Istorijski posmatrano, postoji mnogo varijanti ruskog liberalizma i bilo bi pogrešno danas sve liberale svrstati u učenike Hajeka ili Vebera. Izdvaja se, recimo, jedan potpuno samosvojan duh. Dmitrij Furman, visok i povijen, gotovo grbav, sa arhetipskim izgledom knjiškog moljca, čkiljavim očima i četvrtastim licem koje često ozari ironičan osmeh, ima pretke i među belima i među crvenima. Njegova baka, koja ga je odgajila i sa kojom je uvek bio najbliži, pripadala je aristokratiji, a njegov deda (koji ju je napustio), bio je visoki staljinistički funkcioner, čak zamenik ministra, ali je živeo veoma skromno, posvećen svom poslu i odan svojim idealima. Furman objašnjava kako tokom detinjstva nije bio izložen uticaju marksizma, ali da istovremeno nije ni mrzeo komunizam već ga je samo posmatrao kao jednu vrstu religije (a religija je uvek bilo mnogo vrsta). Posle završetka studija bavio se istraživanjem verskih sukoba u kasnom Rimskom carstvu, a onda postao specijalista za istoriju religija u Akademiji nauka. Nikada nije napisao ništa o savremenim događajima, niti se uopšte njima bavio, sve dok nije nastupila perestrojka.

Kada se raspao Sovjetski Savez on je bio bukvalno jedini ruski liberal koji je smatrao da je uklanjanje Gorbačova propast. Tokom godinu dana posle tog događaja radio je za Fondaciju Gorbačov, a onda se vratio u Akademiju gde je od tada istraživač u Institutu za Evropu i plodni esejističar koji se bavi čitavom zonom koju pokriva bivši SSSR. On ima verovatno najizgrađeniji i najsistematičniji pogled na događaje posle pada komunizma. Taj stav glasi otprilike ovako: u Rusiji vlada „dirigovana demokratija” („managed democracy”), što znači da se u njoj održavaju izbori, ali rezultati su poznati unapred; sudovi rade, ali donose odluke koje koincidiraju sa interesima vlasti; mnogo je različitih novina, ali su tek pokoje nezavisne u odnosu na vladu. To je, zapravo, sistem „moći koja se ne dovodi u pitanje” („uncontested power”), sve više slična sovjetskoj državi, ali bez ikakve ideološke osnove. Ona evoluira kroz niz stadijuma koji odgovaraju evolutivnim stadijumima ruskog komunizma. U prvoj fazi se herojski ruši stari poredak, to je vreme Sturm und Drang-a – Lenjin i Jeljcin. Druga faza je faza konsolidacije i stvaranja novog, stabilnijeg poretka – Staljin i Putin. Vođa druge faze uvek uživa mnogo širu podršku nego vođa prve, zato što on ujedinjuje revolucionare koji se drže vrednosti te revolucije, i anti-revolucionare, koji osećaju prezir prema atmosferi anarhije i radikalnih promena koje je revolucija donela. Danas Putin nastavlja Jeljcinov program privatizacije i tržišne reforme, ali stvara red, a ne haos. Putinov naslednik – i on bi se mogao uporediti sa Hruščovim – obeležava treću fazu, i verovatno neće biti popularan kao Putin, zato što režim, kao i njegovi prethodnici, već počinje da se odvaja od narodnih masa. Velika podrška Putinu u potpunosti je rezultat njegove uloge predsednika: vladari u Kazahstanu ili Azerbejdžanu – Narabajev ili Alijev – mogu u toj stvari da se mere sa njim zato što su i tamošnji sistemi slični.

Ali režim u Rusiji će se 2008. godine suočiti sa ozbiljnim problemom, i već postoji prilična napetost. Da li će Putin sići sa vlasti i predati poziciju predsednika nekom svom nasledniku, ili će pak promeniti Ustav i ostati predsednik? U obe varijante postoje rizici. Lako bi mogao da promeni Ustav i tako ostane u Kremlju zauvek – kao što je to učinio Nazarbajev u Kazahstanu. Parlament je spreman da učini sve što on poželi, a ni Zapad se sigurno neće mnogo buniti. Ali to bi značilo uvođenje nečega što je bliže tradicionalnoj diktaturi nego dirigovanoj demokratiji, za šta bi bilo neophodno pronaći neki tip ideologije. Putin, međutim, uopšte nema nikakvu ideologiju.

