Sve do ovih uzbudljivih dana, izgledalo je da je demokratija zarazna svuda osim na Bliskom istoku i u severnoj Africi. Dok druge zemlje u razvoju čine krupne korake prema demokratiji, naročito u južnoj Americi i Aziji, ovaj veliki region ostaje zaglibljen u nasilju, izbornim prevarama, uskraćivanju građanskih sloboda i veoma lošem stanju ljudskih prava.

Građani nekoliko egipatskih i drugih gradova, sledeći inspirаtivni primer Tunisa, nastavljaju da protestuju i zahtevaju slobodu, kao i da hrabro podnose hapšenja suočeni sa surovom realnošću: da vlade u arapskim državama nisu odgovorne svojim građanima, da nijedan predsednik nikada nije smenjen na izborima, i da svi predsednici nalaze način da sa ogromnom većinom pobeđuju na izborima.

U novom zaokretu prema dinastijskom nasleđivanju, neki čelnici arapskih država preneli su vlast na svoje naslednike, dok drugi to tek planiraju. Od obala Atlanskog do obala Indijskog okeana, građani su lišeni svojih političkih i građanskih sloboda, i podvrgnuti najgoroj vrsti državnog terora koji jedna država može da vrši nad svojim građanima.

Pa ipak, u prvim nedeljama 2011. godine, mogu se uočiti naznake značajnih promena u ovom sivilu. Posle dešavanja u Tunisu, građani su se pokrenuli u Egiptu, Jemenu, Jordanu i Alžiru. Na neki način, rušenje režima u Tunisu je događaj koji kao da čeka da se dogodi u svakoj arapskoj i bliskoistočnoj zemlji.

Ime Muhameda Buazizija, dvadesetšestogodišnjeg Tunižanina koji je izvršio javno samoubistvo u znak protesta protiv opresivnog tuniskog režima, možda će vremenom izbledeti u kolektivnom javnom sećanju. Međutim, kao i u slučaju mlade Iranke istih godina, Nede Aga Soltan, koja je poginula u Teheranu tokom postizbornih protesta u junu 2009, radilo se o primeru koji je poslužio kao katalizator koji je pokrenuo jednu vrstu revolucije i autoritarnim režimima širom regiona zadao neočekivan šok (vidi Roula Khalaf i Heba Saleh, „Tunisia’s ‘air of liberty’ wafts through Mideast“, Financial Times, 21.01.2011).

 
Skok

Mnogi poznati komentatori tuniske intifad-e (ili „Jasmin revolucije“, kako je sami Tunižani nazivaju) tvrde da je ovo prvi put da je neki bliskoistočni režim pao kao posledica narodne pobune. Ali to nije istina. Godine 1948, dok se irački premijer spremao da potpiše sporazum sa Velikom Britanijom u gradu Portsmut (odatle i ime, Portsmutski sporazum), izbili su nemiri u Bagdadu kada je narod izašao da protestuje protiv sporazuma. Policija je otvorila vatru na demonstrante, ali su se oni ponovo vraćali svakog dana. Tada se regent Abdulilah uplašio (slično kao i tuniski diktator Zin El-Abidin Ben Ali) i pozvao premijera Saleha Džabira, koji je u tom trenutku već bio potpisao sporazum, zahtevajući od njega da ga poništi. Džabirova vlada je pala. Ovaj događaj je postao poznat pod imenom al-Wathba (skok), i smatra se jednim od presudnih momenata u iračkoj istoriji.

Jedan značajan događaj tokom koga je svrgnut jedan još važniji lik, bila je iranska revolucija. Narodne demonstracije protiv šaha počele su u januaru 1978. godine. Od avgusta do decembra 1978, štrajkovi i demonstracije paralizovali su zemlju. Šah je napustio Iran sredinom januara 1979, ostavljajući za sobom vakuum u vladajućoj strukturi. Dve nedelje kasnije, u Teheran je stigao ajatolah Homeini, gde ga je nekoliko miliona Iranaca dočekalo kao heroja.

Kada su suočeni sa odlučnim otporom svojih građana, ovi takozvani diktatori mnogo češće odlučuju da pobegnu nego da ostanu i probaju da brane ono što su činili u prošlosti. Oni se na to odlučuju jer shvataju svoju krivicu i činjenicu da se njihovi stavovi ne mogu odbraniti. Džabir je pobegao u svoje šiitsko pleme u južnom Iraku, i godinama se nije oglašavao. Šah je pobegao iz Irana, u ponižavajućoj potrazi za utočištem u više zemalja koje je ranije smatrao prijateljskim, uključujući i Sjedinjene Američke Države.

