Radio emisija 13.06.2008, govore: Žarko Korać iz SDU, sa promocije u Novom Sadu: Srđa Popović, Teofil Pančić i Miša Brkić; Biljana Kovačević-Vučo iz YUKOM-a.

Svetlana Lukić: Jedva smo nekako uspeli da dovoljan broj građana ubedimo da je ulazak u EU naša poslednja i jedina nada, kada se ispostavilo da proevropske snage Srbije predvodi jedna tako jadna politička figura, kao što je Boris Prvi Ujedinitelj. To što je u nedelju rekao pred glavnim odborom DS-a, i to kako je GO naše evropske uzdanice na to reagovao je – dno dna. Gazda se raspojasao pred svojim odborom poručujući nam da treba da se izmirimo sa svojim dželatima, i da treba da pokažemo razumevanje za bol koji Dačić oseća zbog Miloševićeve smrti.

Nego šta, lično ću otići u Požarevac, pod lipu, rukama ću da iskopam ono jastuče u obliku srca, koje je Mira natopila suzama i da i ja, kao doprinos nacionalnom pomirenju, na njega kanem koju suzu. To što je povodom sastavljanje nove vlade sa Miloševićevim socijalistima rekao Tadić, može da izgovori samo oholi glupak, koji ništa ne razume i ne oseća

Neka pozove, u ime formiranja proevropske vlade, na nacionalno pomirenje i one žene koje su juče poražene i ponižene izašle iz suda za ratne zločine, koji je ubice njihovih muževa i sinova osudio na 15 i 13 godina. Te zveri su u mestu Čelopek u Domu kulture zatvorile i držale kao taoce 162 Bošnjaka i ubile 19 muškaraca. Neke od zatvorenika su primoravali da tuku jedni druge, potom su ih i sami tukli i na kraju ih ubili.

Pripremljen je teren i za pomirenje sa Markom Miloševićem. Sudija ga je oslobodila svih opužbi zbog zastarelosti postupka i nije uspela ni da vidi dokaz o tome da je mali Marko tukao otporaše s namerom da ih povredi. Tadić nema šta da kaže na ovu presudu, jer molim vas, predsednik ne želi da vrši pritisak na pravosuđe. Apostol legalizma samo zbog toga nije imao šta da kaže ni dok je njegov koalicioni partner Koštunica, preko svojih ministara i policajaca, minirao suđenje atentatorima na premijera Đinđića. Sramno je ćutanje, i njegovo i DS-a za vreme tog suđenja.

Tadić je tražio da mu dostave izveštaje o stanju ptičijeg gripa u svetu, a i šire, ali ga ne zanima kako se dogodilo da baš sada Miloševićev sin bude oslobođen svih optužbi. Kako bi bilo uzvišeno kada bi Boris Prvi Ujedinitelj, vođa demokrata svih boja, na mesto savetnika za ljudska prava zaposlio sina svog nekadašnjeg političkog protivnika. Dečka je jednog časa uhvatilo loše društvo, ali inače je dobro dete. Ko to može bolje da posvedoči nego njegov tata:

Slobodan Milošević: Svaki je čovek najosetljiviji na decu. Te gomile laži koje oni svakodnevno pišu i emituju protiv mog sina Marka su ravne zločinu, a ja se svojim sinom Markom ponosim. Sve što je uradio u životu uradio je sopstvenim rukama, od 16 godina se zaposlio u Požarevcu, jer nije mogao da izdrži da bude ovde sin predsednika republike i medijske pritiske, pa je otišao tamo da nosi gajbe s praznim i punim flašama za jednu kafanu za 5.000 dinara mesečno. I ako neko ima pravo da se na mene ljuti, to je moj sin. To je moj sin.

Svetlana Lukić: O ovima koji brane Tadićeve pomiriteljske gestove kao državničke, nemam šta da kažem, ali imam samo jednu rečenicu o onima od kojih se očekivalo da nešto kažu. Reagovali su Vesna Pešić, Žarko Korać, Nikola Samardžić, ali gde je da nešto kaže Čedomir Jovanović, koji se kleo u Đinđića, koji je o svemu imao nešto da progovori, a sada je zanemeo. Ta tišina odjekuje.

Tadić Boris je svoje sramne reči na sramnom GO DS izrekao praktično na godišnjicu potpisivanja kapitualacije Srbije u Kumanovu. Ništa o tome nisu imali da nam kažu ni on, ni stranka, a ni mediji. To je jedan od najsramnijih dana u srpskoj istoriji, završetak ratova koji su sahranili toliko ljudi, raselili toliko ljudi, uništili milione života. Naravno da predsednik nije imao šta da kaže, jer bi morao da kaže i kako smo stigli do Kumanova 1999, šta smo radili do 1999, šta je njegov novi koalicioni partner radio svih tih godina. Ili je predsednik devedesete proveo po beogradskim kafićima i promakli su mu neki važni delovi novije srpske istorije. Da ga malo podsetimo:

Dnevnik RTS-a: Dragi gledaoci i slušaoci Radio televizije Srbije, agresija na Jugoslaviju je okončana. Pobedila je politika Jugoslavije i predsednika Slobodana Miloševića.

Slobodan Milošević: Mi smo pokazali da imamo nepobedivu vojsku, najbolju vojsku na svetu i nikada u dosadašnjoj istoriji kao u ovom ratu nismo imali manji broj kukavica koje su pobegle iz zemlje da tamo na sigurnom sačekaju kraj rata. U ovom trenutku pred nama su zadaci obnove zemlje, mi ćemo odmah početi da ponovo gradimo naše mostove, mi ćemo odmah početi da ponovo gradimo naše puteve, naše fabrike, da ponovo pokrenemo jedan veliki razvoj. Želim u tome svim građanima Jugoslavije mnogo sreće i radosti.

Studio B: Vojne i policijske snage nastavjaju da se povlače sa područja Kosova. Uporedo sa njima, ka Srbiji se kreću i brojne srpske izbeglice:

Izbeglica 1: Gde da idem? Pred skupštinu treba da idemo svi.

Izbeglica 2: On je jedan kao predsednik, svaka čast, da mi ga bog poživi sto godina. On me doveo, da ako me i vrati dolje, čovek ni je spasio da ne izginemo i svaka čast njemu jednome, samo Miloševiću, da mi ga Bog poživi.

Žene iz Velike Hoče: Ćerka je u Smederevsku Palanku, a u Uroševcu je bila… A jedna mi je u Kosovo Polje, niti je čujem, niti znam gde je, a što mi valja da živim, s nikoga da se ne čujemo, sutra da umrem, niko da mi ne dođe.

Studio B: Komanda prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije povukla se danas oko podneva iz Prištine, javlja agencija Beta. Odlaskom komande tog korpusa, u Prištini više nema pripadnika Vojske Jugoslavije.

Otac dobrovoljca: Ja sam dobio uverenje od vojske, kao navodno on je izvršio samoubistvo, mislim, ja to ne mogu da verujem. Mi smo bili članovi JUL-a, i ja i moj sin i ćerka, mislili smo baš da će nam to pomoći da ih zaposli. I da nije otišao tamo, grizla bi me savest posle što nije otišao, što nije otišao, možda bi već, ako bi bilo nekog primanja… Tog dana sam ga ja ispratio do gore, ja sam mu pričao kako malo tamo da se ponaša, šta da radi i kako da se skloni, a on ništa progovorio nije.

Slobodan Milošević: Danas je na redu Srbija, ali posle će doći Španija, Francuska, Italija, pa Bliska i Daleka Azija, taj veličanstveni kontinent, i drugi posle njega i najzad, ceo svet. Uranijumske bombe, kompjuterske intrige, drogirane mlade ubice i potplaćene i ucenjene domicilne ništarije, to su instrumenti inkvizicije, koja je prevazišla po svojoj svireposti sve dosadašnje oblike nasilja koje je na ljudima vršeno u prošlosti.

Zoran Đinđić: /septembar 1999/

Svo vreme je u Srbiji potrošeno. 10 narednih godina ako ništa ne uradimo, i 100 narednih godina, u Srbiji neće biti istorije i neće biti vremena, nego samo večno vraćanje istog, propadanje u živi pesak, bez lica, bez karaktera, bez morala, bez države, bez života. I svi to u Srbiji znamo, ostalo je samo da se nešto uradi i mi smo ovde ne da pričamo, nego da se dogovorimo kako da uradimo to što inače svi znamo. I mi koji smo ovde i svi oni koji nisu ovde i koji sada drhte u bunkeru, i oni to znaju. U Srbiji se sve zna, ali dajte da uradimo ono što svi znamo da je ispravno. Ovoga puta nema popravnog ispita, sada ili nikada.

Mrcinu jednu, stenu jednu da pomerimo sa našeg puta. I za taj posao svaka ruka, i ona najslabašnija, i onoga deke i bake nam treba. Ona naša bajka iz detinjstva, onaj miš kad se uhvati, pa onda iščupaše repu, i taj miš nam treba, da iščupamo tu repu zla sa zemlje Srbije. Jedan dugačak maraton nas čeka. Svaki dan mukotrpno da dolazimo da čupamo taj korov, travku po travku, da očistimo Srbiju. Ne možemo u jednom potezu, on ima snage za jedan napad, jedva čeka da ga napadnemo sada, ali ima da mu puštamo dan po dan, kap po kap otrova da iz njega izađe i da ostane kao izbušeni balon i onda da ga šutnemo toga poslednjeg dana.

Ali moramo da znamo, ovo je sada rat živaca, on čeka koliko dugo mi možemo da izdržimo. Ako mi čekamo koliko dugo on može da izdrži, dugo ćemo čekati. Njemu ništa drugo ne preostaje nego da čuči u svome bunkeru. Šta nama preostaje? Da sto godina izlazimo na trgove? Ne, moramo da završimo ovoga puta, mora da se pokaže u ovoj zemlji ko je jači, da li je jači narod ili je jače zlo, da li je jača Srbija ili je jači Milošević. To ove godine mora da se pokaže i da mi budemo načisto sa time. To će biti život ili smrt ove zemlje i ovog naroda, jer ono što mi danas imamo nije loša vlast, to što mi danas kao Srbija imamo je bolest, virus, ali smrtonosan virus. Koliko su već uništili za ovih deset godina, za narednih deset godina uništiće i ostatak. Pitanje je za Srbiju, najozbiljnije pitanje možda u ovom veku, da li možemo da ga pobedimo sami mi, jer pomoći ni od kuda nema.