Da li nacionalizam može da ponudi takvu ideološku osnovu – ukoliko to već i ne čini? Furman odgovara negativno. Ruski nacionalizam je isuviše slab da bi mogao da zameni demokratiju kao legitimnu osnovu Putinove vlasti. On nije fanatična sila poput nacionalizma koji je održavao Hitlerov režim, već je pre impotentan resantiman izazvan činjenicom da Rusija više nije u stanju da se siledžijski ponaša prema susedima, kako je to ranije činila. Primer je današnja kampanja protiv Gruzijaca –  pre izraz frustracije naroda koji je nekada vladao i koji one koje je smatrao inferiornijim sada mora da tretira kao jednake. Posledica je niz iznenadnih ispada besa zbog nevažnih pitanja, eksplozija koje se brzo zaboravljaju: razmirice sa Ukrajinom zbog jedne ili druge brane, dizanje buke oko Srbije, itd. To su neurotični, a ne psihotični sindromi. Takve sitne zađevice nisu dovoljne da posluže kao temelj nove diktature. Zato je za ovaj režim važan legitimitet koji mu daje Zapad, i koji mu, u izvesnoj meri, postavlja granice. Budući da nema nikakvu vlastitu ideologiju, i ne može da se osloni na nacionalizam kome je slomljena kičma, mora se predstaviti kao specifična vrsta demokratije koju prihvata G7: Rusija kao „normalna zemlja” koja se pridružila zapadnoj civilizaciji.

S druge strane, ako Putin ne promeni Ustav i 2008. napusti mesto predsednika, pojaviće se veliki problem u sistemu, pošto će prvi put u istoriji Rusije postojati dva centra moći – novi i stari predsednik. To je formula za političku nestabilnost, jer će birokratski aparat lavirati između dva gospodara, ne znajući koga pre da posluša. Putin možda veruje da može izabrati poslušnog naslednika, ali istorija nas uči da to nikada nije uspevalo: naslednici uvek žele da postanu apsolutni gospodari. Staljina je posle Lenjinove smrti Partija izabrala kao najbleđeg kandidata, bojeći se izrazitih i jakih ličnosti poput Trockog. Staljin je onda postao svemoćni despot. Izbor Hruščova je bio kompromis posle Staljinove smrti, pošto se zaziralo od moćnijih Berije i Malenkova. Hruščov je, naravno, ovu dvojicu ubrzo uklonio i sam prigrabio svu vlast. Slično se dogodilo i sa mediokritetom Brežnjevim, koji je odabran kao najmanje opasan. Sva je prilika da se isto može ponoviti i posle 2008. godine.

Kada sam pitao Furmana šta misli o Pajpsovoj dijagnozi ruske političke kulture – o tome da tamošnja javnost ne razume demokratiju i vladavinu prava, i da uvek bira tiraniju da bi se spasila od anarhije – on mi je odgovorio sasvim jednostavno: da, to je manje-više tačno, ali Pajps greši ako misli da je to neka specifičnost Rusije. To o čemu on govori veoma je rašireno, pogledajte Bliski istok, Burmu, Uzbekistan i mnoga druga mesta. Ne treba da pravdamo rusku političku kulturu, ili da je gledamo kroz ružičaste naočare, ali ne treba ni da mislimo da je ona nešto potpuno jedinstveno. Isto tako nije tačno da je u postkomunističko doba došlo do velikog povratka religiji. Pravoslavna crkva je prihvaćena kao jedan element nacionalnog identiteta koji figurira na krštenjima i sahranama. Ali nema je na venčanjima (seksualni život u Rusiji je potpuno sekularizovan), a procenat ljudi koji posećuje crkve spada među najniže u Evropi.

