Ako ste porijeklom iz BIH a ratnim usudom ste se obreli u nekoj drugoj zemlji i time postali dio onoga što se i privatno i javno naziva bosanskom dijasporom, u nekom momentu ćete, možda, stići do raskrižja u svom odnosu prema matici. Za većinu taj odnos i nije osobito kompliciran i sva razmišljanja o matici zemlji se završavaju na mirisu ćevapa i vrelom turističkom suncu koje se ljeti prelama kroz staklo Sarajevske, Tuzlanske ili neke treće pive. Ako se pak Bosnom i Hercegovinom bavite na neki način, taj odnos je daleko kompliciraniji a vi ste, redovno, izloženi kritici iz matice na osnovu politike iskustva. Vi ne živite u BIH pa otkud vam onda pravo da se o njoj izražavate? Isti ljudi koji vas kritiziraju svakodnevno bistre američku politiku ili izraelsko-palestinski sukob mada nisu geografski pozicionirani ni blizu ovih krajeva.

Govorim, naravno, o odnosu matica-dijaspora među nenacionalistima ili antinacionalistima, ljudima koji se definiraju kao Bosanci šta god to zapravo značilo, jer i u samom tom konceptu danas postoji nekoliko različitih, pa čak i suprotnih, poništavajućih diskursivnih pravaca. Ako ste tvrdi nacionalista, vrli pobornik parčeta zemlje koje će biti samo srpsko, jedino hrvatsko ili baš bošnjačko, problem između matice i dijaspore za vas gotovo da i ne postoji. Redovno glasate, posjećujete kongrese na kojima vidno ispoljavate svoju bol i patriotizam, upijate govore velikih umnika koji vam objašnjavaju kakvi su oni anamo narod, šaljete novac za nacionalnu stvar i konstantno radite na tome da Bosna nikada ne bude tamnica naroda kao što je, vele nam silni i presilni analitičari, bila stara Juga, već da nam Bosna bude jedno opće veselje koje evo traje dugi niz godina.

Problem koji postoji između nenacionalističke matice i nenacionalističke dijaspore je, naravno, dvosmjeran. Matica konstantno producira homogenizaciju jednog veoma heterogenog pojma kao što je dijaspora. Kao i svi konstruirani koncepti slika dijaspore u očima matice ili u medijima se zasniva samo na određenim reprezentacijama. Da se dijaspora zapravo sastoji od individua koji nose sasvim različite ideologije, da se sastoji od veoma različitih društvenih slojeva, da se dijasporci među sobom razlikuju i po momentu kad su napustili BIH kao i po iskustvima koja su imali tamo se redovno zanemaruje. Kao i mnoge druge razlike unutar dijasporskog tijela. Dijaspora postaje prazno filmsko platno na kojem svako može projicirati onaj stereotip koji mu je ponajviše drag.

Promjene i u raznovrsnom korpusu individua koje žive i u dijaspori i onih koji su ostali u matici su sasvim realan faktum koji je teško negirati. Dijasporci su izmijenjeni utjecajem države u kojoj žive i drugih kultura koje susreću, ljudi iz matice su izmijenjeni teškim poratnim vremenima. Niko nije više isti. No, sa druge strane, u obje grupacije se odigrava i jedan kulturološki proces. U predgovoru antologiji From Modernism to Postmodernism: An Anthology, Lawrence Cahoon se bavi pojmom konstitutivne drugosti, koja se pojavljuje, između ostalog, i u društvenim sistemima. Tako se, ako primijenimo Cahoonov koncept, i u dijaspori i u matici stvara neka vrsta unije prvenstveno bazirana na principima ekskluzije, stvaranja suprotnosti i hijerarhizacije gdje se druga jedinica binarnog para predstavlja kao ‘strana’ i time se devalvira dok se prva komponenta redovno privilegizira bez osobitog kritičkog razmatranja iste (16).

Tako će, recimo, dijasporac, biti napadnut od strane ‘domaćeg’ nenacionaliste zato što kritizira iste stvari koje taj isti ‘domaći’ oštro kritizira. Apsurdno ali se dešava. Dijaspora se obezvrjeđuje na osnovu činjenice da ne živi na tlu BIH ili, rjeđe, na osnovu prihvaćenih zapadnih vrijednosti, šta god to značilo, dok dijasporci često nesuvislo kritiziraju BIH ne shvatajući da, recimo, jednostavna formula: Kako je to kod nas u Švedskoj… nije ništa drugo do dodatno sredstvo za izazivanje iritacije. Niti jednima niti drugima ne pada na pamet da svoje snage i znanja udruže u zajedničkom frontu protiv onih koji održavaju status quo.

Ruku na srce, postoji samo nekoliko načina za političko angažiranje vezano za jednu državu. Direktni politički utjecaj kroz stranke, čime se bavi veoma mali broj ljudi u dijaspori, teoretski ili novinsko-analitički rad kojim se bavi određen broj ljudi, opet veoma različitih ideoloških pozicija te aktivistički rad koji je definitvno najteži od ova tri angažmana ali možda i emocionalno najvelikodušniji za one koji se bave istim jer daje direktne rezultate. Svi ostali koji smatraju Bosnu domovinom i koja ih zanima u tom smislu da u njoj žele promjene nabolje su upućeni na glasanje i izbore. Dati svoj glas za promjenu. Postoji tu, naravno, velika moralna dilema s obzirom da je sama država u teškom stanju, i svako ko živi u dijaspori se već zasigurno zapitao to čudesno pitanje: Imam li ja pravo da određujem kako će ljudi živjeti u zemlji u kojoj ja ne živim?

Pitanje je veoma složeno i ja neću pokušavati dati bilo kakav jasan odgovor ovdje. Svako, jednom u četiri godine, mora donijeti tu odluku, i emocionalno i na nivou razuma. Nacionalisti tu odluku donose veoma lako i svaki put kad im se za to pruži prilika. Ono što nije prihvatljivo je kvaziargument: Nemam za koga glasati, koji, zapravo, podjednako važi i za urbanu populaciju u matici. Od 47 stranaka registriranih za izbore u oktobru može se ipak pronaći neka čiji su politički i ekonomski ciljevi približni onima kojima pojedini glasač teži. Jedino to je makar minimalni politički angažman nekoga ko se bori za svoju Bosnu. Urlanje na fudbalskim utakmicama ili frenetično skakanje u ćošku na koncertu Dubioze Kolektiva to sigurno nisu. Samo prazni označitelji različitih vrsta patriotizma. Bosni treba nešto sasvim drugo.

 
Peščanik.net, 03.06.2010.