Ja se nadam i mi se nadamo da je slavni Karađorđe nama ostavio protivotrov, da nam je ostavio recept kako se ruše age i begovi, da nismo mi sirotinja raja. Ja vas pozivam od danas svakoga dana da shvatimo da je ovo borba protiv otrova koji je ubrzigan u naš krvotok, da je nama sloboda uzeta, svakome od nas pojedinačno i samo svako od nas pojedinačno može tu slobodu da vrati. I da sutra i narednih nekoliko dana u svim gradovima Srbije, u celoj Srbiji učestvujete u suđenju ovome režimu, svakoga dana za po jedan greh, jedan zločin i da onda na kraju kažemo – presuda je izrečena, idemo da je sprovedemo. Dajte da ovoga puta uradimo posao do kraja, neka nam bog pomogne da i mi sebi pomognemo i da konačno pobedimo.

Slobodan Milošević: Kao što smo za vreme bombardovanja želeli da znamo ko su lokatori zaslužni za bombardovanje mnogih vojnih i civilnih meta, tako i sada treba da znamo ko su lokatori zaduženi za razaranje uma jugoslovenske dece i omladine, kao glavne strateške mete posle neuspešno vođenog rata NATO pakta protiv naše zemlje. Mreža te mržnje, destrukcije, jednog novog psihološkog nasilja nad našim životom širi se preko stranaka koje su na ovim izborima opozicija, stvarni neprijatelj našem narodu.

Beograđanin: Đinđić bandit Vatikanov, nemački špijun… Miloševića volim više nego sebe… Moj je sin poginuo na frontu, na Tovarniku. Jedinac…

Krajišnik: Doterala me Tuđmanova armada ustaška, doterali sa kamom do ovde. A još njih ne mrzim, oni su mi neprijatelji, nego ove Miloševićeve, to treba pobiti… I Milošević, da bog da svoju djecu čekao Dunavom, da mrtvi mu dođu u slobodu. Uzeo je Arkana za desnu ruku, jebo ga on… A Julka posebno, Julka ljepotica, mili bože, pa njih dvoje, to je ljepota, to su biseri Srbije, lepe naše otadžbine majke, jebeš takvu i maćehu, a ne mater.

90-e godine, da je Miloševiću trebalo dati oko, fali mu oko, ja bih izvadio svoje i dao mu sam, da bi me doveo sada do ovoga svega. Zato što smo varani, mi smo prevareni hiljadu puta u ovome ratu, izvarani. A i moje djete, rekao bih mu – ubij se rađe, nemoj više srpsku pušku uzimati na ovakve načine.

Slobodan Milošević: To je najružnije lice i ovog puča od 5. oktobra, jer su u prvim redovima bili oni iz Republike Srpske, dovedeni doduše i plaćeni, zbog kojih je ovaj narod i košulju s leđa skinuo da ih odbrani.

Svetlana Lukić: Slušate Žarka Koraća.

Žarko Korać: Kada je u pitanju saradnja sa Haškim sudom, meni više ništa nije iznenađenje. Znači, svakom je jasno svih ovih godina da se tu neizmerno laže i politički manipuliše, da policija i BIA rade po političkom diktatu i naredbi. I dosadašnji ministar unutrašnjih poslova i dosadašnji direktor BIA su potpuni amateri i dovedeni su kao lični poslušnici Vojislava Koštunice. Tako vest da je uhapšen Župljanin morate da stavite u politički kontekst. Imali ste slučaj da je rečeno da je nekog NATO uhvatio u Bosni, a svi su znali da je on uhapšen u Beogradu, pa prebačen u Bosnu. Onda je ispalo da su se svi dobrovoljno predali, a neki su u papučama iz bolnice odvedeni u Hag. Pa im je onda prećeno da ćute, inače će im porodice ostati bez finansijske pomoći.

Dakle, ništa me ne iznenađuje. U tom kontekstu, jedino pitanje je da li to sada policija i BIA pomažu ili odmažu Tadiću. Rekao bih da neko pokušava da odmogne Tadiću, pa da kaže – evo, vidite socijalisti, braćo, ako sa ovima pravite vladu, ima da vam hapse vaše heroje. Uostalom, to je Dačić mnogo puta rekao za skupštinskom govornicom, da su to naši heroji, branioci našeg naroda. Tako da je ovo još jedna vest u poplavi političkih manipulacija. Najgore je to što tako ova država gubi kredibilitet. Zaprepašćujuće je koliko kod nas institucije države nikako da počnu da polako staju na svoje noge.

Takva je i famozna rasprava o tome da li kada izgubite većinu posle izbora u Beogradu i kada se konstituiše nova većina, njoj treba predati vlast. Zaprepastilo me je koliko je takozvanih uglednih ljudi, koji sebe smatraju veoma moralnima, opravdavalo odluku da se novoj većini ne preda vlast. Sledećeg puta tako neko vama neće dati vlast i pozvaće se na ovaj presedan.

Isto je i sa hapšenjima. Kada ste počeli da hapšenje haških begunaca pretvarate u potpuno političku priču, morali ste znati da će većina ljudi reagovati isto kao i ja. Znači, kad neko bude uhapšen, ljudi će reći – ko zna koliko dugo oni već znaju gde je on, pa su čekali trenutak. Da ne govorim da je Hadžić očigledno obavešten da napusti svoju kuću u Novom Sadu, gde je, uzgred, radio i primao platu od naftne industrije. Istraga o tome nikada nije sprovedena. Ako se sećam, Jočić je čak rekao – to nije unutrašnje pitanje, pa nije ni važno.

Politički kontekst hapšenja Župljanina kaže – dragi Dačiću, ako sa ovima praviš vladu, onda će tvoji heroji bivati hapšeni. Što se tiče suđenja Šešelju, stvar je mnogo složenija. Ovde se svi prave da tog suđenja nema. Svi se prave ludi, kao da ne vide da je vršen ogroman pritisak na najveći broj svedoka tužilaštva. Vrlo slično pričaju i o Ramušu Haradinaju, s tim što on ubija svedoke, a ovde se izgleda samo zastrašuju ili potplaćuju. Tako da imamo taj fenomen da se ovde ljudi prave da neke stvari ne postoje – dobro, suđenje Šešelju, nemam pojma, znate, ja to ne gledam, ja gledam Novaka Đokovića i slušam muziku.

Naša sredina je postala imuna, u moralnom, emotivnom smislu imuna na velike stresove. Ja donekle razumem ljude. Kroz sve ove godine stradanja i zločina, ljudi su se branili tako što su se pravili da toga nema, ali taj mehanizam je sada doveden do savršenstva. Drugim rečima, svi se prave da se ništa ne zbiva, život ide dalje, hoću da preživim, da odem na letovanje, da dobijem šengensku vizu za ovu godinu, gde ćete na more – i ništa drugo ih ne interesuje.

Ima trenutaka na suđenju, kada se sudija okrene optuženom i kaže – šta vi imate da kažete. U civilizovanom pravosuđu sudija kaže – uzima se u obzir vaš iskaz, ili porota kaže – imali smo utisak da se istinski kaje. Ali ovde imate slučaj da Socijalistička partija Srbije nije ni tražila da je neko abolira – a vi je abolirate. Vi je abolirate zato što je vaša savest loša, a ne njihova. Njihova savest je u redu, izgleda da se oni ne sekiraju mnogo. Ja ću vas podsetiti da je na poslednjoj sednici bivšeg saveznog parlamenta, koji se sada zove Dom narodne skupštine, kada se po hiljaditi put govorilo o Rezoluciji o Kosovu, Dačić rekao da je opšta podrška politici Slobodana Miloševića konačno ostvarena. I vrlo tačno je primetio – nisam se ja promenio, nego ste vi došli na moje pozicije.

I sada, pošto je nekima savest ipak malo loša, oni hoće da aboliraju čoveka koji ne traži da bude aboliran, jer misli da je on u pravu. To je otužno gledati, da ne upotrebim neku mnogo težu reč. Uzmite Čerčila u jednom trenutku rešava da pomogne partizanski pokret, za koji on zna da je komunistički. On ima svoje predstavnike i u četničkom i u partizanskom štabu, kao i Rusi i Amerikanci. On shvata da partizanski pokret vodi glavnu bitku protiv Nemaca i kaže – ja ću im pomoći. Na primedbu – pa oni su komunisti, on cinično kaže – šta me briga, hoćete li vi živeti u Jugoslaviji posle rata. Čerčil je bar bio dosledan. Podržao je ono što je mislio da treba da podrži, ali nije rekao da je komunizam najbolji sistem, pa da on zato pomaže komuniste u Jugoslaviji.

Drugim rečima, ne može se nužda pretvarati u vrlinu, nego treba reći ovako – to je jedini način da napravimo neku vladu, mi mislimo da je ta vlada bolja nego ova druga i da bi SPS mogla u nekim stvarima da nas podrži. Onda dolazimo do pitanja broj dva – a šta je program te vlade. Kako će se odvijati saradnja sa Hagom, da li je Dačić spreman da bude u vladi koja hapsi Mladića ili sada ne treba pominjati to pitanje. A kada da ga spomenemo. Ili, da li mi možemo da očekujemo kakvu-takvu normalizaciju odnosa sa Prištinom, ili SPS želi da opravda sve ono što se dešavalo na Kosovu. Ona se nikada nije potrudila da nam objasni svoju politiku, koja je odgovorna za rat sa NATO paktom i Kumanovski sporazum. Ili, kada govorimo o zakonima koje treba da donesemo, jer treba ići dalje u privatizaciju, oni traže izmene zakona o radu. Šta to znači?

Znači, nemate nijedan elemenat konstituisanja te vlade. Jednom sam se zarekao da više neću pominjati tog čoveka, ali moram, to je Đelić, on je prvi rekao da su SPS i Demokratska stranka idealni partneri, jer su to dve moderne stranke levice. Za razliku od gotovo svih ovde, ja sam u ime svoje partije sedeo na kongresima i konferencijama socijalističke internacionale. To je najveća zajednica partija na svetu, ima ih preko 160 uključujući i recimo engleske laburiste. Ako vi mislite da Dačić može da sedi na takvom skupu i da kaže da je on socijalista i da to prođe pored Socijaldemokratske partije BiH, koju vodi Zlatko Lagumdžija, pored Socijaldemokratske partije Hrvatske, pored Socijaldemokratske partije Crne Gore, koju vodi Ranko Krivokapić, pa čak i Makedonaca – stvarno se varate.

Naravno, to su priče za domaću upotrebu. Ali kao što je Tadić svojom politikom kohabitacije rehabilitovao Koštunicu za ono što je radio tri godine i za ono što je uradio Zoranu Đinđiću i za to što je zaustavio reforme u Srbiji, evo, on to sada radi sa Dačićem. Tako da ispada da je jedna od glavnih funkcija Demokratske stranke da rehabilituje stranke koje to ni ne traže, u stilu – mir, mir, niko nije kriv. Onda, naravno, ne čudi ni izjava da je smrt Miloševića tuga pregolema za socijaliste, kao što je to za demokrate smrt Đinđića. Naravno, ako ste hrišćanski propovednik, onda je to tačno. Svaka smrt je tragedija, i smrt Hitlera i smrt Mikelanđela, i smrt Dimitrija Tucovića i smrt Josipa Broza. Sve su te smrti ljudske i u tom smislu mi možemo da žalimo te ljude. Ali izvinite, kada govorite o nečijoj smrti, vi govorite i o njegovom životu i naročito govorite o tome kako je do te smrti došlo.

