Dugoročna vitalnost i dobra prilagođenost političkih stranaka što su pravne nasljednice nekoć jedine partije (tj. komunističke) na uslove demokratije jest fenomen karakterističan za cijeli evropski tranzicijski (ekskomunistički) istok.
Makar su po pravilu bivali poraženi na prvim slobodnim izborima, reformirani komunisti su posvuda ostali jedna od dvije-tri najjače stranke, a vrlo često su se nakon samo jednog mandata u opoziciji vraćali na vlast. U većini zemalja nekadašnjeg socijalističkog bloka, ex-komunisti su i poslije skoro četvrt vijeka od pada komunizma, dakle, jedna od dvije glavne partije. Više je razloga za to, a jedan od ključnih je činjenica da ove partije imaju povelik broj “zagarantovanih” glasača. Svi oni koji se s nostalgijom i sjetom sjećaju veće društvene pravednosti “u bivšemu režimu”, besplatnog školstva i zdravstva te drugih dobrih strana socijalizma, prirodno su biračko tijelo ovih stranaka. A sposobni lideri na ovo nadodaju i pozamašan “bonus”, često iz slojeva društva koji s njihovim “prirodnim” biračkim tijelom nemaju nikakve veze. Ivica Dačić iz Socijalističke partije Srbije je dobar primjer za ovo. S jedne strane, SPS je jedina velika stranka u Srbiji koja u rukovodstvu ima deklarisanog homoseksualca, a s druge pak Dačićeva retorika na temu gay parade ovoj stranci privlači glasače koji jednog njenog visokog funkcionera smatraju, eto, bolesnim i nenormalnim. Također, i usprkos hipoteci politike Slobodana Miloševića, moguće je da poslanik SPS-a u parlamentu Srbije (Dejan Radenković) ovih dana izjavi kako na tekućem Evropskom prvenstvu u fudbalu navija za Hrvatsku uz pojašnjenje: “Za koga drugog nego za komšije. Mi smo upućeni jedni na druge”. U kontekstu čiste političke pragme, Dačićev je uspjeh u tome što danas za SPS glasaju i oni koji žale zbog propasti sna o velikoj Srbiji, kao i oni koji su identifikovali (i još se uvijek, na neki način, identifikuju) s konceptom koji bi se – frazom Dine Merlina – dao zgodno i efektno krstiti “cijela Juga jedna avlija”.
Pravni nasljednik Saveza komunista Bosne i Hercegovine je, poznato je, SDPBiH. Ono što vrijedi za srodne mu partije u istočnoj Evropi vrijedi i za SDPBiH, ali u specifičnim uslovima dejtonske Bosne i Hercegovine. Najprije, iako je SDPBiH jedini pravni nasljednik SKBiH na području cijele Bosne i Hercegovine, ova partija u praksi svoje biračko tijelo skoro isključivo nalazi na jedva četvrtini bosanskohercegovačke teritorije, onom komad(ićk)u koji je u novembru 1995. godine bio pod kontrolom Armije BiH, plus naknadno mirno reintegrisani dijelovi Sarajeva. Na tom je prostoru SDPBiH računao (i, reklo bi se, još uvijek računa) na svoje “zagarantovane” glasače: antinacionaliste, “lojalne” nebošnjake, familije nastale tzv. miješanim brakovima, ateiste, sure ljevičare i ostale stare komunjare. Isprva poslije Daytona, to je bio svijet koji je SDPBiH i činio relevantnom strankom. 2000. godine, na tragu “vjetra promjena” u cijeloj regiji, stiže i “bonus” u vidu onih kod kojih se razočarenje u tranziciju pretvorilo u nostalgiju za prošlošću, pa SDPBiH, zajedno sa Alijansom za promjene, zasjeda na vlast. Bio je to dvogodišnji mandat poslije kojeg je uslijedio dramatičan izborni pad. SDP-u BiH su, naime, i 2002. i 2006. godine na izborima ostali vjerni samo njihovi “zagarantovani” glasači. Za povratak na vlast falio je “bonus”. U SDP-u su odlučili da ga traže treniranjem strogoće u kvazipatriotskom bošnjakluku. Dobar je primjer priča o Dobrovoljačkoj. Nije SDA onomad, uoči izbora 2010. godine, skupljala dnevnopolitičke poene sprečavanjem porodica žrtava da na mjestu njihove pogibije polože vijence i zapale svijeće, nego upravo SDPBiH. U toj partiji su, pokazalo se ispravno, procijenili da takvo što neće od njih odbiti lavovski dio njihovih “zagarantovanih” glasača, a da će im donijeti nove, upravo onaj “bonus” koji im je nedostajao.
