Grafit na zidu: Anti Romi! Antiantifa
Foto: Peščanik

Nedavno je pred Višim sudom u Beogradu epilog, barem u prvom stepenu, dobio predmet dostojan filmske priče, u kojoj glavni junaci, zbog svog porekla, od običnih građana koji traže zaštitu policije postaju žrtve policijske brutalnosti.

Jednog aprilskog jutra 2017. godine, Marko i Sandra, bračni par iz okoline Mladenovca, primetio je da im je iz neograđenog dvorišta nestao automobil. Kao i svaki građanin koji mari za svoju imovinu, Sandra je odmah krađu prijavila policiji. Revnosni policijski službenici su se ubrzo pojavili, izvršili uviđaj i napravili zapisnik. Onako usput, inspektor je Sandri dobronamerno skrenuo pažnju da, kao strana državljanka, mora da svrati u policijsku stanicu i prijavi boravak na muževljevoj adresi. Vrlo brzo su otišli do stanice da prijave boravak, gde im je inspektor saopštio odličnu vest – auto je lociran. Jedino što su kolege iz Beograda tražile da dođu lično kako bi im pružili više informacija i identifikovali auto. Ohrabreni i zadovoljni kako je policija brzo i efikasno reagovala, Marko i Sandra sedaju u neoznačeno službeno vozilo, i sa inspektorom odlaze za Beograd. Tu dolazi do obrta i početka njihove agonije. Već tokom vožnje razgovor počinje da deluje čudno, kada ih inspektor propituje o firmi koju imaju u Beču, i da li u Beču može da se živi od krađe. Kada su stigli u „29. novembra“, odvode ih do kancelarije gde im je naređeno da prvo ulazi jedno pa drugo, bez objašnjenja kakav razgovor će se obavljati unutra. Jedno po jedno bili su podvrgnuti poligrafskom ispitivanju. Prvo Sandra, koja je dobila instrukciju da na pitanja mora odgovarati isključivo sa DA ili NE, iako je svako tada postavljeno pitanje bilo otvorenog tipa tako da je bilo nemoguće odgovoriti potvrdno ili odrično. Kada je bilo gotovo, službenik joj je saopštio da je „pala“, da je jasno da laže i da će se za njih dalje pobrinuti kolege. Ubrzo je i Marko prošao kroz isti tretman. Kada su završili sa poligrafom, dvojica inspektora iz Mladenovca su ih sprovela sprat ili dva niže, gde su bili razdvojeni u dve kancelarije.

Marko je bio u prostoriji sa osam službenih lica u civilu, pretežno inspektora Uprave kriminalističke policije Policijske uprave za grad Beograd i dva inspektora iz Mladenovca, koji su se stalno menjali. Marka su više puta šamarali, zadavali udarce po drugim delovima tela, psovali, terajući ga da prizna da je auto sam ukrao ili sakrio radi naplate osiguranja. Naterali su ga da kleči duže vreme, udarali ga kožnim bičem po rukama, stavili plastičnu kesu na glavu i držali sve dok nije počeo rukama da udara o pod jer nije mogao da diše. Jedan od policajaca mu je naredio da ispruži šaku, prislonio cev pištolja na dlan i pretio da će da mu ostavi „uspomenu za ceo život“. Onda se predomislio, ali je pretio da će ga „staviti na struju“. Inspektor iz Mladenovca je pretio pozivanjem centra za socijalni rad koji će im ćerke smestiti u „Zvečansku“, jer će i on i supruga sada završiti u pritvoru.

Za to vreme, Sandru su ispitivali u drugoj kancelariji, ali kako su vrata bila otvorena, mogla je da čuje zvukove koji dopiru iz drugih prostorija. Na pitanje kakvi su to tupi udarci i šta se dešava sa njenim suprugom, rečeno joj je da su to moleri. Isprva joj nije bilo dozvoljeno ni da ode do toaleta, što joj je kasnije dozvoljeno ali u pratnji službenog lica. Ni Sandri ni Marku nije bilo dozvoljeno da obaveste porodicu gde se nalaze niti da pozovu advokata. Negde oko 20h uveče su ih vratili u stanicu u Mladenovac, i dva sata kasnije ih konačno pustili kući.