Ovo je još jedan pokazatelj da je kod nas politički život zasnovan na nedovoljnom broju jasnih moralnih kriterijuma. I još gore, da se kod nas još uvek živi jedno predpolitičko vreme, u kojem je otimanje za vlast izjednačeno sa političkim pragmatizmom. Pragmatizam nije cilj, nego samo sredstvo u politici. Pitanje je šta želiš time da postigneš, pa ću ja da razmislim i da ti kažem da se slažem sa tobom. Kada je LDP rekla – mi ćemo podržati Tadića, ona je Tadiću dala veliki manevarski prostor i veću slobodu kretanja. I evo kako je on to iskoristio.

Život je vredan sam po sebi. Čovek nema pravo da drugom čoveku oduzme život. Ja sam zato protiv eutanazije. Može se navesti hiljadu primera u kojima taj moj kriterijum zapada u velike nevolje, ali ja imam taj princip i ja tako živim da ga branim. Ja sam iz istih razloga i protivnik smrtne kazne. Znači, imaš neki moralni princip. Na primer, ako si imao demokratske izbore, onaj ko je pobedio ima pravo da formira vladu. Ako ukineš taj princip, šta ostaje.

Ja ovde branim stav da čovek koji je ubijen na najpodliji način od strane ubica iz bivšeg režima mora da bude branjen u svim prilikama. I da on ne može da se izjednači čovekom čije su ga ubice ubile. Nama ostaje veliko pitanje smrti Zorana Đinđića i njene političke pozadine. Jednoga dana ćemo, nadam se, dobiti odgovor na pitanje da li je Miloševićeva porodica imala nešto s tim. Izvinite, to nije isključeno? Bilo je glasina o tome da je Marko Milošević nudio pare da se likvidira čovek koji je njegovog oca isporučio Hagu. I to bekstvo Mire Marković pre ubistva Zorana Đinđića. Nije pobegao samo Šešelj, pobegla je i Mira Marković. Da li je ona znala, možda je slučajnost, ali čudno je to.

I na godišnjicu Hitlerove smrti u Nemačkoj se skupe neki ljudi. Ne možete nikome oduzeti pravo da žali za kim god hoće, ali nije to tema. Očekivao sam da će Tadić reći – to je bila omaška, ja se izvinjavam. Stiče se utisak da nema kraja udvaranju socijalističkoj partiji, samo da bi se napravila vlada. Zbog tog cilja svako poniženje je dobro. Nije tačno. Srbija je društvo koje je izgubilo moralni kompas. I danas ljudi ovde viču – nož, žica, Srebrenica, a tamo je pobijeno 8.000 ljudi. Prvo je govoreno da se to nije ni dogodilo, pa da je ubijeno svega 2-3.000 ljudi. Evo, u jednom dnevnom listu trenutno izlazi feljton koji brani zločin u Srebrenici. Znači, mi imamo taj moralni problem i mi treba da smo posebno osetljivi na moralne teme.

Čovek konačno ima ono hrišćansko u sebi – rekoh i spasih dušu svoju, a drugi kako hoće. Zato je za mene bila mučna ta tišina, to ćutanje posle Tadićeve izjave. Imam utisak da epoha Zorana Đinđića postaje teret za takozvane demokratske snage u Srbiji. Paradoksalno, na kraju će Zoran Đinđić biti veći problem za demokrate nego za ove koji su ga ubili, jer ovi ga bar istinski mrze i o njemu misle najgore, a ovi će se na kraju pomiriti sa svim i svačim. I srpska politika postaje jedna velika splačina, u kojoj je sve moguće. Koštunica je izdao sve principe 5. oktobra, sada je spreman da i sa radikalima pravi vladu, a odjednom vidimo da ni Tadić nema problem sa socijalističkom partijom. Bar da kaže – u redu, jedino tako možemo, evo, ovo je naš program, nadamo se da ćemo moći. Tako bih mogao da shvatim, ali da vi kažete da je socijalistička partija prava stranka moderne levice, da vi molite Papandreua da ih primi u socijalističku internacionalu!?

To je farsa koja će skupo koštati Srbiju. Znači, Koštunica je izbrisao sve razlike sa radikalnom strankom, a Boris Tadić nam sad saopštava da socijalistička partija i nije neki veliki problem, da je to izvanredna partija. Pa uzmite samo Dačićev govor iz skupštine od pre nekoliko meseci, u kojem on cinično kaže – naša politika na Kosovu je bila apsolutno ispravna, a sada je i vi odobravate. Ta politika je dovela do egzodusa Albanaca, smrti, razaranja, zločina, za neke i dalje pred sudovima u Beogradu. Ne kažem da nije bilo zločina nad Srbima, naravno, ali sada govorim o ukupnoj odgovornosti za ono što se dešavalo. A neko u Beogradu snosi odgovornost i za zločine nad Srbima na Kosovu, jer je pokrenuo politiku koja je i do toga dovela.

Imam utisak da su ovde ljudi postali moralno tupi. Pa konačno, je l’ se mora napraviti ta vlada? A što ne kaže narodu – hajdemo na izbore još jednom, hajde da vidimo hoćete li vi stvarno proevropsku vladu? Samo nemoj od nužde praviti vrlinu. I ova poruka koja se danas šalje sa ovim aboliranjem radikala i socijalista, jer jedni aboliraju socijaliste, drugi radikale, čini da se iskreno pitam – da li je 5. oktobar bio potreban, možda je sve to bilo džabe. Možda smo, da se Milošević mirno povukao na vreme, mogli lepo da napravimo vladu nacionalnog spasa. Konačno, tako su i donosili ustav, dogovarali su se oko svega i svačega. Izgleda da je u Srbiji ponovo na delu sveopšta sabornost i sveopšte slaganje, svi se sa svima slažu, ali pod jednim uslovom, da me to dovede na vlast. Ali ja to ne mogu. Ne mogu.

Nema nacionalnog pomirenja između 6 miliona ubijenih Jevreja i nacista, kakvo je to nacionalno pomirenje? Ja sam bio u Nemačkoj 1995. i gledao nemački program, kojim su oni obeležili 50 godina od svog, pod znacima navoda, oslobađanja od fašizma. Tek posle 50 godina Nemci su prvi put otvoreno govorili o tome šta se njima dešavalo. Nisu kukali, nisu se žalili kada su, na primer, govorili o sumarnim egzekucijama dečaka od 13-14 godina, o silovanju svake žene na koju su naišli vojnici ruski, ali i američki i saveznički, o pljački, kako su im otimali iz kuća. To je bila vrlo teška emisija i prvi put sam se zamislio kakva je 1945. bila za Nemce. Ranije smo svi mislili – e, dobili ste ono što ste zaslužili. Posle 50 godina oni su stekli pravo da o tome govore.

Nacionalno pomirenje znači da čovek ne odgovara za ono što je uradio njegov otac ili deda, a nije nacionalno pomirenje da se izbrišu razlike između dželata i žrtava ili da se zlikovci šetaju i kažu da su sada heroji i pravdoljubivi ljudi. Kod nas se ideja nacionalnog pomirenja shvata veoma nakaradno. Drugim rečima, nacionalno pomirenje je potrebno, ali pre toga je potrebno ipak izneti neke činjenice i kazniti one koji su učinili zločin. Ako žena kojoj su ubili sina u Srebrenici reši da oprosti njegovom ubici, ona to može da učini individualno, ako ima snage za to, mada ne verujem, ali ne možete to tražiti od čitavog bošnjačkog naroda.

Tek prošle godine je prvi put izveden Vagner u Izraelu. Vagner je bio veliki kompozitor, ali krug ljudi oko njega je bio izrazito antisemitski. I Vagner je napisao dve knjige protiv Jevreja. Znači, potreban je i prolazak vremena. Pomirenje je moguće kada neko prihvati krivicu i odgovornost. Ne možete ići u pomirenje, kada danas u jednim dnevnim novinama, vrlo tiražnim u Srbiji, izlazi u nastavcima feljton da su u Srebrenici ubijeni samo Srbi, da tamo uopšte nije bilo ubistva Bošnjaka. Nema tu pomirenja, tako to neće ići. Zašto sad neko ne kaže u Francuskoj da su Višijeva vlada i pokret otpora jedno isto. Francuska bi eksplodirala, da se to neko usudi da kaže. 14. jula će biti parada veterana sa odlikovanjima, ali to su veterani pokreta otpora, a ne, izvinite, višijevskih slugu. U Srbiji su ljudi ponosni na izdaju. Meni je jedan ministar u emisiji na televiziji rekao da treba da stojim mirno na pomen Milana Nedića, koji je bio predsednik okupacione vlade. Namerno se pravi ta konfuzija, svi da se pomirimo, mi Srbi smo stradali, pa i taj Milošević je bio jedan mučenik, možda je on hteo dobro, ali nije uspeo. Katastrofa.

Srbiju ljudi gledaju kao što i mi gledamo druge. Kada pričamo o Nedićevoj vladi, voleo bih da taj koji kaže da stojim mirno ode u Jajince i da mi to tamo kaže. On i ja da stojimo na toj grobnici. Neka stane na onu humku i neka to kaže, pa ću mu ja reći – sad ti pogledaj dole, na 40.000 ubijenih rodoljuba srpskih, Jevreja, Roma. Kako se usuđuješ da mi na kostima tih ljudi to kažeš? Jedan cinični engleski premijer iz 19. veka je rekao – u Engleskoj javnost povremeno ima tu odvratnu sklonost da bude moralna. On je to cinično rekao – povremeno, ali hajde makar povremeno. Znači, može se nešto reći pragmatički, ali ne možeš unapred abolirati tog tvog partnera i prikazati ga kao najbolju stvar koja ti se ikada desila u životu.

I onda dođe Dinkić i kaže da je Socijalistička partija Srbije prava stranka moderne levice. Znači, naslednik Dimitrija Tucovića, naslednik Svetozara Markovića, Dragiše Lapčevića, pa čoveče, to su zastrašujuće izjave za stranku koju i danas u regionu vide kao stranku smrti, terora, užasa i šovinizma. Tragovi politike te stranke su krvavi i ja ne vidim kako će Srbija da se iščupa iz te moralne konfuzije. Daj bože da ova nova vlada povede zemlju napred, pa ćemo bar biti u mogućnosti da ove razgovore i dalje vodimo. Mene to podseća na onu Tadićevu izjavu o tribini Nomokanona o Srebrenici na Pravnom fakultetu, kada je rekao – pa to je demokratija.

