Jedna od žanrovski neizostavnih scena tokom poslijeratnih dugih kafanskih druženja s nostalgičnim prisjećanjem na „bolju prošlost” jeste i kolektivno divljenje tačnosti “proročanstava” iz televizijske serije „Top lista nadrealista”. Svako u takvim situacijama ima svoj omiljeni primjer i ilustraciju. Neko voli priču o ratu koji u stanu međusobno vode članovi porodice i gdje kroz stan prolaze granice (umalo ne rekoh – međuentitetske linije) i koridori; neko opet voli onaj prilog o nastavi vjeronauke u obdaništima, a neki skloni vjeri u preciznost i matematičku tačnost naročite cijene onaj prilog u kojem je pet-šest godina unaprijed, odnosno prije nego je rat i počeo, najavljeno da je mir u (bivšoj) Jugoslaviji zaključen 12. novembra 1995. godine (U stvarnosti, Dejtonski sporazum je parafiran devet dana kasnije, 21. novembra, dakle, a Nele Karajlić je u jednom intervjuu ustvrdio da je i ova neznatna greška posljedica nepažnje u prekucavanju scenarija prvobitno napisanog na kutijama cigareta i kafanskim računima, odnosno činjenice da su tom prilikom jedinica i dvojka zamijenile mjesta pa je 21 permutacijom postalo 12; kao što se i 6, rekli bi Jimmy Hendrix i Saša Lošić, znade pretvoriti u 9).
Postoji, ipak, i ona „nadrealistička vizija” u kojoj Evropa ne mogavši nikako da zaustavi jugoslovenski građanski rat, cijeli prostor SFRJ ogradi visokim zidom i bodljikavom žicom, što traje sve dok rat ne završi, odnosno dok ne preostane samo jedan jedini preživjeli. Njega tada primaju u „zajednicu evropskih naroda”, međutim, u trenutku svečanog prijema, pokolju se „stari Evropljani” pa uglađena bogata Evropa započne svoju verziju bratoubilačkog rata, a naš preživjeli Jugosloven brže-bolje sredi „varijantu noge” i krene put juga, na Balkan, kući. Prepričavam ove TLN štosove po sjećanju, na brzinu, bez pokušavanja rekonstruisanja detalja, bez konsultovanja YouTube arhive, jer mi se posljednji u ovih nekoliko prethodnih dana vrti po mislima kao lajtmotiv.
Najprije su na dnu bivšeg Panonskog mora koincidirali važni momenti dvije ratnozločinačke priče koje odvaja pola stoljeća. Zločinac iz posljednje decenije dvadesetog vijeka je uhapšen, zločinac iz pete decenije istog vijeka je – oslobođen. Goran Hadžić, jer on je prvi pomenuti ovdje, uhapšen je na Fruškoj gori, nadomak Novog Sada, Šandor Kepiro, a on je potonji, oslobođen je u Budimpešti, a zločini za koje mu je suđeno počinjeni su upravo u Novom Sadu. Hadžiću se, uz ostale zločine, na teret stavlja masakr na Ovčari. Kepiru se pak pripisuje odgovornost za smrt najmanje 1.246 civila tokom zloglasne „Novosadske racije” u januaru 1942. godine. Iako se, govoreći rječnikom američkih advokatskih serija, izvan svake razumne sumnje može dokazati da je Kepiro kriv za učešće u ovom izuzetno gnusnom zločinu, sud u Budimpešti ga je oslobodio, a publika prisutna u sudnici tu je odluku pozdravila gromkim aplauzom! Komentatori to dovode u vezu sa sve snažnijim desničarskim i profašističkim tendencijama u mađarskom društvu, povezanih naročito sa sve popularnijom ekstremnom političkom partijom Jobik. Dok se hapšenjem Hadžića na izvjestan način završava priča o Tribunalu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) jer više nema okrivljenih koji su u bijegu, što će reći da su svi završili na optuženičkoj klupi, oslobađanje Kepira, koji nipošto nije sitna riba, što dokazuje i činjenica da je bio peti na listi najtraženijih odbjeglih fašista iz Drugog svjetskog rata Centra “Simon Wiesenthal”, pokazuje da ni priča pola stoljeća starija nije do kraja završena.
Samo koji dan kasnije, u Norveškoj se desio masakr razmjera ranije nezabilježenih ne samo u ovoj mirnoj skandinavskoj zemlji, nego i mnogo šire. Tridesetdvogodišnji Anders Behring Breivik ubio je blizu stotinjak ljudi, uglavnom mlađih od osamnaest godina. Istraga još traje, ali se već zna da je ubica povezan sa norveškim ekstremno desničarskim grupama i pokretima, sa prepoznatljivim antiemigrantskom i antimuslimanskim političkim programom. U epohi u kojoj je možda i najpopularniji pisac na svijetu pokojni Šveđanin Stieg Larsson, a čija se proza između ostalog bavi neofašizmom u navodnoj idili bogate i socijalno sigurne zemlje na sjeveru Evropi, u Norveškoj danas po svoj prilici ima ljudi koji Larssonove proročke sposobnosti komentarišu slično načinu na koji se kod nas komentariše „Top lista nadrealista”. A u pomenutoj „Top listi nadrealista”, po običaju je kroz formu lake i neobavezujuće satire potencirana velika mudrost. Zlo, naime, nije neki balkanski endem, kako misle pojedini zapadnjaci, niti je upisano u genetski kod bilo kojeg naroda, kako tvrde različiti balkanski „eksperti” pripisujući uvijek tu „genetsku determiniranost zlu” onom narodu kojem oni sami ne pripadaju. Upravo je jedan Balkanac, međutim, najefektnije i najlapidarnije skicirao svevremensku i univerzalnu prirodu zla. Emil Cioran je, naime, zapisao: “Čas zločina ne zvoni istovremeno svim narodima. Tako se objašnjava stalnost istorije”.
Oslobođenje, 25.07.2011.
Peščanik.net, 25.07.2011.
