Foto: Konstantin Novaković
Foto: Konstantin Novaković

Dana 19. maja ove godine, Grčka je obeležila sto godina od genocida nad pontskim Grcima – Grcima koji su vekovima živeli u oblasti Ponta, na južnoj obali Crnog mora. Već četvrt veka grčka država obeležava ovaj datum kao dan sećanja na stradanje između 200 i 350 hiljada, od ukupno oko 750 hiljada Grka sa Ponta u godinama od 1916. do 1923. Bile su to godine u kojima je grčka nada u ostvarenje „Velike ideje“, povratka Konstantinopolja–Istanbula i velikog dela Male Azije u grčke ruke došla gotovo do ostvarenja, samo da bi bila uništena revolucionarnim stvaranjem nove nacionalne turske države pod vođstvom Kemala Ataturka. Stotine hiljada žrtava i izbeglica u nacionalnu grčku državu označile su traumatičan kraj jednog nacionalnog ideala koji nije mogao biti pomiren sa političkom stvarnošću vremena posle Prvog svetskog rata.

I sam čin proglašnjavanja 19. maja za Dan sećanja na genocid nad Pontskim Grcima prožet je specifičnom istorijskom težinom i precizno odslikava vreme i okolnosti u kojima je grčki parlament jednoglasno usvojio odluku o tome, u talasu snaženja balkanskih nacionalizama. Inicijativa je potekla još 1991. godine od poslanika tada opozicionog pokreta PASOK poreklom sa Ponta. Premijer Konstantin Micotakis iz Nove demokratije nije do kraja svog mandata ni dozvolio da se ovaj predlog nađe na dnevnom redu grčkog parlamenta, ne želeći da svojim političkim protivnicima da priliku da postanu zaštitnici grčkog etnosa u vreme intenzivnih pregovora oko imena novoproglašene makedonske države na severu. Tek po ponovnom dolasku na vlast PASOK-a i njegovog lidera Andreasa Papandreua, 19. maj je februara 1994. aklamacijom usvojen kao Dan sećanja na genocid nad Pontskim Grcima.

Te iste 1994. godine Redžep Tajip Erdogan je izabran za gradonačelnika Istanbula, svog rodnog grada. Dvadeset i pet godina kasnije, baš povodom grčkog Dana sećanja na genocid nad pontskim Grcima, sada kao svemoćni predsednik Turske, Erdogan je u nedelju 19. maja izjavio da jedini genocid koji je izvršen na ovim prostorima jeste onaj nad Osmanlijama i Turcima, prilikom njihovog proterivanja sa Balkana. Njegova poruka je jasna: ako vi imate žrtve, mi imamo još veće žrtve! Neotomanska doktrina Erdoganovog nekadašnjeg saveznika a sada potencijalno opasnog političkog suparnika Ahmeta Davutoglua zamenjena je u poslednje dve godine sve snažnijom inadžijskom politikom sve užeg kruga pouzdanih ljudi turskog predsednika, pre svih Erdoganovog zeta Berata Albajraka, trenutno ministra ekonomije, i ministra spoljnih poslova Mevluta Čavušoglua.

I dok se u turskom parlamentu često mogu čuti uzvici poslanika vladajuće koalicije o tajnim planovima za obnovu Vizantije koji se trenutno sprovode, turski predsednik i njegovi najbliži saradnici uspevaju postepeno da radikalne, provokativne i „nečuvene“ zahteve pretvore u objekte političke stvarnosti u zonama posebnog interesa za Tursku, na Balkanu, u Egeju i u istočnom Mediteranu. Svakodnevno ističući ugroženost sa svih strana, turski predsednik ima jasan recept za očuvanje svoje vlasti – projekcija potpune moći u spoljnoj politici, otvaranje što više pitanja o kojima će se kasnije dugotrajno pregovarati a zauzvrat potpuna i nekontrolisana vlast unutar svoje države. Uvođenje, zasad nezvanično, principa da je „nezakonito pobediti vladajuću partiju na izborima“, kako je to formulisao predsednik Republikanske narodne partije Onursal Adiđuzel, nakon poništavanja lokalnih izbora u Istanbulu, prouzrokovalo je potrese unutar nekad jedinstvenog političko-ekonomskog giganta kakav je Erdoganova Partija pravde i napretka. Uz nekadašnjeg premijera Ahmeta Davutoglua, i nekadašnji predsednik i Erdoganov najbliži saradnik Abdulah Đul ocenio je ovaj postupak kao urušavanje demokratije. Za demokratiju, međutim, „nema vremena“, kada je nacija ugrožena…