Ukoliko se sada završava druga faza dirigovane demokratije u Rusiji, kako će izgledati treća i četvrta faza, koje se mogu uporediti sa dobom Hruščova i Brežnjeva tokom komunizma? Čitav ciklus, odgovara Furman, trajaće mnogo kraće nego u komunizmu – ne sedamdeset, već oko trideset godina. Verovatno se sada nalazimo na pola puta. A što se tiče budućnosti: ruska inteligencija je bila kratko na vlasti 1991. godine, ali njena ideologija je bila primitivna, a ciljevi naivni. Kada je Jeljcin odbacio demokratiju koju je ona želela, poraz demokratije je postao i poraz inteligencije. Tek kada samokritički procene to iskustvo, ruski intelektualci će biti u stanju da razviju nove i solidnije ideale za budućnost.

Ovo je zapanjujuće uravnotežena dijagnoza stanja u Rusiji. Jedini nedostatak je što počiva na neargumentovanoj premisi. Dirigovana demokratija à la russe se prećutno posmatra kao tranzicija koja, uz sva skretanja i zastoje, ipak vodi ka pravoj demokratiji. Usred te trezvene sheme, zapravo je na delu teleologija koja se oslanja na nadu. Moguće je da postoji samo jedna poslednja stanica – sloboda u modernom smislu reči, otelotvorena u pravnoj državi. Realističan u svojim ocenama današnje Rusije, taj model je idealističan u svom razumevanju Zapada. Nema sumnje da među njima sada postoji velika razlika. No, uspeva li Furmanova implicitna dihotomija da na pravi način zahvati te razlike? Odnosno, ko za političke sisteme na Zapadu sme da kaže da su „ne-dirigovane” demokratije? U pominjanu evolucionu shemu nisu uračunate regresije na samom Zapadu. Zbog svoje ideologizacije, Furman se izlaže napadima tu quoque, istim onim u kojima Putin i njegovi pomoćnici uživaju kada žele da ućutkaju kritike sa Zapada. (…)

Danas je malo sociologa na svetu koji su sposobni kao Georgij Derlugjan da se kreću sa žive fenomenološke analize najsitnijih detalja svakodnevnog iskustva do teorijskih objašnjenja najvećih mutacija na makro planu sociologije. „Raspad SSSR-a nije samo znak neuspeha boljševičkog eksperimenta. To je kraj perioda od hiljadu godina ruske istorije u kome je država bila glavni pokretač društvenog razvoja”, kaže Derlugjan. Tri puta – za vreme Ivana IV, zatim Petra I (i Katarine), i za vreme Staljina – stvoreno je vojno-birokratsko carstvo na ogromnom, ranjivom prostranstvu, sa željom da se imitira napredak koji je postojao u inostranstvu, da se zaustave invazije spolja i pokrene sopstveni ekspanzionizam. Svaki put je na početku bilo uspeha, ali bi onda neka moćnija strana sila (Švedska u Baltičkim ratovima, Nemačka u Svetskom ratu, Amerika u Hladnom ratu), na kraju nadvladala. Međutim, posle ovog poslednjeg poraza nestala je i sama ta državna forma, zato što se ovaj put borba nije vodila na bojnom polju, već na tržištu. SSSR se raspao zato što su tradicionalni „ruski resursi za izgradnju države”, kako to Derlugjan formuliše, odjednom „izgubili na vrednosti”, i to zbog transformacije kroz koju je prošla svetska ekonomija. „Kapitalizam u modalitetu globalizacije suprostavljen je merkantilističkim birokratskim carstvima koja su se specijalizovala za maksimizaciju vojne moći i geopolitičko nadgornjavanje – što su upravo ciljevi kojima su se ruski i sovjetski lideri posvećivali vekovima”.

Usledila je dezintegracija, implozija pod pritiskom novog svetskog okruženja, u kojoj su srednji slojevi bivše nomenklature gledali da zgrabe šta mogu. Postali su profiteri privatizacije ili brokeri, ili su pak osvojili nove pozicije u prekomponovanoj postkomunističkoj birokratiji. Derlugjan ima mnogo toga slikovitog i bolnog da kaže o procesu koji se odvijao kako u samom centru, tako i u provinciji, koju najbolje poznaje. On, međutim, nikada ne zaboravlja gubitnike, „tihu većinu Rusa” koji su „uglavnom usamljeni, srednjovečni ljudi, umorni i nimalo heroji, obični građani koji se trude da što dostojanstvenije sastave kraj s krajem”. I to posle dvadeset godina izneverenih očekivanja.

