Čik neka se neko usudi da u slavu formiranja nove “proevropske” vlade ne kaže – ko ne razume Palmu, Končarevo i Jagodinu taj ne razume Srbiju. Ako nam je Guča, sve skupa sa egzaltiranim Koštunicom, Veljom Ilićem, Kusturicom, Bećkovićem i Cecom, bila dosad svetiljka na putu ka “nesalomljivoj i prkosnoj Srbiji, čija se truba čuje do Kosova”, koliko smo (zlo)voljni da shvatimo da nam je “opštenarodna svetkovina” u Končarevu, sve sa Tadićem, Dačićem, ambasadorskom bulumentom, Sekom Aleksić, Vukom Bojovićem ( Arkanov “ratni” tigrić je u međuvremenu valjda toliko narastao da je bilo malo nezgodno “pozvati ga u goste”), pravi svetionik za kretanje ka Evropi.

To što su ovog puta izostali Ceca, doskorašnji ruski ambasador Aleksejev (a i novi nije došao), pa Mihajlov, gospođa Šešelj, što se nisu čuli pozdravni telegrami (kao prilikom prošlogodišnje svadbe Palminog sina) iz Belanovice i Ševeningena, razočaralo je samo one “nevernike” koji još nisu skontali da je gazda Palma u međuvremenu završio neke nove, modernije škole, shvatio suštinu kapitalizma, usput saznao ko su i kada su živeli Betoven i Mocart, još važnije, “istorijsku prelomnu istinu” da nam bez Evrope, onakva kakva je, naprosto nema života. Ko tu spoznaju i dalje ignoriše, taj očigledno ne veruje da se evropsko lice Srbije može pre prepoznati na seoskim vašarima, uz vrisku turbo folka i jauke kik-boksera, nego, na primer, na Egzitu ili u pristupnoj besedi “novog zaječarskog Pašića” Mirka Cvetkovića.

Slavljenički mamurluk zbog Svetog Jovana i formiranja “proevropske” vlade Cvetković – Dačić, srećom, brzo je iščezao, što se moglo uočiti postkončarevskom jutarnjom opsadom vladinih kabineta. Od onih “običnih”, ministarskih na 13-14 lokacija u gradu, do najprestižnijeg (a, kažu, nefunkcionalnog) Đinđićevog, u kome je – kakvog li našeg neznanja – do pre neki dan stolovao kapitalni gazda Velja. Kako su sada socijalisti, posle osmogodišnjeg posta, došli na vlast, realno je bilo očekivati da će se i “partizani vratiti”. Što znači i da (vice)premijer Ivica Dačić ne može u tamo neki kabinetski ćumez u Nemanjinoj 11. Zato je, kažu obavešteni, bacio oko na Đinđićev. Tek toliko da, makar simbolično, pokaže kako ni on nije mačji kašalj. Što će reći, ako je mogao da zasedne u partijsku fotelju svog tvorca i idola Miloševića, zašto taj novostečeni status “garanta” evropskog kursa Srbije ne bi manifestovao i useljenjem u kabinet za koji su mnogi predlagali da postane memorijalna soba. Uostalom, kad neko dobije funkciju zamenika premijera (plus ministra policije) sa svim ovlašćenjima predsednika vlade (osim jednog, da smenjuje članove vlade), zašto se prilika ne bi iskoristila i javnosti poslala poruka da je vreme da se “legenda o Đinđiću” privede kraju, jer nastupaju novi, svežiji “kadrovi koji su sve”. Pa valjda se u tom pomiriteljskom, pre bi se reklo, snishodljivom ćutanju poslanika Demokratske stranke na radikalsku kanonadu na “lik i delo ubijenog mafijaškog premijera”, može prepoznati tihi, nenametljivi nastavak specifične revizije ili, pak, marginalizacije stvarne uloge i učinka likvidiranog predsednika vlade i DS.