Dok je na Balkanu turska politika najvećim delom za sada usmerena na uspostavljanje ekonomske dominacije, uz brzu reakciju na već siguran ulazak Severne Makedonije u NATO savez, dotle se područje Egeja i istočnog Mediterana – pre svega Kipra – postavljaju kao najvažnija pitanja opstanka same turske republike. Upornim ponavljanjem da su prava Turske, Turaka i Turkokiprana ugrožena, Erdogan i njegovi najbliži saradnici uspeli su da legitimišu tu temu u sve umornijim diplomatskim krugovima uzdrmanih evropskih demokratija. Nameru neposrednog učešća u kontrolisanju Egeja turska država je jasno nagovestila vojnim vežbama „Plava otadžbina“ i „Morski vuk“ u poslednjih godinu dana. A otvoreni izazovi suverenosti ostrvske Republike Kipar, člana Evropske unije čije postojanje Turska uopšte ne priznaje, očigledno su shvaćeni u Turskoj kao produktivni politički potezi jer su izazvali samo verbalne, iako snažne osude iz Evrope. Francuska je, doduše, rešila da zaštiti interese svoje energetske kompanije Total tako što je poslala ratne brodove i sa Kiprom sklopila sporazum po kome će deo flote biti stalno ukotvljen u bazi na jugu ostrva, ali je za sada izostala slična reakcija Amerike i Italije, čije su kompanije Ekson-Mobil i Eni takođe dobile dozvole za eksploataciju prirodnog gasa iz Isključive ekonomske zone Kipra.

Uprkos kiparskim najavama da će svi brodovi koji učestvuju u nelegalnim aktivnostima biti zaplenjeni a posade uhapšene, Erdoganov zet Albajrak je još prošle nedelje najavio slanje još jednog posebno opremljenog broda za istraživanje nalazišta gasa. Uporno ponavljanje Redžepa Tajipa Erdogana i njegovih saradnika da se neće dozvoliti da Turci i posebno Turkokiprani „ponovo stradaju“ i postanu žrtve promenjenih odnosa u istočnom Mediteranu nakon eksploatacije prirodnog gasa, imalo je odjeka posebno u Velikoj Britaniji, čija je Kipar bila kolonija do 1960. godine. Pomoćnik ministra za Evropu, ser Alan Dankan, a zatim i Forin ofis, faktički su osporili pravo Kipru na slobodno korišćenje sopstvene Isključive ekonomske zone. Zato ne treba da čudi da je već u ponedeljak, 20. maja jedna od glavnih vesti britanskog Gardijana bila izjava turskog ministra spoljnih poslova Mevluta Čavušoglua da Turska insistira na svom pravu da, bukvalno, „buši“ u vodama Kipra, kako bi zaštitila narod i državne interese. I stoga još manje treba da čudi da o poništavanju izbora – „slučaju Istanbul“ – i situaciji u Turskoj nakog toga, više nema ni reči u ovom inače liberalnom glasilu, jer je u potpunosti uspelo usmeravanje pažnje na „slučaj Kipar“ i navodno tursko stradanje. A za domaće žrtve autokrata i diktatora već odavno ima sve manje mesta.

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 21.05.2019.