Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Potpuno je u domaćoj javnosti nezapaženo prošla vest – inače, da se razumemo, objavljena na naslovnim stranama – da je Tomislav Nikolić, predsednik Srbije, tokom nedavnog boravka u Moskvi prve zvanične razgovore imao sa direktorkom ruske Agencije za dijasporu Ljubov Glebovom. Bilo je to svojevrsno “vatreno krštenje”, neka vrste “inicijacije”, nakon čega je, položivši taj prvi ispit, mogao da krene dalje, ka patrijarhu Kirilu i predsedniku Putinu.

Na tom je sastanku Nikoliću saopšteno da je ruska kompanija Gaspromnjeft “spremna da izdvoji četiri miliona evra za oslikavanje Hrama Svetog Save u Beogradu”. Lepo, ali zašto preko Agencije za dijasporu. Mogao je to Gaspormnjeft da učini i preko svoje firme NIS u Srbiji. Ili preko nekog tela zaduženog za međunarodnu saradnju; čini se da bi i Šojguovo ministarstvo za vanredne situacije bilo prikladnije rešenje (jer situacija, zar ne, nije baš redovna). Možda je predsednik Nikolić mislio da se poklonjenom konju u zube ne gleda, ali ima i ona: “ne veruj Danajcima ni kad darove nose”.

Šta je, dakle, ovim (ne)diplomatskim postupkom htela da (po)kaže Rusija? Jer, zna se šta je dijaspora i ko su pripadnici naroda u rasejanju. Da su Srbi u stvari Rusi i da je Srbija ruska gubernija? Nema šta drugo. I predsednik Nikolić je tu poruku prihvatio i s neskrivenim zadovoljstvom je poneo za Beograd. Čuvari nacionalne samobitnosti, tako senzitivni i ažurni u nekim drugim prilikama, ovog puta ni glas od sebe nisu pustili.

Nije to, međutim, bila jedina poruka koju je Nikolić iz Moskve uputio Srbiji. Još je srpski predsednik rekao da ne bi došlo do bombardovanja Srbije 1999. godine da je tada na čelu Rusije bio Vladimir Putin. Moguće je, ali u tom slučaju Nikolić sigurno ne bi bio ovo što je danas, ostao bi zauvek u senci svog tadašnjeg šefa koji bi, pak, i dalje bio omiljeni opozicionar večitog predsednika Slobodana Miloševića. No, osim ovog bapskog “šta bi bilo kad bi bilo” naklapanja, ima Nikolićeva izjava i jedan skriveni i prizemniji smisao. Njome aktuelni predsednik hoće da rehabilituje svoju neslavnu nedavnu prošlost. Hoće da poruči da režim s kraja devedesetih i nije bio tako loš, čak naprotiv, i da nije on zemlju odveo u rat sa najdemokratskijim zemljama sveta, nego je do tog sukoba došlo iz nekih drugih razloga – zato što smo podigli kuću na raskrsnici puteva, što smo previše drčni, ponositi i slično, da sad u to ne ulazimo.

Tako se Nikolić odlično uklopio u reviziju i najnovije istorije kojoj smo bili svedoci protekle nedelje, a prema kojoj je Milošević tragičar i “neobičan čovek”, a Đinđić, običan pragmatičar kome su na kraju glave došli njegovi sopstveni postupci. To jest, čija je smrt bila rezultat obračuna u kriminalnoj porodici, kako je to tada protumačio Vojislav Koštunica.

Dok sve više jača uticaj Rusije i Crkve, i onih koji rade na jačanju tog uticaja, Koštuničinih bivših i sadašnjih portparola, mladi sve više napuštaju Srbiju. Kako je to nedavno na Kopaonik Biznis forumu rekao predsednik SANU Vladimir Kostić, “broj visoko obrazovanih osoba koje su napustile Srbiju porastao je 11 puta za poslednjih 10 godina”. I, gde idu oni, u Rusiju? Ne, naravno, upravo suprotno, idu na zapad, u Evropu i Ameriku.

Novi magazin, 17.03.2016.

Peščanik.net, 17.03.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.