Povjesničari će još desetljećima izučavati rat u Bosni, posebice u tom ratu Srebrenicu, mali drevni gradić na njegovu rubu što je postao sinonimom zločina, onako kako su to nezamislivom strahotom Guernica, Auschwitz, Ypres, Coventry, Hirošima ili Vukovar od malih, posve običnih mjesta izrasli u opća, a od anonimnih gradića postali sinonimni.

Proći će i ovo zlo vrijeme u kojemu se žrtvama trguje na pijaci, pa se s jedne strane kosti prodaju kao kod mesara, a sa druge bacaju u zaborav i laž, kao u rijeku, pa se o zločinu, umjesto u dostojanstvenom pijetetu ili akademskoj tišini, raspravlja u alkoholnoj memli kafane poslije fajrunta, bučnom i krezubom svađom oko toga – kao i uvijek u našim kafanama poslije fajrunta – tko će platiti.

Desetljećima još historiografija će izučavati rat u Bosni, posebice u tom ratu Srebrenicu, i desetljećima će trajati kafanska svađa je li u Srebrenici bio genocid, pružat će jedni dokaze da jest, pružat će drugi dokaze da nije, sve dok povjesničari – kad prođe i ovo zlo vrijeme u kojemu se žrtvama trguje kao na pijaci – ne naiđu na ključni dokaz genocida u Srebrenici: predizborni govor predsjednika Vlade Republike Srpske u Srebrenici iz septembra 2010. godine.

“Nije bio genocid ovdje i nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid”, urlao je Milorad Dodik petnaest godina nakon zločina u praznoj Srebrenici, Srebrenici punoj nekog svijeta, a opet gluhoj i praznoj.

Pronaći će budući povjesničari taj govor, izrečen u Srebrenici, na turneji Republikom Srpskom pred opće izbore 2010, i predstaviti taj dokument na nekakvoj konferenciji o balkanskim ratovima s kraja dvadesetog stoljeća kao ključni dokaz genocida u Srebrenici. Jer malo je što tako pouzdani putokaz ka istini kao politička laž. Političari lažu, naročito političari lažu u izbornoj godini, a najviše političari lažu u predizbornoj kampanji. Pa kad Milorad Dodik nekoliko dana pred izbore četiri puta u tri rečenice ponovi da u Srebrenici nije bio genocid, ne trebaju znanstvenicima ni svjedočenja iz Haaga, ni Mladićeva naređenja, ni forenzičke analize, ni popisi žrtava. Budući neki genocidoskeptici, ako ih bude, bavit će se još samo sumnjom u autentičnost Dodikova govora.

A zapis, kako ga god analizirali i koliko ga god slušali, autentičan. Autentično svjedočanstvo zlog ovog vremena u kojemu političari u predizbornoj kampanji ne lažu o veličanstvenim ekonomskim uspjesima, brutto društvenom proizvodu, izvoznom suficitu, novim školama, vrtićima, tvornicama, auto-cestama, većim plaćama i hiljadama novih radnih mjesta, već lažu o masovnom ubojstvu nekoliko tisuća ljudi.

Svjedočanstvo zlog vremena u kojemu političari pred izbore ne uvećavaju brojke živih, zdravih i sretnih, već umanjuju brojke mrtvih. U kojemu političari pred izbore ne nude svijetlu budućnost, već tamnu prošlost.

“Ako me opet izaberete, u Srebrenici neće biti genocid”, urla zapravo Milorad Dodik na bini ukrašenoj zastavama i slovima od stiropora. “Više će Bošnjaka izaći iz Srebrenice i otići putem Tuzle i Sarajeva, nego što će ih ovdje poginuti. To onda neće biti genocid!”

Valja nam sad kamerom napraviti švenk i dobro pogledati lica ljudi što oduševljeno plješću premijerovim riječima kako “u Srebrenici nije bio genocid i nećemo prihvatiti da je bio genocid”. Kakav je mrki užas u tim očajnim glavama kad od političara ne traže da im pruži nadu u bolji život, posao, plaću i dostojanstveni život, dvosobni stan i asfaltiranu cestu, školovanje za djecu i automobil na kredit, uređeni park i novo igralište, već čvrsto obećanje da su muslimani sami otišli iz Srebrenice i da nije tu bio genocid?

