Znam da godišnjica nije okrugla, i da je bilo boljih povoda. Znam da mnogi misle kako već plaćamo dovoljan danak sopstvenoj gluposti. Na kraju krajeva, pristali smo da otplatimo dio štete. Naš visoki predstavnik se još prije osam godina izvinio u svoje i u naše ime. I jeste da nezavisno producirani dokumentarac na temu još nije dočekao da bude prikazan na državnoj televiziji, ali se barem ključni vojni zapovjednici nalaze pred sudovima ili u zatvoru. Ipak, mislim kako ne bi bilo zgoreg da se podsjetimo, kako ove, tako i svake slijedeće godine: šesti decembar 1991. bio je najkrvaviji dan u osam dugih mjeseci, koliko je trajala operacija Jugoslovenske narodne armije, crnogorskih rezervista i dobrovoljačkih odreda u dubrovačkom zaleđu. Tog dana je pod bombama koje su ispalile naše oružane snage stradalo trinaest civila, a ranjeno je oko pedeset.

Znam da je bilo većih promašaja i krupnijih grešaka. Znam da bi nam svima više odgovaralo kad bismo sve to mogli nekako da zaboravimo. Jer motiv je bio tako iskren, gotovo dirljiv: na Dubrovnik se otišlo da bi se odbranila Crna Gora, Jugoslavija, srpstvo, crnogorstvo, budućnost naše djece, Dubrovačka republika. Sve te razloge, skupa i ponaosob, razloge temeljno utucavane u naše lobanje putem štampe i elektromagnetnih talasa, prežvakavali smo do iznemoglosti po kafanama, parkovima i uz nedjeljne ručkove, ponavljali ih dok nam mozgovi nisu sasvim utrnuli i dok oči nisu postale slijepe spram prizora u ogledalu. Sjećate li se: udarili smo preventivno. Sjećate li se, znali smo: tačno smo znali da se tridesetak hiljada ustaša, ej, ukopava na granici, da će Drugi svjetski rat biti dječija igra spram onoga što nam se sprema, da se borimo za pravu stvar – kao i uvijek, uostalom. Brade su nam podrhtavale od uzbuđenja, grudi se nadimale dok smo se zavjetovali da nikad više, da neće moći, da majka sina, da pas mater, da oca očinjega. Udarili smo preventivno, i prešli granicu. Tražili smo ušančene ustaše; ratovali smo za mir. I tako osam dugih mjeseci.

Znam da je bilo strašnijih tragedija i brojnijih žrtava. Znam da to nije bila jedina svinjarija u kojoj smo učestvovali. Godinama smo, na primjer, podržavali političku besmislicu, moralni sunovrat i privrednu propast. Protjerivali smo sugrađane iz svojih domova, predavali žrtve dželatima, spremno pristajali na sve manje i na sve lošije: sve dok nam nisu dozvolili da može i malo drugačije. Obožavali smo silnike, kupovali sitnu švercovanu robu i grcali u samosažaljenju. Gledali smo kako popovi blagosiljaju fukaru i zločince pod oružjem, razvijali zastave s mrtvačkim glavama, sprdali se s onima koji su pozivali na razum. A jeste bilo i takvih, onih koji su nam govorili: DOSTA! Međutim i nažalost, mi smo bili grlatiji, i bilo nas je više.

Znam da godišnjica nije okrugla, i da je bilo boljih povoda. Znam da praznika imamo napretek, i da bi rasipnički bilo uvesti još jedan. Ipak: na današnji dan, prije tačno 17 godina, trinaest stanovnika grada Dubrovnika glavom je platilo našu glupost i nasilništvo. Danas, djeca koja su rođena tog dana pohađaju srednju školu. Bez obzira na to što piše ili ne piše u njihovim udžbenicima, mislim da je lekcija o učešću Crne Gore u dubrovačkoj operaciji previše važna da bi bila svedena na ocjenu sa tromjesečja. Zato hajde da uradimo nešto.

Hajde da svake godine na ovaj dan ne odemo na posao od pukog stida. Hajde da se jednom godišnje prisjetimo šta se sve može desiti kad se savjest i razum zaključaju u mrak sanduka sa municijom. Hajde da od danas zahtijevamo da junaštvo bude uvijek istovremeno i čojstvo. Hajde da u ime svega što nam se desilo, svega što smo počinili i svega što smo dozvolili da u naše ime bude počinjeno, u ime strepnje od svega što našu djecu može zadesiti već sjutra, obilježimo današnji dan: Dan gluposti i sramote. Subota je, predlažem da ga provedemo sa najbližima. Uzmimo voljenu osobu za ruku, pomozimo kome je pomoć potrebna, pročitajmo djetetu priču pred spavanje. Ne mora naglas, može i u sebi, pred ogledalom: prisjetimo se kako smo se kukavički junačili, kako se lako ogluvi od busanja u prsa junačka. Ponovimo u sebi kako zaborav nije zamjena za iskupljenje i kako u srećnim zemljama djeca odrastaju čovječnija od svojih roditelja.

Radimo tako svake godine, dovoljno dugo da naučimo lekciju, dovoljno dugo da odolimo slijedećem iskušenju. Onda slobodno uvedimo još jedan praznik: Dan razuma i ponosa.

Vijesti, 06.12.2008.

Peščanik.net, 06.12.2008.

Leave a Reply