Tako se i desilo. Mučna je bila predizborna SDP retorika, ali uoči izbora, više nego ikad, vrijedi ona besmrtna gnoma Ćire Blaževića “svašta se kaže, kad se priča”. U smislu političke pragme, sve što donosi glasove je legitimno, koliko god se to najvećem broju ljudi neinvolviranom u “visoku politiku” gadilo. Isto tako, lamentiranje analitičarskih “uzvišenih duša” na temu neprirodnosti koalicije SDP-a sa “filoustaškim” HSP-om, SDP-u nije ni u čemu naštetilo. HSP je marginalna stranka što uticajem na stvarnost više liči na kakvu desničarsku nevladinu organizaciju, nego na pravu stranku. Nije HSP u Mostaru ulicu krstio imenom Mile Budaka, nego HDZBiH, ona stranka koja je ulaskom (i) HSP-a u tzv. Platformu gurnuta u opoziciju. Bilo je nečeg ljigavog i gadljivog u onim šezdesetminutnim seansama nekrofilno-alternativnoistorijskog petinga na FTV-u pod egidom “ubiše nam Kraljevića”, a u svrhu patriotske bh. legitimacije za HSP, ali Platformom Lagumdžija nije (iz)gubio svoje “zagarantovane” glasače, kao što ih jest izgubio, što će vidjeti već za tri i po mjeseca, koaliranjem sa Fahrudinom Radončićem i HDZ-ovima.
Postoji jedan sentiment koji Lagumdžija nije tačno “izvagao”, a koji je možda i najmanji zajednički sadržilac unutar ipak prilično heterogene mase “zagarantovanih” glasača SDP-a. Taj sentiment je odijum prema nečemu što bi se moglo nazvati ćepenačkim šovinizmom, balilukom ili – avazovštinom. To je sve ono što ovih dana SDP i SBB svojim silnim saopštenjima i avazovskim “spinovima” žele fakturisati isključivo Stranci demokratske akcije. Krajem devedesetih, pa i početkom dvijehiljaditih, odijum “zagarantovanih” SDP-ovih glasača jest bio usmjeren prema SDA, ali se to u međuvremenu promijenilo. Promijenila se i SDA, a ono što je u njoj bilo najgore preuzeo je (i u malignosti usavršio) novopečeni SBB. Licemjerje i nemoral ovdašnjih političara su neprevaziđeni, ali kad Fahrudin Radončić, čiji su novinski “dijalozi” sa Alijom Izetbegovićem (“Predsjedniče, kako se danas osjećate?”) rijedak primjer “zlatnog standarda” medijskog sluganstva i uvlakačstva izvan Enver Hodžine Albanije, trubi o “gadafiziranoj” SDA i sav jad današnje Bosne i Hercegovine pripisuje SDA, pa logično i onom ko je bio predsjednik te stranke kroz najveći dio njenog postojanja, poručujući, u parafrazi pomenute fraze, “cijela tuga jedan Alija”, onda je to na jedinstven način odvratno, čak i kad bi bilo tačno. Lagumdžijino i SDP-ovo sekundiranje u toj raboti, potcjenjivanje pameti i pamćenja svojih najvjernijih birača, ovaj put neće proći nekažnjeno. Patriotski “bonus” koji su skupili dobrim će dijelom otići Radončiću, a njihovi “zagarantovani” glasači ponajviše u apstinenciju, dok će poneki, smijući se ironiji istorije, učiniti ono za šta bi se donedavno zakleli da neće napraviti nikad u životu i glasati za – SDA.
Oslobođenje, 19.06.2012.
Peščanik.net, 19.06.2012.
