Balkan je naširoko i nadaleko poznat kao regija u kojoj se gotovo uvijek nešto dešava.

Povremeno se medijski prostor Balkana prenapuči od količine vijesti, manje ili više tegobnih, kojima se uporno i nemilosrdno zatrpavaju stranice novina i brojni internet portali. Cirkusoidnost takvih perioda se obično ogleda u pojačanom stavizmu, da pozajmim izraz od dramaturginje Radmile Smiljanić, dakle, u obilnijem komentiranju događaja i osoba iz javnog života na pretežno emocionalnoj osnovi. No, ovih dana i sami tokovi nekoliko događaja dobijaju klovnovski prizvuk, bilo da se radi o otvorenim ili interpretacijski težim manifestacijama ludosti oko nas.

Afera Wikileaks-a, prerano ocijenjena ovako ili onako, će tek pokazati koliko se tu materijala za ozbiljnu kritiku demokratije krije. Sam Assange, moderni informacijski Robin Hood, će tek pokazati koliko je ozbiljan borac za slobodu informacija a koliko autokrat, kako ga optužiše njegovi bliski suradnici koji namjeravaju otvoriti novu stranicu openleaks.org. Sa izuzetkom nekoliko vrlo ozbiljnih stvari, kao što je depeša koja govori o namjeri Hillary Clinton da sakuplja DNK-materijal, otiske prstiju i brojeve bankovnih kartica službenika i službenica UN-a, zaista se puno toga u objavljenim informacijama sa wikileaks-a svodi na isprazne diplomatske tračeve i općepoznat materijal o kojima dobri i manje dobri kolumnisti pišu odavno. Teško da možete biti potreseni depešama o tome da je Vatikan islamofobičan ili antisemitski raspoložen, da je Srbija 2008. znala gdje se Mladić skriva ili da Angela Merkel baš i nije kreativna. Mene je lično ponajviše potresla “visokotektonska” depeša o tome da je Borislav Tadić “politički stidljiv”. I dan danas mi se glava trese zbog toga ali nije mi žao. Kad uzmeš, bolje za čovjeka da bude politički stidljiv nego da je lično stidljiv.

Interesantno, otkrića wikileaksa na Balkanu funkcioniraju na dva nivoa. Na jednom nivou se zbog otkrića polutajni automatski popljuje demokratija, koja je jedna velika i gnusna laž, kako će se složiti dobar dio desnog bloka i oni ekstremniji ljevičari. Taj proces ide kao po komandi, kao da ljudi jedva čekaju da to kažu. Pritom nije sasvim jasno zašto se političko ponašanje SAD-a, manje ili više debilno, poistovjećuje sa demokratijom i zašto se uopće vrši konstantna homogenizacija pojma demokratije sa polaznih tačaka etnokratije. Demokratija, kao širok okvir u kome se poštuju i promoviraju određene vrijednosti, se veoma razlikuje od države do države. Demokratija u Švedskoj nije ista kao demokratija u Italiji a obje su podaleko od demokratije u SAD-u.

Drugi nivo recepcije wikileaksovih tajni je prilično tipičan za balkanske moćnike i odvija se isklučivo u odbrambene svrhe. Rafiniranim alatkama tipa Sve-loše-što-o-meni-zbore-je-čista-i-nepatvorena-laž se automatski briše sve neprijatno ili potencijalno problematično što može proizaći iz lavirintskih dubina wikileaks-a. Tadić je, tako, naravno, odmah odbacio bilo kakvu mogućnost da je Srbija imala pojma ili da ga danas ima gdje bi to Mladić mogao biti, pomilovavši usput svoju šarmantnu tamniju fleku na kosi, dok je zapravo najkomičniji izraz odbrane suvereniteta i integriteta moćnika ugroženog klevetama wikileaksa došao iz Dnevnog Avaza na depešu u kojoj je Fahrudin Radončić opisan kao “čovjek legenda”, dok se negativni aspekti depeše pokušavaju ublažiti podjednako nespretno kako to Avazovi novinari uvijek rade. Radončićeve veze sa korupcijom se lakonski odbacuju kao pisanje tendencioznih medija, a kasnije dolazi i ova odbrambena parada pres-sluzbe SBB-BIH-a koja kaže: “Tragikomično je dokle seže fašizam bivše Bušove administracije, jer se na osnovu tajnih depeša vidi da za bivšu američku administraciju na cijeloj planeti ne postoji niti jedna pozitivna ličnost.” Ako niste znali, definicija fašizma je, dakle, da za fašistu ne postoji nijedna pozitivna osoba. Onda je zaista čudno i potpuno nelogično obožavanje koje neki i dan-danas iskazuju za Hitlera ili Musolinija. Glasine, mrske i zlobne, odlaze. Nakon svega ostaje čovjek-legenda. Mitsko biće, kao jednorog ili žena-pisac.

