Usprkos silnoj podršci bubuljičavih pseudorevolucionara širom Evrope, Syriza je na izborima u Grčkoj poražena, a tamošnje biračko tijelo većinski se suočilo sa stvarnošću na način na koji se sa stvarnošću suočavaju funkcionalne odrasle osobe, sa sviješću, dakle, da nema čarobnog štapića koji može preko noći otkloniti decenijama nagomilavane probleme.

Pesimisti će reći da si je Evropska unija time tek kupila malo vremena da odluči šta uopšte želi sama od sebe, no čak i ako su u pravu, takvi zaboravljaju da je u politici i vrijeme važan resurs.

Slična forma amnezije, slična vrsta neprepoznavanja važnosti vremena, karakteriše većinu sarajevskih političara u posljednjih petnaestak godina, zapravo još od vremena potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Dosadašnji šampion iz oblasti takve neodgovornosti nesumnjivo je Haris Silajdžić, no u posljednje vrijeme Zlatko Lagumdžija kao da se u tom smislu želi takmičiti s njim. Kao lider stranke koja je, uz Dodikov SNSD, nesumnjivo pobijedila na izborima u oktobru 2010. godine, Lagumdžija se s početka postizbornih pregovora postavio kao deklarativno principijelan političar koji se neće odreći pobjedničkog “kajmaka” zbog nekakvih “nepisanih pravila”. Isprva je insistirao na premijerskoj poziciji za svoju partiju, tačnije za lidera pobjedničke partije, što će reći – za samog sebe, a potom je, pristavši ipak na “nepisano pravilo” nacionalnog ključa kad je riječ o predsjedavajućem Vijeća ministara, potrošio dodatnih nekoliko mjeseci “potrošivši” usput i Slavu Kukića. Kad je poslije četrnaest-petnaest mjeseci napokon formirana vlast na državnom nivou, jedini opipljiv rezultat Lagumdžijine deklarativne principijelnosti bila je činjenica da u vlasti na nivou Federacije BiH nema HDZ-ova. Ipak, ako je (bio) i jedini, ne znači da je (bio) neznatan. Cijeli koncept na kojem je u Predsjedništvo BiH izabran Željko Komšić kao (donedavno?) najjači, kako se to kaže, brend SDP-a, ima smisla jedino ako se insistira na politici da nema stranaka koje su pretplaćene da predstavljaju pojedine narode. Insistiranjem, makar i bez prevelike konkretne potvrde na terenu, da je SDP (i) hrvatska stranka, branila se jedina formalna različitost SDP-a u odnosu na ostale velike bosanskohercegovačke stranke. U tom smislu je SDP i pri formiranju Vijeća ministara, odnosno vlasti na državnom nivou, uspio za sebe izboriti i poneki, makar kozmetički, ustupak, i kad je riječ o tzv. hrvatskim pozicijama.

Namjerno se ovdje ne zadržavam na koaliranju s Radončićevim SBB-om. O tome je već mnogo pisano, između ostalog i na ovom mjestu prošlog utorka. To je, štono kažu, drugi par rukava, i kad bi bilo moguće na svim nivoima, kao u pojedinim kantonima, izvesti samo to da SDA i SBB zamijene mjesta u vlasti, odnosno opoziciji, to bi za one s finijim stomakom bilo gadljivo i odurno, no ne nužno i (dnevnopolitički) neracionalno. Ovako, međutim, SDP stvara dvostruku štetu. Najprije, četrnaest-petnaest mjeseci postizbornog vakuuma p(r)okazuje kao do kraja i potpuno izgubljeno vrijeme, a zatim i, što je mnogo gore, stvara novi vakuum neodređenog trajanja. Jer kao što se vidi iz cijele sapunice oko Desnice Radivojevića, iz nervoznih saopštenja SDP-a poslije skoro svakog intervjua ili izjave čelnika SDA, iz pizme spram HSP-a, iz kalkulantske “vruće-hladno” politike prema Lijanovićima, pa i iz istupa pojedinih visokorangiranih esdepeovaca, u cijelu akciju “rekonstrukcije vlasti” krenulo se neplanski, stihijski, takoreći grlom u jagode, bez programiranog izvjesnog uspjeha, kao i bez “plana B” i mogućnosti povratka na rezervni položaj.

Za sve to vrijeme i iz štaba SDP-a i iz stožera njihovih novih partnera obećavaju se užurbane reforme na “svetom putu” ka EU i NATO-u. Dok oni šupljiraju, međutim, EU kreira nove planove za tzv. Zapadni Balkan, odnosno popularnu Regiju. O jednom od tih planova ovih je dana pisao briselski EU Observer. Ideja je, najkraće rečeno, da u vremenu prije integracije u EU Albanija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija formiraju malu zajednicu nalik na Beneluks, zajedničko tržište “sa osam miliona stanovnika, slobodnim protokom roba, servisa, kapitala i ljudi”. Jasno je da poslije prijema Hrvatske, EU neće žuriti u dalje širenje, a ovakvi “projekti” služe tome da vrijeme dok traju pregovori za punopravno članstvo u EU ne budu samo “čekaonica”, nego da stanovnici pomenutih zemalja dobiju “privredni rast, poslove i bolje uslove života”. U navedenom članku se kaže i da ove četiri zemlje sa juga Balkana imaju “drugačiju istoriju i etničku kartu od Bosne i Srbije na sjeveru”. Kako sada stvari stoje, u “Bosni i Srbiji na sjeveru” još se ništa ne zna; u Srbiji tek treba vidjeti kakva će se vlada formirati, kao što i tek treba vidjeti koliko je Tomislav Nikolić eventualno promijenio i ćud, nakon što je promijenio dlaku. U Bosni pak, sve je još puno gore. Lagumdžijin politički autizam doveo je Bosnu i Hercegovinu u novi ćorsokak, a vrhunac njegove političke inventivnosti dok ključa čorba koju je sam zakuhao predstavlja kreveljenje pred kamerama uz ispaljivanje jeftinih štoseva i dosjetki. Nije on, nažalost, nikad bio duhovit, no to političara ne čini nužno lošim. Gore je ovo kao sada, kad mu se od muke smiješ.

Oslobođenje, 26.06.2012.

Peščanik.net, 26.06.2012.