Pravni sud o ovom događaju je dao Viši sud u Beogradu, u parničnom postupku, a po tužbi koju su Sandra i Marko, uz podršku Evropskog centra za prava Roma, podneli 2017. godine protiv Republike Srbije, odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova. Na osnovu dokaza izvedenih u postupku, a pre svega medicinske dokumentacije o zadobijenim povredama, nalazima veštaka, izjavama svedoka i tužilaca, Viši sud u Beogradu je našao da je MUP odgovoran za štetu u vidu nanetog fizičkog bola Marku i prouzrokovanog straha kod oboje. Sud je našao i da je MUP diskriminatorski postupao prema Marku i Sandri po osnovu etničke pripadnosti.1

U čemu je značaj ove odluke suda, pa da zavređuje deo medijskog prostora, i još bitnije, vreme čitaoca ovog teksta? Ovakva presuda je, sama po sebi, dodatna potvrda onoga na šta ukazuju tela za zaštitu ljudskih prava, a to je sistemski problem odnosa policije i tužilačkih organa prema slučajevima torture. Neadekvatno postupanje policije nije delo nekoliko službenika koji su „zastranili“, već prihvaćena praksa u policijskoj kulturi, posebno među kriminalističkim inspektorima. Ovako je konstatovano u izveštaju Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja iz 2018. godine. U izveštaju se navode neki od metoda kojima pribegava policija kako bi iznudila priznanje ili samo radi kažnjavanja. Među njima su i šamaranje, udarci rukama, nogama, službenom palicom, nestandardnim predmetima (npr. bejzbol palica), elektro šokovi. Istaknuto je da, u cilju suprotstavljanja kulturi nekažnjivosti koja postoji u pojedinim delovima policije, ključno je da se sprovode delotvorne istrage o navodima o neadekvatnom postupanju i da krivična dela policijskih službenik budu kažnjena.

Značaj ove presude još je veći jer je došla nakon neuspeha u krivičnom postupku i pokušaja da tužilaštvo identifikuje i procesuira odgovorna službena lica. Marko i Sandra su u maju 2017. godine, preko advokata, podneli krivičnu prijavu Prvom osnovnom javnom tužilaštvu u Beogradu protiv više službenih lica Uprave kriminalističke policije i policijske stanice Mladenovac, od kojih im je bio poznat identitet samo jednog inspektora i nadimci još dva prijavljena lica. Prijava je podneta u vezi sa krivičnim delom koje se odnosi na zlostavljanje i mučenje i protivpravno lišenje slobode. Godinu dana kasnije, tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu, a posle nekoliko meseci i Više javno tužilaštvo u Beogradu je odbacilo prigovor i potvrdilo prvostepeno rešenje. Nakon toga, Marko i Sandra su u oktobru 2018. godine podneli ustavnu žalbu Ustavnom sudu ističući povredu više Ustavom i međunarodnim konvencijama garantovanih ljudskih prava i sloboda, pre svega zabrane mučenja i prava na slobodu i bezbednost. Pred Ustavnim sudom su, između ostalog, isticali propuste u radu tužilaštva koje nije ispunilo pravni standard delotvorne istrage obavezne u slučajevima torture i ponižavajućeg postupanja. Razloge za svoje navode bazirali su na činjenicama da je postupajući zamenik tužioca istragu prepustio licima iz odeljenja pri Policijskoj upravi za Grad Beograd zaduženim za kontrolu zakonitosti u radu, praktično kolegama onih na koje se prijava odnosi. Umesto toga, tužilac je za pomoć u istrazi mogao da se obrati Sektoru unutrašnje kontrole ili da istragu sprovede samostalno, na šta Zakonik o krivičnom postupku i upućuje. Pored toga, ignorisao je lekarsku dokumentaciju i nije saslušao nijednog od predloženih svedoka. Najproblematičniji aspekt postupanja tužilaštva, koji u potpunosti pokazuje njegovo nerazumevanje problema, i nedostatak volje da se sa njim suoči je to što je kao razumno i zakonito objašnjenje za celokupni događaj prihvatio navode policije da su Marko i Sandra, u stvari, sve vreme u „29. novembra“, bili na neformalnom razgovoru i da su mogli da išetaju napolje kad god su hteli! Upravo je sam način na koji je zamenik tužioca postupao u ovom predmetu, najbolja slika sistemskog problema na koji Komitet skreće pažnju. Kako se navodi u izveštaju po pitanju delotvornosti tužilačkih istraga (u odnosu na navode o neadekvatnom postupanju policijskih službenika), preliminarne aktivnosti krivične istrage često ne ispunjavaju zahtev temeljitosti.