Kada je Milošević u Kosovu Polju postao neprikosnoveni lider srpskog naroda sa onom rečenicom – niko ne sme da bije ovaj narod, onda je trebalo da se svaki trezven čovek zapita šta će biti cena te politike, koja želi da napravi novu državu na Balkanu na razvalinama stare. Ili kada je Dobrica Ćosić govorio o humanom preseljenju, trebalo se tada zapitati kako to izgleda u životu svakog čoveka. Na primer, da jednom od naših slušalaca danas neko dođe sa kamionom i kaže – hajde sad, stavi sve stvari iz svog stana, humano, ništa nasilno, sve što imaš, nema problema, mi ćemo ti to platiti i prevesti te u Kumanovo. Šta je tu humano, baš me interesuje. Tada niko nije postavio pitanje cene, kao što se ni sada niko ne pita kolika je moralna cena ovakvih pohvala Socijalističke partije, koja se nikada nije ogradila od svoje prošlosti.

Uostalom, jedan od ljudi iz te partije, koji se najviše zalaže za koaliciju sa Demokratskom strankom, zapamćen je po svojoj izjavi posle ubistva Zorana Đinđića – platio je izručenje Miloševića, na redu su ostali.

Službenik vlade: Ovom prilikom bih hteo da vas obavestim da je bivši predsednik Savezne Republike Jugoslavije, Slobodan Milošević, predat organima međunarodnog tribunala za krivična dela u Hag. Toliko.

Vojislav Koštunica: Saradnja sa Haškim tribunalom, svakako nužna, svedena je na puko izručivanje optuženih. Nije poštovan ni najosnovniji postupak. Kao da se nekome ovde, a ne nekome spolja, žurilo da što pre ispuni ko zna kada, kako i od koga preuzetu obavezu. Da i ne govorim o tome da je, uprkos mojim i ne samo mojim mnogobrojnim zahtevima, propuštena mogućnost da se našim građanima, i to onima koji su pre svega nama zlo naneli, sudi u zemlji.

Zoran Đinđić: Ja sam Vojislavu Koštunici to rekao u ponedeljak, kada se prelamalo pitanje da li će Sjedinjene države, Japan i neke druge zemlje učestvovati na donatorskoj konferenciji. U jednom razgovoru telefonskom od 45 minuta, na kraju ostalo je u vazduhu da mora da se sarađuje. Posle odluke Saveznog ustavnog suda, praktično je bilo jasno da će republička vlada preuzeti odgovornost na sebe.

Vojislav Koštunica: Sada se moramo bez oklevanja, ali hladne glave suočiti sa posledicama ovakvih poteza i sprečiti ono najgore: da ti potezi ozbiljno ugroze ovu zemlju, njene građane, ali i već narušen mir u našem regionu.

Beograđanin 1: Zoran Đinđić je trebao ovu jedinicu da ukine još 5. oktobra. Šta će to nama?

Beograđanin 2: A onda ćemo mi vas da ukinemo, i tebe i njega. Ko ti je rekao da smo mi izgubili rat na Kosovu? Đinđić i Batić, je li?

Beograđanin 3: Ovo je najelitnija jedinica, koja je krvarila od Gospića do Prekaza, do Junika, do Suve Reke. I ovi ljudi, ja se pitam što čekaju, iza njih stoji ustav i zakon, a to je osnova, zašto ne uhapse Đinđića, Mihajlovića, Batića i sve one koji su potpisali odluku.

Žarko Korać: Prosta je istina da gotovo nijedan balkanski narod nema dovoljni demokratski potencijal da sam izvede kompletne reforme. To je sramota svih nas balkanskih naroda. Koliko su kriterijumi koje postvalja Evropa u suštini niski, najbolje pokazuje njihov ogromni entuzijazam u odnosu na srpsku vladu sa socijalistima. Oni znaju sve ovo što sam ja rekao, naravno da znaju, bar ovi koji se bave našim regionom, međutim oni kažu – daj šta daš. Moj pokojni otac mi je pričao da su postojale u Austro-Ugarskoj posebne diplome na kojima je pisalo – dobra za Balkan. Drugim rečima, sa njom ne možeš da radiš u Beču, ali možeš na Balkanu. E, tako je ovde i demokratija – dobra za Balkan. Kao onaj kineski komunistički rukovodilac, oni kažu – nije važno da li je mačka crna ili bela, važno je da lovi miševe. Tako da je Boris Tadić to mogao da kaže, ali nije trebalo da pravda socijaliste. Neka ćuti.

Znači, Evropska unija će nam pomagati, i u tome leži nada da ćemo se mi ipak, kako-tako, kretati napred. Ali saradnja sa Hagom, odnosno slučaj Ratko Mladić, je uslov svih uslova i teško da će nam potezi tipa Đelićevog smenjivanja Jelka Kacina i slične stvari pomoći na tom putu. Ili Vuka Jeremića koji kaže da još uvek traži kreativna rešenja za Kosovo. Setite se da nije važno da li je mačka bela ili crna, važno je da lovi miševe. Tako su oni i Koštunicu podržali. Znali su oni ko je Koštunica, ali su očekivali da donosi miševe. On je nešto tih miševa i doneo u početku. Za Tijanića kao direktora javnog servisa Zapad je mnogo manje zainteresovan, ali vaši slušaoci, vaša emisija i ja smo zainteresovani za stanje sloboda i demokratije unutar Srbije. Zapad to ne vidi, on ne živi ovde, i zato za mene ovakav način formiranja vlade dovodi u pitanje dalju demokratizaciju, najsuštinskije promene koje naše društvo još mora da izvrši.

Evropa je toga svesna, ali marginalnije, za nju je mnogo važnije da je ovde mir, da nema rata, da nema nasilja, da se biraju vlasti koje su u skladu sa demokratskom procedurom, da oni slušaju Zapad, bar u globalnim crtama. Na ostalo Zapad niti može da utiče, niti je previše zainteresovan, ali to interesuje mene.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Žarko Korać, a u ponedeljak smo bile u Novom Sadu, tamo smo imale promociju 11. knjige Peščanika. Govorili su Miša Brkić, Teofil Pančić i Srđa Popović.

Srđa Popović: Moje je mišljenje da je ova zemlja podeljena u dva nepomirljiva tabora, u dva nepomirljiva dela koji imaju potpuno različitu viziju budućnosti zemlje i da je u takvoj zemlji politički centar nemoguć. Ja tako tumačim i ovaj neuspeh i pad DSS-a i Vojislava Koštunice, koji je godinama pokušavao da drži tu poziciju sedenja na dve stolice. Malo me je začudilo što su reakcije na Tadićevu izjavu blage i mlake, jer na kraju krajeva, radi se o tome da je Đinđić bio čovek koji je poslao Miloševića u Hag da tamo odgovara po optužnici za ratne zločine, a da su ga ubili ljudi koji su bili eskadron smrti tog istog Miloševića. To izjednačavanje je ne samo neshvatljivo, ne samo da je u lošem ukusu, nego je užasno glupo.

Zabeležio sam jednu izjavu Borisa Tadića i zapamtio sam od kada potiče, možete da je potražite, 19. maj 2005. u Danasu, gde je on doslovno kazao da mi moramo da se izdignemo iznad ovih prostora na kojima živimo i da posmatramo stvari sa nebeske visine. E, to je nešto što je dosta prisutno u tom nacionalističkom taboru, koji se često poziva na božiju pravdu. Ljudska pravda im nije po volji, a božija pravda ima tu zgodnu stranu što je sa tih nebeskih visina sa kojih sve gledate, manje više sve isto. Sa te visine svi su isti, pa i Milošević i Đinđić, s te visine se ništa ne vidi. I to je na liniji jedne izjave Brane Crnčevića, koji je jednom kazao da su srpski zločini počinjeni tokom 90-ih nešto o čemu treba da rasprave Srbi i bog.

Vojislav Koštunica, kad je govorio o takozvanom otimanju Kosova, ustvrdio je da je na našoj strani i ljudska i božija pravda. Taj uzvišeni pogled na naše prilike, ta ptičija perspektiva mislim da ima uzrok u tome što ljudi misle da je bog, ako postoji, milostiv, da je sudnji dan daleko i zasniva se na jednom verovanju, koje je u Peščaniku izrazio jedan Srbin sa Kosova, da je i sam bog Srbin, pa ćemo mi tu smuvati nešto. Dakle, to je jedna pozicija sa koje su sve mačke crne, ili bele, ako hoćete. To je jedno ekstremno relativizovanje, Maks Friš je to nazvao ishitrenom metafizikom govoreći o Nemcima. Kada se nađete u neprilici, treba se uzdići toliko visoko i pogledati sve to sub specie aeternitatis, sa gledišta večnosti sve je to isto, svi ćemo na kraju biti mrtvi, šta ima veze. E pa mi smo ipak ljudi i mi želimo ljudsku pravdu, kako god nesavršena bila, a po toj ljudskoj pravdi ono što je izgovorio Boris Tadić je sramno i glupo.

Slobodan Milošević: Građani ne treba da se zavaravaju da obnovu zemlje i njen razvoj mogu da obave oni koji se, tobože u ime napretka, vuku u večernjim satima ulicama naših gradova. To su uglavnom kukavice, ucenjivači i ulizice. Za vreme bombardovanja nisu obukli uniforme, ni uzeli puške u ruke, ali sa kamenicama u rukama prete da poruše ono što smo odbranili od NATO-a i ono što smo sagradili pošto je NATO porušio. Jedino za šta se oni zalažu je da se putem nasilja ova zemlja uvede u građanski rat, u kome bi, uz podršku sa strane, došli predstavnici te strane sa srpskim prezimenom. Što da ne? Kad neka zemlja postane kolonija, zaista nije najbitnije da li će njom vladati domorodac janjičar ili kolonizator lično.

Zoran Đinđić: Mislim da bi bio strašan efekat ako bi rekli da će u četvrtak cela Srbija ostati kod kuće, kao dokaz da ne želimo Miloševića. To bi značilo da smo kao narod postali organizovani, da nas vodi jedna volja i zajednička vizija, da nismo fragmenti jedne tragedije, u kojoj jedan neodgovoran čovek, možda poremećenih merila, zapravo kao neživom prirodom rukovodi jednim narodom od 10 miliona, šalje ih levo, desno, na tenkovima, na traktorima, kao pešacima na šahovskoj ploči. Ako bi odjednom te figure oživele i počele da se ponašaju kao subjekti svoje sudbine, to bi ohrabrilo sve ljude u Srbiji.