U takvim okolnostima čini se da postoji velika udaljenost između osetljivog tkiva privatnog života – onih ljudi koji su danas „potpuno iscrpljeni i otporni na svaku vrstu javne mobilizacije” –  i pozadine, koju čine globalna dešavanja, što je platno na kome se ispisuje sudbina Rusije. No, postoji jedna traumatična tačka u kojoj su oni povezani. Tokom samo pet godina, od 1990. do 1994., mortalitet među muškarcima u Rusiji je skočio za 32 odsto, a prosečna dužina života pala na ispod 58 godina, što je kraće nego i u Pakistanu. Do 2003. godine broj stanovnika je pao za više od pet miliona za deset godina, a trenutno svake godine ima 750 000 ljudi manje. Kada je Jeljcin došao na vlast, u Rusiji je živelo gotovo 150 miliona ljudi. Prema zvaničnim projekcijama, do 2050. godine taj broj će iznositi tek nešto preko 100 miliona.

Zvanični demografi kažu da je velika smrtnost bila problem već i za vreme Brežnjeva, dok je, s druge strane, smanjivanje nataliteta znak društvenog napretka, u skladu sa trendom u Zapadnoj Evropi. Nasleđe prošlosti i promene koje donose nova vremena u ovom slučaju nisu doveli do srećnog ishoda. Ali zašto, pitaju demografi, kriviti kapitalizam? Istoričar Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm) odgovara da je raspad SSSR-a doveo do „humanitarne katastrofe”. Nije moguće poreći da se devedesetih dogodila ogromna promena. U novoj Rusiji su se tradicionalnim „ubicama” – alkoholu, nikotinu i sličnima – pridružile i nove: sida, tuberkuloza i ogromno povećanje broja samoubistava. A to sve prati propadanje sistema zdravstvene zaštite koji dobija tek 5 odsto državnog budžeta – manje nego u Libanu. Koliko je tragična demografska slika u Rusiji može se videti na primeru žena, koje su zaštićenije od muškaraca. Polovina njih su neudate. Poslednja ispitivanja pokazuju da se od 1000 Ruskinja 175 nikada nije udavalo, 180 su udovice, a 110 razvedene i žive same. Danas u ruskom društvu živi 15 odsto više žena nego muškaraca. (…)

Činjenica je da je položaj Rusije u svetu nepovratno izmenjen. Ona je tokom tri veka neprekidno bila velika sila – zaboravlja se da nijedna pojedinačna zemlja na Zapadu nije toliko dugo uspela da opstane kao svetska sila. Što se tiče površine koju zahvata, ona je i dalje najveća zemlja na svetu. Ali više nema najjaču industriju. Njena privreda je postala izvozna platforma za sirovine, sa svim rizicima vezanim za promenljive svetske cene – precenjivanje, inflacija, zavisnost od izvoza, iznenadne implozije. Iako i dalje poseduje nuklearni potencijal koji se jedini može meriti sa američkim, njena odbrambena industrija i vojna služba su samo bleda senka sovjetske prošlosti. Što se tiče teritorije, sada je manja nego krajem 17. veka. Stanovnika ima manje od Bangladeša, sa bruto nacionalnim dohotkom ispod meksičkog.

Dugoročno posmatrano, značajnija od svih ovih promena (a neke od njih su samo privremene), jeste drastična promena u njenom geopolitičkom položaju. Rusija je danas uklještena između Evropske unije koja raste i koja ima osam puta veći BND, i sve moćnije Kine, sa pet puta većim BND i deset puta više stanovnika. Istorijski posmatrano, to je iznenadna i potpuna promena u relativnim odnosima na obe strane. Malo je Rusa uopšte shvatilo u kojoj meri je došlo do ridimensionamento

njihove zemlje. Što se tiče Zapada, kada su ruske elite pomislile da konačno, posle duge sovjetske izolacije, mogu da se priključe Evropi kojoj prirodno pripadaju, suočile su se s tim da više ne mogu da budu jedna od evropskih sila (i to ona najveća), kao što je to bio slučaj u 18. i 19. veku, već da imaju posla sa kvazi-ujedinjenim evropskim blokom iz koga su isključene. I to, kako se čini, zauvek. Što se tiče istoka, tu je džinovska, probuđena Kina koja baca u zasenak Rusiju (mada većina Rusa još uvek to uopšte ne primećuje i o tome ne razmišlja). Suočena sa svim tim, Moskva može da igra samo na kartu energenata – što nije malo, ali teško da je dovoljno za uspostavljanje ravnoteže.