I tu dolazimo do važnosti ove presude Višeg suda u Beogradu, jer ono što za jedan državni organ ne predstavlja nimalo upitno postupanje policijskih službenika uprkos priloženim i predloženim dokazima, isto činjenično stanje drugi državni organ ceni kao očigledno nezakonito postupanje. Viši sud u Beogradu nije odlučivao (niti je bio nadležan) o odgovornosti konkretnih policijskih službenika i postojanju krivičnog dela zlostavljanja ili nezakonitog lišenja slobode, već je cenio da li je policija postupala u granicama ovlašćenja iz Zakona o policiji i podzakonskim aktima, da li su Sandra i Marko pretrpeli štetu tokom boravka u policiji i da li postoji uzročno-posledična veza između postupanja policijskih službenika i pričinjene štete. Sud je utvrdio da su policijski službenici prekoračili ovlašćenja tako što su pribegli fizičkoj i psihičkoj prinudi, kao i da nisu bili ispunjeni uslovi za primenu fizičke snage kao sredstava prinude, „niti su pojedine od opisanih radnji uopšte trebale i smele biti preduzete na način kako je to urađeno u konkretnom slučaju“. Za sud je bilo nesumnjivo, na osnovu izvedenih dokaza, da su tužioci pretrpeli štetu usled nezakonitog postupanja državnih organa, pa je zato tužena Republika Srbija odgovorna za naknadu štete. Za razliku od postupajućeg tužilaštva, sud je saslušao svedoke i prihvatio nalaze medicinskih veštaka. Sa druge strane, državno pravobranilaštvo, osim paušalnog osporavanja, nije pružilo nijedan jedini dokaz u svoju korist.

Međutim, ono što ovaj slučaj izdvaja od drugih sličnih slučajeva policijske brutalnosti jeste deo presude koji se odnosi na diskriminaciju. Marko je Rom. Viši sud u Beogradu je utvrdio da je Ministarstvo unutrašnjih poslova diskriminatorski postupalo prema tužiocima, konkretno da su službena lica odgovorna za uznemiravanje kao oblik diskriminacije. Svako ko se bavi pravnom zaštitom u slučajevima diskriminacije zna koliko je nerazvijena i neujednačena sudska praksa, sa koliko nerazumevanja se tumače i primenjuju odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, pre svega procesne odredbe o teretu dokazivanja i koliko je prisutno suštinsko nerazumevanje kompleksnog pravno-društvenog fenomena diskriminacije. Utoliko je veći značaj dobro obrazložene sudske presude. Važnost ove odluke je u tome što je utvrđeno uznemiravanje kao oblik diskriminacije na osnovu člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije. Koliko je autorki teksta poznato, domaći sudovi nisu imali puno predmeta (ako ih je uopšte i bilo) gde su odlučivali o povredi člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije, zasigurno ne u kontekstu policijskog postupanja, a posebno ne po osnovu etničke pripadnosti. Viši sud je utvrdio da se prema Marku i Sandri postupalo na ponižavajući način, u cilju povrede njihovog dostojanstva, a na osnovu ličnog svojstva. Zaključak da je nacionalna pripadnost bila jedan od razloga za ovakvo postupanje policije, sud je zasnovao na činjenici: da su pripadnici MUP-a bez ikakvog vidljivog povoda i razloga Sandru i Marka odveli i zadržali u prostorijama Policijske uprave za grad Beograd; insinuacijama službenih lica iznetih tokom vožnje ka Beogradu da se u Beču bave krađom; tokom fizičkog maltretiranja Marka su više puta vređali na nacionalnoj osnovi uz već tradicionalno psovanje „majke ciganske“, a Sandri su govorili da je „šiptarka“, „ciganska šiptarka“ i „šta ona bela radi sa njim crnim“. Sud je utvrdio da je Marko diskriminisan kao pripadnik romske nacionalne manjine, a Sandra po osnovu braka sa licem romske nacionalnosti. Važno je što je sud uvideo asocijativnu diskriminaciju u odnosu na postupanje policije prema Sandri – ona je bila izložena uznemiravajućem i ponižavajućem postupanju zbog etničke pripadnosti njenog supruga. I u pogledu tereta dokazivanja, sud se pravilno vodio odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, zaključivši da su tužioci tokom postupka učinili verovatnim da su bili izloženi diskriminatorskom postupanju, a da je teret dokazivanja da nije došlo do povrede načela jednakosti na tuženoj Republici Srbiji, koja nije pružila nijedan dokaz.