Teofil Pančić: Pa nešto nisam uspeo do te mere da se zgrozim, mada sam se trudio. Kada sam čuo to što je Tadić govorio, ja sam se setio jedne činjenice – on je psiholog i to se vidi iz te izjave. Mi živimo u Srbiji i zaista smo podeljeni na dva sveta i ta dva sveta, koja ni na koji način ne izjednačavam nikada, postoje. Ta dva sveta se ne razumeju i ni na koji način ne saosećaju. E, sad smo došli u jednu potpuno autentično kretensku situaciju, da sada treba da stvaramo koaliciju ta dva sveta i da ta dva sveta sada treba da nas vade iz govana. SPS nisu samo Ivica Dačić i deset ljudi oko njega, SPS je cela jedna glasačka, članska, simpatizerska struktura, koja broji stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji. I mi želimo da nam taj SPS nekako priđe, onako tiho, na prstima, što bi i bilo po nekoj pravdi, to im je mnogo više nego što su zaslužili. Ali mi bismo hteli da se to izvede tako da nas ne boli ili da ne kažem onu vulgarniju varijantu, šta da radim, a da mi šta ne uđe.

To nažalost, ne može tako da ide i ja u tom kontekstu čitam tu svesno ljigavu i gnusnu izjavu Borisa Tadića – evo, radite mi šta hoćete, evo, ja sam taj koji će to da kaže, eto, i vi imate taj svoj bol, je li, i eto, i mi imamo, pa hajde, sad ćemo da se pravimo da je to isto i da se pravimo da ga delimo. Dakle, čini mi se da je to ona vrsta, koliko god odvratnog, za povraćanje, ustupka, koji je simboličke naravi i koji meni, pravo da vam kažem, u ovoj situaciji zaista ne predstavlja neku duševnu tegobu. Meni će predstavljati duševnu tegobu ako dođe do nečega drugog, mnogo važnijeg od nekakve glupe Tadićeve izjave: ako dođe do toga da se omogući SPS-u da ima premijera, o čemu se govori i što je skandalozno, ili ako se dođe do toga da se neki ljudi vade iz zatvora, da se revidiraju sudski procesi, da krene proces restauracije u društvu u praktičnom smislu. E, to je ono što se ne može progutati i to ne vredi stvaranja te vlade.

Srđa Popović: Ja mislim da je izraz restauracija pogrešan. 2000. godine sišao je sa vlasti Milošević, a ostao je netaknut njegov aparat. Ja mislim da Koštunica nije bio kandidat DOS-a. Njega je kandidovala druga strana, to jest Miloševićevo okruženje, koje je rešilo da žrtvuje Miloševića, da sačuva sve ostalo. To je smisao onoga o čemu se 2000. govorilo, da Koštunica jedini može da pobedi. Pa Koštunica jedini može da pobedi zato što ga je kandidovalo Miloševićevo okruženje, a DOS pristaje na njega, ne obrnuto. I ja mislim da je cela epizoda sa Đinđićem bio jedan herojski, ali slab i naivan, pokušaj da se Srbija menja. Ja mislim da je Vojislav Koštunica tu odigrao ključnu ulogu. On je od početka trojanski konj stare politike i starog režima. Glasovi koje je on u ogromnom broju dobio i podrška koja je bila 80 odsto posle pada Miloševića, sve to je on polako isporučio radikalima i SPS-u i na kraju je morao potpuno da otkrije svoje karte, da uđe u koaliciju sa radikalima i da bude poražen. Tako da nema smisla govoriti o nekoj restauraciji.

Dačić je u skupštini, a kasnije na grobu Miloševićevom, dva puta ponovio – ne znam zašto ste nas skidali sa vlasti, kada ste na kraju došli na našu politiku. I Koštunica to uopšte ne sme da komentariše, jer je to tačno. Politika koju je vodila vlada koja još uvek postoji, našla se na kraju na pozicijama Miloševićeve politike. Tako da ja ne bih govorio o restauraciji, ja bih govorio o jednom krakotrajnom, kažem herojskom, ali naivnom pokušaju da se nešto u Srbiji pomeri. Nešto je i pomereno i ta osnovna stvar koja je pomerena je bilo zacrtavanje strategije ulaska u Evropsku uniju. To je do dana današnjeg jedina stvarna i velika tekovina Đinđićeve vladavine koja je preživela, ali sada se i oko nje lome koplja. Sprečavanje približavanja Evropskoj uniji je trebalo da bude konačna pobeda Koštunice i stranaka starog režima. To je je bitka kojoj danas prisustvujemo.

Smatram da je potrebna koalicija DS-a sa SPS-om iz jednog jedinog razloga, a to je ratifikacija sporazuma o pridruživanju. Ja u takvu vladu uopšte ne verujem, mislim da su snage i dalje podeljene fifti-fifti i da ta vlada neće moći da opstane. Njen jedini realni uspeh može biti ta ratifikacija. Sve ostalo je i dalje u vazduhu, snage su izjednačene. Kada bi ova druga strana došla na vlast, ni njima ne bi bilo lako. Ovde ne može da postoji efikasna vlada, jer će svaka imati strahovitu opoziciju. Nepomirljivost ta dva bloka je takva da se ona može završiti samo pobedom jednog od njih, nikako drugačije. Kako, ne znam, ali kompromis između te dve pozicije nije moguć i to će uvek stvarati nestabilne vlade. A kako god se ovo svršilo, brzo ćemo imati nove izbore.

Teofil Pančić: Šta je demokratska stranka u Americi? Demokratska stranka je Barak Obama, ali demokratska stranka su i one glasačke zajednice po Ajovi i Montani koje kažu – mi nećemo da glasamo za tog crnca, glasali bismo za Hilari, nismo mi republikanci, mi smo demokrate, ali nećemo, bre, za tog crnca da glasamo. A i jedno i drugo su demokratska stranka. Ova naša Demokratska stranka ima pomalo tu šizofrenu poziciju jednog ogromnog organizma, koji se prostire preko celog političkog centra, pa onda grabi u levo, grabi u desno, na sve strane. Tu imaš najneverovatnije taloge, ideološke i kadrovske i interesne. Jedno ti je Demokratska stranka u Vojvodini, drugo ti je ona u Beogradu, treće ti je u Leskovcu. Taj organizam je postao užasno veliki, ali se potpuno rasplinuo i ne možeš da ga uhvatiš ni za glavu ni za rep.

A imaš samo tog Borisa Tadića kao kormilara koji sve usmerava. Oni su njemu predali sve komande, njega su ovlastili da bude neka vrsta unutarstranačkog diktatora, je li. On će da odredi premijera, on će da odredi ministre, a pri tome svi dobro znamo da je sam Boris Tadić čovek kojega je takođe teško uhvatiti za glavu ili za rep. On će danas reći nešto sjajno, sutra će reći nešto odvratno i ne samo reći, učiniti. Dakle, mi smo sada u vlasti jednog organizma koji samog sebe još ne poznaje, nije samog sebe osvestio, definisao. On bi da igra na više karata, što se može neko vreme u politici – malo si Evropejac, malo si nacionalista. Ali onda se prosto nađeš pred izborom – ili ćeš da uradiš ovako ili onako, ne možeš dugo da sediš na dve stolice.

Glasači su očigledno procenili da nemaju nikoga drugoga dovoljno velikog i značajnog, pa su morali da investiraju u njih. A svi smo negde svesni da je sve to velika kocka i mačka u džaku. Ne znamo ni sami šta smo kupili, a što je još gore, ni oni ne znaju šta su nam prodali.

Srđa Popović: Ovaj Teofilov iskaz o tome kako su prelivanja u Demokratsku stranku došla iz svih drugih stranaka je vrlo tačan, ali iz vrlo specifičnog razloga. Zato što se ovde, po prvi put od 2000. godine, strane sukobljavaju oko jednog suštinskog pitanja. Pitanje evropske i antievropske Srbije je istorijsko srpsko pitanje i ono je prepoznato kao dvovekovna dilema ove zemlje. I na jednom tako suštinskom pitanju, koje je uz to i vrlo grubo pitanje, ljudi se više ne dele po strankama, već po toj osnovnoj podeli – jesam li za Evropu ili nisam. Dakle, nije više važno za šta se moja stranka zalagala do sada, sada je važno je li moja stranka za Evropu ili je protiv Evrope. Ovde nikad nije ni postojalo ništa drugo nego te dve stranke. Ovde su uvek postojale samo evropska stranka i samo antievropska stranka. Onda su one uzimale razna imena, ali u suštini je to bilo to.

Ja mislim da se i u komunizmu ta jedna jedina partija cepala po tom kriterijumu: mi smo za Evropu, za otvaranje granica, za modernizaciju, to je ta evropska stranka. To su po meni bili liberali iz 70-ih godina, ma koliko govorili tim ezopovskim jezikom partijskih rezolucija. I uvek je do sada ta evropska stranka dobijala batine, redovno je dobijala batine. Ovo je prvi put da ona ima na svojoj strani Evropu i njene interese i mislim da je Evropska unija najvažniji politički faktor u ovoj zemlji. Na to ova antievropska stranka odmah viče – izdaja, izdaja, vi putujete u Brisel, a oni nama otimaju Kosovo.

Kada smo kod teme Kosova, hteo bih da odam jedno priznanje Vojislavu Koštunici, a to je da je on taj koji je ovo pitanje zaoštrio. Njemu se učinilo da je takozvano otimanje Kosova sjajna prilika za konačni udarac evropskoj stranci, sa jednom vrlo prizemnom i primitivnom floskulom – ne možemo da idemo u Evropu, kada nam oni otimaju Kosovo. Onda je nastala reakcija, Evropa nam je ponudila potpisivanje sporazuma i te dve strane su došle u vrlo neravnopravan položaj. Odjedanput evropska stranka počinje da priča o blagodetima potpisivanja evropskog sporazuma, dolazi Fiat. Za to vreme ova antievropska stranka samo govori – Kosovo je srce Srbije, ne damo Kosovo. Ona nema tekst. Taj tekst je siromašan, on se svodi na neverovatno obećanje da će nam njihov akcioni program vratiti Kosovo. Lljudi nisu ludi i razumeli su veliku razliku između onoga što obećava evropska strana i nerealnih obećanja antievropske strane.

Dakle, Koštunica je vrlo pogrešno, sa njegovog stanovišta, i vrlo nespretno zaoštrio to pitanje – hoćemo li u Evropu ili nećemo, idemo ka Rusiji, ako treba da se zatvorimo mi ćemo se zatvoriti, nisu nam potrebne ni investicije, ne treba nam kapital, ništa nam od njih ne treba. To je dovelo do ovog iznenađujućeg izbornog rezultata. Ljudi su se od toga uplašili, a uplašio ih je sam Koštunica. Podsećam vas na njegov govor pred skupštinom, to je bilo zastrašujuće. Videli ste čoveka opsednutog, monomaničnog, besnog, gnevnog, i kada je usledilo paljenje američke ambasade i divljanje po ulicama, koje je direktno on izazvao, stvari su se odjednom okrenule. Tako ja tumačim uspeh Demokratske stranke.