U novim okolnostima moguće je da će Rusija pretrpeti dvostruki udarac tradicionalnog doživljaja same sebe. Rasističko uverenje da je bela rasa superiornija od žute i dalje je duboko ukorenjeno među ruskim narodom. Dugo navikavani da sami sebe vide kao – u tom odnosu – civilizovane, a Kineze kao zaostale, ako ne čak i varvare, Rusima je svakako teško da se priviknu na spektakularnu promenu uloga sada kada je Kina postala industrijska sila koja nadmašuje svog suseda i diči se modernim gradovima u poređenju sa kojima ruski deluju sićušno i otrcano. Društveni i ekonomski dinamizam Kine, pun konflikata i vitalnosti svake vrste, posebno je bolna stvar za poređenje kada se pogleda – a malo Rusa je zaista spremno da to pogleda – mrtva apatija koja vlada u Rusiji. A povrh svega, rekli bi liberali tmurno, čak ni komunizam nije u potpunosti proteran. To je potencijalno teška povreda nacionalnog ponosa.

Stvari izgledaju još gore kada se pogleda u pravcu Zapada. Azijski deo Rusije obuhvata tri četvrtine njene teritorije, a samo petinu stanovništva (taj broj se još i brzo smanjuje). Osam od deset Rusa živi u četvrtini zemlje koja je deo Evrope. Čuvena izjava Katarine Velike da je „Rusija evropska zemlja” nije bila tako ubedljiva ni u njeno vreme, a i posle su je često osporavali, kako sami Rusi, tako i stranci. Ali duh iz koga je ta izjava ponikla duboko je ukorenjen u ruskoj eliti koja je – uprkos zahtevima onih koji su s entuzijazmom prizivali Evroaziju – mentalno bila okrenuta Zapadu, a ne Istoku. U mnogim praktičnim aspektima postkomunizam je Rusiju vratio u „zajedničku evropsku kuću”, kao što je to voleo da kaže Gorbačov. Putovanja, sport, kriminal, emigracija, dvojno državljanstvo i slično, omogućili su imućnijim Rusima da se vrate u svet u kojem su živeli za vreme Belle Epoque. Ali, na nivou države, sa svim posledicama koje to nosi za nacionalnu psihu, Rusija – budući da je EU ne može u sebe primiti – sada je formalno definisana kao nešto što ne pripada Evropi u novom, čvršćem smislu te reči. Jasno je koliko je to nepravedno. Iako je zagovorinicima proširenja EU nezgodno da priznaju, Rusija je evropskoj kulturi tokom istorije dala mnogo više od svih novih članica EU zajedno. U godinama koje dolaze, bilo bi pravo čudo da ne dođe do nekih trzavica u odnosima Brisela i Moskve.

Malo je naroda koji su prošli kroz sličan niz traumatičnih situacija – oslobođenje, depresija, osiromašenje, spuštanje na društvenoj lestvici, smanjivanje stanovništva – kao Rusi. Iako je današnja situacija, istorijski posmatrano, samo uzgredna posledica mnogo većih turbulencija koje su se dogodile tokom 20. veka, ipak nije čudo što su mase „dubinski iscrpljene i otporne na svaku vrstu javne mobilizacije”. Šta će na kraju proizvesti sećanja na sva ova iskustva, tek ćemo videti. Zasad, ljudi ćute. Tako da je sasvim prikladan završni stih Puškinovog “Borisa Godunova” – Народ безмолвствует(Narod ćuti).

(kraj)

 
Perry Anderson, London Review of Books, 25. Januar 2007.

Lettre International 77, leto 2007.

Posebno zahvaljujemo Milji Obradović na stručnoj pomoći u prevođenju.

Peščanik.net, 24.01.2007.

Srodni likovi:

Dirigovana demokratija u Rusiji (I)

Dirigovana demokratija u Rusiji (II)

Dirigovana demokratija u Rusiji (III)

Dirigovana demokratija u Rusiji (IV)