Ovaj slučaj može se sagledati i u širem kontekstu odnosa policije prema diskriminaciji i manjinskim grupama. Prva istraživanja o stavovima pripadnika policije Republike Srbije prema diskriminacije sprovedena su 2014.2 i 2015.3 godine. Istraživanje je pokazalo da policija ima jako nizak nivo razumevanja pojma diskriminacije i ranjivosti pojedinih društvenih grupa. Među pripadnicima policije, socijalna distanca je najizraženija upravo prema Romima i pripadnicima LGBT+ populacije. Zabrinjavaju stavovi pripadnika policije da čak 26% ispitanika odobrava kršenje zakona zarad efikasnosti, dok 41% smatra da Romi „vole da kradu“. Iz takvih stavova je i proistekla sumnja službenih lica da su oni „fingirali krivično delo“ iako nije postojala nijedna okolnost koja bi opravdala sumnju. Imajući sve ovo u vidu jasno je da je lanac nesrećnih događaja i maltretiranja kroz koji su Marko i Sandra prošli počeo od dve premise, stavova pripadnika policije prema Romima i odobravanja kršenja zakona zarad efikasnosti.

Koliki je broj i učestalost sličnih slučajeva policijske brutalnosti prema Romima, nepoznato je jer ne postoji evidencija, ali svakako da ovo nije izolovan slučaj. Evropski centar za prava Roma, pored Markovog i Sandrinog slučaja, ima još četiri slučaja koja su dokumentovana ili su pokrenuti pravni postupci. Nedavno je Osnovno javno tužilaštvo iz Mladenovca odbacilo krivičnu prijavu za isto krivično delo učinjeno prema romskom dečaku. Samo tokom trajanja vanrednog stanja, u javnost su dospele informacije o još tri slučaja navodne prekomerne upotrebe sile policije prema Romima u Beogradu, Nišu i Požegi. U jednom predmetu tužilaštvo u Valjevu je odlučilo da primeni načelo oportuniteta i krivično ne goni službenika lokalne samouprave koji je usred radnog vremena izašao iz svoje kancelarije i na javnom mestu išamarao romsko dete.

Sve ovo ima oblike institucionalnog anticiganizma. Iako možda zvuči rogobatno, ovaj termin najbolje objašnjava način na koji su Romi tretirani u institucijama; on ne podrazumeva samo najočiglednije, najsurovije i najbrutalnije manifestacije anti-romskog sentimenta, već i onu suptilnu, teško uočljivu, a ipak vrlo prisutnu diskriminaciju koja se manifestuje kroz nedostatak dužne pažnje i nedostatak razumevanja u radu državnih organa sa Romima, a vođena je duboko ukorenjenim stereotipima. Kovanica „institucionalni anticiganizam“ je spoj pojmova „institucionalni rasizam“ i „anticiganizam“. Pojam anticiganizam je nastao iz želje i potrebe da se kao specifična vrsta rasizma definiše negativan odnos prema Romima i svim drugim grupama koje su u javnom diskursu označene stigmom „cigani“. Ne postoji još uvek konsenzus oko precizne definicije ovog pojma, ali se na međunarodnom planu sve češće koristi od strane različitih institucija – Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije, Komiteta ministara Saveta Evrope, Evropske komisije, Evropskog parlamenta, OEBS-a i drugih. Anticiganizam „nije samo ono što se izgovora, već i ono što se čini ili što se ne preduzima“.4

