Rektorat Univerziteta u Beogradu
Rektorat Univerziteta u Beogradu

Uvođenje dodatnog razreda za računarstvo, a istovremeno ukidanje jednog odeljenja društveno-jezičkog smera Prve beogradske gimnazije, uznemirilo je zaposlene profesore i učenike ove škole dok je u javnosti pokrenulo pitanje da li je ovo atak na razvijanje kritičke misli u našem društvu. To posebno zabrinjava s obzirom da je sposobnost naših srednjoškolaca za kritičko razmišljanje već na nedovoljno visokom nivou, barem tako sugerišu rezultati PISA studije.

PISA istraživanje se sprovodi svake tri godine a rezultati testiranja koje je održano 2018. trebalo bi da budu objavljeni do kraja ove godine. Međutim, poslednji raspoloživi rezultati datiraju iz 2012. godine s obzirom da 2015. naši đaci nisu učestvovali u testiranju jer nadležno Ministarstvo nije na vreme sklopilo ugovor sa OECD-om, organizacijom koja sprovodi istraživanje. Rezultati iz 2012. godine pokazuju da Srbija zaostaje za zemljama zapadne Evrope ali i većinom istočnoevropskih zemalja u obrazovnim postignućima 15-ogodišnjaka. U domenu matematičke pismenosti, skoro 40% naših srednjoškolaca je funcionalno nepismeno a 33% u oblasti čitalačke pismenosti. Prosek OECD zemalja od 20% funkcionalno nepismenih ukazuje na naše veliko zaostajanje u ove dve oblasti kompetencija u odnosu na razvijeni svet. Svega 4,6% učenika u Srbiji pokazuje visoku darovitost iz matematike a još manje, 2,2%, u čitanju. U poređenju sa zemljama u okruženju, koje pritom troše sličan, mali procenat javnih rashoda na obrazovanje (između 3 i 4% BDP-a), u obe oblasti smo nešto bolji od Rumunije i Bugarske dok Crna Gora i Albanija značajnije zaostaju za nama. Mađarska, a posebno Češka, uprkos sličnom nivou javnih rashoda, postižu značajno bolje rezultate od nas.

PISA testiranje je pokazalo i da 35% naših učenika ne poseduje funkcionalnu naučnu pismenost koja meri poznavanje prirodnih i tehnoloških fenomena i sposobnost primene naučnog načina razmišljanja. Ovde je zaostajanje u pogledu broja funkcionalno nepismenih u odnosu na prosek OECD-a veće nego u slučaju matematičke i čitalačke pismenosti, a imamo manje od 2% veoma talentovanih učenika, što sve zajedno može da bude problem u nameri da se više okrenemo tehničkim naukama.

PISA studija procenjuje i kako su obrazovna postignuća raspodeljena širom populacije i da li obrazovni sistem svima pruža jednake šanse. Da naš obrazovni sistem ne uspeva da poništi efekte socio-ekonomskih nejednakosti vidimo po tome što je među 20% najsiromašnije dece čak 56% funkcionalno nepismeno, a svega 19% među učenicima čije porodice spadaju u top 20% najimućnijih. Deca iz prve grupe zaostaju za svojim vršnjacima čiji roditelji pripadaju višim društvenim slojevima za dve školske godine.

Zašto bi ovi podaci trebalo da nas zabrinu? Prvo, kako kažu naši psiholozi koji se bave tumačenjem rezultata PISA istraživanja, funkcionalno nepismena deca snalaze se samo u jednostavnim situacijama i rešavaju isključivo rutinske zadatke. Ona su sposobna samo za reproduktivno učenje i to jednostavnih znanja. Dalje, ako PISA kompetencije nisu razvijene do određenog nivoa to znači da će biti problema i sa sticanjem specifičnih, tehničkih vestina, onih koje su vam potrebne da budete, recimo, elektro ili mašinski inženjer. Razvoj tehničkih veština zasniva se na ključnim kompetencijama koje meri PISA istraživanje. Ove veštine se stiču u srednjim stručnim školama, na fakultetu i na poslu, i brzo degradiraju s obzirom na ubrzan tehničko-tehnološki razvoj te ih je potrebno stalno unapređivati. Sticanje kao i stalno unapređivanje tehničkih veština je lakše kada imate dobro razvijene kognitivne veštine. One zaposlene čine fleksibilnijim i otpornijim na nove šokove koji se pojavljuju na tržištu rada, kao što je na primer automatizacija.

