sinonim za teroristički rečnik, istovremno i islamski terorista. “Islamska država i džihad su postali utočište za nestabilne ljude, koji pokušavaju da daju smisao svojim urušenim životima”, izjavio je stručnjak za terorizam iz američkog ministarstva spoljnih poslova. Posle napada u Vircburgu, kada je jedan maloletni izbeglica napao ljude sekirom i nožem u vozu, nemački ministar unutrašnjih poslova je bio daleko oprezniji. “Reč je o napadu koji možemo svrstati negde između čina poremećene osobe i terorizma”. U pravu je. Granica je nejasna, ali je razlika važna.

Dobro ste primetili, ovde nije reč o zaštiti počinioca, iako bi i to trebalo da bude prioritet u pravnoj državi. Ovde je reč o našoj zaštiti. Mere koje Zapad primenjuje u borbi protiv terorizma i njihova delotvornost, barem kada je reč o teroristima, prilično su sumnjive, ali su zato razorne po zapadna društva. Dok su u borbi protiv ludaka potpuno besmislene.

Čitav svet je posle neuspelog državnog udara i kontraudara zabrinut za demokratiju u Turskoj, u zemlji koja nije čak ni član Evropske unije. Istovremeno nemo posmatramo kako Francuska postaje policijska država. Vanredno stanje, uvedeno prošle jeseni, ponovo je produženo. S one strane pariskih bulevara i plaža na Azurnoj obali ova zemlja se menja: od uvođenja vanrednog stanja sprovedeno je hiljade pretresa, nekoliko stotina sumnjivih lica je privremeno privedeno, zadržano u policijskom ili kućnom pritvoru – sve bez odluke suda.

Na unutrašnjem planu politika se podredila policijskoj, a na spoljnom vojnoj logici. Francuska je posle napada u Parizu u novembru 2015. pojačala vojne akcije na Bliskom istoku. Ali kako će vazdušni udari po Siriji odvratiti atentatora iz Nice od njegovog paklenog plana? Šta mogu da učine mere vanrednog stanja protiv do sada neupadljivog počinioca, koji svoje lično ludilo povezuje sa svima dostupnom isčašenom islamističkom ideologijom i izvršava delo neočekivanim sredstvom? Ove strategije ne mogu da zaustave nasilje. One ga samo podstiču i podrivaju našu demokratiju.

Nije to slučaj samo sa Francuskom. I kod nas u Nemačkoj zaštitni omotač demokratije postaje sve tanji. U Vircburgu je policija ubila osumnjičenog. Političarka Zelenih Renate Künast je iste večeri postavila pitanje: “Zašto napadača nisu samo onesposobili?” Usledio je pravi haos, jer se Künast usudila da posumnja u ponašanje policije. Da li je to svetogrđe? Novinar Bernd Urlich je odnos američke javnosti prema njihovoj policiji opisao kao “neprobojnu opnu hipermorala”. Civilzovana društva ne poznaju neprobojne opne otporne na kritiku. Ali koliko smo zaista civilizovani?

Predsednik nemačkog policijskog sindikata Rainer Wendt je odgovorio na pitanje Renate Künast: “Nisu nam potrebni parlamentarni pametnjakovići”. Dobro znamo ovaj odbojni ton i ovaj demonstrativni prezir za parlamentarnu demokratiju i njene predstavnike. Da li smo dotle došli da moramo ovo da trpimo? Ili će se Wendt pravdati da ga je poneo trentutak, kao verovatno i one koji su ispalili fatalne hice u Vircburgu?

Tokom takozvanog Malajskog ustanka 1950-ih, jedan britanski general je rekao da se pobeda ne može postići tako što ćemo slati sve više vojnika u džungle, već tako što ćemo pridobiti srca i glave ljudi.

Zapad je potpuno zaboravio ovu lekciju tokom “rata protiv terorizma”. Slali smo sve više vojnika, prvo u pustinju, ne u džunglu, a onda u naše gradove. Ali još uvek nemamo pobedu protiv terorizma, već samo širenje borbene zone. Vreme je da shvatimo da gubimo ovu borbu. Vreme je da pokušamo da pridobijemo srca i glave muslimana. Ali ta borba se ne vodi oružjem.

Da li smo dovoljno hrabri da odložimo oružje?

Spiegel, 21.07.2016.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.07.2016.

NAŠ TERORIZAM