Ostaje pitanje da li ćemo mi biti sposobni, kada ratifikujemo taj sporazum, da li ćemo biti u stanju da se po tim šinama, na koje će nas staviti, krećemo. Na to može da se gleda na dva načina. Prvo, ovde već postoji infrastruktura, postoje ljudi koji razumeju Evropsku uniju, koji razumeju proces pridruživanja, koji razumeju šta on podrazumeva. S druge strane, kazali smo da je Srbija je podeljena i ja mislim da će ta druga strana postavljati strašne balvane na tom putu i da će to ići užasno teško i sporo. Tu može biti i ulice, džumbusa, zato što će se ta pozicija braniti očajnički. Revizorska komisija ne može da dobije svoje kompjutere i telefone zato što, kada bi ustanovili da je neko neodgovorno i nenamenski trošio sredstva iz budžeta, to se u krivičnom pravu zove zloupotreba službenog položaja i vi idete u zatvor. Ovde ima jako mnogo ljudi koji su odgovorni za strašne stvari koje su se događale, koji su nekažnjeni i koji znaju da je silazak sa vlasti opasan za njih. Taj otpor će biti grčevit i besomučan.

U tom smislu to može ići sporo, ali mislim da je ratifikacija jedan ireverzibilan postupak. Što se tiče uslova za primenu sporazuma, koji se sastoji u saradnji sa Haškim tribunalom, moram po svom običaju da se vratim na 5. oktobar. Vi vidite da se takozvano podvlačenje crte, lustracija, katarza, kako god da to zovete, suočavanje sa prošlošću, nije dogodilo. Antievropska stranka je uvek smatrala da se to pitanje može nekako zamuljati. Ali, vi ga izbacite kroz vrata, ono uđe na prozor. Sada se on ispoljio u zahtevu da saradnja sa Haškim tribunalom mora biti potpuna da bi sporazum mogao da se primeni. Ja lično mislim, mada mi se to ne sviđa, da i na strani Evropske unije možda postoji jedna rezervna pozicija, koja bi se sastaojala u tome da bi taj uslov mogao da otpadne, ako bi mi na ubedljiv način dokazali da smo sve učinili da Ratka Mladića nađemo, ali u tome nismo uspeli.

Tu je jako smetao Vojislav Koštunica, koji ima neverovatnu ideju, da se dostojanstvo države brani tako što ćete lagati ceo svet da ne znate gde je Ratko Mladić. Takvo shvatanje dostojanstva i ponosa, koje s njim deli i Toma Nikolić, meni je neshvatljivo. Dostojanstvo Srbije je bilo ugroženo zločinima Ratka Mladića, a ne njegovim sakrivanjem. Najviše što možemo da učinimo da to dostojanstvo nekako vratimo je da ga pronađemo i izručimo. Da li će se to dogoditi – dozvoljavam da je moguća i ovakva jedna muljatorska solucija, na koju bi i druga strana pristala, mada sam vrlo oprezan kada to kažem. Ta odluka zavisi od 27 zemalja, od kojih neke taj uslov shvataju vrlo ozbiljno, a bez konsenzusa taj se uslov ne može menjati.

Teofil Pančić: Glavni problem nije to što ova država, je l’ te, ne pronalazi tog Ratka Mladića sve ove godine. Pre neki dan čitam kako je u Francuskoj uhapšen jedan od vođa ETA, baskijske terorističke organizacije, koji se krio punih 18 godina, u sivoj zoni između Francuske i Španije. I sad, čovek bi rekao – dve velike, ozbiljne zemlje sa ozbiljnim policijama, službama, zakonodavstvom 18 godina ne mogu da uhvate nekog tipa. Zašto je onda čudno što mi ne možemo da uhvatimo Ratka Mladića. Ali ne radi se o tome, radi se o tome da ovde postoji problem verodostojnosti. Ovde je problem u tome što niko živ ne veruje, ni mi ne verujemo, a kamoli da veruje Evropska unija, našim vlastima da nisu mogle i da ne mogu da uhapse Ratka Mladića i ostalu ekipu. Naprosto, to je problem verodostojnosti.

Mejnstrim ove scene se nije ideološki odlepio od sveta Ratka Mladića. Ako je Ratko Mladić heroj za pola populacije, pa šta onda očekujete. Nema šanse da bilo ko kupi tu priču – mi smo uradili sve. To naprosto u ovom političkom kontekstu ne može da prođe.

Srđa Popović: A zašto nemamo verodostojnost? Zato što su ovde vlade govorile – mi ne znamo gde je on, pa posle šest meseci – onda smo znali, ali sad stvarno ne znamo, pa onda opet – juče smo vas lagali, ali danas vam kažemo istinu. Pa naravno da ti niko ne veruje.

Svetlana Lukić: Koliko se ja sećam, a Srđa to bolje pamti, šef Bezbednosno informativne agencije, Rade Bulatović, je rekao – ne postoji politička volja da se uhapsi Ratko Mladić.

Srđa Popović: A Dušan Mihajlović je kazao da ga je teško uhapsiti, zato što on ima jako obezbeđenje.

Miša Brkić: Da li Demokratska stranka, pet godina posle ubistva Đinđića, ima modernizacijski kapacitet da sprovede reforme u srpskom društvu, to je ono na čemu ćemo testirati prve dane ove vlade. Ali po načinu na koji ta vlada u nastajanju pokušava da nam objasni neke stvari, mislim da od reformacije nema mnogo vajde u skoroj budućnosti. Zanimljiv je detalj, Đelić putuje u Brisel, a pre toga je bio na ekonomskom forumu u Zajednici nezavisnih država i lokalnih država iz okruženja u Sankt Petersburgu. To je ruski odgovor na Davos, recimo. I na te skupove u poslednjih pet godina išli su ili Koštunica ili Tadić, ali ovoga puta je otišao Đelić. Ako to povežemo sa činjenicom da on putuje u Brisel da nastavi pregovore, ja mislim da tu ima nekog skrivenog značenja. Čini se da Srbija pokušava da glumi ono što je Socijalistička federativna republika Jugoslavija radila u vreme Josipa Broza. Postoji jedna narodna izreka u Šumadiji – umiljato jagnje dve majke sisa.

Meni izgleda da Đelić hoće da ostavi taj utisak da, eto, mi smo sa Evropskom unijom, ali nema razloga da ne budemo i sa Rusijom. Pri tome se ruskim kobajagi poslovnim ljudima širom otvaraju vrata Srbije, dok postoji priličan animozitet prema kapitalu i investitorima sa Zapada. Bojim se da mi nećemo skoro saznati šta je Đelić ponudio u Sankt Peterburgu. Samo ćemo videti rezulate. Tek sada saznajemo da je na takvom istom samitu Boris Tadić 2005. godine ruskom predsedniku Putinu rekao – zašto vi ne dođete i ne uzmete energetski sektor Srbije. Sva halabuka koju smo digli, da se bar razmotre opcije tog ruskog naftno-gasnog aranžmana, obila se o jednu potpuno običnu rečenicu. Neko iz Demokratske stranke je rekao – sve je to lepo što vi pričate, možda je to i tačno, ali predsednik Tadić je to 2005. obećao ruskom predsedniku Putinu.

Mi ne znamo šta je on 2005. obećao, samo saznajemo da NIS i Banatski Dvor isporučujemo Rusima, a za tri godine će se ispostaviti da je nešto slično Đelić obećao ovih dana u Rusiji, recimo kada je u pitanju Elektroprivreda Srbije i onda ćemo tu rusku elektroprivredu dobiti kao strateškog partnera Elektroprivrede Srbije. Ta želja, na rečima za sada, da je Srbija spremna da nastavi sa reformama tako što će nastaviti svoj evropski put i prihvatati pravila Evropske unije, sapliće se na jednom aktuelnom problemu. Svi ga vidimo i ostaje nam samo da se smejemo. To je priča o budžetu, odnosno o proćerdanim državnim parama. Guverner je otvoreno rekao da su potrošene na izbore i da su potrošene na Kosovo, a da mi zapravo ne znamo koliko je bilo para i koliko je potrošeno. Državne finansije su u rasulu, budžet je pred bankrotom. Ako se ništa ne proda od javnih preduzeća, u septembru će se Srbija suočiti sa velikom državnom finansijskom krizom. Dakle, pod hitno treba prodati ili NIS ili JAT ne pitajući za cenu.

U ovakvim situacijama u normalnim evropskim državama na scenu izlazi jedno nezavisno kontrolno regulatorno telo, koje ima i Srbija. Ono se zove državna revizorska institucija. I ona je prema evropskom zakonodavstvu zadužena za kontrolisanje trošenja novca iz budžeta. Ja mislim da je ovo idealna prilika da ta državna revizorska institucija u Srbiji odmah počne da trkeljiše budžet i vidi koliko je novca potrošeno na predizborna obećanja u kampanji, a koliko je vVlada bila izdašna prema ministarstvu za Kosovo. Priča se da je novac nošen u crnim džakovima na Kosovo, da bi se tamo zadovoljile potrebe nekolicine ljudi, a da je većina Srba koji žive na Kosovu ostala bez ijednog dinara.

Mi imamo državnu revizorsku instituciju, ali vlada joj nije omogućila prostor u kome će da sedi, nije obezbedila stolice, nije obezbedila telefone i nije obezbedila novac za plate. Dakle, mi na papiru imamo insituciju, kao i sve zemlje Evropske unije, ali Srbija je u stvari jedina zemlja u Evropi, čiji budžet nije podložan bilo kakvoj društvenoj kontroli.

Srđa je spomenuo Fiat i Zastavu i iamo odande odličnu priču. Počeli su pregovori, tamo su sad neki eksperti i sad oni pregovaraju u dve smene. Pre podne rade, pa onda odu na ručak, pa se u tri sata vraćaju u fabrički krug da ponovo pregovaraju sa ljudima koji tamo rade. Naravno, to što su im ovi iz Zastave poturili kao analizu, ovi su odmah bacili i rekli im da moraju da rade novi dilidžens, što je prevodilac iskoristio da kaže – spremaju nam novu diližansu. I ova ekipa eksperata iz Fiata se vraćala u Zastavu posle ručka na nastavak pregovora i bilo je pet do tri i pokušali su da uđu na kapiju, ali sa druge strane kapije je stajalo 2.000 radnika i onda su oni pitali – a šta ovi ovde rade, kao pa idu kući, a tek je pet do tri. Onda se jedan od ljudi, koji je naš čovek, a radi u ekipi koja opslužuje Italijane, setio i rekao – možda je požar u fabrici.

Svetlana Lukić: Čuli ste pesmu Đelem, đelem Šabana Bajramovića, pesmu koju je on komponovao i koju su Romi sveta proglasili za svoju zvaničnu himnu. Šaban Bajramović je umro u nedelju od posledica infarkta, nije imao novca za lečenje, pa su ga u nišku bolnicu pustili samo da umre. Rasim Ljajić mu je nedavno, nekoliko dana pred smrt, odneo 1.200 evra, više se nije moglo. Srbija nije mogla da mu da nacionalnu penziju, jer Šaban Bajramović nije bio dovoljno regularan građanin Srbije, nije imao overenu radnu knjižicu. Ne mogu se praviti presedani, ovo je ipak pravna država. Šabanu Bajramoviću smo se odužili na kraju, predsednik mu je bio na sahrani.