Ben Ali je napustio Tunis kao razbojnik pod okriljem noći. Zemlje poput Francuske su odbile da ga prime, a na kraju se Saudijska Arabija smilovala i ponudila mu da se skloni u jednom zabačenom gradu u ovoj zemlji. Sadam Husein je pobegao iz Bagdada tokom haosa koji je nastao u invaziji koju su predvodile američke trupe aprila 2003. godine. Samo osam meseci kasnije, američke trupe izvukle su ga iz rupe u kojoj se krio kao ranjena životinja. Tako je ovaj diktator doživeo sudbinu koja za njega nije mogla biti veće poniženje.

Kada će poglavari i režimi bliskoistočnih država naučiti svoju lekciju? Zarobljeni u vrtlogu medija kontrolisanih od strane države, surove policijske države i autoritarne političke kulture koju su sami stvorili, a koju karakterišu strah i netolerancija, oni za sada tvrdoglavo odbijaju da dozvole svojim građanima i najmanje građanske slobode. Godine samovoljne vladavine zastrašile su mnoge građane, i dovele do dvoznačnog shvatanja realnosti, gde je za režim svaki čovek morao biti „ili sa nama ili protiv nas“.

 
Veliki talas

Jasmin revolucija dovela je do ozbiljnih kritika na račun lidera koji po svaku cenu ostaju na vlasti širom Bliskog istoka, zbog njihove nezainteresovanosti za reforme. Na konferenciji o demokratiji u Dohi, Hilari Klinton im je zamerila što neprestano odugovlače sa obećanim reformama, upozoravajući ih da su jedini kojima ovo koristi ekstremisti, spremni da iskoriste nedostatak demokratije za promociju svojih radikalnih planova. To bi moglo zvučati kao dobar savet da SAD nisu bile najbliskiji saveznici najvećeg broja autoritarnih režima u regionu – uključujući do skora i Ben Alijev režim u Tunisu (vidi Goran Fejic, „Tunisia, or democracy’s future in jasmine“, 25.01.2010).  

Oni koji se, kao Amerikanci, plaše jačanja ekstremizma u ovom delu sveta, trebalo bi isto toliko da se plaše i benignih diktatura – jer su one jednako štetne po dugoročnu stabilnost i sigurnost ovih društava (vidi Vicken Cheterian, „The Arab crisis: food, energy, water, justice“, 26.01.2011).

Američki i evropski lideri moraju takođe da shvate da je severna Afrika na pragu važnih promena kada je u pitanju način vladavine. Na ulice ovih zemalja danas izlaze studenti, mladi (i oni malo stariji) profesionalci i drugi pripadnici srednje klase (u nastanku) koji pripadaju novoj generaciji kosmopolitskih idealista, čiji je cilj da prekinu krug tiranije i ugnjetavanja. Mirni protesti su „treći način“, ili zdrav srednji put koji danas traži nemirna većina u regionu.

Nova generacija tehnološki obrazovanih građana koristi tehnike društvenog umrežavanja na Facebook-u i Twitter-u, kako bi širila svoje poruke i kako bi druge borce za slobodu upoznala sa dešavanjima u drugim delovima njihove zemlje. U slučaju Tunisa, pobuna je takođe podržana prvoklasnim izveštavanjem Al-Jazeere. Televizijski snimci Tunižana koji netremice gledaju u cevi pušaka pripadnika snaga bezbednosti, dali su snažan podstrek mirnoj revoluciji (vidi Ellen Knickmayer, „The Arab Worlds Youth Army“, Foreign Policy, 27.01.2011).  

Ovaj region preživeo je više nego dovoljno despotizma i represije, i platio je to suzama i krvlju. Građani ovog regiona morali su se boriti sa brutalnim snagama bezbednosti, koje su na njih nahuškale njihove vođe. Ali kada se ljudi okrenu protiv njih, bar jedan broj ovih lidera – čak i pošto opljačkaju državne kase svojih zemalja – sada su spremni da napuste zemlju.

Nije bez osnova pretpostaviti da je veliki broj lidera bliskoistočnih i severnoafričkih zemalja u stalnim konsultacijama sa svojim bankarima u Švajcarskoj i sa onima koji održavaju njihove privatne avione spremnim za poletanje, kako bi im pomogli da napuste zemlju kada dođe trenutak istine. Trenutak istine koji je, za građane ovih zemalja, istovremeno trenutak istorijskog buđenja.

 
Foulath Hadid i Mishana Hosseinioun, openDemocracy, 28.01.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 01.02.2011.