Petnaest godina kasnije, Srebrenica je kasaba za koju tri stotine šezdeset četiri dana u godini nitko živ ne zna. Ta trista šezdeset i četiri dana Srebrenica ima svoju komunalnu svakodnevicu, kao i svako malo, posve obično mjesto koje nije imalo tu historijsku nesreću da od anonimnog postane sinonimno.

Mala se Srebrenica cijela urušila u svoju kotlinu kao da je u zemlju propala, više je nezaposlenih nego zaposlenih, rudnici otpuštaju radnike, zdravstvo je u katastrofalnom stanju, ulice su podlokane, nad njima prijete ruševni zidovi mrtvih kuća, Komunalno poduzeće “Polet” je pred bankrotom, korita Križevice, Jadra, Potočarske i Crvene rijeke ugušena su smećem, a svega nekoliko dana prije dolaska premijera Republike Srpske na nekadašnjem površinskom kopu rudnika boksita otkiveno je devet bačvi s ucrtanim zlokobnim mrtvačkim glavama, i u njima, Srebreničanima pred nosom, koncentracija olova točno trideset pet hiljada puta veća od dopuštene.

U takav gradić pred izbore stiže predsjednik Vlade i razbacuje se šarenim konfetama obećanja, kao uostalom svaki predsjednik svake vlade pred svake izbore u svakom gradiću na svijetu. Samo što premijer Milorad Dodik ne kaže: “Nećemo prihvatiti da se gušite u smeću i olovu!” Ne kaže: “nećemo prihvatiti da propadnu srebrenički rudnici.” Ili: “Nećemo prihvatiti da bude bankrot Srebrenice, jer neće biti bankrot!” Već kaže Milorad Dodik: “Nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid!”

Ne kaže premijer Milorad Dodik: “Više je ljudi ovih godina otišlo iz Srebrenice trbuhom za kruhom, putem Beograda i Sarajeva, nego što ih je ovdje dobilo posao i ostalo. To onda nije ekonomski prosperitet!” Već kaže Milorad Dodik: “Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid!”

Izgleda glupo i apsurdno, ali nije. Glupo bi i apsurdno bilo da je Milorad Dodik Srebreničanima u predizbornom govoru septembra 2010. godine obećao kako neće dopustiti da Fudbalski savez Jugoslavije 1989. godine ponovi utakmicu šesnaestine finala Kupa maršala Tita u kojoj je srebrenički Guber kod kuće na penale izbacio titogradsku Budućnost, jer su suci previdjeli da se nakon neodlučenog rezultata najprije igraju produžeci. I da je Dodik onda 2010. godine obećao Srebreničanima da se neće 1989. igrati ponovljena utakmica, u kojoj je Guber izgubio 1:2.

“Nije bio poraz ovdje i nećemo prihvatiti da je bio poraz, jer nije bio poraz. Guber je pošteno pobijedio na penale i nije vaša greška što su suci zaboravili da se igraju produžeci. To onda nije poraz”, urlao bi Milorad Dodik pred izbore 2010, dvadeset godina nakon one davne, historijske šesnaestine finala Kupa maršala Tita, obećavajući navijačima Gubera finale na stadionu JNA, istom logikom kojom im sada obećava da nije u Srebrenici bio genocid.

To bi, rekoh, bilo apsurdno i glupo, ali ne i opasno, jer bi prolupali predsjednik Vlade pred izbore obećavao tek pobjedu u jednoj davno izgubljenoj nogometnoj utakmici. Kad premijer, međutim, Srebreničanima pred izbore obeća pobjedu u jednom davnom masakru, niti je to apsurdno i glupo, niti je on prolupao. To premijer, naime, ne obećava živima, već mrtvima. Ne obećava Milorad Dodik bolji život, nego bolju smrt.

Budućnost je 1989. u Srebrenici, kako je poznato, pobijedila. Dvadesetak godina kasnije, predsjednik Vlade Milorad Dodik poručuje navijačima: “Budućnost neće pobijediti!”

Nezavisne novine, 29.09.2010.

Peščanik.net, 30.09.2010.

TEMA – SREBRENICA