Etsy
Etsy

Dok crnogorski zvaničnici ističu da će članstvo u Atlantskom savezu stabilizovati njihovu zemlju, kritičari ističu da je reč o neprijateljskom činu prema Rusiji. Zvanične ruske izjave su uperene prvenstveno protiv samog Atlantskog saveza, dok je, po njima, njegov doprinos crnogorskoj stabilnosti nepotreban, ako nije čak negativan, a jačanje samog Saveza pristupanjem Crne Gore nikakvo. Kako to sve razumeti?

Najpre, odakle taj neprijateljski stav Rusije? Do pre desetak godina nije bilo nejasno da je interes starih članica Atlantskog saveza za proširenjem na istok manji od interesa bivših socijalističkih i sovjetskih država da mu se pridruže. Sada se o tom govori kao da su ove nove članice naterane na učlanjenje, kao da ih je NATO maltene okupirao. I to sa neprijateljskim namerama prema Rusiji.

Problem sa tom tvrdnjom je u tome što se sada te istočne zemlje članice Atlantskog saveza mogu pozvati na primer Ukrajine da bi istakle da je njihova bojazan očuvanje spoljne bezbednosti i unutrašnje stabilnost bila sasvim opravdana. Pogotovo kada se uzme u obzir da zemlje članice Saveza nisu nikako bile spremne da preuzmu odgovornost za bezbednost Ukrajine, tako da njeno članstvo u ovoj organizaciji nije nikako bilo izgledno. Usled čega druge zemlje koje se graniče sa Rusijom strepe da bi eventualna slabost Atlantskog saveza mogla da oslabi njihovu unutrašnju stabilnost i spoljnu bezbednost. Pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da Rusija sada o Atlantskom savezu govori kao o neprijatelju.

Zapravo, ne samo propaganda, već i mnogi komentatori, ne predstavljaju NATO kao međunarodnu organizaciju, što on jeste, već maltene kao vojni monopol, sa jednom voljom i jedinstvenom vojskom. Što ne odgovara stvarnosti. Dovoljno je prisetiti se slučaja Makedonije, čijem se članstvu protivi Grčka i ono je dovoljno da do toga učlanjenja nikako i ne dolazi. U slučaju Crne Gore, zemlje članice su bile jednoglasne, a mnoge od njih Rusija smatra prijateljskim zemljama. A takve saglasnosti o, recimo, članstvu Ukrajine i Gruzije nije bilo i teško je videti da će ga biti u budućnosti. Jer, zemlje članice ne mogu da preuzmu obavezu da će braniti bezbednost neke zemlje ako je jasno da to prevazilazi njihove političke i vojne mogućnosti.

Zaista, univerzalni svetski i evropski sistem bezbednosti bi bio bolji, ali tu je problem što nije realno očekivati da će doći do razoružanja u svetu, ne samo kada je reč o nuklearnom oružju, što je neizvodljivo, već i o konvencionalnom. A ako do toga ne bi došlo, odnos snaga, recimo u Evropi, bio bi veoma nejednak. Tako da uzmimo da se rasformira NATO, vojna bi se ravnoteža u Evropi sasvim promenila, i kada je reč o konvencionalnom, a pogotovo nuklearnom naoružanju. To bi onda značilo da bi evropske zemlje bile pod jednim ili drugim kišobranom ili bi stekle sopstveno nuklearno naoružanje. Nema mnogo smisla nuditi neki međudržavni ugovor evropskim državama, jer bi njegovo poštovanje zavisilo od dobre volje onih sa velikom vojskom i velikim nuklearnim arsenalom. Jednostavno rečeno, dokle god Rusija ima i konvencionalnu i nuklearnu prevlast, i to mnogostruku, u Evropi, teško je videti da će zemlje ne samo na njenim granicama, već praktično sve u Evropi hteti da raspuste Atlantski savez. Jer kako bi drukčije obezbedile da američka nuklearna moć uravnotežuje rusku u Evropi?

Potrebno bi dakle bilo da se velike sile postepeno razoružaju, što nije nešto što nije jasno svima na koje se to odnosi. Ali je teško videti da bi Rusija na to bila spremna, a te spremnosti nema ni na drugim stranama. Štaviše, u multipolarnom sistemu kojem, recimo, teži ruska spoljna politika, biće potrebno dodatno naoružavanje svim velikih sila kako bi se obezbedila kakva-takva ravnoteža. Nije potrebno biti stručnjak za teoriju igara pa videti odmah da su sistemi sa više konkurenata nestabilniji od onih sa jednim dominantnim i od bipolarnog.

Zbog toga evropske zemlje ne bi da se liše Atlantskog saveza, jer u njemu imaju glas, čak i ako su male i ne mogu previše da dobiju za taj glas. Ali, ako bi bile zemlje klijenti neke velike sile, ne bi prodavale glas, već bi kupovale zaštitu. Sasvim je jasno u kom sistemu bolje prolaze.

Sve to, međutim, nije od velikog značaja kada je reč o Crnoj Gori. Njeno opredeljenje za članstvo u Atlantskom savezu, koje nije od juče, što ne malom broju komentatora nije izgleda poznato, nije određeno odnosom prema Rusiji, već rizikom od nestabilnosti na Balkanu. Olako ruski zvaničnici ističu da Crnoj Gori niko ne preti, što je dobro znati ako se time misli na samu Rusiju, ali crnogorska stabilnost zavisi od balkanske, a rizik od ponovne balkanizacije nije mali. Zato su za tu zemlju, uostalom kao i za druge balkanske zemlje, evropska i atlantska integracija poželjne. Jer povećavaju verovatnoću da se granice neće menjati, što svakako deluje stabilizujuće. I nije čin neprijateljstva ni prema kome.

Novi magazin, 14.12.2015.

Peščanik.net, 14.12.2015.

ČIJA JE CRNA GORA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija