Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„Nema mnogo generacija koje mogu reći da su živele u doba industrijske revolucije. Mi smo prednjačili u Drugoj industrijskoj revoluciji sa Nikolom Teslom, ali, nažalost, on je radio za SAD. Imamo velike umove, ali često propuštamo prilike da im pružimo adekvatno okruženje da se razvijaju. On je radio za SAD, jer očigledno nije imao okruženje u Srbiji povoljno za realizaciju njegovog punog potencijala“ – tako se Ana Brnabić obratila slušaocima na Londonskoj poslovnoj školi.

Pod naslovom „Pobeđivanje u četvrtoj industrijskoj revoluciji“, ona im je govorila da njena vlada radi „kako bi umovi poput Nikole Tesle ostali u zemlji“ i još „kako bi dobili šansu da Srbiju prepoznaju kao pobednika u toj revoluciji“. U središtu pažnje njene vlade, objasnila je i to, jesu „obrazovanje i digitalizacija“. Iz njenog ugla, obrazovanje na koje se fokusira njena vlada treba da reši jedan težak zadatak – kako da se školuju mladi ljudi za „poslove za koje još ne znamo kakvi će biti“?

Iako je zadatak težak, Brnabić nudi krajnje jednostavno rešenje – mladi ljudi u školi treba da nauče „kako da logično razmišljaju“, a ne šta da misle.

Mladi ljudi uče na razne načine. Zato je obrazovanje složen proces. Pored eksplicitnih sadržaja koje treba da usvoje, mladi ljudi se formiraju i uče i samim učešćem u obrazovnom procesu, usvajanjem ili odbijanjem da usvoje ponašanja koja se eksplicitno ili implicitno smatraju prikladnima za školu. Uz to, pored sadržaja i procesa, za to kako razmišljaju i šta će naučiti važni su i modeli ili uzori u njihovom okruženju: naime, dobar deo obrazovanja realizuje se i podražavanjem.

Da odmah kažemo i ono što Brnabić očigledno ne zna (a reklo bi se da ona zapravo ništa ne zna) – ne uče samo mladi ljudi. Svi učimo sve vreme, tako što se naizmenično nalazimo u ulogama učitelja ili đaka. I to kako mi, takozvani odrasli učimo takođe je primer za to kako treba da uče mladi ljudi. U preseku delovanja ove tri – nazovimo ih tako ovaj put – obrazovne sile (dakle, kurikuluma, procesa i podražavanja) dobija se rezultat obrazovanja.

Ceo ovaj kratki ekskurs o elementima obrazovanja zapravo stoji kao podrška jednom elementarnom uvidu – kada priča o obrazovanju, u bilo kojoj školi ili izvan škole, Brnabić obrazuje. I to radi na sva tri načina: tako što prenosi sadržaj koji izgovara; tako što se ponaša na određeni način te podrazumeva da se drugi ponašaju u skladu sa tim; konačno, i tako što kao osoba na određenoj poziciji moći nudi sebe – bila ona toga svesna ili ne i htela to ona ili ne – kao uzor.

Pošto to znamo, hajde da vidimo kakvo je to obrazovanje u fokusu Brnabić. Za šta se ona zalaže kada govori o obrazovanju, ako imamo u vidu sve tri navedene obrazovne sile: kako ih ona realizuje?

Za Brnabić nema nedoumice, cilj obrazovanja za koje se ona zalaže je da „umovi poput Tesle“ dobiju „šansu“ da „Srbiju prepoznaju kao pobednika“ u „četvrtoj industrijskoj revoluciji“. Kolokvijalnim jezikom – sve i ako ste genije, potrebna vam je škola da biste uopšte dobili šansu da Srbiju prepoznate kao pobednika u četvrtoj industrijskoj revoluciji. Ali, pošto takve škole ovde za sad nema, i geniji i deca manje pametna od genija Srbiju ne vide kao pobednika u bilo čemu, pa odlaze, kao što je Tesla otišao.