Za kraj emisije slušate Biljanu Kovačević-Vučo iz YUKOM-a.

Biljana Kovačević-Vučo: Odmah moram da priznam svima onima koji su ljuti na mene, da sam se malo zamorila i da je mi je dosta Miloševića, i njegovog naslednika Koštunice, i njegovog naslednika Borisa Tadića. Zaista sam se nadala da će se brzo i lako formirati ta vlada, koja se sada naziva proevropskom, i da će brzo biti ratifikovan taj sporazum u skupštini, i da će onda raščistiti svo ovo naše blato i nejasna predstava o tome šta smo, ko smo i da će doći bolji dani, pre svega za ove mlade ljude, koji su nevine žrtve svega onoga što smo mi zamesili od 90-ih pa na dalje.

Bez obzira na izbornu matematiku, ona noć jeste bila pobeda. Po prvi put si mogao da vidiš jedan racionalni izbor za evropsku Srbiju. E sad, pošto predsednik te evropske Srbije nije na nivou tog zadatka, imamo mali problem, koji postaje sve veći. Kada su počele da se prave izborne računice, kao najlogičniji partner izgledala mi je Socijalistička partija Srbije. Ne zbog toga što se promenila, nego zato što je to, kao u onoj metafori Zorana Đinđića, žaba koja treba da se proguta. I ja sam bila spremna da progutam tu žabu.

Biračko telo u svakoj državi, a naročito u nerazvijenim društvima, ide za trendovima. I ako je trend evropska Srbija, Demokratska stranka, otvaranje, onda će to sve više da se širi i mislim da je to momenat značajan koliko i 5. oktobar. Ovo je opet trenutak prelamanja. Ono je bilo rušenje Miloševića, a ovo sada je evropski kurs Srbije, izabran po prvi put.

Pri formiranju vlade je baš iz nevladinog sektora počelo maskiranje Socijalističke partije Srbije, u smislu da su se oni promenili. Tu je pređena granica i moraš da reaguješ. Da budem jasna, ja podržavam pravljenje vlade uz taj nužni kompromis, ali isto tako smatram da moramo sve vreme da držimo glavu iznad vode, da budemo kritični i da ne dozvolimo da nam kroz to uvale socijaliste kao reformisanu stranku i politiku zaborava i nacionalnog pomirenja.

Izjava Borisa Tadića na Glavnom odboru DS-a najbolje simbolizuje situaciju u kojoj se nalazimo. Nažalost, u Srbiji je pobedio Dobrica Ćosić, u Srbiji je pobedio taj projekat, sa Borisom Tadićem kao njenim reprezentom. U ime te matematike, koja služi tome da se dobije većina za ratifikaciju sporazuma o pridruživanju, mi imamo najneevropskiju izjavu koju smo mogli da zamislimo. Mi imamo rehabilitaciju 90-ih godina, koja je u Koštuničino vreme rađena na jedan način, a u Tadićevo vreme se radi tako da joj je paravan Evropska unija.

Njegova izjava je katastrofalna i zato što je on pogrešno shvatio nacionalno pomirenje. Ne može nacionalno pomirenje da se pravi tako što će se izbrisati razlike između zločina i kazne. Nacionalno pomirenje se u konkretnom slučaju pravi na politici evropskih integracija – idemo u susret Evropi, poštujemo evropske standarde, a ne da zloupotrebimo ulazak u Evropsku uniju da bismo zabašurili ono što se dešavalo 90-ih. 90-te I 2000-te godine su tu predstavljene kao dva podjednako relevantna, revolucionarna pokreta, koji sada samo treba da se nađu na sredini, pruže ruke jedan drugome. Bukvalno je tako rečeno – da pruže ruke jedni drugima.

I čak je bilo tu i nekih autoritarnih pošalica – a ko ne bude to uradio, imaće posla sa mnom. To je neprimereno i za ono Veselo veče, a kamoli za Glavni odbor Demokratske stranke. Umesto da se većina koja je ostvarena, naročito posle izbora u Vojvodini, gde je taj trend pokazao da se širi, jer su radikali tamo zaista poraženi, iskoristi da se kaže – ej, mi smo najjači, mi ćemo diktirati uslove, vi socijalisti imate šansu da se odreknete Miloševića, politike 90-ih, da se bavite vašom socijalnom pravdom, da vidimo kako to izgleda. Mi to do sada nismo videli, jer redovi za hleb i za kante za benzin – takva socijalna pravda nikome nije potrebna.

Izjednačavanje ta dva perioda, 90-ih i 2000-tih, govori nam da je u pitanju bio građanski rat u Srbiji između dve nepomirljive Srbije. A nije se to dogodilo. Slobodan Milošević je uhapšen zato što je optužen za najteže zločine protiv čovečnosti, za genocid, za ratne zločine. On je uhapšen i isporučen u Haški tribunal. Slobodan Milošević nije žrtva dosovskog režima, nije žrtva Zorana Đinđića. I ne možeš ti da miriš jedan period zla, bede, koji je uveo Srbiju u najgori mogući pakao, čije posledice i dan danas nosimo, sa onim što je bio pokušaj, ja se slažem neuspešni, da se Srbija konačno demokratizuje. Taj period je završen ubistvom premijera Đinđića, koji je pokušao da Srbiju izvuče iz te vrste prošlosti. Ali on nije pravio nacionalno pomirenje između 90-ih i 2000-ih godina.

Zoran Đinđić: 65% ljudi u Srbiji do 35 godina starosti volelo bi da nastavi život u nekoj drugoj zemlji, a ne u Srbiji. To su stotine hiljada mladih ljudi. Zar nije jednostavnije tog jednog da pošaljemo, zar treba stotine hiljada da idu zbog tog jednog? Pa dajte, ti mladi ljudi, koji razmišljate o tome da odete, izračunajte šta je jednostavnije, dođite ovde sa nama, dajte njega da oteramo i svi mi ovde da živimo, da ovo bude naše inostranstvo.

Zahvaljujući vama, Nišu, Kraljevu, Kragujevcu, Novom Sadu, Užicu, Valjevu, danas cela Srbija razmišlja i razgovara o promenama. Vidimo se sutra, vidimo se svakoga dana, pobedićemo. Dole Milošević!

Biljana Kovačević-Vučo: Na temu već čuvene rečenica o tome kako svaka stranka trpi svoju bol, danas čujem Sonju Liht koja kaže kako Boris Tadić nije stavio znak jednakosti između jedne i druge boli. Pa nemamo mi bolometar, pa da merimo bol socijalističke partije, pa bol Demokratske stranke. Pa ne gleda se tu subjektivni osećaj bola. Verujem da je Hitlerova porodica plakala za Hitlerom kada se on ubio. Možda bih i ja plakala, da sam to gledala iz nekog drugog ugla, da nisam ništa znala o Hitleru, kako se ubio u bunkeru, pošto se prethodno oženio Evom Braun. Mislim, ne možeš ti da izvučeš događaj iz konteksta i sa pijedastala hrišćanske nedodirljivosti kažeš – smrt svakog čoveka je tragična. Pa nije, zaista nije.

Smrt Miloševića je tragična zbog toga što nije utvrđeno šta je taj čovek sve uradio i koliko je odgovoran za razne stvari. Tragično je što to nikada neće biti utvrđeno i uvek će biti predmet manipulacija. Tragika njegove smrti zaista ne sme da se stavlja ni u istu rečenicu, ni u isti kontekst, ni u isti članak sa onim što predstavlja političko ubistvo Zorana Đinđića, koji je ubijen upravo zbog toga što je tog istog Miloševića isporučio u Hag. On je ubijen od Miloševićevih ljudi, od njegovih eskadrona smrti koji su nastavljali da divljaju i dan danas divljaju po Srbiji.

Mi živimo u jednoj kriminalizovanoj državi, koju je kriminalizovao režim Slobodana Miloševića. Možda je on subjektivno bio divan čovek, ali to nije bitno. I Legijina majka pati, i pati majka Zvezdana Jovanovića, pati Miloševićeva familija. Mogu da zamislim kako je njegovoj ćerki. Sve su to životne tragedije, ali to su stvari za romane. Ali kada ti pričaš o političkom smislu tih smrti na Glavnom odboru DS-a i izjaviš – SPS ima svoj bol, i Demokratska stranka ima svoj bol – to se ne radi, to se jednostavno ne radi. Mislim da je to konačni obračun Borisa Tadića sa Zoranom Đinđićem. Poznata je stvar da Boris Tadić nije dobro stajao kod Zorana Đinđića u vladi. Možda je Zoran Đinđić pogrešio što nije više cenio Borisa Tadića, što ga nije stavio na neko bolje mesto, mada bio je ministar odbrane, nije imao ni tako male funkcije, ali dobro. Neću u to da se mešam. Ovo je konačni raskid Borisa Tadića i Demokratske stranke sa Zoranom Đinđićem, a u ime nacionalnog pomirenja i ulaska Socijalističke partije Srbije u vladu, Boris Tadić je i Ivici Dačiću omogućio da i on raskine sa Slobodanom Miloševićem. Poznata je stvar da Slobodan Milošević baš nije voleo Ivicu Dačića.

Ne bih pravila znakove jednakosti između Borisa Tadića i Ivice Dačića, to su dve potpuno različite partije, ali meni je ta izjava zazvučala kao konačni završetak ere Zorana Đinđića. Zoran Đinđić se stavlja konačno ad acta i mi u ime nacionalnog pomirenja imamo bol jedne partije za Đinđićem, bol druge partije za Slobodanom Miloševićem i idemo dalje, pravimo nove saveze, ulazimo u Evropsku uniju. Mislim da će ta priča jako dobro da prođe.

Važno je primetiti i poziciju Borisa Tadića kao predsednika države. Koncentrisao je sve moguće funkcije u to zvanje, a ni po ustavu, ni po zakonima ove zemlje to nije tako. On je predsednik države koji po službenoj dužnosti određuje mandatara za sastav vlade, po kriterijumu ko je u stanju da sastavi većinu u parlamentu. I njemu ko god da dođe, bez obzira na njegove želje, on mora da odredi mandatara. Ali onda je on dobio ovlašćenje od Glavnog odbora DS-a da pregovara sa socijalistima da bi on obezedio većinu u parlamentu i dobio je ovlašćenje da će on odrediti ko će biti ministri u vladi. Znaš šta to znači? On je preuzeo funkciju mandatara. Predsednik države nam je i mandatar. Pa ko određuje ministre u vladi, određuje ih mandatar. Mislim da to ne sme da se radi, mislim da će mu se to obiti o glavu, a obiće se i svima nama.

