Sve je ovih dana bilo u velikim, okruglim osamdesetim godišnjicama utemeljenja ZAVNOBiH-a i prelomnog drugog zasjedanja AVNOJ-a, pri čemu kad kažem sve, mislim na ovaj dio javne, medijske i intelektualne postjugoslavenske scene u kojoj i sam funkcioniram. Što zapravo znači da se to „sve“ svodi na krug manje-više uvijek istih ljudi koji su slično gledali na ratove, raspad Jugoslavije i generalno na njezino nasljeđe, koji su nastavili surađivati mimo granica i logika nacionalističkih državnih politika i koji jesu vidljivi u javnosti, umnogome i relevantni, ali nisu oni koji zapravo određuju društveni smjer.
Pojednostavljeno govoreći, u nekim drugačijim okolnostima i državama ove velike godišnjice bile bi tema znanstvenih skupova i izložbi, na javnim sveučilištima, ili u institutima, bile bi tema novih dokumentaraca na javnim televizijama i poslužile bi za neko ozbiljno suočavanje društva s vlastitim nasljeđem iz kojeg bi se nešto moglo i naučiti. No, kako to kod nas već više od trideset godina nije slučaj, a teško da će se u skorije vrijeme išta po tom pitanju promijeniti, za posljedicu imamo situaciju da sve to rade manjinske i antifašističke udruge, poneka stranka s lijevog spektra ili sličan krug intelektualaca i otprilike sve zastaje na tome.
Ne treba stoga čuditi, makar da jeste slučajno, da smo doživjeli onakav tip uvreda kakve je Milorad Dodik izrekao prema Bogiću Bogićeviću i Mirku Pejanoviću upravo u dane obilježavanja ovih dviju godišnjica. I u čitavoj priči ima itekako dosta simbolike.
Pustimo sada to da je Milorad Dodik i inače jedan rijetko nepristojan čovjek u javnim istupima, čak i za vrlo niske standarde javne scene u Bosni i Hercegovini, pa čak stavimo na stranu i to što nas je ionako naviknuo na svašta i što nas malo što od njega može iznenaditi.
Ono što je u čitavoj ovoj priči, odnosno javno i vrlo promišljeno napisanom stavu kojeg mnogi nacionalisti imaju, ali ga se ustručavaju baš tako otvoreno izreći bitno, jeste politička ideja koja stoji iza svega toga. To je ideja koja s jedne strane ljude promatra uvijek kroz prizmu kolektiva, a nikad kao pojedince, a s druge je ideja kojoj je nezamislivo da svi ti naši kolektivi i nacije na bilo čemu u vezi sa sadašnjim životom i zajedničkom budućnosti rade zajedno.
I to je upravo ono što često izostaje i kod onih koji nominalno slave i uvažavaju ZAVNOBiH ili AVNOJ, uporno pozivajući se na neke povijesne tradicije i nasljeđe, a nikad na stvarnu suštinu i sadržaj antifašističke borbe i njezine projektirane pobjede u budućnosti. Koja je i jasno iskazana kao stvaranje nekog novog društva i države koji ne nastaju na nekom nasljeđu, nego na praksi i ideji zajedničke borbe ovdašnjih naroda za bratsku i bolju budućnost.
I dok god s Dodikove ili bilo čije druge strane postoje nastup i retorika koja ljude gleda isključivo kroz kolektivnu nacionalnu pripadnost i broji krvna zrnca partizanima, licemjerno je svako okupljanje u njegovoj režiji na Kozari ili u Donjoj Gradini.
Bogić Bogićević i Mirko Pejanović su u nevjerovatno teškim okolnostima, u kojima im je njihovo ime i prezime puno više otežavalo, nego što im je olakšavalo, prije svega ostali ljudi. Potom su ostali odani principima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a kad su skoro svi drugi oko njih, uključujući i sve one mase građana koje su podržale nacionaliste na izborima, od tih principa vrlo jasno odustali.
I ove dvije stvari im današnje Sarajevo jeste honoriralo, ali ne iz razloga koje navodi Milorad Dodik, pa čak ne ni iz razloga što su dijelili njihove ideje ili principe, nego zato što im je priznalo to što su odabrali ostati solidarni s opsjednutim gradom i s ljudima u njemu.
Njih dvojica, a u tome nisu bili usamljeni, s treće strane su odlučili prije i poslije svega ostati pojedinci s imenom i prezimenom, a ne promatrati sebe kao dio nekog nacionalnog kolektiva.
Za tu im se pak odluku niti može, niti treba itko zahvaliti, ali zbog nje mogu mirno spavati i zbog nje su uostalom i donijeli sve političke i ljudske odluke koje su donijeli.
I ne samo što je bespredmetno da razgovaramo o Dodikovoj političkoj svijesti i izjavama nego od njih nije ništa bolji igrokaz koji je odigran da bi se blokirao izbor Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva.
Kakvima god da se SDP i sama Benjamina Karić pokažu u budućnosti, a ni za to nema pretjerano pozitivnih naznaka, posebno kad je riječ o potonjoj, to što su na kraju pristali na nastavak tog igrokaza zapravo znači poraz onog duha ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a kojeg je Bogićević obranio one dramatične večeri u jednom beogradskom podrumu. Sve nakon toga je ionako već nebitno i svakodnevno.
Oslobođenje, 01.12.2023.
Peščanik.net, 04.12.2023.
JUGOSLAVIJA