Ako domislimo do kraja ovaj cilj, ispada da se Brnabić zalaže za školu koja bi i od genija bila u stanju da napravi budalu koja će poverovati da Srbija prednjači u četvrtoj industrijskoj revoluciji. U takvoj školi činjenice bi morale pasti u drugi plan, a najbolje bi bilo kada ih uopšte ne bi bilo, e da bi se umesto njih mogle izgovarati budalaštine poput ovih: „Nema mnogo generacija koje mogu reći da su živele u doba industrijske revolucije. Mi smo prednjačili u Drugoj industrijskoj revoluciji sa Nikolom Teslom, ali, nažalost, on je radio za SAD. Imamo velike umove, ali često propuštamo prilike da im pružimo adekvatno okruženje da se razvijaju. On je radio za SAD, jer očigledno nije imao okruženje u Srbiji povoljno za realizaciju njegovog punog potencijala.“

Činjenica je da nema nikakvog „mi“ koje obuhvata Teslu, „nas“ i Brnabić, a prednjačilo je u drugoj industrijskoj revoluciji. Da nema tog „mi“ (pod)svesna je i Brnabić, pa kaže: „Mi smo prednjačili u Drugoj industrijskoj revoluciji sa Nikolom Teslom, ali, nažalost, on je radio za SAD“. Znamo, nacionalističko vejanje magle ne haje za činjenice. To što je Tesla bio Srbin, dovoljno je da se kaže da smo „mi“ prednjačili, iako je „on nažalost radio za SAD“. (Obratite pažnju: nije radio u SAD, nego „za“ SAD.)

Ali, jednom kada je Teslu uključila u (naprednjačko) „mi“, Brnabić može da nastavi da konfabulira: Tesla je radio „za“ SAD jer nije mogao u Srbiji da razvije svoj puni potencijal. Ovako Brnabić: „očigledno nije imao okruženje u Srbiji povoljno za realizaciju njegovog punog potencijala“. Šta je tu očigledno? Činjenice: Tesla se rodio u Austrougarskoj i školovao se uglavnom na nemačkom. U onom smislu u kom govori Brnabić, on svoj potencijal dakle nije mogao razviti samo u Austrougarskoj. (Da se uopšte ne upuštamo u priču o Srbiji iz sredine 19. veka, formalno još uvek u sastavu Otomanskog carstva, koja sve svoje kapacitete, kao i danas uostalom, troši na pokušaje da postavi kakvu-takvu državu.)

Moguće je da bi, izložen ovakvim glupostima, čak i genije, možda u očaju, pristao da poveruje da Srbija pobeđuje u četvrtoj industrijskoj revoluciji. Da zaključimo ovaj segment o sadržaju – Brnabić pledira da se obrazovanje sastoji od laži. Kako stojimo sa ponašanjem?

Pedagoški metod Brnabić je izrazito autoritaran. Ona laži saopštava kao da izgovara neporecive istine. Pedagoška poruka je nedvosmislena – postoji stroga hijerarhija: šta god da govori osoba na višoj lestvici moći, svi ispod nje to moraju prihvatiti bez pogovora. Ako se želi ići lestvicom uvis, moraju se ponavljati reči onih sa vrha. Da zaključimo: ambiciozni genijalac može razviti svoje pune kapacitete samo ako iskoristi šansu i poveruje da je Srbija na čelu četvrte industrijske revolucije.

I tako stižemo do pedagoških uzora. Nisu Tesla i njegov uspeh pedagoški model „velikog uma“. Ana Brnabić je „veliki um“. Ona je iskoristila šansu i prepoznala Srbiju kao pobednika. To joj je omogućilo da kada je već ovde, realizuje sve svoje kapacitete. Njen uspeh je predagoški model za „velike umove“. U Srbiji se jedan „um“ realizuje kao „veliki“ tek pošto shvati tu jednostavnu pedagošku poruku – ili ćeš iskoristiti šansu i (lažno) prepoznati Srbiju kao pobednika ili te nema.

Kakve veze sve to ima sa digitalizacijom? Baš nikakve, kao uostalom ni sa obrazovanjem.

Peščanik.net, 18.06.2019.

Srodni linkovi:

Jelena Žarković – Digitalizacija će promeniti sve

Dejan Ilić – Ministar, ministarka i Boris Jokić


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)