Drugi cirkuski momenat iz regije je neuspjeli pokušaj bijega Ive Sanadera. Ivo je tako, u maniru mađioničara, smatrao da će odjahati u sumrak sa svežnjevima šuštećih papira i svima mahnuti iz daleke Amerike. Kandže onih plaho zainteresiranih da razgledaju šta je to Ivek sve radio ga sustigoše prije, u znatno bližoj Austriji, čiji državljanin, Ivo, na njegovu žalost, nikad nije postao. Na njegovu žalost također, čini se da je spremnost evropskih petljaroša sve manja da se petljaju sa balkanskim kriminoidima, pa se tako još hapšenja sličnog karaktera može očekivati. Ivo je, doduše, preneraženim austrijskim policajcima odmah uzviknuo: Ja nisam kriminalac! Strateški gledano, na to je trebao nadovezati još efektniji poklič: Ja sam Hrvat i tada bi austrijski policajci zasigurno spustili ruke i ljubazno mu se osmjehnuli zbunjeni ovom nemogućom etičkom/etničkom kontradikcijom. Kriminalac a Hrvat, pa ljudi to je nemoguće! U Bosni nas Dragan Čović redovno uvjerava u to i zasad mu odlično ide. Kako god, Sanader se oprobao u mađioničarstvu a završava kao tužni klovn, jedan od rijetkih političara u regionu koji govori više jezika i koji je nekada imao potencijal da bude nešto drugo do li Tresač zatvorskih rešetki.

Treći cirkuski momenat, ovoga puta na otvorenom prostoru, se desio 14. decembra, a vezan je za bezvizni režim za građane BIH koji je stupio na snagu 15. decembra. Iako je sam bezvizni režim, dakako, jedna od rijetko pozitivnih stvari koje su se desile u BIH u zadnje vrijeme, jer će građani BIH početi lakše putovati naokolo pa će s tim putovanjima sasvim sigurno početi nastupati i značajnija transformacija ksenofobičnih svijesti, ili će se bar podići imunitet prema nacionalnim i drugim manipulacijama – sama cirkusijada oko bitnog događaja lijepo i precizno ukazuje na demagogiju vladajućih struktura. Pripremivši koncert ispred BBI centra u Sarajevu da bi građani Sarajeva mogli da se raduju koliko god žele, Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti i strukture oko njega, su prigrabili zasluge za skidanje viznog režima za čije postavljanje, sasvim sigurno, ti jadni đuskajući građani nisu bili ni krivi. Iscrpljivanje naroda je tako pretvoreno u još jednu pobjedu vladajućih struktura. Nakon što su pjevačke gromade Kice i Koke otpjevali svoje veseljačke pjesme, sad se može rahatno u Evropu. Naravno, ako imate 70 eura dnevno, koliko će vam Slovenci tražiti na granici za svaki dan koji planirate provesti u toj nadasve egoiziranoj EU-državici.

Ipak, od svih cirkusa najbolji je onaj u Srbiji, jer je tu uvijek akrobatika na visokom nivou, a akrobati su ipak oni koji nas ostavljaju bez daha. Tako je prvo donesena odluka da Srbija neće slati predstavnika na dodjelu Nobelove nagrade za mir u Oslu, jer je svaki Kinez bitan za Srbiju osim onih Kineza koji su protiv Kine. Poslije je donesena odluka da će ipak zaštitnik svih građana Saša Janković otići tamo, uz malu pomoć Vlade, pa jadan čovjek sad mora na sve strane da objašnjava da nije izdao nacionalne interese Srbije, što nije nimalo lagana pozicija. Doduše, ja ne znam kako on zna da nije izdao nacionalne interese Srbije kad očito ni sam Predsjednik ne zna koji su to interesi tačno. Vuk Jeremić, čovjek koji nikada nije servilan, je već jedna epistemološka figura koja zna daleko više i koju od znanja pokatkad zaboli i stomak. To ga ne sprječava da donosi teške odluke. Neće on biti smijenjen zbog te anksiozne boli u stomaku, niti zbog drugih ispada usko nacionalističkog razmišljanja koje tek možemo očekivati. Tandem Tadić-Jeremić je upravo ta konfiguracija koja najbolje oslikava prosječnog građanina Srbije. Može demokratija, može Evropa ali nemoj, bre, puno da nas gnjavite s tim. Još uvijek ne znamo kakva će biti reakcija strašne Kine. Samo da ne pošalju čopor zmajeva kao kaznu. Odlazi cirkus, rekao bi Balašević. I pogriješio bi. Dal’ je sve samo jeftin trik?

 
Peščanik.net, 16.12.2010.