Kakvog smisla ima govor o pomirenju ako imate posla s enormno velikim brojem Srba koji ne razumiju ili ne žele da razumiju kakva su zla u ime njihovog naroda počinjena u proteklom ratu i koji će do smrti živjeti u uvjerenju da je sve to antisrpska ujdurma i izmišljotina?

Ne radi se tu više o nečijem neznanju ili neobaviještenosti, jer sudbina Srebrenice ili Sarajeva odavno pripada političkoj i medijskoj memoriji svijeta, već o licemjerju jedne konkretne politike koja sve ove godine temeljito falsifikuje historijsku istinu o ratu protiv Bosne i Hercegovine, a tvrdokorne činjenice koje joj ne idu u prilog gura pod tepih. A to ne uklanja mržnju, već je, naprotiv, povećava. Zar nije deprimirajuće reći da odnosi između Bošnjaka i Srba od završetka rata nikada nisu bili gori, da ni bošnjačko-hrvatski odnosi nisu ništa bolji i da bi novi opći sukob u Bosni i Hercegovini bio u velikoj mjeri osvetnički, krvaviji od onog koji je, iniciran agresijom, izbio početkom 90-ih godina? Sutradan po obilježavanju dvadesete godišnjice od početka opsade Sarajeva, najduže u savremenoj historiji, u gradu su se uveliko i s ogorčenjem prepričavale uvredljive reakcije banjalučkih političara i medija na tužni sarajevski jubilej. Sjedio sam u mom omiljenom kafiću u centru grada, malom kosmopolitskom sastajalištu, i slušao gnjev ljudi kojima je Dodikovih provokacija preko glave. I šta sam drugo mogao da zaključim nego da „ovome nema kraja”.

Obilježeno dubokim i trajnim promjenama koje je donio rat, Sarajevo je ovog aprila ponovo inspirisalo mnoge od vodećih svjetskih listova i TV stanica. Novinari su podsjetili međunarodnu javnost na kakvu je sudbinu Sarajevo bilo osuđeno, kakvu je ravnodušnost, nemar i bespomoćnost ispoljila tzv. demokratska Evropa i kakve su posljedice takvog odnosa po stvarnost koja danas oblikuje život u glavnom gradu BiH. Opisujući srpski zločin nad Sarajevom, pariski Le Monde ističe da je opsada trajala 1.395 dana i koštala 11.541 mahom civilni život, i zaključuje: „To su činjenice ma koliko one nekome bile neprijatne, činjenice koje ne smiju biti zaboravljene.” U činjenice koje više ničim ne mogu biti izbrisane spadaju i presude Haškog tribunala Karadžićevim generalima Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću, kojima je suđeno zbog opsade Sarajeva. Prvi je osuđen na doživotnu robiju, a drugi na kaznu zatvora od 27 godina.

Ovu kolumnu, poput mnogih prethodnih, i posvećujem onima kojima je sve to „neprijatno”, iako je ugledni francuski dnevnik ovu riječ upotrijebio pogrešno. Ona ne odražava mentalni odnos velike većine Srba prema opsadi Sarajeva, jer oni ne vide da u toj priči ima ičeg neprijatnog. Njihov odnos prema divljačkom razaranju ovog grada i stradanju i patnjama njegovih stanovnika lišen je svakog ljudskog suosjećanja. Mrzitelji nekada izrazito multietničkog Sarajeva, nikada mu nisu oprostili što je svojim herojskim otporom osvetnicima sa okolnih brda ipak sačuvalo državu Bosnu i Hercegovinu. Ovog 6. aprila ništa ih, izgleda, nije toliko iritiralo kao te crvene stolice, njih 11.541, „rezervirane” za naše ubijene sugrađane – za muškarce, žene i djecu, za Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale. Maštoviti performans reditelja Harisa Pašovića u Titovoj ulici imao je veći emotivni efekat nego svi prigodni politički govori. Njegova vrijednost je u tome što se dokumentarističko nije ugušilo u univerzalnom, a nije se desilo ni obrnuto. A to je već umjetnost.

I dok su Sarajlije s pijetetom, u dostojanstvenoj tišini, obilježile svoju biblijsku godišnjicu, Dodikovi propagandisti nisu imali ni toliko obraza da bar tog dana zašute, nego su udarali u bubnjeve svojih „neizmirenih računa” sa Sarajevom. Predsjednik Dodik je ovo dostojanstvo sarajevske građanske tišine preveo na svoj prepoznatljivi vokabular, opisavši čitav događaj kao „pompezni pokušaj da se prikaže samo jedna istina”. Dodik, začudo, ovog puta nije porekao da je u Sarajevu tokom rata „bilo mnogo muslimana koji su nedužni nastradali, što nije trebalo da se desi”. Imajući u vidu da je od iste, Karadžićeve, odnosno Mladićeve fašističke ruke istovremeno stradao i veliki broj sarajevskih Srba, koje Dodik ne pominje, znači li to da oni nisu stradali kao nedužni, nego su, naprotiv, kao „Alijini Srbi”, zaslužili da budu pobijeni? Pozivajući se na mišljenje „političara i istaknutih srpskih intelektualaca”, među kojima su Biljana Plavšić i Rajko Petrov Nogo, desničarski Glas Srpske plasirao je gebelsovsku laž: „Početak rata u Sarajevu 6. aprila 1992. bio je početak progona i etničkog čišćenja Srba iz Sarajeva, najvećeg etničkog čišćenja u Evropi od Drugog svjetskog rata.”

Da je ljudska glupost nepobjediva, posvjedočio je još jedan Srbin, predratni stanovnik Sarajeva a danas Pala, koji je pred kamerama RTRS-a rekao: „Od onih dolje jedanaest i po hiljada crvenih stolica, devet hiljada otpada na srpske glave.”
Dodik je uvredljivo i uzrujano komentarisao obilježavanje 20. godišnjice od početka opsade Sarajeva, zaboravljajući pritom da je prije samo tri mjeseca u Banjoj Luci pompezno, veličanjem „odbrambenootadžbinskog rata i časnih srpskih vojnih formacija”, te podjelom ordenja, proslavljen dvadeseti rođendan fašističkog projekta zvanog Republika Srpska, datuma koji je odredio sudbinu Sarajeva i BiH. Iza tih „časnih formacija” ostao je pakao, ostale su masovne grobnice, progoni, pljačke, razorena sela i gradovi, ostala su bezbrojna groblja, ostao je srebrenički genocid s haškim certifikatom. A ostale su, evo, i sarajevske crvene stolice.

Oslobođenje, 12.04.2012.

Peščanik.net, 13.04.2012.

TEMA – SARAJEVO