Sve to, a i još mnogo drugog, naročito impozantna pompa, sa elementima karnevalskog, bogme, povremeno i komičnog, pre svega političkog i medijskog spektakla “biranja vlade koja će usrećiti Srbiju”, dođe mu nekako kao marketinški dobro organizovana uvertira za potpisivanje deklaracije o političkom pomirenju DS i SPS. I neskrivenu Tadićevu ambiciju da ona ubrzo pređe stranačke međe i pretoči se u toliko učestalo prizivano – nacionalno izmirenje. Deluje, na prvi pogled, primamljivo (ma koliko koštalo mereno količinom počinjenih i nekažnjenih nepravdi i zločina u bliskoj prošlosti), čak i mesijanski, uprkos “pakosnim” zamerkama kako je, zapravo, reč o još jednom mazohističkom političkom eksperimentu DS i njenog lidera, koji nešto mnogo liči na već isprobanu i propalu Koštuničinu “sabornost.” Demokrate su, međutim, uporne, socijalisti oduševljeni. Prvi, jer su iskalkulisali da će time “reformisanim” i “idejno bliskim” partnerima najbrže “oprati biografije”, usput, držati ih pod kontrolom. Ovi drugi, što ne moraju da izgovore nijednu ružnu reč o sebi, Miloševiću, torturama, etničkim progonima, ratovima, socijalnoj katastrofi, propasti Srbije pod njihovom vlašću, a na tanjiru dobiju legitimaciju da su za “budućnost države izuzetno korisni”. Ko je tako efektno prokockao prošlost, valjda neće to učiniti i sa budućnošću. Bilo kako bilo, kaže stari-novi ministar odbrane, Šutanovac, vreme je da stavimo tačku na ono što su nam novopečeni “Evropljani” priređivali dugo godina unazad. Ko pamti neka i dalje (intimno) to čini, ko pati neka pomisli koliko je to dobro za njegovo mentalno zdravlje, kome je do “istorijske istine” neka se obrati istoričarima i nauci. Srbija nezaustavljivo “srlja” u Evropu i nikakva je prošlost u tome više neće sputavati. Ako treba, i dekretom.

Demokrate, međutim, imaju veliki problem kako da u to pomirenje uvere i svoje najbliže koalicione partnere. Iz Dinkićeve stranke poručuju da “samo DS zna zašto to čini, pa njih i pitajte”, Čanak, opet, u svom stilu izjavljuje da “ako sam već pojeo g…., ne moram zbog toga da hvalim kuvara” (Kurir, 9.jula), iz SPO ponavljaju da se “zločini ne smeju nikad zaboraviti, a krivci ostati nekažnjeni”, Mađarima je mrska saradnja sa SPS, koji je tolike ljude proterao iz Vojvodine. Ako tako rezonuju oni koji čine ili podržavaju “pomirenu” vladu Cvetković-Dačić, šta je onda prava svrha deklaracije: Tadićev pokušaj da najobičnijim trgovačkim dilom sa dojučerašnjim gospodarima naših života i sudbina pompezno zakamuflira činjenicu da drugog izbora nije imao, a sva ispoljena bizarnost neke, žrtve pre svega, navodi na bes i razočarenje, druge na ironični podsmeh u stilu “kad je propalo toliko pokušaja pomirenja, istrpećemo i ovaj”. Neki, međutim, smatraju da su prenaglašenom pričom o partijskom pomirenju demokrate zakoračile duboko u zonu još jedne (posle neslavne epizode sa Koštunicom) nepromišljene političke avanture. Ma koliko druge ubeđivali da su se socijalisti promenili, mnogi od njih nisu ni sami uvereni da su im motivi uzvišeniji od prozaičnog interesa da vladaju.

I tako, mic po mic, stiže se i do nove vlade. Odnosno, suštinske dileme koliko su joj šanse da bude, kako nas iz DS i SPS neprestano bombarduju “čvrstim” uveravanjima, stabilna i dugovečna. Jedno je izvesno: iako vladu čini (ili je podržava) čak 11 ideološki i programski udaljenih, čak i suprotstavljenih stranaka, poput, recimo, partija Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina, koje samo što nisu započele građanski rat u Sandžaku, “brak iz računa” će vrlo pažljivo biti održavan. Iz ljubavi, svakako ne, ali iz straha da bi njen eventualni pad izazvao nove izbore kojih se svi plaše, svakako da. Zato je bliže pameti procena da će se kabinet Cvetković-Dačić, uz obilatu, nema sumnje, presudnu asistenciju šefa države, održati što je moguće duže. Uz stalnu strepnju koalicionih partnera da će njena stabilnost umnogome zavisiti od toga kako će se, koliko brzo i u čiju korist (štetu) intervenisati kadgod izbije neki ozbiljniji “nesporazum” među novopečenim “prirodnim” saveznicima.

