Photo Squidoo http://bit.ly/TdszepIako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002, u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.

Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.


Njemački industrijski nogomet

Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.

I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače „elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.

Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je „europski Brazil“ – više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.

Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!

I ne samo da su pobjedu „elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.

Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.

Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od „Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.

Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce „najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ – diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i „osveti za Staljingrad“ – osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te „primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.


I samima je neugodno

Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju „Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.

U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama „jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.

Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije – protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako „u pobjedi treba ostati ponizan“.

Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao – tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina – upravo zato što je htio biti ono što nije.

U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi – podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.

Slobodna Dalmacija, 14.07.2014.

Peščanik.net, 15.07.2014.