Stvarno me pogađa kada radikali izađu na televiziju i kada izigravaju demokrate na strašnim greškama koje pravi Demokratska stranka. Ne možeš da budeš mandatar kada si predsednik države. Kako ti možeš da određuješ ko će biti ministri. Drugi deo priče je aplauz Glavnog odbora Demokratske stranke. Da li je moguće da nema nikoga u tom glavnom odboru ili niko neće da nam to prenese, da kaže – to se tako ne radi. Šta bi mi radili da je to uradio Koštunica?

Da je Koštunica predsednik države, pa da je dobio ovlašćenje da pregovara ko će da pravi većinu, pa da je dobio ovlašćenje da on određuje ko će da budu ministri, i to sve javno – ne bismo zatvarali usta. Ovako nas par govorimo o tome i to stegnuto. Vrlo sam stegnuta, zato što i dalje navijam za to da se napravi to što se zove evropska vlada, da počne da sarađuje sa Hagom, da se izruči Mladić. Evo, sad smo čuli da su uhapsili Župljanina, znači, može se.

Ja ne kažem da je Boris Tadić u lakoj situaciji. Možda je čak i u opasnosti. Svi smo oprezni u kritici Borisa Tadića imajući u vidu ono što smo radili, iako ne želim da poredim, u odnosu na Zorana Đinđića. Samo da te podsetim, kada je Đinđić izručio Miloševića u Hag, on nije dobio podršku čak ni nevladinih organizacija. Odmah se ispinovala priča kako je prodao Miloševića za pare. Stvarno nismo bili fer prema tom čoveku i sada mi ne smemo da ponavljamo te greške. Ali ne možemo da pređemo preko samovlasnog proglašenja nacionalnim pomiriteljem i mirenjem dve Srbije, iz 90. i posle 2000.

Zbog čega bismo onda dalje sarađivali sa Haškim sudom, zbog čega bismo sudili ljudima za ratne zločine, ako smo se već pomirili, zašto bi to radili? Mi to nismo definisali kako treba, mi nismo napravili bilans šta je bilo u 90-im, a kao mirimo se. Na čemu se mirimo? Ti moraš da imaš taj rez, a posle je to politika nacionalnog dogovora i konsenzusa, da vidimo ko je okrvavio ruke i koliko je okrvavio ruke, možda je kod nas pitanje samo koliko je okrvavio ruke, je l’. Mislim, govoriš o nacionalnom pomirenju, a hapsiš Župljanina.

Volim što su uhapsili Župljanina, znači pokazuju nameru da sarađuju sa Haškim tribunalom. E, onda molim vas, vodite računa o izjavama koje dajete. Oni imaju objašnjenje – samo je konstatovana činjenica da postoji bol i jedne i druge strane. Pa što bi se to konstatovalo uopšte? Kakva je to izjava, od kakvog političkog značaja, ukoliko se stvarno ne stavlja na tas – i mi i vi imamo probleme i hajde da se pomirimo i da zaboravimo na to što je bilo. E, pa to je za mene – skidamo Miloševića, ali skidamo bogami i Đinđića. Najbolja varijanta je – završavamo s Miloševićem, nema ga više, ali završavamo i sa Đinđićem, nema ga više. To neće moći tako. Žrtva koju je Đinđić podneo u ime naše nespremnosti da demokratizujemo državu, da dekriminalizujemo državu i da uđemo u Evropsku uniju, ona ne sme na taj način da se vređa.

Dolazim do svoje omiljene paradigme zvane Tijanić. I on će ostati direktor RTS-a, kao što će Rade Bulatović ili neki Bulat Radović, sasvim svejedno, biti direktor BIA. Taj kontinuitet neće biti prekinut. Mislim, ima tu mnogo šta da se krije. Znači, ključ je u tome da se otkrije ko je ubio Zorana Đinđića, koja je to politička snaga ubila Zorana Đinđića. I sada mi imamo slučaj Aleksandra Tijanića, koji se dodvorava svima, osim LDP-u. Evo, u trenutku dok se pravi ova vlada, Dinkić je već izjavio – da nije bilo tog Tijanića, Evrosong ne bio bio tako uspešan. Dinkić se inače najkorektnije držao, kada je rekao Ivici Dačiću – nemoj da se preigravaš, kume. To je stav koji je trebalo zauzeti od samog početka, a ne da on izigrava mladu koja ne zna šta će od silnih prosaca. Ali čak i Dinkić koji je imao tako jasan stav u odnosu na socijaliste, za Tijanića je rekao – zahvalan sam mu na Evrosongu.

Pre tri meseca smo postavili pitanje koliki je budžet za Evrosong. I ništa nam ne odgovaraju. Tražili smo i zapisnik sa sednice Upravnog odbora RTS-a, na kojoj se raspravljalo o zahtevu 13 nevladinih organizacija za smenu Aleksandra Tijanića, posle one emisije o političkoj pozadini ubistva Zorana Đinđića. Tijanić je nakon te emisije preko RTS-a podigao krivičnu prijavu protiv Bebe Popovića i još to stavio na sajt RTS-a. I mi se organizujemo i zahtevamo smenu Aleksandra Tijanića od Upravnog odbora zbog toga što je zloupotrebio službeni položaj. To ne bi moglo da prođe ni u Belorusiji. I tu dobijemo neko nesuvislo saopštenje od strane Upravnog odbora kako je Upravni odbor odbio zahtev 13 nevladinih organizacija zato što ne ispunjava ni formalne, ni zakonske uslove da se o njemu raspravlja, a uzgred budi rečeno, Tijanić nije zloupotrebio službeni položaj.

I mi sad odgovaramo – kako vi znate da nije zloupotrebio ako se o tome nije raspravljalo i ako to nije stavljeno na dnevni red. Znači, Nikša Stipčević i društvo, Dule Savić, Milica Kuburović, Boško Mijatović i ostala ekipa iz Upravnog odbora to nisu stavili ni na dnevni red. I mi nakon toga tražimo, preko poverenika za dostupnost informacija, da nam RTS dostavi stenogram sa sednice Upravnog odbora. Sve su to podaci od javnog značaja, ali mi ne dobijemo ništa. Mi napišemo žalbu povereniku za informacije. I on dobije odgovor od RTS-a, Tijanić odgovara da zapisnike sa sednica Upravnog odbora ne može da dostavi, zbog toga što zapisnici sa sednice Upravnog odbora predstavljaju poslovnu tajnu, prema njihovom Pravilniku o poslovnoj tajni. Tamo ima podataka o poslovnom razvoju RTS-a, koje mogu da iskoriste konkurentske televizije.

E slušaj, to je javni servis. To je kao kada bi vlada rekla – naš budžet je tajna. I krene lavina napada na poverenika za informacije Rodoljuba Šabića, kako je on moj vrtni patuljak. Krenu preko RTS-a da napadaju čoveka, jer je izvršavao svoju obavezu. Onda je krenula specijalna emisija o uspesima Evrosonga – ceo svet je na kolenima, da nije bilo Evrosonga, mi bi i dalje bili onako jadni, ružni, prljavi i zli, krezubi, a ovako su oni videli kako smo mi veliki. To što je uradio RTS sa Evrosongom ispalo je značajnije nego Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju. Ali i dalje ne odgovaraju koliki im je bio budžet.

Tijanić je potreban svim strankama, svako će ga zadržati da mu bude propagandista. Radio je za Miloševića, Miru Marković, Karića, Koštunicu, a sada će postati najveći Evropejac. Gde je moć, tu je i Tijanić.

Oslobađanje Marka Miloševića ne mogu da protumačim drugačije nego kao početak realizacije nacionalnog pomirenja a la Boris Tadić. To možda zvuči cinično, ali zaista, neverovatno je da nekoliko dana posle nacionalnog pomirenja i posle tog bola koji oseća Socijalistička partija Srbije, Marko Milošević bude oslobođen po svim tačkama optužbe. Nije čak ni utvrđeno da je postojala namera da se oštećeni teško fizički povredi. To je bilo vreme najgore Miloševićeve represije, kada se krenulo na otporaše. I ti ljudi su sada izloženi novoj torturi od strane celog društva, koje će opet da zažmuri – nije to toliko bitno, nije im se ništa desilo, nema veze, prošlo vreme, zastarelo, a imamo i nacionalno pomirenje.

Ja mislim da je ključ svega nacionalno pomirenje. Država će pokazivati male znake benevolentnosti – nećemo sada dirati te teme, sad ćemo to malo da preskočimo, idemo svi zajedno u Evropsku uniju, daj malo da relaksiramo birače SPS-a. Pa ne možeš da podilaziš, brate, kriminalu, ne možeš da podilaziš nečemu što je društveno opasno ponašanje, u ime ulaska u Evropsku uniju, ne možeš. I to suđenje Marku Miloševiću je u tom smislu pokazatelj stanja u Srbiji. Napraviće se i skupštinska većina, preći će socijalisti na ovu stranu, ali je pitanje cene koju ćemo mi morati da plaćamo, i to je ono gde moramo da budemo jako oprezni. Nemamo mi šta socijalistima da plaćamo. Demokratska stranka, pa makar je vodio i Boris Tadić, ima da kaže socijalistima – dobli ste nezasluženo ovo, mogli ste mnogo gore da prođete. Pa nećemo se igrati sa tim stvarima.

ZoranĐinđić: Ja se divim ovom narodu, koliko malo je bilo revanšizma posle 5. oktobra, za tu nesreću koja je ovoj zemlji naneta i tu pljačku i to uništavanje sudbina ljudskih, te tragedije porodične koje su se dešavale zbog sistema. Tako malo je bilo gneva kod ljudi, da smo mi, stvarno pomislim ponekad, neki nebeski narod, koji o tim zemaljskim stvarima malo vodi računa. Umesto da budu manji od makovog zrna i da budu srećni što ih nisu ljudi izvukli, kao što su u Rumuniji to radili, i kroz katran i perje provlačili. Zašto se desio 5. oktobar, ako oni koji su dovoljno drski i bezobrazni da mogu da krše zakon i još nam prete, mogu da kažu – nemoj da me diraš, jer ja ću da kažem da se nova vlast sveti. Šta je revanšizam? Da li je revanšizam ako se zakon primenjuje i ako se bespravno podignuti objekat sruši? Mislim, ako je to revanšizam, onda hajde da uspostavimo revanšizam u našem društvu, jer ako je suprotno od toga da se sklanjamo od svakoga ko pokazuje silu i aroganciju, onda ne znam zašto se desio 5. oktobar.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 13.06.2008.

Peščanik.net, 13.06.2008.

Srodni linkovi:

Dokumenti – Deklaracija o pomirenju DS i SPS

Ivan Milenković – Dve fotografije (o političkom pomirenju)

Ivan Torov – Ko ne razume Končarevo…

Miloš Vasić – Pomirenje i još ponešto

Mirko Đorđević – Đavo na vrhu igle

Ivan B. Janković – Matematika manjine (jedno kanadsko iskustvo)

Ivan Torov – Pomirenje ili još jedna obmana