Termin institucionalni rasizam je definisan kroz istragu koja je vođena u Ujedinjenom kraljevstvu, a u vezi sa radom londonske policije na slučaju ubistva iz mržnje tinejdžera Stivena Lorensa 1993. godine. Na zahtev britanske vlade, javna istraga je poverena sudiji seru Vilijamu Mekfirsonu koji je 1999. godine podneo izveštaj na 350 strana uz ključni nalaz da je londonska policija „institucionalno rasistička“. Institucionalni rasizam je opisan kao „kolektivni propust organizacije da pruži svrsishodnu i profesionalnu uslugu građanima zbog njihove boje kože, kulture ili etničkog porekla“.5

I upravo Sandrin i Markov slučaj ispunjava svaki element gore pomenutih definicija. Fizičko maltretiranje, uvrede na račun nacionalne pripadnosti, neosnovane optužbe za krađu od strane policije, kao i lakoća sa kojom je tužilaštvo u Beogradu odbacilo ispovest Marka i Sandre o maltretiranju koje su doživeli, lekarsku dokumentaciju koju su podneli, svedoke koje su predložili i ceo događaj kvalifikovalo kao „neformalni razgovor“ sa policijskim inspektorima, zaista nije ništa drugo nego institucionalni anticiganizam u svom najogoljenijem obliku.

I dok ovakva odluka suda predstavlja barem preliminarnu pobedu i delimičnu satisfakciju, gorak ukus ostavlja činjenica da će službena lica koja su sudelovala u ovim nezakonitim radnjama proći nekažnjeno. Tužilaštvo je stavilo tačku na krivični postupak, a vođenje disciplinskog postupka protiv prijavljenih lica za povredu radne dužnosti je zastarelo. Bez utvrđivanja individualne odgovornosti, nadležni organi daju do znanja da nemaju nameru da se suštinski suprotstave klimi anticiganizma u svojim redovima. Bez utvrđivanja individualne odgovornosti, nanosi se šteta svim onim policijskim službenicima koji savesno i zakonito obavljaju dužnost štiteći interese građana. Konačno, ova presuda Višeg suda u Beogradu bi najpre trebalo da posluži kao lekcija tužilačkim organima o tome sa kakvom ozbiljnošću i temeljitošću se pristupa pitanju institucionalne diskriminacije.

Autorka je pravna savetnica Evropskog centra za prava Roma.

Peščanik.net, 01.08.2020.


________________

  1. Presuda Višeg suda u Beogradu 6 P 4506/17 od 1.6.2020.
  2. Prof. dr Radomir Zekavica, „Odnos policije prema diskriminaciji u Srbiji“, TEMIDA – časopis o viktimizaciji, ljudskim pravima i rodu, br. 2, godina 17, str. 65-94, Viktimološko društvo Srbije, jun 2014.
  3. Prof. dr Radomir Zekavica, „Odnos policije prema diskriminaciji u Srbiji – rezultati istraživanja stavova pripadnika policije opšte nadležnosti i saobraćajne policije RS“, TEMIDA – časopis o viktimizaciji, ljudskim pravima i rodu, br. 1, godina 19, str. 135-160, Viktimološko društvo Srbije, mart 2016, dostupno ovde.
  4. Ovo uverenje, između ostalog, počiva na homogenizaciji i esencijalizaciji predstave o „ciganima“, odnosno sve te različite društvene grupe koje se guraju po pojam „cigani“ (Romi, Aškalije, Egipćani, Sinti, Manuši i drugi) i svi pripadnici tih grupa se doživljavaju kao jedna homogena skupina, bez toga da se sagledavaju u svim svojim jezičkim, religijskim, kulturološkim, običajnim, socijalnim različitostima. Štaviše, ovo ubeđenje počiva na premisi da su određena ponašanja prirodno, biološki svojstvena toj i takvoj grupi, pa samim tim i teško promenljiva. Ovo shvatanje karakteriše i pripisivanje određenih karakteristika čitavoj grupi. Više o tome videti na sajtu Alijanse protiv anticiganizma.
  5. The Stephen Lawrence Inquiry, Report of an inquiry by Sir William MacPherson of Cluny (The MacPherson Report): Chapter 6. February 1999.