S tim u vezi, proširivanje kapaciteta u visokom obrazovanju kako bi se stvorio veći broj stručnjaka u domenu informacionih tehnologija (nedavni primeri na Fakultetu organizacionih nauka i Elektrotehničkom fakultetu), a koje sada počinje i na nivou srednjoškolskog obrazovanja, može da deluje kao dobra inicijativa jer se odgovara na veću potražnju privrede za ovim kadrovima. No, ovde se nameće nekoliko pitanja. Da li bi ukidanje društvenih odeljenja, koje je najavljeno u još 50 drugih gimnazija, sutra moglo da se prelije, kao što je to bio slučaj u Makedoniji, na značajnije smanjenje broja studenata koje finansira država na fakultetima iz oblasti društveno-humanističkih nauka? Kakve su posledice takvih poteza? Društveno humanističke nauke su ključne za razvoj kritičkog mišljenja, sposobnosti da analiziramo, rasuđujemo, suprotstavljamo argumente, izvlačimo zaključke.1 Ulaganje u ove nauke je važno i da bismo bili u stanju da analiziramo etičke posledice novih tehničko-tehnoloških dostignuća. Recimo, napredak u domenu veštačke inteligencije i mašinskog učenja nudi beskrajne mogućnosti za rast blagostanja društva, ali nosi sa sobom i moguće zloupotrebe u slučaju odsustva kontrole, poput nadgledanja i praćenja, dezinformisanja ili razvoja autonomnih oružanih sistema. Na ovogodišnjoj konferenciji uglednog Chatham House instituta, kojoj sam prisustvovala sredinom juna, jedna od tema diskusije upravo se odnosila na odgovorno upravljanje tehonološkim promenama. Profesori računarstva sa Univerziteta Berkli i Hong Kong Univeziteta za nauku i tehnologiju zagovarali su veće investicije u društvene nauke upravo radi negovanja kritičkog mišljenja i boljeg razumevanja etičkih i širih društvenih aspekata veštačke inteligencije. Center for Human-Compatible Artificial Inteligence u okviru Univerzita Berkli u svom sastavu ima i profesore psihologije, filozofije, sociologije, studija roda, ekonomije, političkih nauka i prava.

Toga dana kada sam prisustvovala konferenciju u Chatham Houseu, naš ministar prosvete gostovao je na televiziji N1 u emisiji koja se bavila dešavanjima u Prvoj beogradskoj gimnaziji i mogućim posledicama sve većeg okretanja ka tehničkim naukama na razvijanje kritičke misli naših đaka. Kako je objasnio, namera ministarstva je da poveća broj učenika u gimnazijima i uvođenje IT odeljenja predstavlja jedan od načina da se taj cilj ostvari. Istina je da Srbija ima veoma visok procenat đaka koji se upisuju u srednje stručne škole – 75% od ukupnog broja srednjoškolskih učenika što je trenutno najveći procenat u Evropi. Ovo je za skoro 30 procentnih poenta više od prosečnog broja učenika u srednjim stručnim školama u EU (47,3%). Srednje stručne škole su kod nas uvek bile popularne (otuda veliki broj đaka i u bivšim jugoslovenskim republikama), jer su omogućavale lakši izlazak na tržište rada u slučaju da učenik ne nastavi sa visokim obrazovanjem, ali su se vemenom pojavili novi razlozi. Neke su modernizovale programe, pojavili su se novi profili, dok su gimnazije ostale mahom nereformisane tokom poslednje dve decenije. Uprkos tome, prosečna postignuća đaka iz srednjih stručnih škola na PISA testu značajno su lošija u odnosu na gimnazijalce. Najzad, u gimnazije idu deca koja dolaze iz boljeg socio-ekonomskog okruženja, što samo dodatno produbljuje podele između ove dve grupe učenika.

Dakle, reforme na nivou srednjoškolskog obrazovanja su svakako neophodne, a rebalansiranje u korist povećanja broja gimnazijalaca deluje kao korak u pravom smeru. No, da li to mora da se radi kroz smanjenje broja društvenih odeljenja? Da li radimo pravu stvar tako što inače ograničene resurse usmeravamo u unapređenje tehničkih veština, nadograđujući ih na uglavnom loše osnove bazičnih kognitivnih veština? Da li bi trebalo da se više posvetimo promenama u osnovnom obrazovanju koje je, kao i gimnazijsko, najmanje reformisano u prethodnih 20 godina? Kakvu kvalitativnu promenu možemo da očekujemo od prošlogodišnjeg uvođenja informatike kao obaveznog predmeta od 5. razreda i od najavljenog povećanja broja digitalnih učionica?

Kao što je moj kolega Aleksandar Baucal napisao na Peščaniku pre nekoliko godina, „proces putem kojeg bismo odredili koje su to ključne kompetencije koje obrazovni sistem treba da obezbedi budućim građanima mora da bude demokratski po svojoj suštini. On treba da uključuje predstavnike različitih segmenata društva, kao i predstavnike različitih zainteresovanih strana i da bude usmeren ka postizanju širokog konsenzusa“. Iako to izgleda teško u situaciji u kojoj se profesori optužuju da samo čuvaju svoj fond časova i prete štrajkovima, a ministar napušta razgovor na tu temu, ne postoji drugi način koji bi obezbedio legitimitet reformama koje nameravamo da sprovedemo.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 01.07.2019.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Digitalizacija Velike Srbije

Dejan Ilić – Ministar, ministarka i Boris Jokić


RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Dumitru, D. (2019): Creating meaning. The importance of Arts, Humanities and Culture for critical thinking development. Studies in Higher Education.