Zavese kroz koje se vidi deo neba
Foto: Peščanik

Zašto vrh SPC ćuti na brutalno prebijanje naroda u Beogradu ili zašto bar ne izda „ono suvoparno“ saopštenje u kojem osuđuje svako nasilje, zapitao se jedan srpski sveštenik iz SAD na svojoj fejsbuk stranici. Njegovu su objavu preneli i pojedini portali, učinivši je time vidljivom široj publici. Komentar sveštenika iz Amerike podseća na srednjovekovnu izreku da gradski vazduh čini čoveka slobodnim (aluzija na oslobađanje od feudalnih stega). Tako je i ovaj naš sveštenik – dospevši sa službom van zemlje otaca – odbacio servilnost prema crkvenom vrhu, a prigrlio pravo na slobodu izražavanja.

I zaista, osim nepotpisanog saopštenja iz kabineta patrijarha u kojem se opskurnim nacionalističkim jezikom društvenih podela – poznati vokabular episkopa bačkog – napada i preti episkopu Grigoriju, SPC ostaje nema na uznemirujuća ulična dešavanja proteklih dana.

Da li je sloboda na ceni u crkvenoj stvarnosti? – zapitao se i episkop zapadnoamerički Maksim u knjizi „Viđenje Nevidljivog – suočavanje sa stvarnošću“ (Beograd, 2020). Knjiga sadrži niz autorskih tekstova prethodno objavljenih na sajtu teologija.net i namenjena je, sudeći prema izboru izdavača (Laguna), čitaocima koji ne prate ili nemaju dodira sa crkvenim izdavaštvom. Svojom erudicijom i stilom autor podseća na pokojnog Vladetu Jerotića, jednog od retkih ubeđenih i upućenih hrišćanskih intelektualaca kod nas. U tekstovima se tako mogu naći imena brojnih umetnika (režisera, slikara, vajara) naučnika i filozofa čija dela, istraživanja i razmišljanja inspirišu episkopa Maksima kao pravoslavnog teologa. Od savremenih svetskih fenomena tu je tema o migrantima, zapažanja o kineskoj kulturi, pariskoj katedrali Notr Dam, obrazovanim nomadima ili veštačkoj inteligenciji.

Savremena stvarnost je dinamična i sa njom se valja suočiti sa pozicija pravoslavne teologije i pastirske crkvene prakse, bez zauzimanja stava pridike, sveznajućeg i nepogrešivog autoriteta: „Najviše se treba kloniti onih koji smatraju da poseduju istinu, da unapred znaju ’činjenice’, da im je zagarantovana dominacija kontekstom“. Odbacivši poziciju autoriteta, autoru preostaje nenametljivost i istrajnost, naročito ako su mu glavne teološke preokupacije sloboda i pluralizam: „Veliki oci i učitelji nikada nisu porobljavali, nego su ostavljali sledbenike slobodnim… Razne aspekte Drugog (i drugog), koji mi se ne prikazuju, tek treba da upoznam“.

Stvarnost sa kojom se episkop Maksim suočava u Crkvi ne obećava: „Ukoliko se misija današnje Crkve svede na ideološki obračun sa neistomišljenicima i progon zbog drugačijeg fokusa… posledice mogu biti štetne“ ili: „Najpre vas ućutkaju u ustanovama, a onda sledi i isključivanje iz zvaničnih foruma“. Ali stanje nije ništa bolje ni u državi: „Medijski linč koji se u Srbiji sprovodi protiv opozicije teško da ima pandan u bilo kojoj evropskoj političkoj areni“. U knjizi su ponuđeni i neki odgovori zašto su se i crkva i država, svaka u svom domenu, našle na istom poslu suzbijanja slobode i pluralizma, odnosno demokratije: „Što je društveno znanje manje, to je veća autoritarnost, a time i otuđenje vlasti“ – poručuje episkop Maksim.

Od zbirke eseja čitaoci ne mogu očekivati iscrpnost, tako da nema dalje razrade u vezi sa kojim sve temama u Srbiji i SPC vlada neznanje. Odgovor autora – teologa i episkopa – u vezi sa osnovnim nedostacima u crkvi i državi su, mogli smo to i prethodno zaključiti, neuvažavanje slobode i dostojanstva svake ljudske ličnosti – naročito neistomišljenika. Ali, da li bismo mogli i preciznije odrediti teme od javnog značaja, u vezi sa kojima vlada društveno neznanje, a kojima manipulišu ili ih prosto ignorišu u crkvi i državi?

Nije li jedna od tih tema genocid u Srebrenici? Ili masovni zločini srpskih snaga nad civilima na Kosovu i Metohiji? Nema prevelike sumnje da oni koji ne žele suočavanje sa crnim mrljama iz bliske prošlosti (umesno je ovde nazvati ih i grešnim delima) – bilo da su političari, intelektualci ili sveštenici – ne mogu biti privrženi unapređenju i odbrani osnovnih ljudskih vrednosti u jednom društvu. Takođe, oni koji nisu upoznali i priznali patnju drugih, ne mogu biti osetljivi ni na batine, modrice i patnju demonstranata, pripadnika njihovog naroda. Još i ovo: policijsku brutalnost nad protivnicima sadašnjeg autoritarnog režima, baš kao i tokom devedesetih prema „neprijateljima srpskog naroda“ – motiviše istovetna mračna poslušnost.

Episkop Maksim se našao na meti progona od strane moćnika u SPC zbog neuporedivo manjih „prestupa“, tako da možemo zamisliti šta bi mu se tek desilo da je na osnovu svojih teoloških postavki progovorio i o navedenim temama. Put do slobode je, u svakom slučaju, predložen: uvećavanje društvenog znanja. Za sada znamo da u SPC postoje i episkopi kojima sloboda nešto znači. Nije ni to malo na početku puta ka slobodi.

Peščanik.net, 13.07.2020.