Zanemarimo li na trenutak procene nekih ekonomista da bi ekspertsko iskustvo “tihog i nenametljivog” Mirka Cvetkovića moglo doprineti efikasnosti vlade bar u čisto ekonomskim sektorima, njena ukupna, a pre svega politička stabilnost će se testirati već u narednim danima i mesecima. Tada će se Srbija po ko zna koji put suočiti sa izborom: ili će živeti u zabludi (Božidar Đelić) da je nedavno hapšenje i slanje u Hag Stojana Župljanina sasvim dovoljno da Serž Bramerc u septembru napiše pozitivan izveštaj o saradnji Srbije sa Tribunalom, i tako produžiti suspenziju primene SSP i Prelaznog sporazuma sa EU, ili će se BIA, Ljajić i tužilac Vukčević potruditi da konačno “lociraju” Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Gorana Hadžića, uhapse i predaju Tribunalu. I time, s jedne strane, ispune međunarodne obaveze Srbije, ali i presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu (povodom genocida u Srebrenici), a, s druge, podstaknu raslojavanje unutar same vlade. Socijalisti, kažu, jesu za saradnju sa Hagom, ali, kako je nekad govorio njihov prethodni uzor Koštunica, dvosmernu, ma šta to praktično značilo.

Ako se, pak, ta glavna prepreka relativno bezbolno i preskoči, sledi nova – Kosovo. Ćinjenica da su na toj temi Koštunica i donekle radikali izgubili izbore i da je ona u međuvremenu sa samog vrha prioriteta u javnosti pala za nekoliko stepenika, logično je očekivati da nova vlada unekoliko revidira svoj odnos prema Kosovu. Dosadašnja državna politika dala je, uglavnom, poražavajuće efekte, Srbiju diplomatski izolovala od najznačajnijih svetskih zemalja, a izjava ministra Jeremića u stilu “ćeraćemo se još” mogla bi da izazove dublje podele unutar vladajućeg bloka. Ne treba smetnuti s uma ni iluziju beogradskih zvaničnika da će briselsko uveravanje da EU neće uslovljavati prijem Srbije priznavanjem nezavisnosti Kosova značiti i tolerisanje daljeg otpora raspoređivanju misije EULEX, izbegavanja direktnih srpsko-albanskih razgovora o mnogim pitanjima od životnog značaja i za Srbiju i kosovske Srbe, insistiranja na novim statusnim pregovorima, mešetarenja SRS i DSS po Kosovu, zagovaranja podele teritorije. Pogotovo se ne može zamisliti situacija da Srbija bude primljena u EU i stekne pravo veta na evropsku perspektivu Kosova.

Za vladu, koja je sklopljena na brzinu, trgovinom, krojenjem i prekrajanjem ministarstava prema ličnostima a ne potrebama Srbije, sa animozitetima koje većina stranaka gaje prema socijalistima, sa uverenjem da su Dačić i kompanija dobili i previše da bi se i u javnosti i u međunarodnoj zajednici održavao utisak o njihovoj tobožnjoj proevropskoj orijentaciji, Hag i Kosovo su sasvim dovoljni za skeptike, kojih je, istini za volju, sada mnogo više nego nakon formiranja vlade Koštunica-Tadić. No, sačekajmo i istrpimo prvih stotinu dana. Zbog korektnosti, pre svega.

Peščanik, 10.07.2008.

Srodni linkovi:

Dokumenti – Deklaracija o pomirenju DS i SPS

Ivan Milenković – Dve fotografije (o političkom pomirenju)

Miloš Vasić – Pomirenje i još ponešto

Mirko Đorđević – Đavo na vrhu igle

RADIO emisija – Bolometar

Ivan B. Janković – Matematika manjine (jedno kanadsko iskustvo)

Ivan Torov – Pomirenje ili još jedna obmana

PALMA

The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)