Univerzum komentatora ili dežurni pljuvači

 
Djelovati putem pisanja tekstova u društveno-političkom regionalnom prostoru znači, između ostalog, biti u stalnoj interakciji sa komentatorima tekstova koji se pojavljuju na internetu. I svojih i tuđih tekstova. Bez obzira da li autor ili autorica pomno čitaju komentare, samo ih prelete pogledom ili ih potpuno i stalno ignoriraju, ovi potonji ostaju kao zaostavština privezana uz njihov tekst. Vrlo često, neka vrsta vulgarnog sidra. Komentari, namijenjeni za buđenje i produbljivanje dvosmjerne komunikacije nažalost veoma rijetko ispunjavaju baš tu funkciju. Umjesto da osvjetljavaju aspekte na koje tekst možda nije ukazao, da polemiziraju sa tekstom, da dodaju bitne detalje koje su autor ili autorica propustili, da daju, možda potpuno oprečan pogled od onog koji tekst zauzima u pozicijskoj igri oko nekog određenog, i ponekad veoma bitnog pitanja, komentari često dobijaju jednostavan, pljuvački karakter. Tekst postaje meta za hrakotine, što upućene autoru ili autorici, što drugim komentatorima.

Kad je to pljuvanje ideološkog karaktera, situacija je jasna. Autor ili autorica ima pred sobom niz ideološki suprostavljenih avatara sa kojima bi se teško složili i o jednostavnim pitanjima. Interesantno, to najčešće smeta desno nastrojenim komentatorima koji pod krinkom tobožnjeg lova na demokratiju uporno opsjedaju ljevičarske medije tipa e-novina i slične da bi u eter plasirali svoja viđenja brojnih, najčešće političkih pitanja. Ako bi mediji kao e-novine to prihvatili, tj. ako se jedan dio komentara ne bi brisao, došlo bi do potpune deideologizacije medija i svaki medij bi se pretvorio samo u oglasnu tablu na kojoj svako daje svoje mišljenje. I sva su mišljenja u takvoj demokratskoj iluziji podjednako vrijedna, od pažljivo razrađenih i preciznih do simplicistički fašističkih. Vašar raznovrsnih mišljenja i stavova u kojem bi ignorancija cvjetala, jer takva vrsta ostavljanja komentara ne zahtjeva nikakvu odgovornost. Jedna od najvećih zabluda u shvatanju pojma demokratije u regiji je upravo to da se ona shvata kao pravo glasa, a da se za taj glas ne uzima ikakva odgovornost. Svi samo mogu reći šta žele. Time se, naravno, briše čitav jedan sloj kompleksnosti demokratije i zidovi na kojima se ostavljaju komentari se pretvaraju u pomalo morbidne verbalne građevine koje često odvraćaju pažnju od samog teksta. A sami po sebi ne postižu baš ništa pozitivno.

Sociološki još zanimljivije je pljuvanje po tekstovima na osnovu minimiziranja ekspertize autora ili autorice. Mogućnost objavljivanja tekstova na blogovima, facebooku ili drugim medijima ima veoma bitnu demokratsku važnost, jer omogućuje da se čuje daleko veći broj glasova nego što je to moguće kroz etablirane medije. Istovremeno, nedostatak uredničkog oštrog pogleda u takvoj vrsti objavljenih tekstova (nebitno kakvog su kvaliteta), obavezno čini da je dimenzija odgovornosti u njima daleko manja. Zanimljivo, kroz popljuvavanje javnih tekstova, dakle, tekstova potpisanih imenom i prezimenom te objavljenih u etabliranom mediju, protura se i jedna žanrovska konfuzija koja oslikava nekulturu čitanja. Naime, ako pratite komentare na tekstove autora ili autorica, vrlo često ćete naići na argument da dotični ili dotična ne pišu kao novinari. Da nisu objektivni.

Objektivnost sama po sebi je nepostojeća u ovakvoj vrsti tekstova. Svaki autor ima ideologiju iza sebe i ta se ideologija uvijek, u određenoj mjeri projicira u svakom tekstu. No, ne pisati kao novinar, ponekad u diskursu komentatora znači i pisati sa dominantnim književnim kodom u tekstu. Kao što to rade mnogi od boljih kolumnista i kolumnistica u regionu. Većina njih ima književne vokacije. Takvi se tekstovi od jednog dijela komentatora a priori žanrovski odbacuju, jer nisu novinarski tekstovi, šta god to značilo u univerzumu komentatora. Često se ne registrira ironija teksta, a potpuno se ignorira činjenica da tekstovi, recimo, Borisa Dežulovića, i pored strukture književnog narativa kakvu vrlo često imaju, posjeduju i analitičku oštricu koja ne promašuje nijedan cilj.

Čisto teoretski tekstovi, ili tekstovi u obliku preciznih političkih komentara, jesu potrebni za osvjetljavanje konteksta određene situacije, političke pojave ili, recimo, krivudavog razvoja neke političke ličnosti. Što opet nimalo ne umanjuje značaj kolumni sa književnim tonom, značaj satire, britke ironije, alegorijskih tekstova. Čitateljski korpus prima ove tekstove na potpuno drugačiji način i samim tim ovakvi tekstovi dosežu veći broj čitalaca i čitateljki od isključivo teoretskih tekstova pisanih suhoparnim jezikom. No, pored većeg interesovanja, kolumne navlače i veći gnjev dežurnih pljuvača. Gotovo je nevjerovatno koliko se mržnje zna nakupiti u tim komentarima. Naravno da nijedan autor ili autorica neće prestati pisati zbog takvih rojeva mržnje, no postavlja se pitanje čemu to sve služi? Da sva ta srdžba dolazi iz velike jame ličnih frustracija nije osobito sporno. Da time funkcionira kao neki ispusni ventil za komentatore također je jasno. Možda se oni zaista i osjećaju bolje od toga izljevanja morbidnosti, pa medicinska svrha postoji. No, u smislu razvoja ili podržavanja demokratije? Taj značaj nije vidljiv iz jednog jedinog razloga. Ako autora ili autoricu za trenutak okarakteriziramo kao društveno angažiranog intelektualca ili intelektualku koja djeluje kroz pisanje tekstova, ostane zaključak da se ta intelektualnost ne mjeri samo ni memorijom pročitanih knjiga u gigabajtima, ni ultra-britkom pameću, ni stalnom težnjom da se distancira od kojekakvih kolektiviteta, već tako banalnom stvari kao što je sposobnost ili hrabrost da se potpiše ispod svog teksta, koji je uvijek i komentar na nešto, punim imenom i prezimenom. Već to nosi sa sobom određenu dozu odgovornosti koja je ipak neophodna za djelovanje u javnom prostoru. Sve ostalo je ipak bliže groktanju Orka iz Gospodara prstenova nego bilo kakvom društvenom angažmanu.

 
Peščanik.net, 24.04.2010.

Leave a Reply