Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ministar građevinarstva se javno zahvalio ministru kulture i čestitao mu zato što je „našao rešenje da bude sačuvana“ kuća u Francuskoj ulici br.7 i dom Društva književnika Srbije. Uz to je egzaltirano naglasio da je lično „srećan i ponosan“ što je kolega „uspeo da zaštiti“ ovo zdanje.

Kuća o kojoj je reč je zaista po mnogo čemu posebna. U svoje vreme prelepa vila, sagrađena je pre 140 godina za Milana Piroćanca, vrhunskog advokata i publicistu, osnivača tadašnje Srpske napredne stranke, ministra i predsednika Vlade Srbije u vreme vladavine kralja Milana Obrenovića. Zdanje je u svom maniru velikog majstora projektovao jedan od naših najčuvenijih arhitekata, briljantni Jovan Ilkić. Kuća je kasnije, početkom prošlog veka, jedno vreme bila i sedište ambasada, odnosno poslanstava Turske i SAD, a od 1945. je sedište Društva književnika Srbije.

Zgrada je i formalno prvorazredan spomenik. Nema dakle nikakve sumnje da zaslužuje zaštitu i da bi morala biti sačuvana. Ali uprkos tome, mada je bila i ostala jedan od markantnih toponima Beograda, godinama je slabo održavana i propadala je. Dugo zapuštana, sa oronulom fasadom, trulom krovnom konstrukcijom, balkonima sklonim padu i dotrajalim električnim instalacijama, naročito je poslednjih godina postajala opasna i za one koji je koriste i za prolaznike. Korisnici prostora, udruženja književnika i prevodilaca su samo u poslednjih desetak godina više pita ukazivali na to i tražili pomoć, nažalost potpuno bezuspešno.

A razlog je bilo to što nadležni u Gradu Beogradu i Republici Srbiji, iako predstavnici iste vladajuće stranke (kao uostalom i oba ministra iz ove priče), nikako nisu mogli ili nisu želeli da se dogovore ko je nadležan da zgradu održava i rekonstruiše, grad ili republika. Ali čak i u uslovima tog neverovatnog kontinuiranog nerazumevanja, nekim čudom se dogodilo da je Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda pre tri godine uradio projekat sanacije i restauracije fasade i krova kuće u Francuskoj 7 sa kojim se saglasio republički zavod. Nažalost, novac izdvojen u tu svrhu kao da je „bačen u bunar“ jer ne samo da projekat nije realizovan, već niko od nadležnih nije želeo ili nije bio u stanju da objasni – zašto?

Veoma loše stanje zgrade u Francuskoj 7 je nedavno, nakon velikih padavina koje su dovele do plavljenja dobrog dela Beograda, postalo bukvalno katastrofalno. Krov zgrade je provaljen, ona je poplavljena, enterijer i instalacije teško oštećeni. Uništena je gotovo popuno i vredna arhiva Društva književnika. Brza sanacija je neophodna.

Zato je zaista veoma zanimljivo – kakvo je to rešenje pronađeno, vredno čestitki, zahvaljivanja, sreće i ponosa?

Iz šturog saopštenja za javnost objavljenog na sajtu ministarstva kulture to se ne vidi. Može se saznati samo da je „dogovoreno da će predstavnici ministarstva obići zgradu i konstatovati postojeće stanje, kako bi predložili neophodne mere“. A iz nešto kitnjastijih komentara kojim je u nekoliko medija propraćeno to saopštenje, još se saznaje i da su „dogovorili proaktivan pristup nakon utvrđivanja imovinsko pravne nadležnosti nad ovom zgradom, arhitektonskim biserom u centru Beograda i kulturno-istorijskim materijalnim nasleđem gde su, pored ostalih, stolovali i Andrić, Crnjanski, Skerlić, Isidora Sekulić“.

Dakle, proaktivan pristup i neophodne mere i to nakon utvrđivanja nadležnosti i sl. Ne deluju baš kao razlog za oduševljavanje. Možda ministar zna nešto što javnosti nije saopšteno?

Kako god bilo, treba se nadati da će se saniranju zgrade u Francuskoj 7 pristupiti brzo. Već u septembru će Udruženje književnika Srbije povodom 61. beogradskih međunarodnih susreta pisaca biti domaćin velikom broju gostiju iz celog sveta. Možda će bar to, imajući u vidu „brigu za međunarodni ugled Srbije“, koju vlast stalno naglašava biti povod da zaista nešto uradi

I biće, naravno, dobro ako uradi. Valjda konačno i hoće, tek ćemo videti.

Ali nešto drugo je već izvesno. Dodajući hroničnom plasiranju megalomanskih obećanja i predimenzioniranih rezultata i javno, teatralno, međusobno čestitanje i zahvaljivanje na „spasonosnim“ a nepostojećim rešenjima, funkcioneri vlasti obogaćuju arsenal instrumenata kojim se godinama sistematski kontaminira naša javnost.

Peščanik.net, 18.07.2024.


The following two tabs change content below.
Rodoljub Šabić (1955), advokat, prvi poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije. Podsekretar za zakonodavstvo u vladi Ante Markovića, narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine RS, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u vladi Zorana Đinđića. Kao Poverenik dobio brojne nagrade kao što su: 2006. Specijalna povelja (Udruženja novinara Srbije), 2007. Ličnost godine u borbi za slobodu medija (Misija OEBS-a), 2008. Najevropljanin (Prva evropska kuća), 2009. Vitez poziva (Liga Eksperata – LEX), 2010. Reformator godine (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj – NALED), 2011. Nagrada za doprinos borbi protiv korupcije (Misija EU i Savet za borbu protiv korupcije), Ličnost godine (Misija OEBS -a) i Počasni član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. 2012. Nagrada za doprinos Evropi (Evropski pokret u Srbiji i Međunarodni evropski pokret), 2013. Nagrada za instituciju sa najvišim stepenom antikorupcijskog integriteta (BIRODI), 2014. Nagrada za toleranciju (AP Vojvodina, Opština Bačka Topola i Fondacija Plavi Dunav), 2015. Nagrada za unapređenje kulture ljudskih prava Konstantin Obradović (Beogradski centar za ljudska prava), 2015. Nagrada za doprinos unapređenju prava žrtava (Viktimološko društvo Srbije), 2016. Povelja za građansku hrabrost Dragoljub Stošić (Kuća pravde Strazbur), 2016 Dobar primer novog optimizma (Novi optimizam), 2017. uvršten na listu Heroji Balkana (Balkan Insight), 2018. Aprilska nagrada za razvoj demokratskih vrednosti i poštovanja ljudskih prava (Grad Šabac), 2018. Nagrada za poseban doprinos ljudskim pravima (Kuća ljudskih prava i demokratije).